Ivan Lovrenović

Poglavlje iz romana u rukopisu Divlji kvas

Fra Ante Kožul poslao je pismo biskupu. „Preuzvišeni oče biskupe, molim Vas da s bratskim razumijevanjem primite moju odluku o napuštanju svećeničkog reda. Molim Vas, također, da u što kraćem roku obavite sve što je u formalnom pogledu potrebno da bi se realizirala moja neopoziva odluka.

Izgubio sam vjeru, oče biskupe. Ili blaže, izgubio sam vjeru taman u onolikoj mjeri da me osakati kao svećenika. Ostao sam bez čvrstog tla pod nogama. Posumnjao sam, a kad se jednom javi takva sumnja, tu više povratka nema. To se više ne može izbaciti iz krvotoka.

Vratit ću se u roditeljsku kuću na Širokom Brijegu. Što će biti dalje, ne znam. Hvala Vam i oprostite mi zbog svega.“

I Jozan Barbarić izgorio, presahnuo. Nije dao ostavku, nije potpisao kapitulaciju, ali ne dolazi na radno mjesto. Samo je onaj prozor na pročelju Općine ostao širom otvoren, kao da je gradonačelnik morao na klozet i vratit će se, evo, svaki čas. A ne vraća se. Nikome se ne javlja, niti itko zna gdje je. Neki kažu da se zatvorio u kuću s namjerom da se nikad više ne izmiješa s ljudima. Neki govore da su ga izdali živci, da leži na psihijatriji u Zagrebu umrtvljen tabletama, tupo gleda u zid, mrmlja sebi u bradu. Nema mu ni žene Ive, ni nju nitko danima nije vidio. Uvečer im nema svjetla u kući. Neki prenose da su čuli da se s dva kufera puna para skrasio u Beču, da pije po najskupljim barovima, da kocka sa Srbima, Rusima i Arapima po sobama najfinijih hotela. Neki kažu da se nikad neće vratiti, drugi predviđaju da neće moći bez Duvna, vratit će se, jedva čeka povratak, tko je on bez Duvna. A ni Duvno bez njega nije isto. Falit će Jozan. Trebat će ljudima dugo da se naviknu, mnogi i ne znaju za drugu vlast osim Jozanove.

Bezvlašće je u gradu. Nema gradonačelnika, nema gvardijana, sakrile se i gazde dok ne prokljuve u što će se izroditi nejasna buna, sklonilo se ustranu i onih nešto uglednih građana, sklonili se da ne kažu neku krivu riječ koja bi im se sutra mogla vratiti kao optužba za izdaju ovog ili onog. Jedna vlast nestaje, a druga se još i ne nazire, o drugoj nitko nije ni mislio zadnjih dvadeset godina, a pogotovo otkako nas je Jozan opasao vjetrenjačama i navještajem dugotrajne sreće.

Sve se smije reći i učiniti, sve je odjednom dozvoljeno, nitko se nikog ne plaši, nitko ne može razlučiti tko je s kim, tko je protiv koga i zašto, nitko se ne pita na što će ovo izaći, nitko osim onih nekoliko opreznih koji crpe slutnju zla iz dosad proživljenog. Grad se predao struji razularene slobode, radosti besciljnog i društveno beskorisnog neposluha, najljepšeg i najrjeđeg od svih neposluha. Poslije toga obično slijede ratovi.

Nitko više ne misli o Džopu Ljubasu. Tek se ponekom otme, u nedostatku pametnijeg objašnjenja, da se sve poremetilo kad se on vratio. Nitko ne zagriza te udice. Ne spominju više ni Jelenu Gašpar. „Jebu se, da prostite, ko zečevi po vazdan. Cili grad zna. Nemaju nam kad radit o glavi“, govori Niko Kolak ženi Ružici, kćeri Nadi i sinu Ivanu. Niki je rođendan, sedamdeset i četvrti. Pije se kava poslije Nadine torte od jagoda. Ivan se ubrzo povukao u svoju sobu.

„Pita svit što to tebe nema na protestima. Nisu tamo više ni Ljubas ni Jelena“, kaže Ružica svome mužu. Manje od prijekora, a više od puke konstatacije.

„Ja sam išo kad je tribalo. Ispalo je da sam se i tu zajebo, ali dobro, nije mi žao“, reče Niko. „Šta bi sad tribo pomagat onoj budali da dođe na vlast?! Jok! Ja što sam protestiro, protestiro.“

„Kojoj budali?“ upita Ružica.

