Ivo Žanić, Pisac na osami

(Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH)

Objavljen prije 22 godine (u zagrebačkom časopisu Erasmus pokojnoga Slavka Goldsteina, rijetkom glasu razuma u tome divljem vremenu), esej Ive Žanića o ideološkoj upotrebi Andrićeve književnosti danas ne samo da nije izgubio na aktualnosti, nego je po mnogo čemu „življi“ nego ikad. U sveopćoj vladavini zaborava i nepamćenja, važno je otkriti ga i čitati ponovo. (I. Lovrenović)

 

U toku ljeta 1996. godine u dva uzastopna broja splitskog Feral Tribunea, 12. i 19. kolovoza, dva su se stranca prilično različitih svjetonazora i kulturno-ideološke formacije - njemački kazališni redatelj talijanskoga porijekla Roberto Ciulli i austrijski novinar mađarskoga podrijetla Paul Lendvai - svaki na svoj način pozvala na književno djelo Ive Andrića. Prvi, "lijevi jugofil", postavlja dramu Slobodana Šnajdera koja tematizira silovanja u ratu u BiH, pa kaže kako je "doživljava kroz prizmu svoga čitanja Andrićeve literature, i općenito literature koja je napisana prije rata u Bosni". Drugi, "konzervativni kroatofil", nastoji politički raščlaniti bosansku katastrofu, pa u poenti pripominje kako je u knjigama Ive Andrića, od kojih je "neke sada nanovo čitao", "sve već napisano, čitav taj laboratorij mržnje" kakav se očitovao u ratu.

Bila je to svojevrsna kulminacija pozivanja na Andrića i autoritet njegova književnoga djela u kontekstu rata u Hrvatskoj i BiH, no tko je posljednjih godina koliko-toliko redovito čitao novine mogao je barem jednom na mjesec naići na slično svjedočanstvo, preporuku ili argumentaciju.

Odlazeći u kolovozu 1993. na odmor, njemački ministar vanjskih poslova Kinkel objavio je da sa sobom nosi Andrićevu Na Drini ćupriju, što je imao biti dokaz da nipošto ne misli zanemariti bosanski problem, a istih se dana neki Kanađanin iz UNPROFOR-a pohvalio Vjesnikovu novinaru, za usputna razgovora u avionu Split-Zagreb, kako je on taj roman već svladao te sada čita drugi, Omer-pašu Latasa. General Philippe Morillon, bivši zapovjednik UNPROFOR-a za BiH, navodi u svojim memoarima kako je, ponukan savjetom francuskoga veleposlanika u Beogradu, na noćnom ormariću držao Andrićeve romane s temama iz bosanske prošlosti, a hrvatski veleposlanik za zemlje Beneluxa Janko Vraniczany-Dobrinović kazuje novinarki Slobodne Dalmacije u kolovozu 1994. kako je glavnom tužitelju Haaškog suda Richardu Goldstoneu i suradnicima, "da bi se malo približili srpskom pogledu na problem, koji je jako specifičan i koga se ne može opisati kao crno-bijeli", preporučio pročitati upravo Na Drini ćupriju. I Peter Handke se, piše u političko-putopisnom eseju Pravda za Srbiju, prepuštao reminiscencijama na Andrićev "trajno poučan ep o Drini" kada je potkraj 1995. umakao ruke u "drinsku zimsku vodu", a belgijski general Schoups, zapovjednik vojnoga dijela UNTAES-a, u svibnju ove godine - kurtoazno ili ne - objašnjava na srpskoj TV-Vukovar kako "mnogo bolje razumije Srbe" otkad je pročitao isti roman, koji su mu darovali tamošnji srpski vlastodršci.

Nabrajati bi se moglo još, jer navedeni su samo dio očito povelika niza novinara i diplomata, vojnika i kulturnih radnika, koji s istom svrhom posežu za tim književnim opusom. Ivo Andrić kao da za mnoge postaje prorok iz čijih se tekstova dadu otčitati korijeni suvremene bosanske tragedije, shvatiti duhovno-politička geografija te zemlje i prosuditi njena budućnost. Upravo takve potencijalne sudbine svakoga, pa tako i vlastitoga djela bio je svjestan i sam Andrić kada je pred smrt kazivao: "Za tvoje delo zaklanjaće se i čestiti borci raznih pravaca i ideologija, i fanatici koji sa njim nemaju nikakve veze, i služiti se njime bezobzirno u meri u kojoj im to koristi i na način koji im najbolje odgovara".

