Ivan Lovrenović

Enes Škrgo je pisac, kazališni umjetnik, kustos Rodne kuće Ive Andrića u Travniku. Hodač, ribolovac, ljubitelj vodā. Način na koji on godinama uporno i inventivno osmišljava njegovanje Andrićeve književnosti i Andrićeve uspomene jedinstven je u svijetu koji je ovaj pisac osjećao svojim. Još više i jače od toga - jedinstven je u samome Travniku. Posebna je to priča, još neotvorena.

Na web adresi nomad.ba Škrgo već duže vrijeme ispisuje proze pod zajedničkim naslovom Travnička anahronika. Zapisi su to začudne svježine i jakog autorskog pečata. Svi se odnose na Travnik, na njegov prošli i sadašnji život, a u isti mah posjeduju autentičan dah transpozicije koji im daje karakter umjetničke proze.

Škrgo je, dakle, i po građanskoj adresi, i po književnom izboru - Tràvnjāk. Pišem taj naziv onako kako su ga izgovarali svi moji stari, kao mali lični naklon Enesu Škrgi, osjećajući da mu pripada, poput nevidljivoga odličja. Tràvnjāk, Tràvanjka, dakle, a „književni“ oblik Travničanin, Travničanka i danas u mome uhu zazvuči nijansom pomodnosti, izvještačenosti. Baka Livanjka je govorila: „Uzmi Travanjku, zaboravi oca i majku!“ Zamijenite Travanjku Travničankom, pa da vidite kako odjednom biva poništena sva zvučnost i sve prozodijsko savršenstvo u ovoj izreci. (I. Lovrenović)

Enes Škrgo: Ilhamija

Bili smo djeca u tekiji i ptice u kafezu, a kad bi se završile naše scene, stajali smo iza sufita i neprimjetno, da to publika u gledalištu ne opazi, posmatrali glumce na pozornici. Prije nego bi neko od njih rekao svoju repliku, mi smo je najtišim šapatom izgovarali, preslišavajući tako i sebe i njih, jer smo kao glumci bez govornih uloga naizust znali cijeli dramski tekst „Ilhamija“ Rusmira Agačevića, napisan za Amatersko pozorište Travnik.

Znali smo, zahvaljujući teatru, prije nego smo to učili u socijalističkim čitankama, da mu je ime Sejjid Vehhab Abdulvehhab bin Abdulvehhab bin Havvin Ilhami baba Žepčevik Bošnevik, da je poznat kao Ilhamija, Nadahnuti, da je imam i hatib u Ferhadiji džamiji u Žepču, da je derviš nakšibendi reda, da je alhamijado pjesnik, da je 1821. godine pogubljen u Travniku.

Epoha je, prema stihu Wisławe Szymborske, bila politička, Ilhamija piše pjesme o zlu, o zulumu, o nepravdi prema narodu. Ljudi se po njegovim stihovima ravnaju i u njima slute poziv na pobunu protiv bezvlašća i nereda, baš u vrijeme kad je Dželaluddin Ali-paša poslan u Travnik s neograničenim ovlastima da u Bosanskom ejaletu učvrsti oslabljenu osmansku vlast. Travničani su svakom veziru smišljali nadimak, a onoga koji u Andrićevoj priči dovodi slona u grad, prozvali su Dželalija, Krvnik i Nashiekber, Zlokobni – od 77 valija travničkih, ostao je upamćen kao najokrutniji.

U narodnim legendama i pričama, dramama i prozama Agačevića, Rešada Kadića, Nure Bazdulj Hubijar, Dragana Mučibabića… hafiz i hadžija, derviš bektašija, Dželaluddin-paša poziva Ilhamiju da dođe u Travnik. U vezirskom Konaku, paša, i sam bogobojazni pjesnik, nudi mu pogodbu: ako se odrekne buntovnih i inadžijskih pjesama, opovrgne ih pokajničkim stihovima, biće još i nagrađen, da postane dvorskim pjesnikom. Ako to odbije, biće pogubljen u varoškoj tvrđavi.

Pučka predstava i umjetnička istina o pjesnikovoj smrti navele su izvjesnog Tremala Nayka na ispisavanje teze o Ilhamiji kao bosanskoj inačici Sokratesa i najvećem evropskom tragičaru.

Mitsko-poetsko tumačenje u narodnoj predaji i književnosti izvodilo je kao glavni razlog pogubljenja jednu kasidu, koja je dječaka iz tekije i pticu u kafezu učinila literarnom atrakcijom u razredu: kad bi kakvi uvaženi gosti došli u školu, na času srpskohrvatskog jezika profesorica Boškica pozvala bi ga da govori stihove:

Čudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,
din dušmanin ustade,
šta se hoće, zaboga?

Već takata nestade,
zlo nam svako postade,
dobrih ljudi nestade,
šta se hoće, zaboga?

i tako do kraja kaside, sve ostale strofe, koje su završavale epiforski

šta se hoće, zaboga?

Istorijski izvori, potekli od Dželaluddin Ali-paše, izostavljaju poeziju kao razlog pogubljenja. U izvještaju o slamanju oružane pobune srebreničkog ajana hadži Saliha, vlastodržac, kojem je pjesnik u početku njegove vladavine spjevao laudu, piše sultanu Mahmudu Drugom da je Ilhamija smaknut kao bezbožnik koji je izašao iz vjere, uz regestu fantastičnih objeda o dervišovom ezoterijskom djelovanju pred narodom, optužuje ga da sa svojim suffijama predvodi pobunu.

Nedugo po Ilhamijinom smaknuću, vezir je naprasno umro. Smatra se da je bio otrovan a ostalo je uvjerenje da ga je stiglo pjesnikovo prokletstvo.

Ilhamijino turbe je podignuto na tadašnjoj periferiji travničke čaršije. Mali mauzolej s krovom od šindre porušen je 1958. godine zbog urbanističkih planova i mezar je prenesen na mjesto samo stotinjak koraka udaljeno od turbeta Dželaluddin Ali-paše, u Potur mahalu i turbe šejha Redžep-dede, koje postade poznato kao Ilhamijino.

Posljednje ratne godine travničke ulice bile su oblijepljene plakatima za novu verziju pozorišne predstave, prema istom tekstu onog dramskog pisca. Kao reditelj, bio je potpisan dječak iz tekije i ptica u kafezu.

I prikloniv maču glavu, očekujući udes hudi
Sejjid Vehhab postao je svih pravednih uzor ljudi.

Dvije stotine godina poslije tragične smrti Ilhamijine, svaka podudarnost i istovjetnost s tonom i duhom njegove najpoznatije pjesme u ovom našem veziristanu s trojicom paša bez ijednog tuga, završava se epiforski:

Šta se hoće, zaboga?

www.nomad.ba