Ivan Lovrenović

Odlomak iz novoga romana Divlji kvas nedavno objavljenoga u Frakturi, Zagreb.

Skljokanog su me iznijeli iz birtije. Noge su mi se klatile kao drvenom lutku. Odvukli me do auta. Dolazio svijesti na udah-dva. Taman dovoljno da osjetim stisak studeni po golim slabinama. Da čujem okrajak nečijeg pijanog smijeha. Zveket pušaka koje padaju po asfaltu. Tresak automobilskih vrata. Škripanje guma. Dovoljno da načas vidim materino uplašeno lice na vratima naše kuće: Josipe moj, muko! Da osjetim očeve i bratove vlažne dlanove na polumrtvim obrazima i zapešćima. Dodir svježeg čaršafa na unutrašnjoj strani bedara. Potom samo mrak, mučnina, hladni znoj.

Bio je to dug dan.

Sjedim na tenku s argentinskim FAL-om uperenim u nebo. Kundak mi fino leži u udolini lakta. S druge strane tenkovske cijevi stoji moj tetkić Ćipa Radoš, zapovjednik naše postrojbe. On pušku prislonio na prsa, kao na svečanoj straži, kao da se sprema za salutiranje. Utegnuta maskirna uniforma s okačenim činom bojnika na lijevoj strani prsa, uglancane crne čizme, pištolj u futroli o boku, zelena beretka na izbrijanom tjemenu. Kao da je sišao s reklame za rat.

Ćipa je četiri godine bio u Legiji stranaca. Pobjegao je iz Francuske kad je zaratilo kod nas. Prekršio je ugovor i zakon, ali ionako se nije mislio vraćati u Legiju. Jedini među nama bio je pravi vojnik. Morali smo se brijati svako jutro, šišanje najmanje jednom mjesečno, uniforma je morala biti uredna, puška uvijek podmazana i blistava, lice strogo i ozbiljno. S njime smo se osjećali samopouzdanije, zaštićenije. Uza nj su i neki od nas pomalo postajali pravi vojnici. Slali su nas gdje je bilo najteže. Nismo gubili bitke i suborce. Grad se manje bojao, jer je Ćipa bio tu.

Iza prvog tenka gega se još jedan. Oba su T-55. Željezo škripi i cvili, asfalt krcka pod gusjenicama moćne mašine. Poslije tenkova dolaze tri ili četiri džipa iz kojih vire cijevi pušaka, i još nekoliko običnih auta. Sve skupa, ima nas tridesetak. Svi smo pripadnici Protudiverzantskog voda Hrvatskog vijeća obrane "Šimun Kolak". Taj pokojni Šimun bio je stric moje cure Nade Kolak. Dječurlija trčkara i dovikuje za našom bučnom kolonom. Odrasli se zaustavljaju i zbunjeno gledaju kako na raskrsnici kod benzinske pumpe skrećemo udesno, u pravcu hotela Tomislav i Općine.

Nitko ne zna što se i zašto događa, ni što će se dogoditi.

Možda ni mi nismo znali što slijedi. Nosio nas je neki mutni bijes. Trebalo nam je nešto da izbacimo iz sebe otrovni talog straha, stresa, nesanice. Da možemo dalje. Trebalo je i gradu, svima.

Neki nas pozdravljaju mahanjem i stisnutim šakama. Policajci nepomično zure u nas. Noge su im zakucane u asfalt. Ne mogu se odlučiti trebaju li nas zaustaviti i pitati kamo ćemo i što ćemo, ili nam se trebaju priključiti, ili sve to naprosto nije njihov posao. Mi smo vojska, i to ne bilo kakva vojska, a oni civilna policija. Ćipa i ja gledamo samo preda se.

Parkirali smo pred zgradom Općine. Nas dvojica sišli smo s tenka, drugi su ostali u vozilima. Stali smo pred vrata zgrade. Svaki je zapalio cigaretu. Iza naših leđa, s druge strane ulice, stvorile su se grupe znatiželjnih ljudi.

Pobijte ih sve, prčio im ja mater, doviknu promukli muškarac sa šiltericom na glavi. Začu se kratki aplauz, pa opet nastupi tišina. Nije na publici da se upliće u predstavu.

