Ivan Lovrenović

ONDI ĆE BIT NARICANJE I ŠKRIPA ZUBI

Revidirano poglavlje iz proze Liber memorabilium (u knjizi Nestali u stoljeću, Zagreb, 2013), prvi put objavljeno u časopisu Književnost, Beograd, godine 1985.

1.

Lipanj. Na 13/VI slavljen rođendan poglavnika Dr. Ante Pavelića. Na gradskom trgu svirala talijanska glazba, koja je za to došla iz Mrkonjića.

Netko je na Komaru pucao na automobil, koji je vozio hranu (žito), i zato je bilo strijeljano 12 Srba.

Na 24/VI išao je župnik sa župljanima u Podmilačje Svetom Ivi. Veoma malo inovjeraca bilo; rat, omraza i strah.

Izašle odredbe za prijelaz na katoličku vjeru. Čuje se da neki pravoslavni u Grahovu, Kninu, Bugojnu i Banjoj Luci žele prijeći. Ovo ne znam sigurno.

Proljetna korona bila u samostanu jajačkome. Raspravljalo se de onanismo in matrimonio et ebrietate.

U Banjoj Luci iz aeroplana oštećena je pravoslavna crkva. Srušena je sasvim.

Kotarsko predstojništvo izdalo stroge naredbe: ženske do 9 sati navečer a muški do 10 mogu šetati. Težaci da budu u gradu do 5 sati po podne. Zabranjeno kartanje u novac, krivci šalju se na prisilni rad. Učiteljice ne smiju mazati usnice.

Skupo je. Šećer prodaje se po ceduljama, a i soli katkad nema. Trgovina se pomela. Neki imućni trgovci Srbi zatvorili dućane. Zatvorio je i Matija Banić, ali je preuzeo sin mu Mirko, i dobro posluje, Matija malo iz kuće izlazi.

U lipnju bilo dosta kiše, ali i sunce grijalo često, te ječam, pšenica i sve trave dobro napreduju, samo je kukuruz malen i okasnio.

Srpanj. Rusi uzmiču pred Nijemcima i saveznicima: Litva se proglasila samosvojnom. Svi pravoslavni svećenici u našem kotaru sa familijama zatvoreni su bili u noći s 11/VII na 12/VII  i slijedeće noći otjerani u autobusima. (Odvezeni su u Srbiju).

Regrutiraju se Hrvati u rat proti Rusima.

Nijemci iz Štajerske raseljuju Slovence. Došlo ih 205 u V. Smješteni su u škole, a poslije neki u bogatije pravoslavne kuće.

Nijesu predali oružja dva pravoslavna seljaka iz Surjana, te su strijeljani po žandarima kod sudske zgrade u V. Prijavili su ih i svjedočili njihovi istovjerni susjedi.

Čuje se za velike borbe oko Gacka i Nevesinja između četnika i hrvatske vojske.

U V. bilo je nekoliko komunista u zatvoru.

Na 21/VII prodavalo se sitno i krupno blago pravoslavnih svećenika naših.

Oko 25/VII četnici i komunisti digli ustanak u Državi. Ustanak se širi i po našemu kotaru. Dosta straha podnosimo, jer ih ima i blizu grada.

Strašni je građanski rat nastao u našoj državi.

Odnesen ovaj ljetopis od vlasti, da se pregleda.

U Janju osnovao četu ustaničku Simo Šolaja, šumski radnik. Vođa četnika u našem kraju je Uroš Drenović, učitelj.

26/VII slavi se Sveta Ana u Liskovici Gornjoj. Lijepo vrijeme, držao misu župnik na groblju. Čitanje: Evanđelje po Mateju, glava 13, po šćavetu. Malo župljana došlo, zbog straha od četnika.

Istu večer bi župnik pozvan kod logornika  zbog ljetopisa, i zadržan cijelu noć. (U rubnoj bilješci ljetopisac obavještava čitatelja o osobi logornika: Blaž Banić, sin Matijin, rođen 1918. Nesvršeni pravnik. Študirao u Zagrebu i u Italiji.)

Traženo je od vojnih vlasti da Matija Banić svjedoči proti nekim Srbima–težacima. (Najstariji sin Banićeva staroga dosta Gojka Šikmana Todor, sa dvojicom braće, Milošem i Stevanom.) I on je zadržan.

Vrijeme je i u srpnju bilo veoma pogodno za ljetinu - bilo je dosta i sunca i kiše.

2.

Kada na ime Todora Šikmana udara u srpanjskoj bilješci za 1941. godinu, baštinik ljetopisne građe zna ga već odavno kao mjesnu političku legendu*: viđao ga je još kao đak osnovne škole, usred ukrašene tribine o velikim proslavama u V. (Kasnije će jedanput s njime i razgovarati; spomenut će Šikman Matiju Banića i fra Anđela Jablanovića, i ispričati svoju ratnu priču u čijoj neumivenosti će slušač prepoznati istu neopterećenost historijom kao u fra Anđelovu ljetopisu.)

