Ivan Lovrenović

Ima jedna rečenična konstrukcija koja se zna čuti među kršćanskim življem Bosne i Hercegovine, a kaže: Jednog Turčina drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Teško da bi se mogla smisliti kraća a ubitačnija rečenica, kojom bi se efektnije izrazio fundamentalni strah i zazor od Drugih, kojom bi se Druge diskvalificiralo i eliminiralo. Ako onoga tko izgovori ovu rečenicu upitate da objasni kako i zašto je tako, bit će vam rečeno da njima, muslimanima, nije vjere, da su prevrtljivi, da su u početku saveznici, a onda zabiju nož u leđa, da glume da su ti prijatelji a među sobom misle i pričaju nešto drugo, da kad-tad u njima provrije „muslimanska krv“ i da to ne zavisi od toga kako se odnosiš prema njima...
Naravno, mnogo je ljudi koji u takve šoviništičke diskvalifikacije i mitove ne vjeruju i koji se ne daju inficirati virusom zazora, nepovjerenja i predrasuda. Imao sam sreću što sam odrastao u obitelji u kojoj smo učeni humanističkim vrijednostima, tome da su svi ljudi Božja djeca (da se izrazim jezikom svojih religioznih roditelja) i nikakve priče o skrivenim namjerama i opasnostima od Drugih – koje se ne mogu zaobići i ne čuti kad odrastate u ratom i prošlošću opterećenoj sredini kao što je Rama – nisu djelovale. Na studij sam došao u Sarajevo, uključio se u većinski bošnjačku, muslimansku, sredinu, stvorio prijateljstva i poznanstva zbog kojih mi bude teška pomisao da bih mogao nekada otići odavde (u momentima kad o tome razmišljam), zaposlio se, oženio (Bošnjakinjom), i više nego ikada sam siguran da crta koja odvaja dobro i zlo ne prolazi između naroda, klasa i svjetonazorâ (bez namjere da postmodernistički ili konformistički relativiziram i izjednačim sva uvjerenja i stavove), nego kroz svako ljudsko srce – da parafraziram Solženjicina.

Iako sam oduvijek svjestan da narodi u BiH dijele većinu toga zajedničnog, primjerice boju kože, jezik, kulturu, iznenadilo me saznanje da dijele i neke zajedničke rečenice kojima se izražava dubinski strah i zazor od onih Drugih. Konkretno, ostao sam iznenađen i pomalo zasmijan kad sam svojevremeno od prijateljice čuo da se među muslimanskim življem „po kućama“ zna reći: Jednog Vlaha drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Sadržaj i interpretacije te „parabole“ analogne su onima iz prve verzije, samo što je jedna nacionalno-vjerska skupina zamijenjena drugom.

Sjetio sam se ovoga dok posljednjih dana pratim na koji način se dio medija u Sarajevu, poput radikalno nacionalističkog sedmičnika i portala Stav, koji djeluje kao udarna medijska pesnica Stranke demokratske akcije, odnosi prema piscu Miljenku Jergoviću i umirovljenom generalu Armije BiH Jovanu Divjaku. Naslov teksta u Stavu posvećen Divjaku veoma zorno ilustrira šovinističku matricu opričanu kroz vreće i stolove: „Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova“. Uzalud je Divjaku bilo, ako se pita kolege iz Stava, sudjelovati u obrani Bosne i Hercegovine, biti ne na strani armije i politike koja je napadala BiH, nego na strani Bosne i Hercegovine onda kad je to bilo najteže, te do danas na različite načine doprinositi izgradnji bh. društva; oni su ga prokazali kao prevrtljivog čiča Jova (jasna je aluzija na četničkog vođu „čiča Draža“), i to sve zbog nekoliko kritički intoniranih rečenica neugodnih mentalnom sklopu SDA. Još je neugodnije bilo čitati brojne komentare čitatelja tog portala. Jedan je duboko razočaran i nema više povjerenja ni u jednog Srbina. Drugi se čudi Bošnjacima što traže i najmanji razlog da kažu da nisu svi Srbi isti. Treći konstatira da vuk mijenja dlaku, ali ćud nikad, „ipak je Jovo pravoslavac“. Četvrti, peti i šesti zaključuju da je Divjak samo pokazao pravo lice, za sedmog i osmog je Divjak prikriveni četnik, za devetog i desetog...

