Ivan Lovrenović

Opet nova izdanja iz Tešnja, iz radionice Amira Brke i njegovoga Centra za kulturu! U stotinuprvoj knjizi književne biblioteke „Gradina“ Centar je upravo objavio knjigu Tin Ujević: Musa Ćazim Ćatić. Riječ je o kapitalnom eseju o Ćatiću, koji je Ujević napisao za svojega sedmogodišnjeg boravka u Sarajevu (1930 - 1937), na molbu Abdurahmana Mešića, urednika časopisa Novi Behar. Popratni esej u knjizi napisao je Enver Kazaz, autor koji je napisao nezaobilaznu monografiju o Ćatiću Musa Ćazim Ćatić - književno naslijeđe i duh moderne, objavljenu također u izdanju tešanjskoga Centra za kulturu sada već davne godine 1997.

Pišući u uvodnoj bilješci o kronologiji literature o Ćatiću, Amir Brka kaže: „U naznačenoj kronologiji esej Tina Ujevića nesumnjivo je od iznimnoga, pa možda i od presudnog značaja, jer onaj o kojemu je pisao po mnogima najveći južnoslavenski pjesnik naprosto je morao doživjeti da ga uskrisi trajnost njegova djela. Stoga ovaj čin nije samo još jedan tešanjski hommage Musi Ćazimu Ćatiću već predstavlja i izraz naše želje da se i ovom prigodom apostrofira Ujevićeva veličina koja je, dvije decenije nakon Musine smrti, nepogreši­vo nagovijestila da će se i ime Ćatića spominjati u nizu pregalaca. Na koncu, sasvim je konzekventno i to što je ovo izdanje Ujevićeva eseja o Ćatiću popraćeno Kazazovim osvrtom.“

Enver Kazaz

UJEVIĆEVO KANONIZIRANJE ĆATIĆA

Danas, poslije toliko godina, kada sam neko drugi i drugačiji od onoga koji je pisao monografiju o Ćatiću, Amir Brka me svojom molbom da napišem pogovor za Tinov tekst o Musi navodi na ponovno čitanje nečega što me u tim kasnim osamdesetim godinama prošlog stoljeća duhovno odredilo. Protokom godina i poslova to je duhovno određenje nadograđeno, ponekad i napuštano, ali je zauvijek ostalo neka vrsta prosvjetljenja koje obasjava bit književnosti, poezije ponajprije, i poziciju jednog tragičnog pjesnika u nesistematiziranoj književnosti, kojoj nedostaju i književna historija i književna kritika i proces kanonizacije.

Da, Ujevićev tekst o Ćatiću bio je uvod u čitanje pjesnikovog opusa. Ali ne samo uvod nego i zbir ocjena, na momente i interpretativno ubjedljiv, svakako sintetičan, kako to i može biti iz pera jednog genija koji se bori da nepravedno zapostavljeni pjesnik dobije zasluženo mjesto u poretku poezije svoje pjesničke generacije i svoje epohe u cjelini. Osjećalo se na širem južnoslavenskom prostoru na početku mog pisanja monografije o Ćatiću, koja je u stvari bila magistarski rad na Filološkom fakultetu u Beogradu, da je Ćatić potcijenjen pjesnik, iako su o njemu pisali mnogi – Muhsin Rizvić, Enes Duraković i autori u zborniku o Ćatićevom pjesništvu što ih je Brka nabrojao u svojoj uvodnoj bilješci uz izdanje ovog Ujevićevog teksta.

Trebalo je, dakle, Ujevićevim tragom dokazati njegove teze, ali na način sinteze ukupnog kritičkog opusa o Ćatiću, i pri tom iz ugla tada dominantnog strukturalizma i drugih imanentnih metoda interpretirati cjelinu pjesnikova opusa. Ujevićev tekst je stajao kao polazište, ali i ishodište ocjene i interpretacije Ćatićeve lirike. On je to i danas – kao neprolazna vrijednost koja se opire promjenama vremena, književnokritičkih i teorijskih moda i metoda – i ostaje da svjedoči kako se iz pera genija razvija portret drugog pjesnika na svevremenskom planu poezije.