No, to ime oštra i brza zvuka izaziva u njemu jednu sliku stariju od svih tih kasnijih poimanja. Sjedi s didom u kafani. Brada mu je jedva do ruba stola. Visoko gore je didova glava, a cijeli vidik mu ispunjavaju te široke ruke, do lakata bakreno crvenkaste a dalje, po mišicama (što je viđao rijetko, ljeti) mliječno bijele. Među te ruke stari Ibrahim kafedžija stavlja tablu sa džezvom i fildžanom, a preda nj vruć čaj u jakoj staklenoj čaši s mnogo uglova. Potom otvara dlan pun šećernih kocaka. Stid ga je uzeti više od dvije, ne smije pogledati gore, a strah ga da se dlan ne zaklopi i nestane ispred očiju. Onda ipak digne pogled, i otkravi se: did i Ibrahim gledaju ga nasmijano, a kafedžija kaže:

- Za tebe je to, junače! Uzmi, nećeš nikad mlađi!

U cijeloj kafani nema više od još tri–četiri stola; za njima sjede ljudi - neki s fesovima, neki bez njih - koje did kad ulazi pozdravlja na razne načine, ali uvijek nekako dvostruko: dobar dan i merhaba! ili faljen Isus i merhaba! Katkad i utrostruči.

Kafedžija odlazi do garavog šporeta fijakera i čučeći obnavlja vatru, did razgovara s ljudima, a on se zaboravljen i sretan sladi čajem i šećerom, ne odmičući se od tih velikih ruku.

Tada netko od prozora kaže:

- Evo Šikmana! Izgleda, ovamo će!

- Neka će - kaže kafedžija, ali ostavlja vatru i uspravlja se brže i ravnije nego inače.

Razgovor se prekida. Vrata se otvaraju i ispunjava ih ogroman čovjek kojemu dječak ne vidi lice, jer sve danje svjetlo bije s te strane, čovjeku iza leđa.

- Dobar dan, ljudi! - izgovara, i taj glas ima isti domaćinski, komšijski zvuk kao i didov pozdrav.

Kafedžija se odleđuje, kaže:

- Bujrum, druže predsjedniče, sjedi, evo i kafe!

- Neka, Ibrahime, ja samo onako, da se pozdravim s ljudima...

Tu se prekine, zakorači do didova stola, i dječak čuje:

- Eee, vidi Matije! Kako je zdravlje? A je li ovo mali Zagrepčanin? - na dječakovo tjeme se načas spušta ruka, čini mu se još veća od didove.

Tu se riječi gube, slika rasplinjuje i on je nikako ne uspijeva zgusnuti. Samo na dnu taloga prepoznaje prvobitnu mučninu dojma koju izaziva napeta suspregnutost dijaloga: Šikmanova pitanja imaju i topline i iskrenosti, ali i zastrašujuće nadmoćnosti, a u didovim kratkim odgovorima su zbijeni i nemoć i prkos. (I sjena nekakve žalosti kad pita Šikmana: „A Gojko - ne silazi? Pozdravi ga i reci: ona rakija što mu je za Aranđelovdana još je čitava. Čeka ga.“) A, opet, taj ogromni čovjek nikoga u kafani zapravo i nije pozdravio nego dida. Kao da je samo zbog njega i unišao? Skoro da je sve izgledalo kao ponuda: jačega slabijemu, koju ovaj drugi glatko odbija?

Kad ljetopisac kaže: Sveta Ana... Liskovica Gornja... čitanje Evanđelja po šćavetu... onda je posjednik živih slika usred toga dana, u kojemu još nije bio rođen, dotiče ga rukom. Na stolu mu je ta knjiga, isti primjerak: Pistole i evangelja priko svega godiscta, Suizdavatelji: u Splitu Maria udov. Piperata i sin, u Zadru bracha Battare MDCCCLVII.

Dvadeset godina nakon smrti fra Anđela Jablanovića dobio je tu knjigu od prijatelja M. Š., tada župniika u malom lijevčanskom selu, u čije je ruke knjiga došla igrom slučaja. Igrom slučaja, ili dubljom zakonitošću? „Evo ti - rekao je M. Š. - tvoja je ionako. Vidjet ćeš kad otvoriš korice.“ Bile su to raznim rukopisima pisane bilješke nabavljača i vlasnika:

Ovo je ŠTAWYT Nike Banića...

Ovu knjigu kupi pokojni Niko Banić u Triestu 1880. za 7 guldena i zapade nama ova knjiga kad smo se dilili 1886. Anto Banić...

Ova velebogoljubna knjiga jest braće Banića Bože, Stipe i Pavla (drugim rukopisom dodano) Bog im dao Sreću i Napredak, 1895.

Ovo su knjige Krunoslava Banića, poklon pokojnog amidže Stipe 1918...

Poklonjeno crkvi u V. 1939. Primio fra Anđeo Jablanović.

I posljednja (hoće li biti i zadnja?):

Josipu Jablanoviću, s kojim se krug zatvara, prijateljski M. Š. U V. 1981.

