Ivan Lovrenović

Bilo mi je dosadno čitati Milutinovićev odgovor na moj tekst Milutinovićeva kritička mrena (http://ivanlovrenovic.com/2018/10/enver-kazaz-milutinoviceva-kriticka-mrena/). Dosadno, zato što je neargumentiran i opširan, gotovo dvadesetak kompjuterskih stranica i što autor ponavlja čak i ono što piše u knjizi Bitka za prošlost. Moj oponent voli pobijati samog sebe, a naročito kad kaže: „Polemike imaju smisla samo do trenutka kad se u njima pojavi čovek od slame: kad neko više ne polemiše sa onim što njegov oponent tvrdi, nego s nečim što je odlučio da mu pripiše kako bi pobijanje oponentovih stavova učinio lakšim.“ (Milutinović, Odgovor Enveru Kazazu, ivanlovrenovic.com) Tačno, a baš zbog lakšeg pobijanja oponentovih stavova iznova falsificira moja stajališta i ne drži se principa za koji se zalaže, upravo onako kako je to činio i u Bici za prošlost pišući o meni.

Milutinović kaže: „Takođe, svrstao sam Kazaza među bošnjačke autore ne zato što sam mislio da on 'piše kao Bošnjak' – nisam siguran da znam kako bi to izgledalo – nego zato što sam ga čuo da se kao Bošnjak izjašnjava. (Milutinović, Odgovor Enveru Kazazu, ivanlovrenovic.com) Jak naučni argument, nema šta. Po tom principu morao je čuti da se tako izjašnjavaju i drugi, npr. Midhat Begić ili Midhat Šamić, koje je također svrstao među bošnjačke autore koji su dali značajan doprinos tumačenju Andrićevih dela. Kako, dakle, svrstava Milutinović? Osim živih, čuo je i mrtve ljude kako se nacionalno izjašnjavaju, naročito Bošnjake.

Šalu na stranu, jer me Milutinović dovodi u poziciju da tvrdim: nikad pred njim, a sreli smo se dva puta, nisam govorio o svom nacionalnom izjašnjavanju. Na ovo će on reći: jesi, ja odgovoriti da nisam, pa ćemo nas dvojica zatvoriti krug besmisla koji je stvorio.

Može li to naučnije, poštovani kolega Milutinoviću? Ne da ste čuli kako se nacionalno izjašnjavam, nego na osnovu nekih provjerljivih argumenata. Milutinović, nadalje, tvrdi da Kazaz „sad preferira kategorizaciju 'sa bošnjačkim imenom i prezimenom'.” (Milutinović, Odgovor Enveru Kazazu, ivanlovrenovic.com) A da li ja „preferiram“ neku „kategorizaciju sa bošnjačkim imenom i prezimenom“, drugo je pitanje. Ne preferiram, nego kad u javnom prostoru kažem da bošnjačkoj naciji pripadam samo nominalno, po imenu i prezimenu, ukazujem na društvene strategije prema kojima organistički koncepti nacija natkriljuju svaku individuu, bez šanse da ona bude autonomna u odnosu na njihove totalizirajuće prakse. Zato je i ovaj zaključak o preferiranju nečega još jedno Milutinovićevo pripisivanje, nešto što je on izrekao, a ne ja.

