Ivan Lovrenović

Hektorova ruka

Nije se smjelo desiti,
Nije, velim jutros Ahileju.
Sve drugo,
Ali ne to.
Nije se smjelo desiti.
Zbog žitnih polja,
Andromahina bedra,
Astijanaksove kose,
Što ih je mogla
Milovati njegova ruka.
Eno iz Hada nam maše,
Skida mrenu
Sa očinjeg vida
Da se izmirimo
Sa krvlju
Na  našim rukama.
 

 
Ahilej u uniformi

Kad je odbio
Vođinu naredbu,
Režimski mediji
Nisu imali milosti:
Na naslovnim stranama
Osvanuo je njegov lik
S natpisom IZDAJNIK.
Sve poslije spada
U opća  mjesta
Državne dresure pojedinca.
Čak i Hektorovo raspadnuto tijelo
Pronađeno u tajnoj
Masovnoj grobnici,
Daleko od mjesta genocida.

Helena u globalizaciji
 
S najvećom pažnjom
Mjere joj obim
Struka, grudi i zadnjice
I tjeraju da smrša
Do idealnih proporcija.
 
Tad njeno fotošopirano
Tijelo sija na naslovnici modnog žurnala
I duplerici čuvenog magazina
Za napaljene muškarce.
 
Potpisuje ugovor
Da ga neće izmijeniti
Sve do tridesete,
S dodatkom na
Obavezno podvrgavanje
Liposukciji, botoksu,
Plastičnoj operaciji oba boka,
Grudi i stomaka.
 
Konačno joj ne pripada
Kad ga osiguraju
U firmi što zarađuje
Na ljudskom strahu
Od nesreće i smrti.
 
Zbog nje se ne vode ratovi,
Nego pregovori između
Dvije globalne korporacije.
 
U slučaju neuspjeha,
O njenom životu
Odlučuje debeljuškasti sudac.
Jednostavno, glatko
Kao o svakom  
Predmetu u sporu.
 
A Paris dolazi
U pauzi između mnogih
Poslovnih obaveza.
Izlaže je pogledima
Ushićene gomile.
Vjeruje da mu ona služi
Kao novi automobil ili cesna parkirana
Pred aerodromskim hangarom,
Konačni dokaz finansijske moći.
 

Helenina krivnja

Ne plači, sestro,
Nije Troja zbog tebe.
Ti si samo idealna
Prilika za maskiranje
Istine o ljudskoj žudnji
Koju vodi predatorska strast.
I tvoja krivnja nespoznatljiva je.
Isto kao ona
Tvoga književnog parnjaka
Što ga je birokrat Franc
Gurnuo u  stalno obnovljivi
Proces pred nevidljivom silom.
Ona, ne utvara mašte,
Oblikuje arhiv
Našeg poraza
Od Evine jabuke
Do beskonačnog sutra.
 

Paris

Mogao bih se kladiti u život
Da je Helenu gledao
Istim očima
Kao Adam Evu
Nakon što je okusio jabuku.
Ali, kakva je onda razlika
Između Boga i kralja
Koji ljubav proglašavaju
Razlogom za srdžbu.

Prvi strah u Troji
 
Naučili smo
Njime mjeriti smrt,
Nanometarski precizno
Odrediti joj smjer i blizinu
Od koje um se raspadao.
 
A bio je naivan
U odnosu na one
Koji su poslije stigli:
Od gladi i žeđi,
Od požara,
Od invalidnosti,
Da ne sahranjujemo
Djecu milu.
 
Najteži je da jeziku
Ne ostane samo
Njegovo ime,
I bude os
Od zemlje do neba
Koja nas
Od naših kostiju dijeli,
Zauvijek proždre.
 

Tiresija

Slijepče, što vidiš
U mreži vena naših
Strah hadski,
Ne reci sve.
 
Neka za ove kosti
Što nas uspravnim drže
Maličak ostane nade
Da do grobišta svojih
Jedna za drugu vezane
Doklecaju.
 
Neka u mesu našem
Ne bude grča
Što siječe oštro
Kao mač Ahilejev.
 
I neka se u srce
Ne zabija grom
Svakoga mornog sutra.
 
Ne reci sve,
Jer ko će živjeti
Svoju smrt.

Kalhas

Zna raspored svih stvari
U vremenu,
I našu smrt
Jagodicama dira,
U jezik upreda.
 
Baš kao Bog
Od časa
Kad svjetlo i tama
Još nisu imali
Ni oblik,
Ni imena.
 