Književna je stvarnost autonomna stvarnost, ona postoji unutar vlastitih zakonitosti i živi vlastitim životom, ali ipak nastaje u okviru određene povijesne zbilje i, jednom nastavši, na tu zbilju povratno djeluje, suoblikuje je i dograđuje, među ostalim, i tako što Andrićeve romane i priče čitaju oni koji danas odlučuju o toj zemlji i na osnovi njih stvaraju ovakve ili onakve zaključke. Utoliko "slučaj Andrić" uistinu otvara mnoga realna pitanja o odnosu književne i izvanknjiževne stvarnosti, postulatima stvaralačkog postupka, odgovornosti autora za recepciju djela, tendenciji u književnosti i njenoj ideologizaciji, bilo da je provodi sam autor, bilo njegovi zvani i nezvani, dobronamjerni i zlonamjerni tumači. Najkomotnije je, naravno, pisca u čijem djelu postoji neki smiješan, ružan ili opak lik druge nacionalnosti - dakle, valjda sve pisce na svijetu, od Shakespearea, zbog podmuklog Talijana Jaga u Otelu, do Tolstoja, zbog priglupoga Francuza Rambalea u Ratu i miru - proglasiti rasistom i ksenofobom koji se ruga svemu što je drugačije, strano te stoga neobično, "igra se vatrom pučkih predrasuda i podliježe zavodljivoj ideji o 'višim' i 'nižim' narodima i kulturama" (Koljević 1995). Problem je izuzetno slojevit, osjetljiv i višeznačan, a takvo utjecanje liniji manjeg otpora ne samo što ne rješava ni jedno stvarno pitanje nego dodatno umnaža nesporazume i proizvodi nove konflikte.

U najkraćemu, na političkoj razini, koja nastoji uzurpirati i aspekte što joj ne pripadaju, za Hrvate je Andrić otpadnik koji se prodao Srbima za diplomatsku karijeru; za Srbe je riječ o "najvećem nerođenom Srbinu", primjeru kako bi trebalo da postupe svi Hrvati u ime "viših interesa državnog jedinstva"; za Bošnjake on je klevetnik koji je iz muslimanske stvarnosti namjerno uzimao morbidne, bizarne i bolesne sadržaje te svojim djelom sustavno promicao "negativnu, gotovo rasističku karakterologiju Bošnjaka" na ideološkom predlošku "romantičarski tendenciozne stilizacije prošlosti" i političkih teza velikosrpske historiografije, kako je napisao dr. Muhsin Rizvić (1930-1994) u posmrtno tiskanoj studiji "Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu" (Rizvić 1996).

Iako ga je smrt spriječila da obavi posljednju redakturu rukopisa, Rizvićeva opsežna studija (688 stranica) očito je interpretativno-metodološki dovršena i konzistentna. Izdavač NIPP Ljiljan službeno ju je predstavio 10. ožujka u sarajevskom Domu ljiljanâ u izrazito politiziranu ozračju kao - barem koliko bi se Bošnjaka imalo ticati - definitivan obračun s Andrićem i njegovim djelom. Pisac je optužen da je provodio "literarnu otomanizaciju Bosne" kao svojevrstan nastavak križarskih ratova drugim sredstvima (Esad Duraković) i zastupao "nehumanu antimuslimansku ideologiju i podmuklu mržnju prema svemu što je dotakla islamsko-orijentalna kultura i civilizacija" (Džemaludin Latić).

Andrićevo književno djelo i inače je, zbog objektivne kulturološke slojevitosti bosanske stvarnosti koja uvjetuje njegove raznolike recepcije, posebno poticajno za ono što se zove imagološkom interpretacijom. Takav pristup, koji na osobit način zahvaća književnu umjetninu u njenoj povezanosti s ideološkim, društvenim i političkim životom - pritom ne profanirajući niti poništavajući njenu estetsku dimenziju i autonomiju - dobiva dodatnu atraktivnost zbog ratnoga konteksta u kojemu je Andrić snažno aktualiziran iz uglavnom nečasnih namjera i unutar široke lepeze manipulacija.    

Slika, imago, individualna je ili kolektivna predodžba intelektualnih, afektivnih, objektivnih i subjektivnih elemenata o nekoj zemlji, narodu, pokrajini, društvenoj grupi... U procesu oblikovanja neke imago afektivni su elementi jači od objektivnih i nijedan stranac nikad ne vidi neku zemlju onako kako bi oni koji su u njoj rođeni htjeli da je vidi. Proučavanje slike što je neki pisac stvara o nekoj zemlji na temelju svoga vlastitoga iskustva, poznanstava ili štiva to je vrednije i zanimljivije kada je dotični pisac doista važan, kada istinski utječe na književnost i javno mnijenje svoje zemlje.