Istom rukom na posljednjoj unutrašnjoj stranici korica dodana je informacija:

Šćavet - drevno ime za hrvatske lekcionare. Počeli su - tko bi drugi!-— srednjovjekovni glagoljaši. Prvi štampani je lekcionar Bernardina Splićanina, Mleci 1495. Bio je prvotisak za sve kasnije preradbe i izdanja. Po njemu je radio i bosanski fratar Ivan Bandulavić: Pisctole i evangelya priko fuega godifcta, Mleci 1613. Ovo je obnavljano dva i pol stoljeća, u petnaest izdanja. Zadnje je, izgleda, ovo iz 1857, koje ti je u ruci.

Toliko ti od mene, što na brzu ruku izvadih iz Jelenića, Enciklopedije i slaba pamćenja. Marko Šalić

Pronalazi stranicu 233, Naslidovanje S. Evangelja po Matiu. Pogl. 13, na kojoj je ljetopiščevom rukom označeno: uz Sv. Anu 26/VII. Čita taj tekst, u koji mu se miješa bilješka iz ljetopisa, s istim datumom:... bi pozvan kod logornika... zadržan cijelu noć... Kroz zvuk toga starog ikavskog teksta miješaju se i dani: ovaj iz ljetopisa, i svi njegovi djetinjski 26. srpnji, stopljeni u onaj jedan - kada ga je fra Anđeo u povratku posadio na konja ispred sebe, te su što projahali što prohodali svu Liskovicu Gornju pa Donju, i nekim starim fra Anđelovim putima s neobične strane izbili u V. u smiraj. I sada može osjetiti u trtici opako žuljanje o unkaš fra Anđelova sedla bosanskoga, ali se sjeća i veličine sreće koja je to žuljanje potirala. Od svega, ostalo je samo to jezdenje kroz pozlaćeni srpanjski dan, ni jedne riječi se ne sjeća, ni glas ni lik ne može prizvati, a, gle, dok goneta ovaj tekst, on ga u unutrašnjem sluhu počinje čuti izgovaranoga fra Anđelovim glasom, i vidi ga tamo gore na groblju u Liskovici ispod sjenice sklepane od svježega granja, kako propovijeda puku poleglom po grobljanskoj pitomini, šćavetovim jezikom:

U ono vrime reče Isus učenikom svojim: prilično jest kraljevstvo nebesko blagu sakrivenom u njivi, koje čovik koji najde, sakri, i od veselja ide, i prodaje sve što ima, i kupuje njivu onu. Opet prilično je kraljevstvo nebesko čoviku trgovcu, koji ište dobar biser. A našavši jedan dragocinjeni biser, ode, i prodade sve što je imao, i kupi njega. Opet prilično jest kraljevstvo nebesko mriži stavljenoj u more, i od svake vrste riba iskupljajućoj. Koju, budući se napunila, istegnuvši, i na kraju sidavši, izabraše dobre u sude, a zle odbaciše. Tako će biti na dokončanju svita: izaći će Angeli, i razlučit će zle između pravednih, i istiraće njih u peć ognjenu: ondi će bit naricanje i škripa zubi. Reče njima: zato svaki pisac naučan u kraljevstvu nebeskom, priličan je čoviku ocu obitelji, koji iznosi iz skrovišta svojega novo i staro.

3.

S onu stranu hapsanskih vrata ostala je tiha svetoanska noć, a njih je sad s fra Anđelom, čiji habit je još jedan čas hlapio svježinu, bilo pet. Matiju Banića doveli su poslijepodne, a Todor Šikman s braćom leži od jučer.

Matija je samo stao nasred prostorije, pružio obje ruke i stavio ih fra Anđelu na ramena.

- Jesu li i tebe, pas im obraz! - „Pas im obraz“, ponavljao je jetko, otresajući glavom, ne mogući se sjetiti nikakva drugog razgovora. Onda je otišao do prozorčića s demirima, gdje ga više nisu vidjeli u mraku, i otamo se začuo gromoglasan, sarkastičan smijeh.

Todor je rekao:

- Vala, kad je počelo ‘vake zatvarat, neće im dugo trajat’.

Fra Anđeo se spretno i lako smjestio među njih, izvadio duhankesu, ona je krenula u krug, i sve je odjedanput postalo kao kod ognjišta, na sijelu. Usred strašnog građanskog rata koji je nastao u njihovoj državi.

Teško je zamisliti jezik, makar obojici bio materinski, na kojemu se mogu sporazumjeti čovjek domaćin i čovjek vojnik od zanata. Ni u miru, kamoli u ratu. Kao što im je jezik jedan a nije isti, tako i rat. Prvome je on kuga i pomor - bolest koja je odjednom napala svijet, ispreturala sveti red svakodnevnih poslova. Bez toga reda svijet je besmislen, i čovjek domaćin zajedno s njim. Besmislen a živ - to su okolnosti u kojima se on ne snalazi nikako. Za drugoga vrijedi obrnuto: što je onomu mir, to je ovomu rat, a kako je pravi rat rijedak, i za njegove karijere javlja se samo jednom–dvaput, to ga on dvostruko žešće koristi i uživa no domaćin svoj mir. Osim toga: za prvoga su ljudi - kakvi su, takvi su - osnova njegova svakodnevnog smisla; za drugoga - samo brojitbeni podatci, i to razvrstani u dva pregledno složena reda: mi i oni. Ne može se biti između i kvariti red.