Prema Milutinoviću, u središtu naše polemike je to da li postoji ili ne velikosrpska književna kritika o Andriću. Ja, pak, mislim da je u središtu naše polemike to što Milutinović falsificira moja stajališta iz knjige Subverzivne poetike i na osnovu toga me optužuje da se priključujem bošnjačkom nacionalističkom diskursu o Andriću. On to u Bici za prošlost bez bilo kakvih ograda i kaže: „Kazaz se u ovaj bošnjački diskurs o Ivi Andriću uključuje na kraju svoje knjige Subverzivne poetike pitanjem: ‘Je li moguće čitati, pak, protivbošnjačku ideologiju u povodu Andrića?’ i odmah odgovara: ‘Odgovor na ovo pitanje, nažalost, je potvrdan, budući da se jedan značajniji dio srpske recepcije Andrića upravo, kao što je ovdje naglašeno, utemeljivao na toj ideologiji, falsificirajući pritom Andrića i tražeći u njemu argumente za vlastiti nacionalizam.’ ‘Velikosrpski propagandisti manipulišu Andrićevim tekstom’ i baš je taj interpretacijski kontekst ‘dominantno velikosrpski, koji i jeste nametnuo stav o Andrićevoj literaturi kao islamomrziteljskom i protivbošnjačkom tekstu’ kriv za nastanak ovog bošnjačkog diskursa o Andriću’.“ (Milutinović, 2018, 336).

U tekstu Milutinovićeva kritička mrena razjasnio sam da u Subverzivnim poetikama koristim pojam velikosrpska recepcija, a ne velikosrpska kritika. Taj sam pojam, tačno je, koristio u tekstu Kritika mržnje i utopija ljubavi imajući u vidu Palavestrinu interpretaciju Andrićeve priče Pismo iz 1920. godine, u kojoj je on ovu priču tumačio kao proročki tekst i povezivao s ratom 1992-1995. u BiH. Da je to utvrdio u Bici za prošlost, priznao bih Milutinoviću naučnu preciznost, ali nije, pa u svom odgovoru ispravlja vlastite greške. To se u njegovom odgovoru meni nedvosmisleno otkriva i pravi je razlog zbog kojeg me napada.

Mom oponentu je očito veoma stalo da sve što se u Srbiji pisalo o Andriću unaprijed proglasi ideološki nevinim, pa zbog toga i zapada u stupicu da legitimira implicitnu ideologizaciju u Palavestrinom čitanju Andrića i negira postojanje velikosrpske kritike. Pokušao sam mu navesti neke ideološke temelje takve kritike, njen aksiomatski sistem i zaključke, a Milutinović mi traži imena. E, neću da navodim imena, zato što bi to bez detaljne analize kritičkih radova bilo nekorektno, ali aksiomatski sistem te kritike hoću. Ponavljam radi poduke: „pod takvom vrstom kritike smatram svako čitanje koje završava zaključkom da je Andrić pisao romane koji su postali srpska nacionalna predanja, gradili srpsku istorijsku svest, govorili o srpskom istorijskom stradanju itd.“ (Enver Kazaz, Milutinovićeva kritička mrena, ivanlovrenovic.com) Sad mu dodajem listu aksioma, postupaka i ideoloških naracija: manipuliranje naslovom Andrićeve priče Pismo iz 1920. godine, dovođenje u vezu Andrićeve literature i rata 1992-1995, esencijalizacija mržnje u BiH tokom tog rata na osnovu Andrićeve literature, njegovo pravdanje Andrićevom literaturom, promatranje Andrića isključivo kao srpskog pisca čija literatura gradi srpsku nacionalnu svijest, a ne pisca postimperijalnog stanja jugoslovenskog kulturnog prostora s nesumnjivim jugoslovenskim multikulturalizmom i idejom jugoslovenskog integralizma.

Ima toga još, a ja, za razliku od Milutinovića, mislim da je daleko važnije dekonstruirati narativni sistem, ideološke podloge i aksiomatski niz takve kritike, nego navoditi imena kritičara. Uostalom, zna on vrlo dobro koja su to imena. Jedno je nesvjesno i sam nacrtao. Evo dokaza: „Čitalac će lako pronaći Kazazov članak 'Kritika mržnje i utopija ljubavi' ili na portalu Strane, ili na vebsajtu Ivana Lovrenovića koji upravo čita, i u njemu sledeće rečenice: 'Velikosrpska književna kritika u njoj je pronalazila opravdanje za rat u Bosni i Hercegovini, čak i manipulirala njenim naslovom, tvrdeći da je u rukopisu čuvanom u Andrićevoj zadužbini u Beogradu priča naslovljena Pismo iz 1992.' ”. (Milutinović, Odgovor Enveru Kazazu, ivanlovrenovic.com) Pa, može li jasnije? Ko je manipulirao (U Bici za prošlost se tvrdi da to nije činjeno) naslovom Andrićeve priče, ko je Andrićevu literaturu povezivao s ratom 1992-1995, tvrdeći da je Andrić u Pismu iz 1920. godine napisao profetsku priču, i ko je na taj način vršio implicitnu ideologizaciju književne kritike? Zar nije Palavestra? Zar to njegovim tragom nisu činili i neki drugi, ne isključivo kritičari, već novinari, publicisti, političari, čak i pjevači novokomponovane muzike.