Uto se otvore vrata i na njima se pojavi gradonačelnik Jozan. Sam, kao u kaubojskim filmovima, ali bez pištolja za pasom. Bio je vidno mamuran i ters. Takav je bio stalno otkako je počeo rat. Sako prevelik, kravata nakrivljena, brk pao preko usne. Kronično mu je falilo sna. Izgledao je u tom času dvadeset godina stariji od svojih trideset i nešto.

Šta je bilo, momci, upita bezvoljno. Mora da je prošle noći izgubio sve na kocki i da misli samo o tome od koga će zajmiti za večerašnji nastavak. Ajde s nama, naredi mu Ćipa. Jozan nije upitao ni gdje, ni zašto. Iskoračio je, dok smo tetkić i ja ubrzano gasili cigarete. Ćipa se učas popeo na tenk i pružio ruku Jozanu da se i on uzvere. Di ima neki dobar megafon, upita Ćipa. Slegnuo sam ramenima. Znaš li ti, obrati se Jozanu. Možda ima kod fratara u samostanu, procijedi on nezainteresirano. Djelovao je kao da sve ovo nema veze s njime. Mene je to zbunjivalo i ljutilo. Ćipa je, kao i uvijek, izgledao kao da zna što radi i kao da ga ništa ne može smesti.

Gvardijan fra Bono Marinčić bio je mrzovoljan kad smo mu se na tenku pojavili pred vratima. Iza nas, na sigurnom rastojanju, djeca, mladići, stariji ljudi, poneka mlađa žena. Gvardijan se zacrvenio, uzvrpoljio. Kakav je ovo cirkus, zaštekće na Jozana, što, bolan ne bio, praviš budalu od sebe, šta ti je više, dokle misliš? Imaš li megafon, upita ga mirno Jozan kao da nema ničeg nesvakidašnjeg u tome što smo banuli na tenku i s naoružanom kolonom da tražimo – megafon. Fra Bono se zbuni na nekoliko trenutaka. Zatim se srdito pokrene, habit mu zaleprša oko nogu. Vratio se, a nas dvojica na tenku nismo uspjeli popušiti po još jednu cigaretu, iako smo pušili iz sve snage, kao da hoćemo isisati odlučnost za ono što nas čeka. Dobacio nam je megafon, pa onda – uz mrmljanje – nestao iza vrata koja je zaključao za sobom, za svaki slučaj. Kao da sam ga čuo da govori – jadan ti je narod čija ste vi vlast i vojska, jadan ti je Bog koji nas trpi ovakve...

Milimo ulicom nazad prema Općini. Ćipa svako malo zabije kundak Jozanu pod rebra, potiče ga da govori glasnije i sporije. Valja nadjačati cičanje metala, pucketanje asfalta, brundanje motora, žamor mase koja stalno raste, dovikivanje pojedinaca koji su bijesni, pijani ili samo veseli tko zna zbog čega.

Jozan bi isprva pojačao, ali brzo se vraćao na staro, jer glasnice su mu bile nejake. Danak pušenju od drugog razreda srednje škole i ledenoj rakiji u dugim kockarskim noćima. Ja sam govno jer sam prodavo propusnice Srbima, Muslimanima i našim dezerterima da mogu pobjeć iz grada, ja sam govno jer sam prodavo propusnice Srbima, Muslimanima i našim dezerterima da mogu pobjeć iz grada, ja sam govno, ja sam govno... ponavljao je u megafon poslušno i odsutno.

Ne uznemirava ga što trpi poniženje. Ili ne pokazuje. Kao glumac koji se tvrdo drži svoje uloge. Ne obazire se na to što nas slijedi sve više ljudi. Neki mu viču da jest govno, i lopov, i obična propalica. Da on nije uzimao pare, imali bismo više zarobljenika koje smo mogli razmijeniti za naše ljude što su ležali po neprijateljskim logorima, imali bismo više vojnika. Nije on bio saboter, samo lopov. Nije izdavao propusnice onima koji mu nisu donijeli pare. Neki mu psuju majku. Neki gledaju oko sebe u potrazi za nečim čime bi ga mogli pogoditi, a da mu ipak ne razbiju ludu glavu. Nije ga briga što mu se smiju i što se naslađuju njegovom poniženju. Čeka da prođe. Zna da će proći. Bilo je i gore, pa je prošlo.

