Ivan Lovrenović

Prije sedamnaest godina, 5. svibnja 2001, objavio sam tekst Povratak na mjesto nesreće, u kojemu se govorilo o izgledima za obnovu džamije Ferhadije u Banjoj Luci, divljački srušene za vrijeme Karadžićeva naci-režima u tom gradu 1993. godine. Danas je ta čudesna gradnja obnovljena, a ja se teksta prisjećam povodom pjesme čiji djelić je u njemu citiran prema Antunu Hangiju iz jedinstvene knjige Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini. Preturajući po zagubljenim starim prilozima iz bosanske povijesti, naišao sam sada na cijelu tu čudesnu a gotovo sasvim nepoznatu pjesmu, te je ovdje donosim.  

Njezin kontekst su vrijeme i događaj koji je vezan uz nastanak Ferhadije: burno razdoblje 16. vijeka, u kojemu traju neprestani bojevi između bosansko-turskih carskih namjesnika i austrijsko-hrvatskih krajinskih vojskovođa. U jednomu od njih Ferhad-paša Sokolović je 22. rujna 1575. na rječici Radonji ispod Budačkoga grada u blizini današnjega naselja Tušilović (vojnićki kraj) pobijedio vojsku kapetana Herbarta Auersperga. Nesretnomu kapetanu odsjekao je glavu a sina mu Wolfa Engelberta zarobio, pa i jedno i drugo poslao sultanu u Carigrad. Vjekoslav Klaić, od kojega se nijedan naš historičar nije bolje uživio u ove prilike i o njima ljepše pripovijedao, ovako završava svoj prikaz događaja: „Auerspergovi rođaci mnogo su se poslije trsili da im Turci vrate glavu (dotično, kožu s glave) pokojnoga junaka i da puste na slobodu sina mu Vuka Engelberta. Tek nakon dugih rasprava postigoše oboje, pošto su platili ucjenu od mnogo tisuća talira. S tom otkupninom sagradio je Ferhad-paša prekrasnu džamiju u Banjoj Luci, koja po njemu bi prozvana Ferhadijom.”

Dodajem sada i zgodu iz nesretnoga prijateljevanja između Ivana fra Franje Jukića i Omer-paše Latasa o kojoj je svjedočio fra Martin Nedić, „prvi Ilir iz Bosne“. Nedić priča kako je Jukić jednom prilikom darovao Omer-paši „gusku salivenu od zlata, debelu i dugu koliko pola malog prsta“. To je jedna od takvih dvanaest, kojima je bio opervažen pladanj od čiste srme što se našao u otkupnini za Engelberta Auersperga, a Jukiću je došla u ruke nakon skoro tri stoljeća „negdje u Krajini“, tko zna kako, vjerojatno u sklopu njegova sakupljačkog rada za zamišljeni narodni muzej Bosne i Hercegovine. Nepoznata je, recimo, ostala sudbina njegove vrijedne numizmatičke kolekcije nakon što ga je Latas uhapsio i poslao u surgun u Carigrad. U jednome pismu Jukić pretpostavlja da je kolekciju prisvojio Latas. Tko zna gdje i u čijim rukama danas skuplja prašinu zlatna guščica iz otkupnine Auerspergovih?

U pjesmi (zabilježenoj krajem 19. stoljeća „u Bišću u turskoj Hrvatskoj) mladi Auersperg je „po naški“ Ošpergan, a konkretnost slike i jezika, te potresna snaga kojom je tema artikulirana imaju začudnu svježinu. 

Zakukala sinja kukavica,
usred zime, kad joj nije vrime,
na jabuci sprama Banjaluci,
na orahu prama Biogradu.
To ne bila sinja kukavica,
već to bila Ošpergana majka,
po imenu pašu dovikuje:
„Aman, paša, mio gospodare!
Pusti meni Ošpergana sina,
išći blago, koliko ti drago!“
Kad to čuje paša gospodare,
govori joj paša gospodare:
„Borom tebi, Ošpergana majko,
namisti mi veliku kaldrmu
od Tekije do Novoselije,
po šeheru hamame izvodi,
namisti mi veliku džamiju,
kao što je tvoja ruška crkva,
namisti mi sahat-kulu bilu,
kao što je zvonik tvoje crkve!
Još mi dodaj tri tovara blaga,
i tri litre bijela bisera,
pustiću ti Ošpergana sina.“
Kad to čuje Ošpergana majka,
ona kupi mnoge sarahore,
ona gradi veliku kaldrmu,
od Tekije do Novoselije,
po šeheru hamame izvodi.
Razvaljuje svoju rušku crkvu,
pa mu gradi veliku džamiju.
Razvaljuje zvonik svoje crkve,
pa mu gradi sahat-kulu bilu.
Pa mu nosi tri tovara blaga
i tri litre bijela bisera.
Kad je taman sve to sagradila,
i svoje mu dugovanje dala,
Opet kuka sinja kukavica,
na jabuci sprama Banjaluci,
na orahu sprama Biogradu,
opet kuka Ošpergana majka,
po imenu pašu dovikuje:
„Aman, paša, mio gospodare!
Ja ti platih svoje dugovanje,
puštaj meni Ošpergana sina!“
Kad je domu sinak dolazio,
pa vidio, što je i kako je,
da je majka crkvu porušila
i veliko blago potrošila,
umr sine za tri bila dana,
umr sine od velika jada.