Ali, ako je već sam nacrtao Palavestru, da vidimo kako taj njegov kritički postupak objašnjava Milutinović: „Palavestra zaista jeste shvatio 'Pismo iz 1920. godine' kao profetski tekst, ali kad Kazaz još i doda da je 'Milutinović sa tim suglasan', to je baš ono što bi u polemikama trebalo izbegavati: pripisivanje svom oponentu stavova sa kojima je lako polemisati, umesto hvatanja u koštac sa onim što on tvrdi. Jer, u Bici za prošlost ja ovo Palavestrino shvatanje karakterišem kao brzopletost (348). Kad za nekog kažete da je brzoplet, to se ne može shvatiti kao odobravanje i saglašavanje, nego kao kritika nepromišljenosti i žurbe u kojoj se prave greške.“ (Milutinović, Odgovor Enveru Kazazu, ivanlovrenovic.com)

Brzopletost, zar samo to? Nije impliciranje ideologije i nije esencijalizacija mržnje iz rata 1992-1995, već obična brzopletost. To je ta Milutinovićeva kritička mrena, navijanje, te legitimisanje i iskupljivanje Palavestrinog ideološkog čitanja Andrića. Kad Palavestra čita Andrića s ideološkim implikacijama, onda on, po Milutinoviću, ne radi ideološki posao u književnoj kritici, već stavom da je Andrić pisao proročki tekst samo je brzoplet. A da nije obična brzopletost pokazuje Milutinovićeva rečenica u kojoj se on usaglašava s Palavestrom. Pišući o Karadžićevoj besramnoj manipulaciji Andrićevom pričom Pismo iz 1920. godine Milutinović kaže: „O tome da li je Bosna zemlja mržnje ili ljubavi i ti stranci su mogli imati svoje nezavisno mišljenje, stečeno ne iz literature nego iz promatranja šta se zbiva na terenu koji obilaze…“ (Milutinović, 2018, 340). A u odgovoru meni naglašava: „Kazaz je, međutim, u pravu kad kaže da ja ne identifikujem proizvođače mržnje u Bosni i Hercegovini. Ja tumačim Andrićevu priču 'Pismo iz 1920. godine' i Palavestrino tumačenje te priče. Za sve više od toga, morao bih da prestupim granice moje discipline i postanem istoričar ili sociolog, i da sledim disciplinarne protokole ovih nauka. Kazaz granice naše discipline redovno prekoračuje, gotovo svakodnevno, i u medijima ga zbog toga titulišu kao 'političkog analitičara'. (Milutinović, Odgovor Enveru Kazazu, ivanlovrenovic.com)