Bojnik, zapovjednik ustaškog sastava odnedavno pridošlog u V. kao zaštita od okolnog odmetničkog vrenja, započinje razgovor s Matijom Banićem mirno, s rutinskom kurtoazijom, ni ne pomišljajući na komplikacije. Obavijestio se: čovjek je imućan, pola od trgovine, pola od zemlje; takvi su najzahvalniji - sve premjeravaju strahom za svoje imanje. Politikom se ne bavi, kod dolaska Nijemaca odigrao je pozitivnu ulogu, ispravan je katolik, a narodni osjećaj ne naglašava ali i ne krije. To je još bolje, takvi su kao ovce, dok se snađu, sve je već urađeno. Sin mu je logornik - i to mora biti od pomoći.

Ležerno, biranim načinom, bojnik izlaže Baniću što se od njega traži. Uhapšena su trojica potencijalnih odmetnika pod optužbom da imaju skriveno oružje. On ih zna, zalazio je u njihovu kuću, može posvjedočiti da je oružje viđao. Obrazac je pripremljen, on samo treba staviti svoj potpis. To mu je dužnost prema istini, prema domovini, prema njezinoj hrabroj vojsci, koja samo tako - uz lojalnu pomoć građana - može iskorijeniti opasno buntovništvo.

- To ti za Šikmane govoriš, gospodine? - pita Matija.

- Da, tako se zovu.

- I, ako potpišem, što će bit s njima?

- Redovit postupak, gospodine Baniću, pred prijekim sudom.

Bojnik se počinje zamarati, nervira ga ovo civilističko zanovijetanje, ali još je miran, čuva formu, konačno - važno je da se ovo privede kraju na najbolji način.

- Je li to onaj sud što nedavno ubi dvojicu Surjanaca?

- Ali, Baniću, molim vas, vi znate te ljude, tu odmetničku rasu...

- Pa, nađoste li to oružje?

- To ne. Ili su ga previše lukavo sakrili, ili već uputili u šumu, da ih čeka. Ali, vi ste zalazili u tu kuću, vi ste...

- Zalazio, kažeš! Ne zalazio, već ulazio ko u svoju kad god sam htio. S tom kućom mi je i otac bio u dosluku, a s Gojkom sam ko s bratom...

- I, oružje ste morali viđati?

- Da ti kažem, gospodine! Potpisat mogu samo da su to dobri ljudi i čestiti domaćini, ni o kakvom oružju ne znam, a ako ti treba - eno puna čaršija fukare, pa nek ti potpisuje kome nije stalo do duše. I puštaj me, da ne dangubim...

- Kuš! - vrisnu bojnik i izvan sebe skoči u hodnik, da ne učini zlo. U prolazu dobacuje dvojici vojnika u službi: - Ne dajte mu nikud! - i ulijeće u drugu sobu da se smiri.

Razbješnjuje ga ova tvrdokornost kojoj ne zna svrhe ni razloga. Ovaj kasablijski trgovčić, poluseljak, sa svojim „ti“ i svojim „gospodine“, koji nije nosa promolio dalje od ove šake jada što je ovdje zovu gradom, odupire se i podiže glas! A što bojnika najviše sluđuje - u tome nema nikakva junačenja. Da ima, lako bi on s njim na kraj. Taj jezik on zna! Naprotiv, dobro se vidi da se sav skupio, da je sav negdje u svojoj magazi ili u svojim voćnjacima... Nego - jednostavno ne zna drukčije. To je ta seljačka zatucanost od koje ga muka podilazi. Nesposobnost da se shvati nužnost, da se osjeti hod historije, i da se u njemu sudjeluje. Za ideale hoće se žrtva; danas se bije boj za novi svijet, a ovaj zapeo za svoje „dostove“!...

Zgazio bi najradije tu nedotupavnost a mora se pribrati i ponovo pokušati dobiti taj potpis, da se svrši ova glupost.

Matija sjedi sam u sobi, bojnikov vrisak i nestanak kroz vrata ga je presjekao, prvo prepao, pa zbunio, na kraju - uvrijedio. Jedino što je on kadar shvatiti: ovaj traži od njega da njegovim potpisom Šikmanima skinu glave, i još se izdire kao na irgeta! Izgovori naglas: „Ma, zar na me!“, diže se i kreće kroz vrata, riješen da ode kući i ne izlazi iz nje dok se ovo ne svrši. Vojnici mu prepriječiše put, on ih silovito razmaknu i ne gledajući u njih, dohvati se stepenica, a onda ga u leđa grunu kundak i psovke se sručiše na njega.

