Ivan Lovrenović

Kada bi se kojim čudom dogodilo da bošnjačka historiografija koja tematizira razdoblje osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini sa svoga vrata skine jaram kojim se upregnula da tegli razdrndana esdeaovska kola, ugledao bi se niz činjenica koje pokazuju da su Bošnjaci začeli svoje nacionalno oblikovanje u mučnim procesima deosmanizacije. Tada bi ona, baš kao i vrhuška SDA koja od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas drži većinu bošnjačkog stanovništva u potpunoj ekonomskoj, kulturnoj, ideološkoj i ukupnoj mentalnoj zarobljenosti, morala ukazati na činjenicu da je Osmanska imperija, na čije nasljeđe se s ponosom poziva današnji autokratski predsjednik Turske, nakon Gradaščevićeve pobune iz 1831. izvršila elitocid na Bošnjacima. Poslije te pobune osmanska vlast je tokom dvadeset i nešto godina kažnjavala Bošnjake, ubijajući sve što joj se činilo iole sumnjivim i sve što je na bilo koji način podržavalo Gradaščevićevu pobunu. Vrhunac takvog smirivanja nemirnih Bošnjaka i Bosne svakako su pogromi Omer-paše Latasa iz pedesetih godina 19. stoljeća. Namjesto te historiografske istine, nacionalistički orijentirani historičari i političari sve su učinili da kod Bošnjaka razviju turkofiliju i osmanonostalgiju kao identifikacijska polja za izgradnju edsdeaovski koncipiranog bošnjačkog identiteta. Podsjećanja radi, kao pokrajina u sastavu Osmanskog carstva - Bosna i Hercegovina ni u potpunom propadanju Osmanske imperije pred Berlinski kongres iz 1878. nije dobila šansu za uspostavljanje bilo kakvog oblika autonomije, a kamoli državnosti. Potpuno nipodaštavanje tadašnjih Bošnjaka od strane Osmanlija sažeto je u osjećaju bošnjačkih masa iskazanom u stavu da je sultan za kesu dukata Bosnu prodao austrougarskom ćesaru. Ali, zahvaljujući baš Austro-Ugarskoj carevini, Bošnjaci su i dobili šansu da začnu proces svog nacionalnog oblikovanja. Bez evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva, što ih je u Bosnu i Hercegovinu donijela Austro-Ugarska imperija, ne bi bilo današnjih Bošnjaka, a ni drugih nacija u ovoj nesretnoj zemlji. Uz svesrdnu podršku nacionalistički orijentiranog akademskog pogona, SDA je ubijedila Bošnjake da su kao nacija nastali zahvaljujući Osmanlijama, a ne emancipatornim politikama austrougarske uprave prema bošnjačkoj kulturi i tradiciji. Ta politička, historiografska i ideološka laž reducirala je bošnjački nacionalni identitet na religiju, još jednom je učinivši opijumom za mase i glavnim ideološkim instrumentom vladajuće neobegovske klase. Osmanlije su asimilirale tadašnje Bošnjake u svoje religiocentrično kulturno polje. Stoga oni svoju tadašnju elitnu kulturu nisu stvarali na maternjem već na orijentalnim jezicima. Potpuna identifikacija osvojenog s osvajačevom kulturom zbivala se u odnosu tadašnjih Bošnjaka i Osmanske imperije. Islamizacija, koja je Bošnjake učinila povlaštenim slojem stanovništva, nije bila proces otkrivanja metafizičke istine religije, kako to predstavljaju historiografi i kulturolozi odani Bakiru Izetbegoviću, nego proces potčinjavanja i potkupljivanja osvojenog, da bi ga se učinilo odanim osvajačevoj vlasti. Ono što je univerzalni proces potčinjavanja osvojenog vlasti osvajača - današnje bošnjačke kulturne, akademske, političke i religijske oligarhije predstavljaju masama kao metafizički čin otkrića religijske istine. Kao da su tadašnji bosanski krstjani jedva čekali da