„Blažu Lukaču. Budala, brate!“

„A Jozan ti dobar?“ ubaci se Nada.

„Na njeg smo se navikli. A nije nam ni bio loš, ako ćemo pošteno. Znali smo na čemu smo. Od ovog cirkuzanta svačem se moreš nadat. Ničem dobrom.“

„A vjetrenjače?“

„Šta, vjetrenjače?“

„Jesi li za ili protiv?“

„Da je zapuvo vitar, samo bi nesritna Stana bila protiv. A sad svi protiv. To ti je svit: vazda kako vitar puše. Pa, evo, ako i ne puše.“

Ante Kožul, odjeven u civilno ruho, oprašta se ranom zorom od fratara i časnih sestara u blagovaonici samostana u Duvnu. Jedni su mu napadno hvatali pogled kao da će pročitati razloge skrenuća, drugi su ga gledali s iskrenim očekivanjem objašnjenja, treći su piljili u pod kao da im je neugodno. Pješke će kući u Široki Brijeg, dobrih pedeset kilometara, što cestom, što livadama i šumskim prečicama. Akobogda, stići će prije mraka. Neki ga odgovaraju od te nakane: nije više mladić, pedeset kilometara ipak nije šala, nije pametno da se sam upućuje na takav put... „Pješke sam otišao od kuće u fratre, pješke ću se i vratit iz fratara“, presjekao je.

Grad se još nije bio probudio da vidi kako dojučerašnji gvardijan odmiče prema jugu s vojničkim rancem na leđima. Koračao je polagano i podignute glave kao da je htio fotografski upamtiti svaku fasadu, svaku krošnju, a i ako ga netko slučajno ugleda, da odlazak ne izgleda poput lopovskog bijega.

Na izlasku iz Duvna, na početku ravne ceste koja vodi u Hercegovinu, po vratu i zatiljku načas ga je oblizao mlaki mlaz vjetra. Stao je. Pogledao je lijevo, pa desno, kao da će vidjeti ono što ga je upravo dodirnulo. Što je to bilo? Je li bilo išta ili mu se pričinilo? Nije se pomicao u nadi da će se ponoviti. Napravio je korak unatrag i opet se ukipio. Čekao je raširenih ruku kao Isus nad Rijem. I tko zna dokad bi tako stajao da se pored njega nije zaustavio taksi Drage Landeke.

„Velečasni, je li sve u redu?“ upitao je začuđeni Drago.

„Sve u redu, sve u redu“, trgnuo se Ante kao da je uhvaćen u nečem nedoličnom, pa smjesta pružio korak. Više se nije zaustavljao dok je bio na području duvanjske općine. Sjeo je uz stablo pored ceste tek kad je ostavio iza sebe Studena Vrila, gdje zemlja prelazi u crveno, gdje svjetlost treperi i zrak postaje gušći, gdje počinju čudesa.

Blaž Lukač skanjivao se i nećkao dva-tri dana. „Ma, jok“, odmahuje, „nije to za mene, pogotovo pod stare dane...“ Skrivao je da mu je stalo i da samo čeka zgodan trenutak da poklekne. „Što će meni taj teret?“ pita i ne dobiva odgovor. Puštao je da ga nagovaraju i mole, da ga uvjeravaju da nema boljeg od njega za taj posao, nema drugog da spasi grad. „A dobro“, slegnuo je ramenima, „šta ću kad ste toliko navalili... Ali da znate da se ne laćam ovog drage volje.“

Ukazao se na prozoru Općine. Građani su mu dugo aplaudirali i skandirali njegovo ime. „Hvala vam na povjerenju, dragi Duvnjaci! Hvala vam što smo zajedno izborili ovu veliku pobjedu!“ počeo je Blaž. Zamijenio je megafon mikrofonom. „Obećavam da ćemo ići na izbore, ali sad imamo važnijeg i hitnijeg posla.“

„Ne-će-mo iz-bo-re! Ne-će-mo iz-bo-re! Ne-će-mo iz-bo-re!“ zavikali su ljudi.

„Vidjet ćemo, vidjet ćemo“, smirivao ih je Blaž. „Da bi se uopće moglo mislit o izborima, prvo se moramo spasit od kazne Božje. Ako ne bude nas i Duvna, neće biti ni izbora. A kako ćemo se spasit? Kako, dragi prijatelji?“

Svijetu je trebalo nekoliko trenutaka da se snađe i da se uskladi. „Ne-će-mo vje-tre-nja-če! Ne-će-mo vje-tre-nja-če!“ zaorilo se.