 Evo, sad, da nacrtam Milutinoviću šta on ustvari piše. U trenutku kada kaže da su se stranci mogli uvjeriti je li Bosna zemlja mržnje ili ljubavi dok su promatrali zbivanja na terenu u toku rata 1992-1995, to više nema veze s Andrićem, nego je upisivanje Andriću neke ideologije, a Milutinovićeva i Palavestrina kritika na toj osnovi dobivaju određeni ideološki znak. Naime, Andrić nije pisao o ratu 1992-1995, već o mržnji, a Palavestra i Milutinović uvlače taj rat u raspravu o Andriću. Palavestra direktno, Milutinović posredno. U šta su se mogli uvjeriti ti stranci promatrajući zbivanja na terenu: u klanje i ubijanje. Navedeni Milutinovićev stav nema veze s tumačenjem literature, nego s ratnom stvarnošću, pa on sam u povodu Andrića ideologizira svoja stajališta i zato esencijalizira mržnju. A da budem još precizniji: ne tražim, dakle, od Milutinovića spuštanje u političku analitiku, ili prekoračivanje granica među naučnim disciplinama, nego da svoje objašnjenje Karadžićevog dijeljenja priče objasni kao naučnik koji taj postupak mora vidjeti kao manipulaciju, zato što je on samo to i ništa više. Ako su se promatranjem zbivanja na terenu stranci uvjerili da je Bosna zemlja mržnje, a nisu mogli ništa do to, onda je Karadžić u pravu. Ako je tako, onda ni Milutinović ni ja nemamo šta više tražiti u našim interpretacijama Andrića. Stvar je očiglednom učinio Karadžić, a je li mu Milutinović to posredno priznao neka o tome sam odluči.

Milutinović mi, nadalje, spočitava da, zahtjevom da se u kritici vidi procesualnost mržnje i rad institucija i zlih elita u njenoj proizvodnji, instrumentaliziram književnost na način političkog analitičara: “Tako onda pitanje 'šta Andrić kaže o poreklu mržnje u Bosni' postaje pitanje 'ko je kriv za rat 1992-1995' ”. (Milutinović, Odgovor Enveru Kazazu, ivanlovrenovic.com)

Smiješna teza, nedostojna Milutinovića, koji sebe poima kao velikog naučnika, jer taj rat u interpretacije Andrića uključuju Milutinović i Palavestra, ne Kazaz. Njih dvojica Andrićevu narativnu figuru o mržnji reduciraju na referentni okvir tog rata, pa je to potpuna instrumentalizacija književnosti, zbog čega je i moguće govoriti da se na taj način stvaraju uslovi za relativiziranje odgovornosti velikosrpske ideologije za rat. A kad mržnju koju slika Andrić u Pismu iz 1920. godine određujem kao transpovijesnu energiju, ne reduciram je na neki tačno određeni referentni okvir, već u njoj vidim rad historije, njen logos utemeljen na mržnji. Nikakvu nadvremenost, kako misli Milutinović, već transvremenost mržnje, njenu sposobnost da niče, postoji i obnavlja se u svakom vremenu. Milutinović, pak, u povodu Andrićeve literature uključuje ratnu stvarnost 1992-1995. i njenu mržnju, pa se zato, ako je ozbiljan naučnik, mora, a ne samo treba baviti i ideologijama koje zasnivaju tu mržnju i institucijama koje ju u praksi zločina operacionaliziraju na terenu, a pogotovu naglasiti njihovu odgovornost za zlo koje su ostavile iza sebe. Može li jasnije i izravnije od ovog, da parafraziram Milutinovićevo pitanje upućeno meni?

Zoran Milutinović u dokazivanju da ne postoji velikosrpska književna kritika o Andriću tvrdi da ja, stavom da se ona međusobno ovjerava s bošnjačkom, njen narativni sistem i ideološku podlogu shvatam kao obrnutu sliku u ogledalu one bošnjačke nacionalističke. Naglašavam da tako ne promatram postojanje ovih nacionalističkih kritika, već nastojim ukazati na naporednost njihovih narativnih sistema koji se međusobno ovjeravaju ne na način da jedan drugom potvrđuju ili negiraju stajališta, već tako da jedan drugog pothranjuju, smatrajući da je postojanje jednog uslov za postojanje drugog. Bi li bez srpske nacionalističke kritike Andrića bilo one bošnjačke? Bi, naravno, nije Kurtoviću, Rizviću, Mahmutćehajiću ili autorima u zborniku Andrić i Bošnjaci bila potrebna velikosrpska recepcija Andrića kao uslov za njihovo pisanje. No, jesu je mnogi bošnjački nacionalistički kritičari koristili kao argument zbog kojeg su vlastiti nacionalizam doživljavali kao samorazumljiv čin, čak kao neku vrstu nacionalne odbrane. Isto ili slično važi i u obrnutom slučaju: zastupnici velikosrpske recepcije Andrića koriste bošnjačku nacionalističku kritiku kao argument za svoj nacionalizam. To je, jednostavno rečeno, neka vrsta zakona spojenih posuda.