na osmanskim sabljama u Bosnu dođe istina islama i da je s radošću prihvate kao novo eshatološko poslanje. Zamislimo malo tu dozlaboga smiješnu imaginaciju koja leži u temelju takvih historiografskih interpretacija 1463. i tadašnjeg osvajanja Bosne: bosanski krstjani u transu, nakon što su se na religijskom referendumu izjasnili da će objeručke prihvatiti istinu islama, primaju tu vjeru i, radosni, šutke se pokoravaju sultanu. Međutim, takva ideološka i islamocentrična interpretacija prošlosti zaboravlja da srednjovjekovna Bosna nije pod osmansku vlast šutke pala, nego u krvavom otporu koji je trajao više od stotinu godina. Trebalo bi pitati takve historičare koje je godine pod osmansku vlast pao Bihać, bijaše li to 1592., i zašto je gotovo punih 130 godina trebalo osmanskoj konjici da dojaše od kraljevskog grada Jajca do Bihaća. Baš kao što bi trebalo književne povjesničare pitati da li je bošnjačka književnost na orijentalnim jezicima nastala kao izraz identifikacije osvojenog sa osvajačevom kulturom, i je li ona dokaz da je osvajač kulturu koristio kao sredstvo pokoravanja osvojenog. Čitav niz takvih pitanja proističe iz ideološke manipulacije kojom su akademske, političke, religijske i kulturne oligarhije ubijedile Bošnjake da su nastali sa dolaskom islama u Bosnu, da im je El Fatih mitski uzor, a ne recimo Kralj Tvrtko, da im je Turska majka, a Erdogan naš lider. Rezultat je arhaizacija, getoizacija, klerikalizacija bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta - kako bi se on iz socijalističkog modernizma vratio u predmoderno stanje, a Bošnjaci od modernistički ustrojene nacije bili pretvoreni u pretpolitičku, na religijskim osnovama ustrojenu zajednicu. Taj povratak iz socijalističkog modernizma u predmoderni klerikalizam praćen je na ekonomskom planu privatizacijskom pljačkom negdašnje socijalističke imovine, svjetski relevantnih bosanskih koncerna, kakvi su bili Energoinvest, Šipad, Hidrogradnja i dr., i formiranjem nove klase bogatih, esdeaovskog neobegovata koji bezočno eksploatira bošnjačku sirotinju. Menadžment bošnjačkog arhaiziranog i getoiziranog identiteta obogatio se šireći novi nacionalni trans, pretvorivši islam u ideologiju, a Boga u politički instrument vlastodržačkog aparata. Vratimo se još jednom Gradaščeviću. Ako je njegov pokret u početku bio postuliran na zahtjevima da se od modernizacije osmanske vojske i ukupnog carstva sačuvaju privilegije tadašnje vojne kaste u Bosni i Hercegovini, koju su činili begovi - vojni kapetani, ne može se poreći da on nije značio i antiosmansko raspoloženje. Izdaja što ju je izveo Ali-paša Rizvanbegović, koja je Gradaščevića koštala glave i omogućila kasniji osmanski elitocid nad Bošnjacima, samo je doprinijela tadašnjem antiosmanskom raspoloženju. Ono će svoj vrhunac dostići u generaciji prosvjetitelja i racionalista koji su prihvatili tekovine evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva, te načinili presudan korak za kulturnu emancipaciju Bošnjaka i prelazak iz stanja religijske skupine u etničku zajednicu. Ovakve identitarne procedure možda su po današnje Bošnjake pogubnije od njihove ekonomske, socijalne i moralne devastacije koju je donijela vlast SDA. Dugoročno, one u antisocijalističkom, antimodernističkom i antititoističkom zasnovu ne samo da isključuju Bošnjake iz epohe završene postmoderne i vraćaju ih u predmodernu već ih isključuju i iz aktuelnih evropskih tokova. Zato