Vezana su ga ubacili među Šikmane. Odvezali su ga tek kad je Todor, skoro šaljivo, upozorio stražara kako nema razloga za to, kad već on i njegova braća nisu vezani.

Na Blažu Baniću vidi se da nije srastao s važnom dužnošću: napregnut je, nijedan gest mu još nije rutiniran. Trudi se da mu svaka rečenica bude puna smislom, književno sročena i cjelovita, a svaka se lomi prije svoga kraja, tako da se mladi logornik počinje osjećati sapet u krš polomljenih rečenica i njihovih neizgovorenih završetaka. Uzrujava se i znoji po kičmi i ispod pazuha.

Fra Anđeo još nije progovorio. Puši, srče ponuđenu kavu. Izvježbanom navikom lovi po tijelu sve slabije njihaje konjskog hoda - još minutu–dvije da mu je jezditi zlatnim popodnevom kroz ono staro hrašće, do vrela pod pločom. Tu uvijek otpočine, napije se iz dlanova, pusti i konja da okvasi gubicu, posjedi naslonjen na deblo pred ogromnim vidikom zelenim i plavim, a do nakraj njega - tišina. Ne vidi se otjecanje prozirne vode iz malog zdenca pod pločom, konj miruje kao kip, jedino što fra Anđelove oči vide da se kreće - to su duge popodnevne sjene, bešumne i odjednom oživjele.

Onda se fra Anđeo digne, voda poteče, sjene prestanu hodati, konj zakrene glavu, pogleda ga i koraci. Tako prođu šumu hrastova, a tek po izlasku iz nje fra Anđeo uzjaši.

U njegovom poimanju vremena godina je veliki savršeni krug, po kojemu se on kreće mirno i sigurno. Svaki dan u njemu ima precizno označeno mjesto, i u svaki on ulazi i izlazi iz njega kako se ulazi u dobro poznatu prostoriju i izlazi iz nje. Jednakom razgovijetnošću odijeljeni su na tom krugu i veći razmaci. Sve se to, doduše, temelji na crkvenom kalendaru, ali unutar toga fra Anđeo ima i samo svojih postaja, doba i datuma. Svaka od tih sekvenci ima i svoje osnovno raspoloženje i - svoju boju! Zato fra Anđelu nijedan dan nije prazan i bezimen, nijedno doba sivo i uzaludno. Jedno od njih ipak se izdvaja: doba srpanjske blagosti, boje zreloga meda. Počinje velikom pokorom i očišćenjem, 24. lipnja na Ivanjdan u Podmilačju, gdje se fra Anđeo nosi s opsjednutima, a završava na Svetu Anu 26. srpnja, na povratku iz Liskovice Gornje, kod vrela pod pločom.

Upravo je razjahivao pred župnim dvorom, kad je domaćica sletjela niza stepenice i zasula ga usplahireno: „Onaj Matijin slao dva–triput po njega, poručio da dođe čim se vrati... Čuvaj se, ujače, i Matiju je odvelo, nije mu pomoglo...“

- Neka, Mare, polako, po redu, ako Boga znaš, nije kuća planula... - umirivao ju je, driješeći kolan.

- Gore nego da je kuća - brzala je Mare, petljajući oko konja, ne znajući za što prije da prihvati, i pričajući istrgano sve što je znala.

U prozorskom staklu ugasli su zadnji bljesci predvečerja, a ogromna krošnja kestena odjedanput je zamračila sobu. Zidovi se malo pomaknuše prema unutra, svaki sa svoje strane, učvrstiše se, i precizno odrediše prostor. Fra Anđeo osjeti tvrdoću stolice pod sobom - njihaji konjskog hoda iščiliše. Poče hvatati smisao Banićevih nedovršenosti.

Mladi logornik govori nešto o domovini, o historiji, o starim zaslugama i novim dužnostima.. Pri tome vadi iz ladice fra Anđelov ljetopis, debelu teku tvrdih korica i velikog formata, i stavlja na stol.

... On se ispričava i zbog spisa i zbog ovoga poziva, on zna da time remeti fra Anđelove navike i njegov mir, no shvatit će ga, vrijeme je takvo, mladi poredak mora nad svime držati svoje uho i svoje oko, neprijatelja je mnogo, njihovoj perfidiji nema kraja, mržnja im je ogromna, nikad se ne zna kako što može biti zlorabljeno. A on je domaći, takorekuć obitelj, pa je svakako bolje da to vidi on nego tko drugi, tko ne bi imao razumijevanja. Ne nalazi osobnog probitka u ovoj dužnosti, dapače, puna je briga i nemilih stjecaja, eto, tatu su danas zbog onih odmetnika zatvorili - čuli ste to, valjda, zar ne? - i on se, doduše, nada da će to biti izglađeno, ali sam nije ništa pokušavao. Znate, osobni primjer... Bilo bi to nedostojno pretpostavljanje pojedinačnoga interesa zajedničkom cilju. Vi ste čitali kako je Poglavnik kristalno postulirao to načelo našega družtvovnoga morala: Danas, kada smo pristupili novim idejama a odbacili ideje individualističke i demokratske, čitav narod postaje jedna obitelj... Pojedinci, pojedine osobe, pojedini ljudi prestaju vriediti, osim u koliko su članovi narodne zajednice. Ne može više biti tzv. individualista, ne može biti da država, kao najsavršeniji oblik narodne zajednice, služi dobru i probitcima pojedinaca nego ima sve biti usredotočeno na to, da služi općenitosti zajednice.