No, da bi ta građa bila upotrebljiva i stvarno spoznajno relevantna, istraživanje valja zahvatiti "sve do one razine gdje su pisana djela ogledalo naroda koji prima utjecaje", dakle, osim tzv. lijepe književnosti, obuhvatiti i narodnu književnost te medije javne komunikacije (Pichois - Rousseau 1973: 92).[1]

U početku uska, disciplina imagologije vidjela je sebe pozvanom osvijetliti predodžbu o nekom narodu u književnosti drugoga naroda, sastaviti svojevrsni formalni karakterološki katalog. No, spoznavši da svaki tekst ne samo što nastaje iz nekoga konteksta nego se i aktualizira iz određenoga konteksta, uključila se u multidisciplinarno istraživanje onih manifestacija ljudskoga duha koje mogu dati odgovor na pitanje o sadržaju dotičnih slika. Kako i koliko djeluje neka književnost na javno mnijenje, kako se ta slika koju ona oblikuje uklapa u globalnu sliku što je neki narod stvara o drugome - to su pitanja na raskrsnici znanosti o književnosti, sociologije, historiografije, etničke antropologije.

Takva istraživanja nadilaze uobičajenu historiju idejâ, jer ona, za razliku od njih, zaobilazi umjetnički sadržaj teksta. Utoliko je i Rizvić, uspostavljajući podudarnost, odnosno kvalitativnu istobitnost slike muslimana u Andrićevu književnom djelu i njegove doktorske teze da je dolazak islama kulturno unazadio Bosnu, učinio metodološki promašaj i poništio osjetljivu, katkad tananu, ali uvijek veoma važnu granicu. Jer, Andrićev doktorat prirodno je predmet izučavanja historije idejâ, a njegova literatura može biti predmet samo imagologije u netom navedenome smislu.

Prisutnost te granice osjetio je i Ivan Aralica kada je s pravom odbacio one kritike koje su se zgražale što netko tko je napisao Duše robova, roman s duboko humanističkom porukom o prijateljstvu katoličkog i muslimanskog mladića u doba ratovanja na dalmatinsko-bosanskoj granici, može pisati političku publicistiku prožetu islamofobijom i manje-više neprikrivenim zagovorom etničke diobe BiH. No, odmah je i sam u elaboraciji svoje političke teze kao argument sugerirao književnoumjetnički tekst, pripovijetku Pismo iz 1920. godine Ive Andrića. Kada je riječ o bosanskoj multikulturalnosti, napisao je, "svi se sjećamo Andrićeve slike dvaju tornjeva i minareta koji strše u zvjezdano nebo i nalikuju na tri noža koji dremlju i zlo misle jedan o drugomu, iako jedan uz drugoga traju dane".[2]  

Djelo Mme de Staël De l'Allemagne (1810) klasičan je primjer kako se književnošću stvaraju i šire predodžbe o narodima. Njime je, naime, među Francuzima stvorena dominantna imago o Nijemcima i Njemačkoj kao apolitičnoj zemlji, uronjenoj u sanjarije, nastanjenoj sve samim filozofima i pjesnicima. Izravno iz recepcije te knjige u javnosti proizišla je ničim nepomućena germanofilska epidemija od koje je Francusku okrutno izliječio tek rat s Nijemcima 1870. godine, bacajući je istodobno u drugu krajnost - ne manje pretjeranu germanofobiju.