Nema nikog da nam se suprotstavi, da uzme Jozana u zaštitu. Zaboravljene su mu zasluge zbog kojih je bio slavljen. Na početku rata, u kritičnim danima, isposlovao je preko svojih veza da nam iz Zagreba pošalju jednu profesionalnu i dobro naoružanu bojnu. To je spasilo grad. Nitko nas ne pita što to radimo, koja nam je pička materina, tko nas je ovlastio da tako dijelimo pravdu, otkud sad mi, zašto baš mi. Ne pitaj ništa ljude koji nastupaju s automatskim puškama! Pogotovo ako ljudi s puškama nemaju odgovor ni na jedno od pitanja.

Kad smo ga konačno iskrcali s tenka pred Općinom, Jozan se okrenu i tiho reče da će nam kad-tad jebat majku za ovo, a onda se izgubi iza teških drvenih vrata. Nismo mu stigli ni opsovat, ni pljunut za njim. Ćipa nije znao šta će, pa je pustio dugi rafal u oblake. Ljudi su sagnuli glave, čahure su frcale poput čepova u novogodišnjoj noći.

Svijet je čekao što ćemo dalje. Kad su vidjeli da ćemo u birtiju, da Ćipa više nije s nama i da nemamo u planu ništa osim da se iznapijamo, počeli su se razočarano razilaziti. Rasipali su se poput publike poslije remija domaćeg tima.

Pili smo do iznemoglosti. Pio sam da do neba podignem zid prema svijetu. Da otupim do ravnodušnosti prema životu i smrti. Da votkom poništim sve što je bilo dotad, da napravim mjesta taloženju novih strepnji i košmara. Nisam znao za drugi način osim alkohola.

Nisu me mogli probuditi. Neprijatelj je iznenada skršio našu liniju kod sela M. Moralo ih se zaustaviti dok ne prodru dalje prema gradu. Ali mene nikako nisu mogli razbuditi. Da prekine mrcvarenje, stariji brat Ranko javio se da me zamijeni. Dan prije bio se vratio s linije na sedam dana odmora. Njegova jedinica bila je 1. bojna Prve brigade. Šutke i na brzinu navukao je uniformu i zimsku jaknu, obuo čizme, zgrabio pušku i ranac, i otišao s onima koji su bili došli po mene.

Probudio sam se oko jedan popodne. Probudila me žeđ. Usta zalijepljena skorenom slinom. Kad sam ih uspio otvoriti nad umivaonikom, po nosu me udario kiseli zadah raspadanja utrobe, a onda su žutozelene gvalje krenule iz mene. Glava mi se napinjala kao da će prsnuti. Mišići su treperili od zatezanja. Grlo se kidalo pod nadiranjem neprobavljene hrane natopljene alkoholom.

Sjeo sam za stol u kuhinji. Mučnina mi je i dalje nadimala trbuh. Nije izišlo sve zlo iz mene. Zapalio sam cigaretu. Dim mi je zagrebao izderane glasnice. Ćaća i mater jedu bezvoljno kao da se kažnjavaju svakim novim zalogajem piletine i riže. Kao da kažnjavaju i mene zbog svega što se dogodilo u prošla dvadeset i četiri sata. Rekao sam da ću se istuširati, pa da onda idem na liniju. Poslat ću Ranka kući. Samo su primili na znanje. To je bilo najmanje što su očekivali. Počinjala je romoriti kiša. Mater ustade, reče da će pokisnuti roba i izleti.

Vruća voda slijeva mi se niz slabo tijelo, dijeli me od svijeta, štiti od realnosti. Voda ubrzo prestane biti vruća, trenutak-dva bude mlaka, pa hladna i sve hladnija. U prasku se otvore vrata. Zaštićen plastičnim paravanom, ne vidim tko je ušao. Onda čujem ćaćin glas isprekidan progutanim jecajima i borbom da udahne. Zatvorim vodu i jasno čujem rastegnute hrapave uzdahe i šištavi plač.

Ranko je nastrado, javili su sad, govorio je, pogino je, ja ti jadan, pogino je, ooo, šta me zadesi, jadan ti sam!

Nisam se usudio smaknuti šarenu zavjesu pa da me vidi golog i mokrog, da vidi kako mi podrhtavaju mišići i vilica od studeni i straha. Nisam bio dovoljno hrabar da u ćaćinim očima odmah vidim doživotnu optužbu. Ne mora ništa kazati. Pogino je umisto tebe, ti si trebo bit u tom kamionu, jebem ti Boga pjanog, ti si sve kriv, ti si ga ubio, ti!