„Ja ću odmah danas, u ime svih vas, naredit nadležnim odjelima u Općini da ponište sve koncesije za vjetroelektrane. Sve do jedne! I one što su bile proradile, i one što su čekale da prorade. Sve!“

„Sve! Sve! Sve!“ odobravao je grad.

„Dosta je bilo vlasti koja je mislila samo na sebe. Sad dolazi narodna vlast koja će radit za narod. Narod će biti vlast! Narod!“

„Na-rod, na-rod, na-rod, na-rod...“ klicali su ljudi.

Blaž više nije imao što reći, a narod nije pokazivao namjeru da se raziđe. Zar je to sve? Što ćemo sad sa sobom? Je li naša uloga završena useljenjem Blaža Lukača u Općinu, predajom sudbine u njegove i Božje ruke?

„Triba počupat sve vjetrenjače! Samo ćemo tako bit sigurni!“ viknu jedan iz mase. Ljudi se nakratko složiše.

„Ko će, bolan, to počupat?! Jesi ti vidio šta je to? Ima u svakoj stotinu tona!“ uzvrati mu drugi. Nastade tajac.

„Ako se moglo postavit, more se i počupat!“ umiješa se netko treći.

„More, ali ne golim rukama. Ko će nam dat toliko bagera i mehanizacije?“

„Ko će to platit?“

„Ko ih je sadio, neka ih i čupa! O svom trošku!“

Blaž sve gleda i sluša odozgor kao teniski sudac. Mora presuditi, a ne smije se nikome zamjeriti. Rano mu je još da se počne zamjerati. „Ljudi, ljudi!“ pozvao je. Svi su ušutjeli i pogledali prema otvorenom općinskom prozoru. „Ajde, molim vas, da prvo poništimo te koncesije, a onda ćemo vidjet šta ćemo. Ja neću uradit ništa s čim se svi vi ne složite. Ali ajmo jedno po jedno. Korak po korak.“

Aplauz je isprva bio bojažljiv, a zatim se naglo raširio i ojačao. Blaž je podigao ruku i mahnuo okupljenima. Zatvorio je prozor i umorno se stropoštao u Jozanovu fotelju. Izvadio je mobitel iz džepa i nazvao Stanu Mandić. Nije se javila.

Svijet se razilazio, ali nevoljko. Odgađao se povratak u monotoniju, u memljivu stvarnost. Neki su ostali zapričani pred Općinom, neki su sjedili po zidićima uz glavnu ulicu čekajući da se dogodi tko zna što, jer nisu mogli povjerovati da je sve gotovo, neki su se zavukli u sporedne sokake, neki se rasporedili po birtijama, neki se zaustavili pred kućnim vratima da im revolucija još potraje, još jednu popušenu cigaretu, još malo eglene s prvim susjedima.

Ilija Knez zalijepio je na vrata restorana list papira na koji je rukom napisao da je zatvoreno radi preuređenja. Svi znaju da nema nikakvih radova. I Ilija zna da svi znaju, zna i da znaju zašto je ustvari zatvoreno, znaju zašto su prozori zastrti kamionskim ceradama, ali nema ni snage ni volje da se nadigrava s čaršijom, nema ni potrebe.

Navečer, kad se spustio da obiđe koji put oko kuće, da udahne zraka, da opet nazove Nadu koja mu se neće javiti i da joj zatim pošalje još jednu poruku da mu se vrati, da mu je žao, na vratima restorana nije bilo lista papira s obavijesti o preuređenju. Pomislio je da ga je strgnuo netko zloban ili obijestan, ali onda je osvijestio da puše vjetar. Puhalo je na mahove, i to ne baš nejako. Da nije pao mrak, u daljini bi se moglo vidjeti čak i lijeno pomicanje krakova na vjetrenjačama. Nalet vjetra odnio je papir s vrata restorana: Ilija ga je ugledao zaglavljenog u šipražju blizu kuće.

„Je li to se vratio vitar, sine?“ čuo je majku s prozora na najvišem katu kuće.

„A evo, izgleda da nešto je.“

„Ajde u kuću.“

„Što? Pa, neće me odnit vitar... A i neš ti vitra! Sad, evo, opet ne puše.“

„Vidit će te, bolan, kogod da odaš oko kuće po mraku, ko da si skreno...“ reče Danica shrvano, pa zatvori prozor.