Niz mojih stajališta Milutinović ne interpretira u dobroj namjeri, akademski objektivno, već u njih učitava ono što mu nameće polemička podloga i ton koji iz nje proizilazi. Tako i moje koncepte osmanofobnog i osmanofilnog metanarativa simplificira tvrdeći da su etnički određeni. Nisu, nego ideološki i kulturološki. Da ne bih širio tu raspravu, jer je smatram besmislenom, uvažavajući Milutinoviću pravo da potpuno odbaci ove moje termine indikatore, navest ću samo jedan primjer ideološke, a ne etničke, određenosti osmanofobnog metanarativa. To je ona općepoznata Mladićeva izjava u Srebrenici 1995. u kojoj kaže da je „napokon došao trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ (https://www.youtube.com/watch?v=edFQTZpf8yM) Mladićeva izjava u potpunosti proističe iz osmanofobnosti velikosrpskog narativa, pa kad bi se on određivao etnički, morao bi se pripisati svim Srbima, a ne velikosrpskom nacionalizmu. Zato i potcrtavam da Milutinović, kad kritizira moje metanarative, gubi iz vida njihovu kulturološku i ideološku podlogu, a pogotovo kad citira moju rečenicu o karakteru velikosrpske osmanofobnosti: “Bošnjaci, kao slavenska etnička grupa, postaju u velikosrpskom osmanofobnom metanarativu zamjena za Osmansko carstvo i svepovijesni demoni koje treba uništiti.” (Enver Kazaz, Kritika mržnje i utopija ljubavi, ivanlovrenovic.com)

Milutinović u svom odgovoru meni piše: „Nisam tvrdio da je Kazaz advokat bošnjačkog nacionalizma, niti sam ga optužio za navijanje. I jedno i drugo bilo bi sasvim neodgovorno.“ (Milutinović, Odgovor Enveru Kazazu, ivanlovrenovic.com) A u Bici za prošlost tvrdi: „Kazaz se u ovaj bošnjački (nacionalistički, op. E. K.) diskurs o Ivi Andriću uključuje na kraju svoje knjige Subverzivne poetike pitanjem: 'Je li moguće čitati, pak, protivbošnjačku ideologiju u povodu Andrića?' “ (Milutinović, 2018, 336)

Uključivanje u nacionalistički diskurs je puno ozbiljniji čin od njegove advokature i navijanja za njega. A to znači da me Milutinović nije predstavio samo kao advokata bošnjačkog nacionalizma, već i kao nekog ko sudjeluje u proizvodnji bošnjačkog nacionalističkog diskursa. U svom odgovoru meni dodaje i sljedeću optužbu: „Kazaza nisam ubrojao među oponente ovom bošnjačkom nacionalističkom diskursu o Andriću, jer iz njegovih publikacija zaključujem da on ovaj diskurs legitimiše i iskupljuje, tako što tvrdi da taj diskurs samo overava ono što je velikosrpski diskurs o Andriću već ustanovio.“ (Milutinović, Odgovor Enveru Kazazu, ivanlovrenovic.com) Vrstan je ovo primjer logičke vratolomije. U njoj je kritika nečega u isti mah njegova legitimacija i iskupljivanje. Nije takva logika dostojna Milutinovića koji zna da piše i zna da čita. Ali, ovdje dokazuje da mu je važnije od tih znanja optuživanje, samo zato što sam bošnjački nacionalistički diskurs o Andriću povezao s velikosrpskim. Pritom pojednostavljuje princip međusobnog ovjeravanja dva nacionalizma koji se bore oko Andrića.