- A ja, bolan, mislio jedan je otac, pa došao da vidim kako ćemo ga vaditi iz te sramote.

- Moja sramota! - ukruti se Banić, uvrijeđeno. - Mogao je misliti barem na mene... Ali njemu su važniji njegovi seljački prijatelji...

Kako sam čuo, o glavama se radi, Blažu, a glave su sve iste, seljačke, ili...

- Nemojte, fra Anđele, molim vas, da mi o tome razgovaramo - pripaljuje logornik cigaretu, gasi drugu do pola ispušenu, ispija iz fildžana, pepeo mu leti iz pepeljare po stolu, posuđe zvekeće, kava se razlijeva po tacni. Ustaje nervozno, otresa s kaputa, vadi maramicu, briše prste.-— To je vojnički djelokrug, neka svatko radi svoje, drukčije nećemo pomoći ovoj zemlji. A to je, priznat ćete, najvažnije...

- Kako ćemo pomoći zemlji, ako sebi ne pomognemo? - pita fra Anđeo, tiho, nikoga određeno, ne nadajući se odgovoru.

- Pa da, dobro ste rekli, prvo od sebe... uhvati se logornik gorljivo. - Zato sam vas i zamolio da dođete. Evo, vaš rukopis - ja sam ga dva dana pomno čitao - tu je toliko toga osjetljivoga... Naprosto ne znam.... Moramo porazgovarati, da vidimo što ćemo i kako ćemo...

- Nu! - čudi se fra Anđeo - kako ćemo?! Ljetopis župe kao i svaki drugi....

- Eh, da - osmjehuje se Banić kao onaj tko zna više, pa razumije neznanje, sažalijeva ga, ali je rad i oprostiti - ali vrijeme, fra Anđele, vrijeme nije kao svako drugo, vrijeme je izuzetno, povijesni trenutak takorekuć, i svi naši čini moraju se time ravnati, time biti prožeti.

- Druge svrhe ljetopis i nema. Da zabilježi istinite stvari i događaje, ako nekome ustreba da zna kako je bilo. Nikakve tu politike nema...

- O tome se i radi! - izađe logornik iza stola, sjede na stolicu sučelice fra Anđelu i unese mu se u lice familijarno. - „Istinite stvari“, „istiniti događaji“ - što to znači? Gdje je istina? U stvarima, događajima, ili u njihovu tumačenju, u osobnom stavu. Događaji! Mrtvi su, ne znače ništa, ako ne znamo s kojim se smislom događaju. Mi im moramo odrediti smisao. Ja ne sumnjam u to da vi osobno ovu titansku borbu za našu narodnu i povijesnu samobitnost doživljujete kao i ja, kao i svi naši čestiti ljudi. Ali, toga doživljaja, toga stava u vašem rukopisu nema. Teško mi je to reći vama, ali moram priznati, dok sam čitao, bio sam smućen do krajnosti. Pitao sam se često - oprostite, zvuči teško i ružno, ali doista, pitao sam se - što je s vašim simpatijama, na čijoj su strani? Sve što se može vidjeti, to je da osuđujete, upravo mrzite ovaj rat. Vi tamo na jednom mjestu kažete: „strašni građanski rat“. Nije to građanski rat, to je narodna revolucija, a ona ne može bez žrtava. Vi ste historik, vi biste to morali shvaćati! Ali to se iz vašeg hladnog konstatiranja „istinitih stvari“ ne razabire. Beznačajni pojedinačni slučajevi i sudbine kod vas su sasvim zasjenili historijski smisao i cilj ovog teškog ali veličanstvenog događanja.

Logornik je zastao, još zagrcnut od treme s kojom je započeo, a već pometen od ljutnje koja ga obuzme kada mora objašnjavati i uvjeravati u bjelodane istine. Opet mu se rečenica slomila...

Fra Anđeo sjedi i cijelo vrijeme ga gleda bez riječi, gleda ga i sad kad je zašutio.

Logornik ustane i ushoda se po sobi, težak mu je taj pogled, ne zna kud bi sa svojim.