Raduje me, naravno, što većina Bošnjaka ne dijeli stavove Stava i što on neće u mjeri u kojoj bi to želio uspjeti nametnuti šovinističku narodnu „mudrost“ o vlasima i vrećama kao metodologiju tumačenja i shvaćanja svijeta i odnosa prema Drugome.

Drugi u nizu takvih slučajeva, koji je prethodio Divjakovom, odnosi se na pisca Miljenka Jergovića, najvažnijeg književnika naših prostora, rođenog u Sarajevu. „Zbogom Miljenko, zbogom Jergoviću“, poručuje Stav svojim naslovom. I Jergović je, sudeći po Stavu i njegovim tekstopiscima, pokazao svoje pravo, vlaško lice, neprijateljsko prema Sarajevu, Bošnjacima, muslimanima. „... što više stari, Jergović postaje sve autentičniji, manje sklon ugađanju publici i vjerniji sebi“, reći će Stav u jednom od svojih tekstova posvećenih ovom piscu.
I opet me raduje što vidim veliki broj Bošnjaka i Sarajlija koji su čitali Jergovića i koji su spremni javno kazati da je „Jergović više uradio za Sarajevo nego što bi pisac tog teksta mogao za svojih 14 SDA života“, da navedem jednog od njih. Oni potvrđuju da ovo mjesto i ova zajednica ima nadu i antitijela sposobna da se izbore s napredujućim virusom.

Primjeri Divjaka i Jergovića su sasvim dovoljni za ilustraciju jednog mentalnog stanja i jednog političko-ideološkog projekta. Već ranije, to mentalno stanje je Ivana Lovrenovića, „mislioca Bosne“ (N. Šimić), Željka Ivankovića, Nenada Veličkovića... svrstalo među neprijatelje Bosne i muslimana, sve dakle one pojedince koji su se istakli u zastupanju multietničke Bosne i Hercegovine i praktičnim radom sudjelovali u izgradnji bh. društva, koji čine „interkulturnu supstancu“ (E.K.) našeg društva.

Pokazalo se da je stvarni cilj nacionalističkog projekta oličenog u Stavu (i sličnim medijima, primjerice Saffu) – kako je to prije oko dvije godine dobro opisao Enver Kazaz – „razoriti multikulturnu i multietničku supstancu društva do te mjere da niti jednom Srbinu i Hrvatu na um ne padne da se miješa sa Bošnjacima“. Taj Kazazov tekst pisan je u momentu kad je na stranicama Stava jedan od simbola Bosne i naš najbolji dječji pisac, Branko Ćopić, proglašen ratnim zločincem i monstruozno se lagalo o njegovom tobožnjem sudjelovanju u ubijanju Muslimana.

Baš tu, piše Kazaz, „Stav postaje suštinski antibosanski magazin. Ako se Branka Ćopića demonizira i proglašava ratnim zločincem, onda takva ideološka gesta ima samo jedno značenje: nema Srbina i Hrvata kojima se može vjerovati i koji mogu biti bošnjački prijatelji. Ni oni što su na zasadima komunizma prijateljevali sa Bošnjacima i sve učinili za afirmaciju njihove nacionalnosti i kulture ne mogu zasluživati bošnjačko poštovanje, naprosto stoga što pripadaju tuđoj naciji.“

Budućnost Bosne i Hercegovine dobrim dijelom zavisi od toga hoćemo li uspjeti jesti jedni s drugima za istim stolom uz povjerenje i uvažavanje, a da ispod stola nemamo punu vreću bolesnih predrasuda, paranoja i isključivosti. Borimo se za to, prokazujmo one koji nas navode na to zlo, ne dajmo im da ostvare svoje ciljeve razaranja multietničke supstance bh. društva i ne odustajmo.

Preneseno s web-portala Prometej.ba