Ivan Lovrenović

Mnogo je riječi na slovo „h“ koje dobro opisuju aspekte svakodnevnog života u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, utječući posebno na osobe koje istupaju u javnosti i svojim javnim angažmanom podižu glavu iznad tople, ali smrdljive bare nacionalnog kolektivizma i iznad udobnog konsenzusa oko temeljnih laži. Neke od tih riječi su histerija, haranga i huškanje. O histeriji bi se imalo mnogo toga reći, posebno o tome koliko ona onemogućuje svaki ozbiljniji dijalog u kome bi se promišljalo dublje od naučenih i zadanih floskula. Odabrao sam, ipak, ovu treću riječ, kako bih više mogao kroz osobne doživljaje predstaviti primjer huškanja te kako mehanizam huškanja u praksi funkcionira. (Usput rečeno, nakon nedavne smrti Mire Furlan dobro su opisani ti mehanizmi u Hrvatskoj 1990-ih godina.)

Dodatno, želim ovime ostaviti pisano svjedočanstvo o neugodnostima koje trpim godinama i koje, htio ne htio, utječu na moj život.

Postoji li nešto podlije od toga da se osobu koja živi i radi u Sarajevu, svakodnevno se kreće tim gradom i tu ima obitelj, a nominalno pripada manjinskoj i „ozloglašenoj“ nacionalnoj zajednici, u ovom slučaju hrvatskoj, bez obzira na to kako percipira samu sebe, naziva „UZP-ovcem“, dakle pripadnikom i sljedbenikom „udruženog zločinačkog poduhvata“, što je termin iz haške presude šestorici dužnosnika tzv. HR Herceg-Bosne?

U proizvodnji i distribuciji takvih etiketa i uvreda, u tom školskom primjeru huškanja koje za cilj ima da proizvodnjom laži izazove mržnju i u najgorem slučaju prijetnju po fizički integritet, već godinama protiv mene sudjeluju pojedinci i fenomeni poput Reufa Bajrovića, jednog od najprominentnijih predstavnika „građanske“ verzije bošnjačkog nacionalizma, njegovog istomišljenika Emira Suljagića, Nihada Hebibovića, savjetnika za medije (hrvatskog) člana Predsjedništva BiH Željka Komšića na čije huškanje i govor mržnje je nedavno bilo prisiljeno reagirati i udruženje BH novinari, te mnogi njima slični koji često djeluju anonimno i preko lažnih profila na društvenim mrežama javno šire mržnju i zagovaraju diskriminaciju, a privatno šalju prijetnje.

Nisam samo ja „UZP-ovac“, kako me raznim kanalima vrijeđaju nakon svakog mog javnog nastupa i svakog istupa u kome izražavam neslaganje sa svakim nacionalizmom i šovinizmom, pa tako i s onim koji dolazi iz „demografske i matematičke većine“. Portal Prometej.ba koji čitate i koji je u deset godina svog postojanja objavio stotine članaka u kojima se jasno i glasno govori o svim nedjelima hrvatskog nacionalizma, uključujući i njegov „herceg-bosanski“ tip, za huškače je „UZP-ovski“ portal kome su smislili alternativni naslov „prometej.uzp“. Kažu, također, da smo sljedbenici Tuđmana i Miloševića.

Zašto to rade? Odgovor je jednostavan. Cilj je ocrniti i diskvalificirati svakog Srbina i Hrvata koji ne pristaje na to da za nekoliko hiljada maraka mjesečno ili dobre pozicije po javnim firmama i ambasadama igra ulogu paradnog Hrvata ili Srbina za potrebe bošnjačkog nacionalizma. Zato su na udaru prevashodno lijevo-liberalni intelektualci i univerzitetski radnici – cilj je riješiti se takvih, ukloniti ih kao unutrašnje-neprijateljski remetilački faktor, a ostali će se riješiti sami.

E, zato magazin Stav, sedmični bilten Stranke demokratske akcije i promotor ekstremnih nacionalističkih ideja, uključujući i slavljenje ratnih zločinaca, izlazi jedanput s tekstom Kinder Franjo iz Rame. U tom članku, koji obiluje prizemnim podmetanjima i suptilnim prijetnjama, najgore je pak ono što se nalazi u prvom planu: slika i naslov. Slika je fotomontaža: izrezali su moj lik s moje davne fotografije na Petrovaradinu i u pozadinu stavili zastavu Herceg-Bosne. A tek naslov! Kinder tu nije aluzija na moju dječju dob od 30 godina, već na zloglasne „Kindere“ iz HVO-a koji su se istakli zločinima nad Bošnjacima u Prozoru-Rami tokom rata. Tako da su konstrukcija i njezina poruka jasna, te je zainteresiranom čitaocu preostalo samo da potraži i prepozna osobu sa slike.

Primjera je još jako mnogo i naravno da u tome nisam jedini niti sam najviše pogođen. Još mi se ništa veoma loše nije desilo i vjerojatno i neće, ukoliko ne dođe do velikih društvenih potresa. Pogotovo tu nema nikakve materijalno-egzistencijalne ugroženosti. Ispričao sam ove primjere jer se najdirektnije tiču mene. Ono što me najviše razočarava jest što takve stvari prolaze bez reakcije i sankcija, što su potpuno normalizirane, a ako se dotjeraju i upakuju u „građansku“ foliju (šta li se sve u to ne pakuje!) onda dobivaju priliku za promociju u mnogim kobajagi građanskim novinama i televizijama.

Rijetki su ovdje intelektualci i javni radnici uopće koji ove pojave nazivaju pravim imenom: šovinistički nacionalizam i huškački govor mržnje. Većina ih je i sama isuviše oslijepljena „patriotizmom“ i zaokupljena „borbom za državu“, a da bi obraćala pažnju na kolateralne žrtve te i takve „borbe“ i da bi razmišljala čemu takva histerija vodi. Ne zbog raznih bajrovića i stavovića, čega ima svugdje na svijetu kao što svugdje na svijetu ima rušilačkih stihija i prirodnih nepogoda, već upravo zbog takve akademske i intelektualne zajednice osjećam zabrinutost za budućnost. Ono što nas može izvući jesu, kao i do sada, „obični“ ljudi.

www.prometej.ba