Onda fra Anđeo progovori, malo promuklo:

- Vidiš, mladiću, ti se pitaš i brineš o mojim simpatijama. Prvo - čijim? Mojim ili simpatijama ljetopisa? Ja bih, možda, neke mogao i imati, ali što s njima i kakva fajda od njih? A ljetopis ih ne smije imati. Jer se ne piše tebi ni meni, niti se piše ikome. Mogu ja državu i narod nositi u njedrima, možda i nosim, ali mora se odnekud znati da je bilo tako kako je bilo a ne onako kako nije. To ti je jedno. A drugo, znaš, simpatije, stavovi, eh... To ti je pokvarljivo. Ti znaš onu riječ, kažu da je bosanska, a može bit’ svačija: nikad čovjek ne zna u kojoj će vjeri umrijeti. A sad je došlo da ne zna ni zašto ni od koga će... I, sad, ti mene pitaš za simpatije i za historijski smisao, i rugaš se, biva, ja se bavim pojedinačnim sudbinama kao zadušna baba. Ako bi Šikmani pogubili glave, a Matija postradao, i jedno i drugo na pravdi Boga, bi li to bilo od ruke toga historijskoga smisla?

- Rekao sam vam da o tome nećemo!...

- E, da sad ja tebi kažem? Ne znam o čemu ćemo, ako nećemo o tome. Ja ne mogu znati o čemu ti misliš kada kažeš „država“, „narod“, „zajednički cilj“. Beli, o nečemu krupnome, jer se od tih riječi vas nadmeš, i glas ti se promijeni. I slatko ti je, a ja se, vidiš, te slasti i te promjene bojim. Meni je to tvoje krupno daleko i mutno, dosta mi je ovo što vidim oko sebe. Zato se taj ljetopis ne bavi svjetskim brigama, nego mu je dosta ova naša kasaba, bojim se — i previše. I zato ja večeras s tobom ne mogu imati preče brige od Matije i Šikmanâ. Ako to nije naš zajednički cilj, ne znam što je.

To je fra Anđeo izgovorio mirno ali odrešito, a onda umekša, nagovarački:

- Nego, očiju ti, de, mani se tih velikih stvari, a daj da smislimo što bi se moglo uraditi. Mogao bi ti, zâr, kod vojske...

- Dosta! - puče logornikov glas kao šamar.

Fra Anđeo mu nije vidio lica, jer mu je bio okrenut leđima, u dubini sobe, kod prozora. Ostao je tako jedan čas, suočen s mrakom. Onda se okrenu, leden, sporo dođe do stola, sjede, otvori veliku teku.

- Nismo još gotovi s ljetopisom. Primjerice, ovo!

Čita: Na 10/IV, na sam Veliki Četvrtak, kada su u crkvi zanijemile orgulje i zamrla svaka radosna pjesma, proglašena je Nezavisna Država Hrvatska.

- Što znači to? Kako to treba shvatiti?

- Shvatiti - što? - fra Anđeo je vidno zbunjen. - Zar je neka greška?

- Ne pravite me smiješnim! Kažete: samo „istinite stvari i događaji“. Kakva je onda ovo podvala s „orguljama“ i „radosnim pjesmama“?

- Kakva, pobogu, podvala! Daj da vidim to...

Fra Anđeo gleda svoju vlastitu rečenicu, i ne može se načuditi. Pročitao ju je kod kuće, kao i sve drugo, mnogo puta i nikad nije osjetio ni zadnjom slutnjom bilo što neprilično u njoj. Sad - u ovoj sobi, pred ovim čovjekom, u ovakvom razgovoru - vidi i sam to njezino opasno i podmuklo, a sasvim novo i izdajničko značenje. Prepade se - koliko li ih ovakvih još mora biti među stotinama ispisanih stranica! I - što je potrebno? Samo da se promijene okolnosti čitanja, pa da se sve počne mijenjati! Kao tajna tinta na plamenu! Samo, ovdje svako slovo ostaje uvijek isto. Uzbudi se - ipak je sve to on sam ispisao, najčišće pameti i pribran, pa su sva ta moguća nova značenja opet - njegova. Jest podvala, ali mali logornik nikad neće razumjeti - od koje vrste.

Nasmija se:

- Nema, bolan, tu nikakve podvale. Samo doslovni opis. Znaš to dobro: od Velikog Četvrtka do Uskrsa rano ujutro u crkvi je korota. Ne zvoni zvono, kipovi i slike zastrti u ljubičasto platno, pjevaju se samo tužaljke i plačevi...

- Ali, zašto je to bilo potrebno isticati uz datum koji je samo slučajno pao u Tjedan Muke, a ima sasvim drugo značenje? Taj „doslovni opis“ perfidno obezvređuje povijesnu veličinu tog datuma...

Opet se logornikova rečenica slomila, ovaj put zbog teškog bata čizama koji se uspinjao k njima, po drvenim stepenicama. Čas kasnije čulo se kucanje, potom je unišao bojnik, i - uskoro je sve bilo gotovo. Objasnio je kako se za večerom sjetio da će gospodin župnik sigurno biti razumniji od gospodina Matije Banića, a njegov potpis vrijedi isto toliko, pa je došao - „gospodin logornik neće imati ništa protiv?“ - da tu stvar zajednički okončaju još večeras.