Ujević svoj tekst piše na zamolbu urednika Novog behara Abdurahmana Mešića. Piše ga, kako naglašava, nakon dvoumljenja koje će prevladati u času kad njegov esejistički nerv dozri do teme i njene kristalizacije. A onda se razvija portret Ćatićevog temperamenta i senzibiliteta, i pjesnikove poetike, mijena u njoj, i pjesničkih postupaka, i tema, uz iznošenje ocjena o vrijednosti pojedinih pjesama, i pjesnikovog prevodilačkog rada, te, na koncu, njegovog doprinosa uspostavljanju orijentalistike na našem prostoru zahvaljujući značajnom poznavanju turskog i persijskog pjesništva. Tu je cio Ćatić, onaj iz života i onaj iz djela, kako ga je vidio Ujević kao saputnik iz dviju zagrebačkih godina, 1909. i 1910. Saputnik i prijatelj, s napomenom da će se to prijateljstvo raspasti, ali ostat će iza njega i poštovanje i ljubav, bez tragova mržnje, kako naglašava Ujević.

No, šta sadrži Ujevićev esej? Najprije opis vremena poetičkom analizom prijeloma epoha, gdje se modernističke težnje dovršavaju u ekspresionističkim najavama, najprije kod Janka Polića Kamova u zbirci pjesama Psovka (1907), ali i u pojedinim elementima Matoševe More: "To su bile godine kada je Janko Polić Kamov lutao po sredozemnim lukama, kao da je studij luka i pristaništa njegovo glavno zanimanje, svraćajući rijetko u Zagreb, jer su Rijeka, Trst, Mleci, Napulj, Genova, Marseille i Barcelona – i zašto zaboravljamo obale Tunisa i Alžira, kamo su hitali Gide i Wilde – odista tada bila središta i žile kucavice bujnog južnog života i prometa. One godine kad je Janko umro, ja sam čuvao, premda ga nisam poznavao, kroz dva semestra njegovu dramu Oh, žene, žene!... za koju ne znam da je do danas štampana, pošto sam nadležnom vratio rukopis. Matoš se bio prije koju godinu vratio iz Beograda, te je imao ambiciju da oko sebe skuplja mlađe ljude." U te mlađe ljude Ujević ubraja i Ćatića, da bi potom dao detaljnu ocjenu Matoševog poetskog kruga, navodeći pisce koji tvore neki oblik poetičkog jedinstva.

Naravno, nama danas, sa distance veće od jednog vijeka, književni kanon ostavlja Vidrića, ali Ujević kao svjedok vremena nabraja čitav niz pjesnika koji će ostati upamćeni u književnoj historiji. U tom krugu Ćatić Ujeviću izgleda suviše zdrav i narodski: "Među ovim ljudima, od kojih nijedan nije bio toliko jedar, Ćatić je imao svoje mjesto, krug i upliv, a meni je mogao da se čini i jedan od najzdravijih, najkrepčih i najnarodnijih tipova, što me u njemu onako metafizički malo i plašilo."

A potom u eseju Ujević daje detaljnu analizu Ćatićevog temperamenta i ukupnog senzibiliteta: "Ne znam je li u alkoholu kao Perzijanci tražio mistiku. Ali bila je u njemu mistika velikoga bola... Iz njega je izlazio osjećaj Tuge, kao naličje osjećaja goleme životne radosti. Tu su počeci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara. Ćazima sam najprije shvatio kao jednu opreku. No onda je ta prepona savladana, i on je bio samo drug. Samo čovjek, jer ni književnik, što je nešto određeno, nije htio biti. Ili, ako je bio pjesnik, značilo je da hoće da pjesnički živi. No što je to pjesnički život? Bijeda? Dozvolite da posumnjam. Zavladala je Tuga."

Taj portret je dragocjen, jer razbija stereotipe izgrađene o Ćatiću kao boemu koji krši određene malograđanske uzuse, još i danas – u vrijeme globalne obnove konzervativizima i klerikalizacije društvenih normi. Ta mistika velikog bola najtačnija je ocjena Ćatićevog senzibiliteta koji će se preliti u poeziju, pogotovu onu zrelu u kojoj Ćatić, kako naglašava i Ujević, usvaja modernističku poetiku i teži preciznosti slike i forme.