Hadska Troja

A hoće li i tamo
I sa kim
Ratovati duše naše
Kad se sretnu
I tijela svojih sjete.
 
Hoće li se srdžbom ispuniti
Kad krvave ruke
Preko obala smrti
Preplove i pred srditog
Boga stanu.
 
A, sve su naše Troje
Naivne i male,
Ništavne takorekuć,
Ama obična zrnca
Sa mukama smrtnim
Pred onom što ju
Sazda njegov
Svemoćni um
Od vatri vječnih,
Pa čitavu našu
Smrt traje.
 

Trojansko groblje
 
Nije kao druga,
Posebno je to groblje,
Nevidljivo oku,
Bez spomenika i pomena.
 
Ne pamti ga nijedan jezik,
A ucrtano je u tajne mape
I dolazi u san ubica.
 
Slobodno od bogova svih
Po našim dušama se vrti
I traži priznanje.
 
U vremenu se obnavlja i raste
Čas u ovoj, čas u onoj Troji,
Zato znalci tvrde:
U temelju je svijeta,
Tamo ga traži.
 
Ali,  ko bi taj temelj
Raskopati smio
Da u njemu 
Groblje pronađe.
 

Pohvala dezerteru
 
O, klanjam ti se, brate,
Klanjam se tvojoj odluci i činu,
Tvom mudrom stavu prema domovini,
Odbijanju vođinog naređenja.
Klanjam se hrabrosti
Da raskineš okove ljubavi
Što cementira državnu moć
Od koplja do atomske bombe.
 
Klanjam se snazi tvoje volje
Da odabereš vječnu sramotu
Kojom te  obasipaju
Podanici i vođine ulizice.
 
Klanjam se načinu
Na koji o smislu misliš
I određuješ sebe
Prema svirepoj povijesti.
 
Klanjam se tvome: ne ubijam.
U njemu Božiji zrcali se lik,
Ne u junačkoj smrti,
Ni pokliču rodoljuba.
 
Klanjam se 
I tvome svetome strahu
I žigu koji nosiš
U jeziku svakom.
 
I molim: daruj nam ga,
Da ne ponavljamo uvijek iste
Puteve smrti.
 

Srdžba

Samo tuđa krv je ugasiti može,
A korijen joj iz dna vremena niče
I duž cijele historije se pruža.
 
I kralju, i caru, i običnom robu
Isto odsijeca glavu,
I svemoćne bogove
S prijestolja nevidljivih ruši,
A ne vidi se, samo bubnja,
U čeonoj veni i cijelom svijetu
U istom ritmu.
 
Od čega je ne znaju
Ni zvjezdoznanci, ni vračevi stari,
Niti joj sastav odrediti mogu
Nobelovci u nepreglednim laboratorijama,
A kola svijetom kao i riječ Božija
I usavršava tehnike ubijanja.
 
Ima svojstva energije i brzine
I dala bi se izračunati
Kad bi postojala matematička formula
Za ritam srčanog mišića
I treperenje duše u užasu,
A pretvorena u svjetlost
Obasjala bi vaseljenu
I ono ništa izvan nje.
 
Ne teče, već se akumulira i jača
Dok ne provali sve ustave kao povodanj.
Iza tog samo leševi i grobišta
I svijet naš što se na njima gradi,
Sve dok ga njegova ne proguta srdžba,
Kao da običan zapališ papir.
 
Kako si, majstore slijepi,
Znao joj vrijednost i suštinu
I da na njoj sazdani su
Svjetovi svi što ih  jezik zna,
Kad si boginju molio
Da Ahileja Peleju sina
Opjeva ti. 

Lokalni Agamemnon

O njegovom tijelu
Brinu ljekarski timovi,
Sigurnosne  službe
I nacionalni kler
U svojim molitvama.
I šetnje su mu
Određene  državnim strahom,
Od snajperskog metka,
Eksplozivne naprave,
Slučajnih prolaznika,
Koji mogu imati
Pogrešan pozdrav.
 
U njegovu dušu zavirila je
Samo jedmput jedna žena,
Davno, u mladosti.
Poslije je, tvrdi
Lični mu biograf,
To mjesto zauzela
Čitava nacija.
 
Za nju ima raskošne planove
U kojima je neizostavan njegov lik.
Zato i traži aposlutnu odanost,
Bezrezrevnu žrtvu.
 