„Ko će me vidit? A svakako misle da sam skreno, vidili me-ne vidili.“

Nije prošlo ni petnaest minuta, Ilija se morao skloniti u kuću i pozatvarati sve otvore. Vjetar se razbjesnio poput gladne i ranjene zvijeri. Dovukao je u kratkom roku nadute oblake kao što vojske dovuku topove prije juriša. Mrak više nije bio mrak: grad je umočen u crnu tintu. Fra Mijo Nevistić nije se usudio narediti da zazvone zvona za rastjerivanje oblaka. Još nije bio službeno imenovan za gvardijana, pametnije mu je da se ne petlja, sad se sve može iskoristiti da ga zavidni oblate pred biskupom, a biskup će biti oprezan i sumnjičav poslije onog što se dogodilo s fra Antom.

Više nije udaralo u mahovima, više nije bilo predaha između nasrtaja na drveće, žice dalekovoda, dimnjake, krovove, tarabe, kante za smeće... Samo je pojačavalo i pojačavalo. Sručila se kiša koju je nosilo u svim smjerovima. Kroz jezovit huk koji je rastao iz trena u tren probijali su se samo zvukovi lomljave, otkidanja, pucanja stabala, rasprskavanja automobilskih stakala po kojima su padali crijepovi i drvene grede. Odljepljivalo je ravne krovove s kuća i zgrada, i pretvaralo ih u leteće ćilime koji su se zabijali u fasade, bandere, crkvene zvonike, kamionske prikolice, slijetali u bašče i na garaže, ostajali zgužvani kao omoti čokolada. Izlili se potoci po gornjim mahalama, prokuljalo iz šahtova, voda nanese zmije, odnese kokoši i lance s psećih vratova, potopi ptičja gnijezda, proguta ceste.

„Stigla nas je Božja kazna o kojoj sam govorio i koju sam vam najavljivao. Vjerovao sam da možemo izbjeći najgore, ali sam se prevario. Previše smo zgriješili. Predugo smo izazivali Boga. Kasno smo se zaustavili. Molimo Boga da nam se ipak smiluje!“ objavio je Blaž Lukač na Facebooku koji tren prije nestanka struje. Vjetar i kiša divljali su i produbljivali strah: nitko i ništa neće ostati, sve će biti slomljeno, razvaljeno, izgriženo, odneseno.

„Sve će đava odnit. I nek nosi!“ govori Niko Kolak. Stoji kraj prozora i kao da navija za kijamet u pohodu na grad. Prešao je granicu straha, oprostio se, ne bi ni načas požalio kad bi ovo bio sudnji dan. Dosta mu je. „Tako, tako! Udri đavle, udri, sve satari!“ sikće Niko, dok mu žena Ružica kleči pred slikom Čudotvorne Gospe Sinjske i moli s krunicom među prstima, a Nada i Ivan sjede na kauču, drže se jedno za drugo kao dvoje zadnjih na svijetu.

„Šuti, jadan ne bio!“ kaže Ružica između dva Očenaša. „Odnit će nam krov, sve će poplivat. Di smo onda?“

„Samo ti moli svoje... Vele nam je dosad pomoglo moljenje i klečanje! Vele nas je usrićilo!“

Rijetke su duvanjske kuće u kojima nema nekog poput Nike Kolaka. Većinom su to muškarci. Jedni prizivaju da se sve propunta, jer ne znaju kako drukčije otjerati strah od sebe; drugi zato što hoće da ih čuju ukućani, da zapovrzu svađu, da iskale na nekome gnjev zbog bespomoćnosti; trećima je istinski dodijao život, porazile ih bolesti, iscijedilo ih siromaštvo, izubijale ih obiteljske nesreće i sramote, dobro je sve što će ih osloboditi ovozemaljskog čemera; četvrti su oni koji su vazda protiv razuma ili protiv svega što se većini čini razumnim; peti naglas pronalaze krivce i opravdane razloge za Božju srdžbu...

Vjetar i kiša ni na čas ne posustaju. Pripušćalo, i eto ti! Pripušćalo, tako se u Duvnu kaže za nevrijeme što budi misli o kraju svijeta. Neki kažu i pripušćo Bog, ali većina izbjegava pripisivati Bogu osobine zlog osvetnika, većina se plaši pomisliti da nam je Bog okrenuo leđa, da smo Mu omrznuli, da smo Ga razljutili svojom nestrpljivošću i sumnjom, da Ga se pitalo i da je dozvolio. Pripušćalo, to je neka viša neodređena sila što je digla nebeske barijere i vjetrobrane. Ostavilo nas, izručilo, prepustilo na milost i nemilost. Dobrom Bogu zahvaljivat ćemo ako nas mimoiđe tama strašnog suda.