Imajući u vidu da Ujević svoj esej piše 1936. godine, kada je Ćatić praktično isključen iz poretka kanonskih pjesnika s prijetnjom da bude i zaboravljen bez obzira na dragocjenost njegova opusa, onda je jasno da je Ujevićeva motivacija uz ostalo i ispravljanje književnih nepravdi, a ne samo hommage negdašnjem prijatelju. Zato on i naglašava da je Ćatić nepravedno isključen iz Hrvatske mlade lirike (1914) i da se ne pominje u Matoševom pjesničkom krugu: "Velika većina spisa o tadašnjoj zagrebačkoj književnosti, govoreći o Matošu i o njegovoj okolini, o omladini sa studija, Musu Ćazima Ćatića i ne spominju. To je neopravdano, pa je čak i nerazumljivo; a popraviće se kada historičar izbližega ispita stvari. Ćatića nema u Mladoj hrvatskoj lirici (izdanje DHK, 1914), u objavljivanju svojih tekstova nije sam uvijek bio potpuno akuratan – sad on ili neki njegovi urednici – a poznato je da se pjesnicima toga vremena nije žurilo sa svojom robom odmah u stisku, na vašar, u promet, i ko je zatečen od smrti mogao je lako da izgubi sve svoje rukopise, efekat koji je mogao da ima i jedan rat, putovanje ili promjena stana. Mnogi su od ondašnjih početnika poživjeli i nastavili da se razvijaju; Ćazim, koji je mlad umro a da mu se za života nije ukazala dolična pažnja, izložio se riziku da bude zaboravljen. I ako nije sasvim zaboravljen, razlog je samo nekoliko ljudi koji ga se još sjećaju i osvježuju uspomenu na nj; a razlog su i ukoričene godine listova koje je uređivao. Ali nije uzrok samo u tome što se kasnije zagrebačka škola sve više vezala uz aktuelni Zagreb što je Ćatić otpao. Drugi je uzrok taj što je Ćatić u ono vrijeme među 'matoševcima' s kojima se družio bio potpuno usamljen, izolovan. Jer, matoševci ili nematoševci (kako hoćete) oni su bili u tome času artiste i dekadenti; a Ćatić, ako hoćemo da budemo iskreni, nije bio ni jedno ni drugo, jer je bio kudikamo od njih bliži tipu narodnoga pjesnika i prirodnoga čovjeka, osobito isprva. Filozofija njihova, uzeta približno, kod nekih možda i podsvjesno, bila je simbolistička; filozofija Ćatića bila je filozofija Orijenta, filozofija arapske poezije i kulture koja je došla do procvata, a imala u sebi i nečega realističkog. Ukratko rečeno, mi smo neko vrijeme negirali vrijednosti života, a Ćatić je prihvatao, možda za naš račun malo isuviše bezazleno, sumarno i grubo. Pred očima nam je lebdjela jedna dalekosežna epuracija stvarnosti. Za nas je bila važna nova riječ; neobičan adjektiv, tačna rima, čistoća linije, izabrana rijetkost senzacije. Prezirali smo retorični prizvuk koji je dotle vladao gotovo bez izuzetka lirikom. Nekoliko kratkih, zagonetnih, melodioznih pjesama trebalo je da se napiše kao pogreb čovječanstvu, za njegov epilog. Za Ćatića otvoreni lični osjećaji i izlivi su od važnosti; on je još vjerovao u 'strasti' (recimo da su takve: ljubav, polet, nada itd.); mi smo odbacili teme, držali se slikovitih motiva, muzike stiha, mistike egzistencije i vezanih šarada."

Da, Ujević ispravlja nepravdu, uviđajući razliku između Ćatića i tzv. pravih ili čistih Matoševaca. Ali, valja imati u vidu mijene u Ćatićevoj poetici – od početnog romantizma i ašiklijskih pjesama do zrelog modernizma i gazela. Naglasit će to i Ujević kad gestom velikog pjesnika ukaže na preobražaj Ćatićeve poetike:

"Sufi i – slobodna misao! Proletarijat i vjerske ili plemenske tradicije! Musa se borio da lirski savlada ove raznolike inspiracije. Ima u toj poeziji lieda, romanse, soneta, gazela (u kojoj poput Kabira u Indiji, gdje to nije bio običaj, ponavlja na kraju odsjeka svoje ime). Formalna poezija, kakvu su pisali romantičari, ali kakva je bila dijelom istočne inspiracije i istočnoga porijekla. Zato se, uz malo jače istaknutih egzotičnih momenata, sasvim lako uvrstio u sastav i sklop pjesničke tradicije tadašnjih škola.

No nije li došlo vrijeme da se oslobodi skolastike, formalnih vrsta, učiteljskih nomenklatura? Nije li kucnuo čas da se poezija oslobodi kupleta, refrena, da ne bude vinjeta, minijatura, ilustracija, arabeska – da ne bude samo stimmung ili genre-sličica? Nije li došao čas da se prekine s klišejima, sa šablonom, s retorikom i sa pjesničkim uobičajenim žargonom, kakvom vrstom stereotipne dikcije? I s dekorativnošću? Počela se osjećati težnja za strožim i konciznijim umjetničkim izrazom, stilskim pečatom, više savjesnosti, više štednje u riječima i efektima. To su bile nove težnje, koje su se podizale oko 1908, za kljaštrenje pleonazma i sublimaciju izražajne snage. Ćazim je osjećao gdje zapljuskuje talas novih vremena. I on je razumio da je to što se primiče jedna velika mogućnost."

