Irfan Horozović: Bosanski bik
Nije primijetio kako mu se približava Kasapin. Slike svijeta poprimale su nejasna obilježja u njegovim sanjivim očima. Utoliko je udarac bio strašniji. Glava se najednom osjetila odsječena od tijela, plodnost od slutnje, rep nemoćan prema svim budućim i bivšim nametnicima.
Nikad taj mali bik nije bio toliko velik kao u trenu dok se povećavao njegov bol.
Nije bio mrtav. Tamna, pomračena osjetila prenula su se kad su ih počele gristi, komadati i žvakati čelične čeljusti, kad je njegovo meso, živo! postalo hrana! hrana nezasitnim zubima! hrana koja gleda dok je jedu! Vidio je gradove po kojima razvlače njegovo meso. Vidio je sela u očima silovanih svojih pastirica. Vidio je srušene kuće i starce nalik na spržene panjeve koji svijetle u noći. Vidio je gomile ljudi koji otječu u progonstvo kao krv iz njegova tijela.
Vidio je. I pokušao da se uspravi.
Igra je tek počinjala.
Kao u španjolskom žrtvenom teatru, njegova mala livada napučila se promatračima, navijačima i saveznicima. Grleni urlik na trenutak je izazvao muk. Ljekovita travka koju je nesvjesno zagrizao i čiji se sok miješao s njegovom krvlju otklonila je pažnju kopljanika što su se približavali uzdrhtalom mišićju i nišanili u njegove damare, u žile kucavice, u njegovo srce. Gvozdeni nosorozi grabili su ka njegovom trbuhu i plećkama. Jahači nosoroga drže u svojim rukama sheme bičjeg mesa umnožene Velikoj Mesnici. Oni znaju kome će pripasti rebra, kome plećka, kome butovi i rep, kome srce, kome oči, mozak i jezik. Oni znaju i svađaju se.
Snagom nespoznatljivog sjećanja bik se uspravio. Istog časa gvozdeni, nazubljeni rog je prosvrdlao i prikovao za zemlju, za razgaženu tajnu travu. Bio je sad nalik na živi spomenik koji je služio kao meta čeličnim pticama što su ga strijeljale svojim perima odozgo, iz samog svoda. Više ništa nije čuo. Ni uzvike oduševljenja, niti negodovanja. Nije primijetio kako su uklonjeni gvozdeni nosorozi da ne smetaju pogledu do se predstava nastavlja sa čeličnim pticama. Ostao je samo jedan, onaj što ga je držao prikovanog su su ostali kružili naokolo čekajući svoj trenutak.
Napokon, njegova glava je klonula, njegove grudi, njegova stegna.
Potom su ga raskomadali.
Mesari su se svađali oko različitih komada, prijetili zubima i zubatim rogovima, pozivali se na obećanja i tajne dogovore u Velikoj Mesnici. U njihovu svađu uključili su se i promatrači. Navijači su stvarali nesnosnu graju tako da su posve zakrilili jedan tamni zvuk koji je dopirao iz odvojene bičje glave, iz njegova presječena grla. Bio je to hropac u kom se naslućivalo nešto nalik na sjećanje, nešto nalik na trublje paralelnog svijeta, nešto nalik na rođenje.
Raskomadani bik se uspravio.
Stajao je tako, neprirodan i zdvojan, pokušavao je da shvati.
Nakon prvog iznenađenja, priskočili su mesari, vodiči gvozdenih nosoroga, vozači čeličnih ptica i oni što su promatrali. Mesari su ubijali razdvojene komade što su se još držali uz tijelo, makar samo slutnjom, sjekli su kosti, živce, nišanili svojim noževima u samu slutnju.
Bik je stajao i urlikao.
Promatrači, navijači i saveznici vratili su se na svoja mjesta iza ograde i nastavili da gledaju predstavu koja je izmicala svim pravilima. Gledali su ubijanje koje se nastavlja na ubijanje, ubijanje koje se preobražava u slijedeće ubijanje, ubijanje i komadanje, komadanje i ubijanje. Gledali su i čekali. Vrijeme se zaustavilo. Vrijeme se zaustavilo iza ograde. Puls bola.
Svi su čekali da vide tog malog raskomadanog bika kako kleca sa svojim veličanstvenim rogovima biljojeda upravljenim ka nebu.