Ivan Lovrenović

Tragedije u Jablanici, Neretvici i na drugim mjestima, kao i one prije nje i sve što će doći, zaslužuju da se o njima dade mogući pogled iz perspektive povijesti okoliša. One su razorile mnoge domove i odnijele nedužne ljude, mnoge ostavile ucviljenima i odnijele im vjeru u pravednost društva. Uz dužno poštovanje žrtvama, izražavamo ispriku što njihove patnje koristimo ne isključivo da im se poklonimo, nego da pokažemo da nisu trebale biti tako brojne i teške.

Kao prvo, strašna katastrofa nije neočekivana, jer se vremenske neprilike koje su dovele do nje dulje događaju i na njih se redovito upozorava. I ovaj put se pokazalo da je neodgovornost vlasti ključni razlog stradanja ljudi. Ako moraju biti iznenađeni nestručni ljudi i nevješta starija čeljad, to nisu smjele biti službe za zaštitu, jer one postoje zato da prate takva upozorenja, da se pripreme za njih, te ublaže katastrofu i zaštite ljude. Zato ih nitko ne može osloboditi optužbi da su nemarom i nesposobnošću znatno povećale smrtonosnost vremenskih neprilika, a to povlači i krivnju nadležnih političara.

I razvijena društva također bivaju pogođena i iznenađena nesrećama, ali su kod njih službe odgovornije, okolnosti se relativno dobro utvrđuju, kao i krivci koji snose posljedice, a onaj koji dolazi na njihovo mjesto poduzima jače mjere zaštite.

Ovdje ćemo pokušati rasvijetliti pozadinu tragedije kroz prevladavajuću percepciju prirode, kroz upravljanje okolišem, kroz famozne studije utjecaja na okoliš i funkcioniranje vlasti.

Priroda je sve, a ne ništa

U podlozi katastrofe imamo aktualno shvaćanje prirode. Što je to priroda uopće? U svakodnevnom javnom govoru ona je uglavnom prazan zvuk riječi. Pod prirodom često mislimo na neku vrstu luksuza ili ukrasa, nešto estetsko u krajoliku na što obraćaju pažnju samo besposličari, dok „mi“ ostali bivamo dnevno satrveni egzistencijalnim potrebama. Takva priroda ja relaksacija, razbibriga, putovanja na planinu ili egzotične krajeve, pa i parkovi, koji su njezin simbol u gradu. Za one koji su u prirodi, seljake i radnike po terenu, priroda se raskriljuje u svojim upotrebnim oblicima. Seljaku je to njiva i livada, šumaru „oblovina“, građevinaru izvorne ili prerađene mineralne sirovine, za turističku industriju zavodljiva ljepota krajolika i baštine, itd. I svaki od njih misli da baš ima pravo uzimati svakog dana koliko god mu treba bez pitanja i obzira.

Ni na razini politikâ priroda ne stoji baš najbolje. U dobrom dijelu zapadnih zemalja, stranke desnog spektra nemaju u svom sustavu vrijednosti prirodu i okoliš kao samostalne entitete, nego ih gledaju instrumentalno, kao sredstva za ostvarenje i razvoj tradicionalnih društvenih entiteta, a to su obitelj, nacija, vjera i slično. U nordijskim zemljama okoliš je proširio svoje vrijednosti na čitav politički spektar i nitko ga ne dovodi u pitanje. No, drugdje je priroda priznata gotovo isključivo kao relativno jeftin resurs održavanju tradicionalnih entiteta, dakle kroz ekonomiju: koliko je to para? „Ekonomski razvoj“ i „privredni rast“ su prvo načelo i sve je ostalo nekoliko puta manje važno. To u zemljama tranzicije ima još izraženiji oblik, a kako se to razvija u BiH, gdje su na vlasti stranke koje su taj spektar vulgarizirale na etno-religijsko-nacionalistički način, upravo pokazuju nesretna događanja. Dodatno, u katastrofama priroda biva protumačena kao neprijatelj, zakleti podmukli neprijatelj i na nju se prebacuju sve odgovornosti s objektivno za to krivih političara. Međutim, to se događa ako država nije preventivno gradnjom, naseljavanjem ili drugim oblicima zaštitila ljude. Dovoljno je usporediti učinke katastrofalnih potresa u Japanu i bilo gdje oko nas. Ono što je doista priroda, najegzistencijalnija egzistencija svih nas, ostaje trajno zanemareno.