su takve procedure antievropski postulirane, a u suštini su i protivbošnjačke. Na društvenom planu - one nisu samo turkofilne i osmanonostalgične nego su u svom antisocijalizmu i antititoizmu i antipartizanske. Zato se u centar današnjeg bošnjačkog nacionalnog imaginarija i vraćaju fašisti tipa Mustafe Busuladžića, a izbacuju iz njega partizanski heroji, dok se pisci komunisti i titoisti u takvim procedurama mrtvi prevode na islam - iako su za života bili deklarirani ateisti. Smrt modernističkog bošnjačkog identiteta tijesno skopčanog s komunizmom i partizanstvom omogućila je prekodiranje kompletne nacionalne i kulturne tradicije i reniterpretaciju povijesnih zbivanja. Bilo je to ništa drugo nego korjenito izvedena identitarna lobotomija koja se danas na većini bošnjačkih univerziteta i kod većine univerzitetskog kadra predaje u humanističkim i društvenim naukama kao čisto, od ideologije oslobođeno znanje. Taj uspon novih formi identiteta od političke parole do naučne istine pokazuje da je on ovladao društvenom hijerarhijskom ljestvicom, te da njegova dekonstrukcija neće biti laka, a ni kratkoročna. Za nju će trebati isto toliko godina koliko je takva forma identiteta uobličavana, ako ne i više. No, danas, kad je takva forma bošnjačkog identiteta postala normativnom, bošnjačke kulturne, političke, akademske i religijske oligarhije prelaze u novu fazu redukcije modernističkih oblika kolektivnog identiteta. Fascinirane Erdoganovim raskidom s ataturkovskom tradicijom sekularizma, kao i njegovim konzervatizmom, autoritarnošću, antievropejstvom i neoosmanskim fantazmama, te oligarhije na potezu od Izetbegovića do Zlatka Lagumdžije ne vide ništa sporno u Erdoganovom tretiranju Bosne i Hercegovine kao vlastite političke prćije. Naprotiv: one sa neskrivenim oduševljenjem iznova turče Bošnjake. One će egzaltirano dočekati i Erdoganov politički skup u Sarajevu 20. maja ove godine i preći u novu fazu histerije koja će erdoganistički koncept klerikalizirane društvene svijesti, ideologije i političke pragme, te autoritarnosti pokušati nametnuti Bošnjacima kao uzornu društvenu praksu. To što se Erdoganovom dolasku na politički skup u Zetru šutke, ili gunđajući ispod glasa, protivi evropska politička moć - nimalo ne brine te oligarhije. Naprotiv, one se tome raduju, jer njihov cilj nije evropeizacija društvenog polja nego njegova turkizacija. Tako se novo turčenje Bošnjaka pokazuje kao prvorazredan čin autokolonizacije, pri čemu se mora konstatovati da je Gradaščevićev simbolički kapital u bošnjačkom društvenom prezentu usmrćen, a uskrsnuo je Rizvanbegovićev izdajnički simbolički kapital i postavljen u centar nacionalnog imaginarija. Iako je jasno da Erdogan u Sarajevo ne dolazi po turske glasove za svoje naredne izbore, već zato da se naruga Evropi i da Bosnu i Hercegovinu obilježi kao svoju političku prćiju, te da Izetbegovićevu propalu politiku spašava od sigurnog poraza na narednim izborima, ali i da potpomogne politički uspon Sebije Izetbegović u borbi za mjesto u Predsjedništvu BiH i njenom dolasku na vrh esdeaovske političke piramide, u javnom prostoru ne raspravlja se o simboličko-identitarnim posljedicama njegovog dolaska. Naprotiv, on se tretira iz vizure dnevne politike, a ne identitarne i ideološke strategije. A ključni je problem upravo tu, jer s novim turčenjem Bošnjaka otpočinje nova faza njihove getoizacije: mentalne, političke, kulturne, u konačnici identitarne.