Odluku o Troji predočava
Jednostvano i jasno,
Bez zamuckivanja
I bilo kakvog tika
Na zateguntom licu:
Razlozi historije
Nespoznatljivi su
ljudskome umu
Baš kao i Bog,
Koji odlučuje
O životu i smrti.
 

Briseida

Njena se sudbina
Stalno opetuje,
Mijenja oblik u vremenu,
Prati tehnološki napredak
I umnožava koliko
I vojna sila.
 
Nijedno mjesto joj ne donosi
Mir stoljećima poslije Troje
I njena samotna duša drhti
Pred svakim pogledom.
 
I Ti ćeš je zateći
Na mostu preko
Dvije ljudske tame
Iz kojih niču
Nepregledna grobišta.
 
Tu širi dvije bijele
Ruke kao anđeo
Svoja umorna krila
U nebeskoj praznini.

Penelopa

Njome se zanose pjesnici,
Ponukani muškom žudnjom
Za idealno pokornom ženom.
Zato u jeziku postoji onoliko Penelopa
Koliko uobrazilja
Može načiniti ljubavnih krletki.
 
Jutros je pretvorena u čekanje
Vijesti o nestalom mužu
Na frontu oko Srebrenice.
 
Nada se da će forenzički
Izvještaj konačno potvrditi
Kako onaj kostur,
Gore u desnom uglu hale
Njegovom grobu pripada.
 
U rano proljeće 1946.
U Haifi lomi prste
I traži Odisejevo ime
Na spisku mrtvih
Iz Auschwitza.
 
Pregiba se
Nad pečurkom Hirošime.
Među sagorjelima,
Pokušava prepoznati
Njegovu šaku
Što joj je milovala obraze.
 
Vidim je: u praznom danu
Sabira učinke nakrvavijeg
Od svih stoljeća.
Sprema se leći u grob
Pored Odisejevog, praznog.
 
Njome se zanose pjesnici, kažem,
Od onog prvog i grade
U jeziku ljubavne krletke.
O, da mi je ući u oči
Penelopa skršenih Trojama
Našim i pjevati bol,
Njihovo skamenjeno čekanje.

Izvještaj iz Troje

I ja sam bio u Troji, godinama
Topovsko meso, broj u vojnoj kartoteci,
Opšte mjesto s puškom u ruci,
Ispunjeno strahom.
 
I ja sam brisao ljudski mozak
S prsa uniforme dok smrt je postajala
Svakodnevno dostizanje zadate norme.
 
Televizija je zumirala užas,
Pretvarala ga u dnevnu dozu adrenalina
Čovječanstvu upregnutom
U profit i dionice na burzi.
 
I ja sam bio u Troji,
Godinama, svjedočim,
Gospodine Cogito,
Svakim ožiljkom na tijelu,
Kao gubavi Job.
 
I onaj tvoj parnjak s neba,
Potvrđivao je  nazočnost
Svojim metafizičkim rezolucijama,
A smrt se automatizirala,
Dosegla njegovo savršenstvo.
 
I nije Troja metafora,
Gospodine Cogito,
Meštre prevejani,
Već uhodano stanje svijeta,
Što tehnološki napreduje
Od prvog krika.
 
 

Homeru, najposlije

A, je li, majstore, slijepi,
Zašto u pjesmi tvojoj
Nema majki,
Ni njihova plača,
Ni bola prazne materice?
Zašto?
Jer, kad nas boli,
Ma i najmanja rana,
A kamo li ona smrtna,
Majci se,
Ne ocu, ne Bogu,
Naš jauk uputi,
Tamo, otkud smo nikli.

Nestor nad otvorenim grobom

Sad, kad smo došli dovde, sine,
Valja kraljevsko zadržati dostojanstvo
I rutinski oposliti smrt.
Samo, kako ću preko
Obala njenih prenijeti
Ovu ljubav
Da ti u Hadu put osvjetljava,
Pred bogovima srditim
Podupre ispod pazuha,
Kao štake ranjenika,
Da ti se oči
S njihovim izravnaju.

Svakodnevni Odisej
  
Prognan je u gradsku vrevu,
Gdje su četiri strane svijeta
Svedene na saobraćajne znake
I treptanje semaforskog svjetla.
I oči mu se mijenjaju
U njegove boje.
 
 Život od sedam do petnaest
Dobija smisao mjerljiv
Proizvodnim učinkom.
 
 U stanu svjetluca televizijski ekran.
Na njemu umnažaju se Troje
A pečurka iz Hirošime slika je ispeglana
Agamenonovim istinama  kao košulja u izlogu.
 