Upravljanje okolišem počiva na falsifikatima

Suvremene okolišne politike i zakoni jamče visok stupanj sigurnosti – i prirodi i ljudima. Brojne EU direktive jasno zagovaraju povratak prirode u približno prirodno stanje. Na primjer, Okvirna direktiva o vodama zagovara povratak vodnih tijela u približno prirodno stanje. Za otpad također. Novi Zakon o obnovi prirode u EU to nedvosmisleno nalaže. No, svaki okolišni zakon počiva na načelu predostrožnosti. To znači: ako postoji sumnja u nepovoljan razvoj događaja s obzirom na neki zahvat, on se mora odložiti dok se neizvjesnosti ili dileme ne otklone.

Također, postoji institut studija utjecaja na okoliš. Njihov sociološki smisao je da velike zahvate, koji se rade negdje gore i daleko izvan toga područja, lokalni dionici, koji će živjeti s njim, prilagode sebi i podignu mu performanse znanjem insajdera. Zadatak je tih studija da pravilno procijene mogućnost negativnog učinka zahvata na prirodu ili okoliš. Kod nas se uglavnom naglašava ta njihova funkcija, pri čemu se stupanj znanja u oblikovanju studija svodi na to da izvođači prepišu manje-više poznate informacije i oblikuju ih kako najviše odgovara investitorima. Investitori, budući da su često dio vlasti, ili neformalnih skupina moći koje lako nađu zajednički jezik s vlastima, te da ih povezuje vrijednosno zaleđe u kojem je ekonomija najvažnija u svemu, provode postupak uz obilato upravno-pravno nasilje, kojim se zahvat prihvaća, a da se gubi stvarni smisao i zadatak tih studija. Dakle, one praktično ne daju nikakve stvarne zaštite ni sigurnosti ljudima i okolišu.

Kada bi i danas napraviti poslovičnu reviziju bilo kojeg kamenoloma u Bosni i Hercegovini, pitanje je bi li i jedan pronašli u skladu s prosječnim zakonskim prilikama, a kamoli u skladu s najboljim praksama. Većina bi ih u „idealnim“ nepogodama dalo priliku za novu Donju Jablanicu.

To se podjednako odnosi na zahvate u zaštićenim područjima. Da ne postavljamo pitanje je li ijedan kamenolom, cesta, tunel i slični veći zahvati ikada rekultiviran, koliko ih je nakon prestanka djelovanja zahvata vraćeno prirodi kako bi postali što manje opasni za ljude i izgledali prirodnije? Dovoljno je pogledati kako izgledaju zahvati duž autocesta, koliko je krajolika bez imalo skrupula razoreno, preorano, ostrugano i ostavljeno kao spomenik nasilja.

Kad premijer kaže da nije znao šta je bilo zadnjih dvadeset godina s „predmetnim kamenolomom“ i kad nakon nekoliko dana predsjednica vlade županije objavi dokumente – kako bi prije svega zaštitila svoju poziciju – to daje prilično jasnu sliku upravljanja okolišem. Iz vlastitog iskustva mogu podastrijeti detaljnu analizu što se za našeg desetogodišnjeg bavljenja Vjetrenicom (1999–2009) događalo s tom svjetski važnom pećinom. Niti jedan od naših ultimativnih zahtjeva, koji je ciljao na probleme koji su ovdje označeni kao ključni, nije ispunjen. To su osnivanje Zavoda za zaštitu prirode, usvajanje standarda za zaštitu pećinskih ekosistema i propisivanje mjera prilikom njihove upotrebe. Kako tad, tako i danas. Volio bih kad bi UNESCO, koji je prihvatio Vjetrenicu kao prvo bh. prirodno dobro pod svoje pokroviteljstvo, mogao reći na koju se instancu može osloniti u BiH, tko i kako može utvrditi moguća oštećenja pri korištenju pećine i tko će to kome dojaviti da bi opet netko mogao djelovati. (Podsjetio bih na to koliko je borbe trebalo da Vjetrenica ostane kandidirana kao prirodno dobro, nasuprot političkim prijedlozima da joj se dodaju „kulturne i povijesne vrijednosti“). Ukratko, kao i kod svih ostalih postupaka, njezina sigurnost počiva na falsifikatima. To je stanje najvrjednije prirode u BiH, što uključuje sve nacionalne parkove i parkove prirode. Šta onda očekivati s kamenolomima? To će nam otkriti opet neki novi izvanredni događaj, neka katastrofa koja će odnijeti sirotu, koju ćemo utješiti nekoliko dana podrškom i sadakom, i potom prepustiti vlastitoj muci i u njoj je izolirati i od javnosti i od mogućnosti prikladnog obeštećenja.

Plusevi i minusi izvanrednih situacija

U komentarima katastrofe u Jablanici čulo se pitanje: jesmo li išta naučili od poplave 2014.? Pitanje je retoričko jer zapravo upućuje na neku regularnost u izostanku napretka u obrani od katastrofa, ali – nehotice? – prikriva put do ispravnog odgovora. Tko smo to mi i šta smo „mi“ mogli napraviti, a šta nismo?