Fra Anđeo je sasvim uljudno rekao da on „tu stvar“ ne može riješiti svojim potpisom, a ako zbog toga mora krenuti na isti put kao Matija, evo, on je na raspolaganju.

Mladi Banić se sklonio u kut kao đače, bojnik je opet pobjesnio i otutnjao po stražu, a fra Anđeo je na odlasku rekao logorniku, privatnim tonom:

- Pošalji moj tefter Mari, ne bih volio da se zagubi.

Već sutradan Šikmani, Matija i fra Anđeo bili su kod svojih kuća - stvar se svršila tiho i jednostavno.

Onu večer izbila je između braće, Blaža i Mirka, strašna svađa. Mirko je bratu rekao da je budala kraj sve svoje škole, „kakva je to pamet koja rođenom ocu o glavi radi“, a Blaž mu je odvraćao da je običan švercer koji sve vidi u računu i zaradi, „takvi veću štetu nanose novoj državi nego odmetnici, oni bar ne kriju što su“. Mirko mu je opsovao državu, Blaž je mahao stisnutom šakom i upozoravao ga da pazi što govori. Sva se čeljad razbježala u postelje, oni su pošli na počinak kao dva dušmanina, mati im je svu noć proplakala pod jorganom.

Ujutro je vojska zorom odmarširala po hitnoj zapovijesti na teren, da hvata pobunjenike, u gradu su ostali samo domaći oružnici - tri uniformirane fukare, koji su se više bojali svoga oružja nego tuđega, a Matiji Baniću nisu smjeli u oči pogledati.

Fra Anđela je dočekala domaćica Mara, uzletala se oko njega, po običaju on je nju morao smirivati. Nije jeo, samo je pušio i naređivao da se pristavi kafa, izgledao kroz prozor. Oko podne izbio je općinski podvornik, donio tefter: „posl’o logornik, nije ništa poručio...“ Fra Anđeo mu je turio nešto novaca, uzeo ljetopis u obje ruke, odnio ga u svoju sobu, i otamo se začulo, razdragano i pomalo šeretski:

- Mare, bona ne bila, šta ti misliš, hoće li se ovo ručati danas?

Matija Banić je sišao niz čaršiju ne gledajući ni u koga, unišao u kuću težak kao planina, upitao ženu: „Gdje je onaj?“, svi su znali da misli na Blaža, odgovorila je: „Gore u uredu“, protisnuo je: „Pošalji dijete, neka mu rekne da kući ne dolazi, eto mu, kud hoće!“ Isto jutro dao je da se pošalje brzojav kćeri u Zagreb: „Blaža mi više ne spominji, nikad. Ako ti kad izbije na vrata, zabranjujem ti da ga primiš!“ Naredio je da mu se napravi krevet i legao bez ručka, valjda prvi put u životu.

Noćas, u zatvoru, začudio je sam sebe pitanjem:

- Fra Anđele, znamo se tolike godine, nikad mi nije palo na um da te pitam. Kako je to po našem zakonu? Ako čovjek pravo živi, cijela vijeka sobom i o sebi radi, a rodio se u kojoj drugoj vjeri izvan naše, može li zaslužit slavu nebesku? Evo, Šikmani, ili onaj moj komšija Halil - ne znam po čemu bih ja bio od njih bolji pred Bogom?

- Ako me pitaš za knjige, teško bih ti mogao reći, a ako misliš....

- Pusti knjige, one nam noćas ne pomogoše, nego mi reci kako si sam smislio. A jesi sigurno, i dosad, to ti je posao, a ja se sebi čudim - gdje sam dosad bio...

- Znaš kako ja to, Matija.... Hajde da mi zavijemo još po jednu s ovim momcima, a o tome neka lome glavu koji moraju. Ako je Bog jedan, i mi smo jednaki pred njim.

Spavao je do kasno poslijepodne, probudio se sav preznojen, žena mu je izvadila sve novo, svježe i suho rublje, pomažući pitala ga je: „Hoćeš li što jesti, jadna ti sam?“, rekao je blago: „Samo ti meni metni ono što je od ručka ostalo, bit će dobro“.

Pojeo je i izašao u bašču. Grijalo ga je kasno, koso srpanjsko sunce, a on je, sve od voćke do voćke, došao na kraj bašče. S druge strane primicao se ogradi Halil Lubovac, kroz svoju bašču. Izdaleka počeli su, kao i uvijek, padati pozdravi: „Akšam hairola, Halile!“, „Allah razola, komšija“, „Šta se radi, kako je junačko?« Kad su se prislonili na ogradu, svaki sa svoje strane, upitaše se još:

- Zdravo, kako je?

- Zdravo i mirno! Dobro je, komšija.

I ostaše tako, u razgovoru.

Sutradan Matiji je stigla poruka od staroga Šikmana: „Neću ti zaboravit’. Ni Anđelu, pratru.“

* Todor Šikman, rođen 1914, u selu Šikmani iznad V. do 1955. obnašao sve najvažnije funkcije u V. – „gradski otac“, tako su ga zvali. Umro na visokom položaju 1979.