Milutinoviću je baš stalo da me svojom kvazilogikom uključi u ram bošnjačkog nacionalizma, pa svoju optužnicu proširuje: „Dok smo još kod navijanja, ne mislim da je Kazaz advokat bošnjačkog nacionalizma, niti to igde kažem, ali mislim da je njegova kritika bošnjačkog nacionalizma ambivalentna.“ Trebam li ovo shvatiti kao korigiranje Milutinovićevih stavova u kojima me predstavljao kao advokata bošnjačkog nacionalizma ili kao novu optužbu? Ambivalentnost je podvojenost, osjećaj istodobne privlačnosti i odbijanja, pa me, eto, bošnjački nacionalizam privlači i odbija u isto vrijeme. Nisam, dakle, advokat, ali sam podvojen u kritici bošnjačkog nacionalizma. Milutinović nastavlja dalje, pa tvrdi: „Ambivalencija se uvek očituje u nedoslednostima.“ (Milutinović, Odgovor Enveru Kazazu, ivanlovrenovic.com) Čak i da navijam za Milutinovića u ovoj našoj polemici, ne bih mogao odoljeti da ovu paralogiku ne dekonstruiram. Naime, dokazao sam mu da je istrgao iz konteksta dio moje rečenice, prema kojem je Armija BiH i po nacionalnom i po ideološko-političkom profilu bila, ustvari, bosanski orijentirana, s prepoznatljivim građanskim imageom, i potpuno promijenio njegovo značenje. Zato mu, radi poduke, ponavljam tu lekciju: “Ovo nije jedino iskrivljavanje mojih stajališta. U istoj fusnoti Milutinović piše: 'Isto tako se mogu dovesti u pitanje i druga Kazazova tvrđenja: recimo, da je Armija BiH 'i po nacionalnom i po ideološko-političkom profilu bila, u stvari, bosanski orijentirana, s prepoznatljivim građanskim imageom'. (Milutinović, 2018: 335) Ni ovo nisam napisao, već nešto drugo. Istrgnuvši dio moje rečenice, Milutinović joj je potpuno promijenio značenje. Taj citirani dio rečenice smješten je u sljedeći kontekst: 'I Ljiljanovi i kolumnisti Zmaja od Bosne pokušali su nametnuti javnosti vlastiti ideološki projekt čiste nacije. Ustvari, osnovna ideološka teza zasnivala se i u jednom i u drugom glasilu na viktimizacijskom stavu o Bošnjacima kao žrtvi svojih susjeda, pri čemu se ta žrtva mora vratiti svojim korijenima, vjeri, rigidno interpretiranoj tradiciji, mora pseudopovijesnu naraciju o genocidima nad Bošnjacima pretvoriti u ideologiju, a spas pronaći u ideološki snažnoj armiji koja će svoj ideološki habitus imati u islamskoj vjeri.

Na toj osnovi Latić, ali i drugi autori, radili su na projektu islamizacije Armije BiH, koja je i po nacionalnom i po ideološko-političkom profilu bila, ustvari, bosanski orijentirana, s prepoznatljivim građanskim imageom.' (Kazaz, 2012: 61-62) A svega dva pasusa prije stoje i ove moje rečenice: 'A ti su pisci (mislim na one koji su zagovarali bošnjački nacionalizam, op. E. K.) zastupali i rigidne interpretacije islama, podržavajući panislamsku ideološku fantazmu, pa su zasnovali i provodili islamizaciju Armije BiH, a u svojim tekstovima o miješanim brakovima pokušavali su rasističkim jezikom produbiti međuvjerski i međunacionalni jaz.' “ (Enver Kazaz, Milutinovićeva kritička mrena, ivanlovrenovic.com)