Ili, na drugoj strani, kad izrekne vrijednosnu ocjenu i istakne najbolje Ćatićeve stihove: "Ali dakako ni Ćatić nije bio a priori zatvoren prema svakom traženju; štamparske nemogućnosti i kratkoća života spriječile su ga da se potpuno iskaže, pa ipak imamo i odštampanih svjedočanstava da je on bio tada, u više nego polovičnom opsegu, sa našom neologijom tražeći je kao zlato u pijesku rijeke. (Primjeri: Zaboravljeni otoci, s 77 u Izabranim pjesmama; U mojoj bašti, s 62. Jedno i drugo iz Živih cvjetova, ali zadnja pjesma nije najkritičnije preštampana, možda je i pjesnik izradio slog u nekoliko verzija, što je dokaz formalnoga traženja. U zadnjoj pjesmi stih dvanaesti, tj. prvi u zadnjoj strofi, gdje je štampano:

              Tu među
treba da glasi: Tu u beharu statua neka,

Pa onda: Mistika, Nostalgija, Ja čekam (67). Pa onda Kamelije preštampane kao kamelija (67), Pejzaž (63). Pa onda cijeli ciklus O ženi, gdje pjeva Zulejhu, Balkis, Mejrem, Hansu, Fatimu, Fikret itd.).

Znamo kako je u davno već vrijeme Mearija stekao besmrtan glas i ime hraneći se ječmenicom. Nego Ćatić je imao nešto od davnih arapskih boema i slobodara, od perzijskih mistika vina. Time govorimo o duhu. Kada bismo govorili o formi, lako bismo mogli navesti kod njega primjere poput onih što su ih u Evropi slijedili August Paten, Rückert i drugi pozajmitelji i pretakači Istoka. Nego, popularnošću, slavom i novcem Ćatić nije bio plaćen, sa svim tim što je imao nekoliko ljudi koji su ga voljeli i cijenili, dok je Mearija imao časti, popularnosti i slave, ali ne novca bez kojega danas ništa nema.

U stihove Muse Ćazima Ćatića ušao je pored bliskoga Kranjčevića malo i Baudelaire, koji je za neke od nas bio polazna tačka, ali tako da će teško ostati završna."

Na ovom mjestu valja reći da Ujević čita Ćatića iz horizonta svoga vremena, što je i neizbježno. Današnje pak vrijeme, kada imamo objavljenog cijelog Ćatića, ukazuje na to da on jest tragalac za modernizmom, preciznije: impresionizmom i simbolizmom, ali da ih svojom pjesničkom inspiracijom i sintezom nadilazi. Nije mu, dakle, cilj ostvariti poetički strogo normiranu pjesmu nego pratiti inspirativni duh, usuglasiti misao i emociju, pa se modernistički nalog podređuje unutarnjem zahtjevu pjesme. A to znači da biti matoševac nije sámo po sebi vrijednosna ocjena, niti je to Ćatićev isključivi poetički cilj. Ćatić nije puki sljedbenik već autentično svoj, pjesnik koji spaja Istok i Zapad, francuski simbolizam i persijski misticizam. On je pjesnik liminalan po svemu – vremenu, kulturi, jeziku, poetici – pjesnik sintetske i neprestano sintetizirajuće poetike. Takav, on je nesvodiv na poetičke krugove, čime je moguće objasniti grešku kritike i književne historije, kao i grešku kanona.

Ćatić koji je ovladao sonetom i gazelom nadilazi matoševce i bira svoj pjesnički put. Njegova poezija niče iz njegove kulture u kojoj se spajaju Orijent i Okcident u svom najboljem vidu. Njegovi gazeli i soneti, najvažniji oblici orijentalnog i okcidentalnog poetskog sistema, posvjedočuju snagu talenta i vještinu pjesničke mašte, pa je Ćatić, bez sumnje, najinterkulturalniji pjesnik svoga doba na južnoslavenskom prostoru. Uviđa tu crtu kod njega i Ujević, mada je ne imenuje tako, jer nema tada današnjih teorijskih uporišta o interkulturalnosti:

"On je slijedio Firdusiju, Nizamiju, Husreva, Rumiju, Saiba i Ševketa. Perzijski je jezik elegantan, otmjen i pun kićenih izraza, a Perzijanci sami rado obrađuju vedre elemente mističke filozofije. I Musa ovdje nalazi riječi, koje nisu uzete od Mallarméa ili Góngore y Argote: 'gizdave melodije, rumena čarolija...' Galib nije od onih što iz Perzije vuku povodom ništavnosti života zaključak i poduku o potrebi uživanja nego se okreće duševnom traženju. 'Nek ne bude pjesma potpunoma jasna', kaže Galib više od sto godina prije Verlaineove poetike. On dolazi i do neke vrsti izražajnoga baroka putem metafora i simbola, biva manirisan i forsira; tako govori o 'zabavištu smisla', 'maču uzdaha', 'ustima krova'. Pa ako na kraju tražimo Ćazimovu sintezu o turskom Parnasu, naći ćemo je možda baš u ovim riječima, koje nisu prosti ekscerpt ili prikaz nego pokušaj pogleda, pokušaj da sabere i rezimira svoje preglede koji obuhvataju više stoljeća lirskog života:

'Ne znam zašto; ali meni je između svih predstavnika turskoga Parnasa iz prvoga perioda, pa sve do Tevfik Fikreta najsimpatičniji svojom pojavom i svojim manirima šejh Galib. Fuzulija, taj rastresen ljubavnik, taj tužni slavuj najčišće lirike osmanlijske, bez sumnje je bio priprosti derviš s poderanim džubetom i neuredno omotanim turbanom oko glave. Nefija mi pak po svojim pjesničkim tvorevinama izgleda kao kakav u licu opaljen janjičarski aga s krupnim glasom i debelim pogledom, koji se tek povratio iz dugogodišnje vojne, a na čijem mrsnom licu ima više izražaja mrsne ćudi i naprasitosti negoli miline i blagosti. Za Nedima se opet svakako zna da je bio gurav i bekrija par excellence. Galibovu pak pojavu ja sebi ovako zamišljam: to je umiljat i otmjen mevlevijski šejh, crne pune brade, tankih obrva, zelenih očiju koje gore vatrom neobuzdane ljubavi, krupnih trepavica, bijela lica, malko natrag zabačene odmjerene glave s tankim zelenim turbanom. Čini mi se kao da ga sada vidim kako kroz avliju mevlevijske tekije u crnom dugom džubetu stupa ritmičkim korakom između poredanih odanih mu derviša, koji ga dubokim naklonom s rukom na srcu pozdravljaju, a on im odzdravlja s nekim osmijehom na usnama, kako ga kod svoje drage zamišlja.' (Biser, I, 127).

Nježnost i tuberkula: najljepši momenti, tu je valjda osjećao nešto svojega, predispoziciju s kojom je došao na svijet."

Tako se sklapa Ujevićev esejistički portret Muse Ćazima Ćatića, pjesnika koji je, kao i njegova generacija, predosjećao i osjećao fin de siècle, kraj jednog i početak drugog stoljeća kao granicu među epohama. Ona koja odlazi na južnoslavenskom pjesničkom prostoru obilježena je Kranjčevićem, ona dolazeća Matošem – kao kanonskim pojavama. Ćatić crpi i iz jednog i drugog, ali dodaje i svoje: senzibilitet orijentalne kulture i pjesništva u cjelini. A njegovi gazeli nastaju marljivim cizeliranjem na osnovu njegovog znanja i velikih eseja, kakav je, primjerice, onaj o utjecaju Persijanaca na tursko pjesništvo.

Nisam, dakle, tih dalekih osamdesetih godina, pišući magistarski rad o Ćatiću koji će prerasti u monografiju, mogao bez Ujevića. Danas, kad se vraćam tom Ujevićevom eseju, sve mi je opet dragocjeno i milo. Jedan veliki, po mnogima najveći pjesnik južnoslavenskog govornog područja, piše o mrtvom prijatelju ispravljajući greške kritike i historije. Možda bi i bez Ujevića Ćatić bio kanoniziran, ali Ujevićev esej ostaje neporeciv i sija u književnoj kritici kao gesta genija koji uzdiže mrtvog prijatelja u književni kanon. Ćatiću je tu i mjesto, što nije dokazala samo književna kritika i historija, pa čak i ona izvan našeg govornog područja, npr. monografija Musa Ćazim Ćatić – Ein islamischer Autor der Literatur des Fin de siècle in Bosnien Roberta Mantovanija koja je objavljena na Univerzitetu u Heidelbergu 1998. godine. Dokazuju to i današnji pjesnici koji mu se vraćaju, naročito Amir Brka vodeći u svojoj poeziji dijalog sa Ćatićem kao nepresušnim vrelom pjesničke inspiracije i imaginacije.

Meni ostaje duboka zahvala Ujeviću i ljubav za Ćatićevu mistiku velikog bola, za tragediju velikog pjesnika koji nije imao priliku iscrpsti sav svoj pjesnički talenat u sredini koju je nadrastao i koja ga je odbacivala.