Meditativni putopis engleske književnice Rebeke West Crno janje i sivi sokol (1941) u istome smislu do danas služi diplomatima engleskoga jezika koje služba dovodi u Srbiju, Hrvatsku i BiH kao jedan od temeljnih priručnika. Brian Hall nedavno je sjajno raščlanio etiologiju spisateljičine otvoreno rasističke "zaluđenosti Srbima" i stava o hrvatskoj i pogotovo bošnjačkoj mentalno-kulturnoj inferiornosti, pokazujući ujedno kako se njen utjecaj na dubljoj razini itekako osjeća i danas. Na njenim je ideološkim postavkama, primjerice, Robert D. Kaplan zasnovao svoju knjigu o balkanskim duhovima (1993), koju su čitali Bill i Hillary Clinton i general Colin Powell, načelnik Združenog stožera Vojske SAD, kada se raspravljalo o ukidanju embarga na naoružavanje i zračnim udarima na bosanske Srbe. Clintona se dojmio sugestivan Kaplanov prikaz balkanskih naroda koji su već šest stoljeća, od kosovske bitke, zapleteni u bezizlazan sukob, pa je zaključio kako se najbolje ne upletati u taj daleki košmar. A Kaplan je pak na Balkanu vidio ono što je bio pripremljen vidjeti svojom pedeset godina starom lektirom - usudnu diobu uloga, srpske junake koji se žrtvuju poput Krista, Hrvate ukaljane njemačkim i talijanskim kulturnim utjecajem i Bošnjake kao slijepu ulicu povijesti. To je "silno privlačan pristup, i za pisca i za čitatelja, zato što je shvatljiv. Svi mi želimo da povijest bude shvatljiva" (Hall 1996). Jedan čitanjem pohabani primjerak putopisa R. West, s oznakom UNPROFOR use only, kružio je UNPROFOR-ovim stožerom u Sarajevu i samo prisnaživao predrasude s kojima su britanski časnici došli u Bosnu, a kako se sjeća tadašnji glasnogovornik UNPROFOR-a, kroz optiku te knjige stjecali su krajnje pojednostavnjenu sliku nedavne južnoslavenske prošlosti, te sliku o Srbima kao "našim saveznicima u dva svjetska rata" (Simms 2002: 180).

Nije stoga uopće sporno (ni neočekivano) da je Andrićev književni opus sa svojom imago jedne zemlje i njenih stanovnika, preveden na velik broj jezika i poduprt ugledom Nobelove nagrade, postao povijesno-političkim priručnikom čiji se utjecaj nezaustavljivo granao kapilarima od kojih mnoge nikad nećemo dokučiti.

Načelno, svaki malo iskusniji čitalac neprekidno ima na umu da pred sobom drži djelo stvaralačke imaginacije, a ne historijske znanosti, te ga usprkos mogućem drugačijem prividu neće ocjenjivati kriterijima koji vrijede za historiju nego onima koji važe za to djelo i proizlaze iz njegovih unutrašnjih principa (Lešić 1973: 44). U praksi, pogotovo kada je izrazito politički kontekstualizirana i bremenita ratnim traumama, malo tko, makar i ne imao zle namjere, biva kadrim udovoljiti tome načelu. Ako k tome padne kao žrtva sofisticirane manipulacije što sve karte bace upravo na poništenje granice između imaginacije i zbilje, fictiona i factiona, zaboravit će da je ikad i bio jedan posve običan čitalac Andrićeve proze koja mu se sviđala ili mu bila dosadna, koju je cijenio ili držao umjetnički neuspjelom.

Svijet koji pisac gradi nije ni hir slučaja ni plod isključivo stvaralačkog suvereniteta nego nastaje iz kompleksa predodžbi, slikâ, kojima raspolaže i kojima se služi, koliko na temelju vlastitoga umijeća, toliko i stjecajem promjenjivih okolnosti (Konstantinović 1986: 137). Posredstvom niza djela, od Križanića preko Šenoe do suvremene Senker-Mujičić-Škrabine "Histo/e/rijade" Hrvati su, primjerice, stvorili imago Slovenca kao "reprezentanta najnakaradnijeg oblika političke ideologizacije života" (Pogačnik 1991). Trilogija "Wallenstein" Friedricha Schillera posredovala je njemačkoj publici imago Hrvatâ kao okrutnih pljačkaša na temelju historijske građe o ponašanju vojnika iz Vojne krajine koji su za tridesetogodišnjeg rata 1618-1648. bili unovačeni pod zapovjedništvom carskog vojskovođe Albrechta Wallensteina. Nakon drugoga svjetskog rata velikosrpska je propaganda vješto izrabljivala te epizode, a hrvatska je politička emigracija uporno trudila "ispraviti" Schillera i "objasniti stvar", imajući u tome manje više jednak uspjeh kao i Bošnjaci iz ciriških Bosanskih pogleda u vezi s Andrićem, dakle - nikakav (Blažeković 1974). S druge strane, Nijemac se u djelima hrvatskog realizma pojavljuje kao "društveno nadmoćni kicoš, kao čovjek što raspolaže nekom otajstvenom spolnom privlačnošću i odvodi svoju žrtvu u pakao poput Mefista ili don Juana". Takva imago oblikovana je uvelike pod izvanknjiževnim utjecajima, naime u ozračju straha od germanizacije i ideološkog stava da je selo oaza spasa pred pokvarenošću velikoga grada, koji je u ono doba uglavnom pod snažnim kulturno-gospodarskim njemačkim utjecajem. Kada su se na prijelomu stoljeća političke prilike promijenila, promijenila se i imago Nijemca u hrvatskoj književnosti (Pederin 1978). Jer, slika neke zemlje ili naroda u cjelokupnosti neke književnosti u tijeku njena razvoja pokazuje varijacije koje su katkad rezultat evolucije zemlje o kojoj je riječ, katkad pak one kojoj pisac pripada.