Upozoravam Milutinovića na glagolsko vrijeme u mojoj rečenici. Jasno kažem BILA, jer na početku rata Armija BiH zaista jeste bosanski orijentirana i s prepoznatljivim građanskim imageom, sve dok je poštivala poznatu Platformu Predsjedništva BiH o djelovanju u ratnim uslovima. Bezbroj puta sam pisao i naglašavao da je napuštanjem te platforme omogućena islamizacija Armije BiH, gubitak njenog multietničkog karaktera i pretvaranje u islamocentričnu bošnjačku vojsku. Tu je sadržan najveći dokaz da je Izetbegovićeva politika od početnog zalaganja za multietničku BiH skrenula u nacionalizam, kao i razlog za kasniji poraz ideje multietničke BiH. Ne mogu nikakve Milutinovićeve logičke vratolomije i falsifikati poreći takva moja bezbroj puta iznesena stajališta. Ne može to ni njegovo navođenje tragičnog ubistva sestrića Radovana Vučkovića, koje su izvršili zločinci iz sastava Armije BiH, za šta moraju biti najstrože kažnjeni, navođenje koje valjda ima cilj da sugeriše kako sam popustljiv prema Izetbegovićevom nacionalizmu, iako je on bio krvav. Pa nisam Milutinović da nečiji nacionalizam proglašavam brzopletošću. A kad kažem da je „nacionalizam državnog aparata Alije Izetbegovića bio mekan, svilen, nejak, jer mu je slaba vojna pozicija tako nalagala”, što citira Milutinović, navodeći to kao primjer moje ambivalentnosti u kritici bošnjačkog nacionalizma, morao bi vidjeti povijesne okolnosti tog nacionalizma. Iz moje rečenice proizilazi: taj nacionalizam, da je imao veliku vojnu moć, kakvu je bez sumnje imao velikosrpski – ko zna kakav bi bio, možda surov, kao i svaki nacionalizam, i masovno zločinački, kao što je bio velikosrpski u BiH. Ali, nije to mogao biti, jer nije imao moćnu vojnu silu, pa je besmisleno Milutinovićevo navođenje zločina Armije BiH u polemici sa mnom. Zato i jest Karadžićeva vojska počinila nemjerljivo više zločina, čak i genocid u Srebrenici, od one kojom je komandovao Izetbegović. To su povijesne činjenice koje se ne mogu poreći nikakvim logičkim vratolomijama.

A otkud zločini Armije BiH u ovoj polemici? Samo zato da Milutinović napravi simetriju između velikosrpskih masovnih zločina, počinjenih nad Bošnjacima, i genocida u Srebrenici, i onih nemasovnih koje je Armija BiH počinila nad Srbima. Međutim, zločine koje je počinila Armija BiH nemoguće je negirati. O njima sam pisao bezbroj puta. A zbog kritike bošnjačkog nacionalizma proglašen sam u bošnjačkom javnom prostoru četnikom, ustašom i komunistom istodobno. Milutinović, međutim, u svojim logičkim vratolomijama kaže: nije Kazaz nacionalista, ali volio bi biti, pa eto samo malo jest, jer je ambivalentan u kritici bošnjačkog nacionalizma, a možda i malo više, jer čak legitimira i iskupljuje taj nacionalizam. Kakav je onda Milutinović naučnik kad me optužuje i falsificira? Neka odgovor traži sam. Ja ovu našu polemiku završavam, bez šanse da odgovaram na njegove buduće logičke vratolomije, s napomenom da mi je žao što je svoju dobro napisanu knjigu upropastio krivo tumačeći moje stavove i falsificirajući moje rečenice.

Literatura:

Kazaz, Enver (2012), Subverzivne poetike, Synopsis, Zagreb – Sarajevo.

Kazaz, Enver, Milutinovićeva kritička mrena, ivanlovrenovic.com

Kazaz, Enver, Kritika mržnje i utopija ljubavi, ivanlovrenovic.com

Milutinović, Zoran (2018), Bitka za prošlost, Geopoetika, Beograd.

Milutinović, Zoran, Odgovor Enveru Kazazu, ivanlovrenovic.com