Mi u ovom slučaju ne može biti nitko drugi nego vlast i njezini pajdaši u kolanju novca. Za odgovor na to pitanje ne treba imati visoko obrazovanje u društvenim znanostima, dovoljno je pogledati krajolik i slijediti otisak zahvata prema njihovim izvršiteljima: tko su oni i kome je vlast dozvolila da rove, ovako ili onako. U pejsažnim znanostima je jedan od ključnih aksioma da prevladavajuće ekonomske djelatnosti presudno utječu na oblikovanje krajolika. Što se, dakle, ondje radi, od čega se živi – nije teško otkriti ni prosječnom stanovniku.

U razumijevanju tragedija pomaže nešto drugo, tj. sama pojava izvanredne situacije. U politologiji se smatra da izvanredne situacije skalpelskom preciznošću otkrivaju pravo stanje u zemlji, otkrivaju mnogo što je uobičajeno prikriveno. Tako, presudno je da je kamenolom našao načina da radi bez obzira na to što su oko njega vlasti govorile. To što smo mi „doznali“ o funkcioniranju kamenoloma je zacijelo samo dio onoga što može na vidjelo izbaciti jedna izvanredna situacija.

Međutim, još je jedna strana izvanrednih situacija. One daju u ruke vlastima svakoliki legitimitet i okupljaju za nju sve slojeve društva u borbi protiv zajedničkog neprijatelja: smrti, beznađa, svakog jada; ovdje prirode. Tisuće okupljenih na kolektivnoj dženazi u Jablanici dijelom govore o tome. To ide dotle da vlast sama briše sve što joj ne ide u prilog. I tako, umjesto da je vidimo kao važnog sudionika katastrofe, mi je vidimo kao zaštitnika i od vlasti tražimo da istjera pravdu na čistac?!

Ekološki obrat

Vlast ima na raspolaganju sva znanja, alate i upute kako se nositi s okolišnim problemima i kako iznijeti sve zahtjevnije prilike u upravljanju okolišem. Ali ona ne koristi ni minimum toga. Treba priznati da ona doista nije sposobna za to. Ne samo tehnički i tehnološki. Ona ne vjeruje prirodi niti smatra prirodu važnom. Ona ne razumije, ne pozna prirodu. Nemojte se čuditi, jer je prosječno javno mnijenje daleko od najboljih stručnih znanja koja su na raspolaganju vlasti, a prosječno javno mnijenje pokreće vlast na akciju.

No svi mi, pa i vlast, nalazimo se pred rijetko dubokim i temeljitim obratom u ljudskoj povijesti. Mi trebamo prevladati ekološki obrat, okrenuti svijet s glave na noge. Stručnjaci ga po dalekosežnosti izjednačavaju kopernikanskim i Darwinovim evolucijskim obratom. U kopernikanskom je čovjek trebao shvatiti da Zemlja nije središte svemira nego jedna točka koja po određenim zakonima kruži u spletu nebeskih tijela. U evolucijom obratu morao je prihvatiti da smo samo jedan stupanj razvoja života na zemlji, a ne njegovi gospodari. Ekološki obrat nam kaže da smo samo jedan element u okolišu, nimalo važniji od bilo kojeg drugog, živog ili neživog, te da smo inzistirajući pogrešno na tome da smo najvažniji, napravili dosta problema.

Za prihvaćanje takve slike prirode potrebno je novo obrazovanje, kao i veliki emotivni i moralni napor. Kao što je rekao jedan semiotičar, prirodu treba čitati kao i hijeroglife, a za to je potrebno znanje. Pri tome, to novo shvaćanje ništa ne znači ako ostaje samo među elitama. Ono mora biti sporazumno prihvaćeno u većini javnosti, kroz široke javne rasprave koje konstruiraju novi koncensus o tome što je priroda.

To nije lako postići ni u naprednim zemljama koje su uvelike i bez toga podigle sigurnost svojih građana, a kamoli pored ovako lakome i koruptivne vlasti i slabe javnosti. Teško je reći kad bi moglo doći do točke zaokreta u bh. javnosti. Mi smo daleko od toga da postavimo pitanje, a kamoli da počnemo na njega ozbiljno odgovarati. Vjerojatno možemo očekivati sve brojnije i sve teže pojave koje će povećavati žrtve i gomilati ljudsku patnju, dok ljudi ne shvate da je to nije nikakva kazna ili „odgovor“ prirode, nego kazna za vlastitu političku nepismenost.

Priroda nema ništa s tim. Ako nastane poplava, odron ili bilo kakva katastrofa, to je zato što smo, ne poznajući prirodu, stali na put njezinim procesima. I da znate, priroda Bosne i Hercegovine nudi puno svakog dobra, samo je treba upoznati.

www.prometej.ba