Izjutra susreće svoje kopije mnoge
Dok žure da se zašarafe
U vječitu mašinu
Stalno obnovljive inercije.
 
Godinama traje
Upregnut u profit, kamatne stope,
Dionice na burzi.
 
I parcelu na groblju
Kupuje na kredit,
Jer  vlasničkim listom mora
Dokazati pravo na vlastitu smrt,
Jedinu Itaku koja mu je
Preostala.

Ratni zločinac ulazi u čitanku

Čini to sigurnim korakom,
Kako i priliči onome
Čijem djelu se divi nacija.
 
Osmatra susjedstvo
Kao nekad liniju fronta.
Smiren je kad pojmi
Da je najefikasnije u povijesti
Ostvario nacionalnu žudnju.
 
Budućnost mjeri brojem
Bojevih glava, ljudske
Množi s ništicom.
Ispod svake nacrta križić
Da je slučajno ne zaboravi
U konačnom zbiru smrti.
 
Ona je, tvrdi, krajnji cilj,
Sušti smisao postojanja.
Zato se doseći može
Samo njom samom.
Sretan je onaj što je
Donosi drugom,
To je njegovo božansko pregnuće
Kojim stiže u njenu bit.
 
Ratni zločinac u čitanci
Rastvara dječije glave.
Pjesnički nježno u svaku
Ugradi nacionalnu identifikaciju,
Kao broj na podlaktici
Zatvoreniku u konclogoru.
 

Trojansko doba

Niče iz naših ruku,
Korijen spusti
Do dna uma,
Procvjeta u krvi.
 
Tvrde da je
Prije Boga i jezika
Niklo,
I skupa
S dušom ljudskom
Palo u svijet.
 
Tamo klicu
Tražiti mu treba.
 
Ima ga ognjištu kućnom,
I u gradu svakom,
I državnom organu,
Tu crta plamene mape
I od radosti
Do  na vrh
Sebe skače.
 
I ne pomišljaj
Da mu granice
Spoznati možeš,
Ni mnoge forme,
Čak i kad vidiš
Da tvoje mrtvo lice
Nosi.
 
Eno ga jutros
Iznad svakodnevne
Troje sa mladim suncem
Izlazi i snagu pokazuje svoju.
 
Obje ti pretkomore
Zgrči
I svu ljubav
U paramparčad
Raznese.
 
Vremenu
Zmijin svlak
Bude
I iz najdaljeg
Mjeseca punog,
I zvjezdanoga svoda,
I straha tvoga
Smiješi se.

Kazna
 
A ima li veće
Od ove da umnažamo
Troje iz dana u dan,
I usred svemira samci
Čekamo da se
U predjelima hadskim
Izvaga krv na rukama
Našim i smire duše
Što cvile na svakom
Prstu ubilačkom.

Trojanski konj

I
Galopira u školskim udžbenicima,
Nacionalnim historijama,
Govorima vođica i vođa,
Himnama domovini,
Izvještajima s burze.
 
I u svetim knjigama kaska
Dok trguju ulaznicama za dženet.
 
I u snove se uvlači.
U njima rže, rita se, propinje
Na zadnje noge, nikako se
Zauzdati ne da.
 
Kažu: u nekim zemljama
Postoje farme na kojima se
Gaje njegova velika krda.
Strateški to je nacionalni cilj,
Strogo čuvana državna tajna.
 
A negdje postoji tvrdnja
Ta vrsta da ima
Najbržu genetsku promjenu
Na planeti,  bržu od pacova.
Samo je pitanje časa
Kad će preoblikovati ljude
Po mjeri svojoj, naumu i svrsi,
A ovi sretni biti tako,
Sve dok ih ne nestane.
 
II

Raznih trojanskih konja ima.
Velikih, malih, brzih i sporih,
Od hljeba i hljebnog brašna,
Od željeza, od zlata, od nafte,
Od novca, od znanja, od umjetnosti.
I svi su umiljati, i svaki lijep,
Očima ti kao da namiguje,
Poput najljepše djevojke.
 
Ima i onih od ljudske krvi načinjenih.
 
Onaj što ga je smislio davno,
Da slavom ovjenča kralja,
U jezik sahranjen je.
Iz toga groba niču
Trojanski konji svi.
Evo jedan
Iz kompjuterskog stomaka
Uvlači  se i u ovu pjesmu
S namjerom da je proždre
Kao običnu zob.