Estetika recepcije H. R. Jaussa temelji se na postavci da svako djelo u historijskom trenutku svog pojavljivanja odgovara određenim očekivanjima i evocira kod čitalaca određen horizont (vidokrug) očekivanja. Upravo je Muhsin Rizvić, istražujući kako je muslimanski čitalac u okviru svoga referencijalnoga sistema i recepcijskog horizonta reagirao na imago svoga naroda u hrvatskoj, srpskoj i crnogorskoj književnosti, dao posebno dragocjene komparativne studije o Mažuranićevoj "Smrti Smail-age Čengića" i Gundulićevu "Osmanu".

U tim radovima umio je uvijek jasno razgraničiti četiri razine: prvo, estetsku vrijednost djela koja se izvodi iz njegovih unutrašnjih postulata; drugo, razvojnu logiku hrvatske književnosti i kulturno-povijesno iskustvo hrvatskoga društva kao kontekst u kojemu je djelo nastalo i funkcioniralo takvo kakvo jest; treće, povijesno iskustvo bosanskomuslimanskog svijeta i one aspekte njegova samorazumijevanja i samospoznavanja što su učinili da se ondje isto djelo uvelike doživi kao izvor nelagode; četvrto, povremene ideologizacije djela za dnevnopolitičke potrebe.

U doba prvoga doticaja bosanskomuslimanskih intelektualaca sa Zagrebom i hrvatskom kulturom u devedesetim godinama 19. st. pred njima se "ispriječilo" Mažuranićevo djelo i zbunilo ih svojim prikazom lika Smail-age Čengića kao okrutnog zlotvora, "sasvim suprotnim od onoga što su oni u sebi nosili". Kao stvaralački odziv na Mažuranićev spjev, kao "odgovor na negativnu 'poslanicu' jednoga historijsko-duhovnoga svijeta upućenu drugome", nastale su tada na istu temu pjesma Safvet-bega Bašagića i pripovijest Osman-Aziza. One, istina, nisu mogle biti književni pandan Mažuranićevu djelu, jer niti su pisci bili istoga dara, niti su njihovi čitaoci bili na istoj razini književne kulture, niti su živjeli u istom dobu, ali su mu mogla biti, i uvelike su bila, "moralno-psihološki pandan" (Rizvić 1990).

Utoliko je velika šteta što Rizvić i Andrićevu djelu nije dosljedno pristupio s toga metodološkoga polazišta. Uzgredne napomene poput one da u istraživanju književnosti valja uzeti u obzir "teorijski problem relativnosti recepcije i horizonta očekivanja u zavisnosti od vjersko-nacionalnog i kulturno-povijesnog identiteta svake skupine u višenacionalnoj i višekulturnoj sredini" (311) naznačuju kako je posrijedi bila gotovo idealna prigoda da na jednom relevantnom opusu dobijemo važnu studiju o kulturološko-psihološkim implikacijama supostojanja različitih, nerijetko sučeljenih povijesnih memorija i oblicima u kojima ih književnost posreduje. Suvišno je napominjati kakva bi tek poslastica bila imagološko-recepcijska studija o liku  Bošnjaka, Hrvata i Srbina u pripadnim književnostima u svim kombinacijama, a upravo je Rizvić bio kvalificiran postaviti tome temelje.

Umjesto toga, napisao je ideološku optužnicu zasnovanu na površnom psihologizmu i biografizmu: Andrić je tako "u opsesivnoj brizi" za karijeru "svoje komplekse i psiho-neurotičke napone kompenzirao i oslobađao u svojim književnim djelima", a u liku Omer-paše Latasa dao je samoga sebe, tj. "moralno-psihološki profil posrbice" koji vlastiti kompleks zbog porijekla sublimira u kompleks kolektivne krivice Bošnjakâ.

Promašena je i optužba o relativizaciji povijesne istine u književnom predstavljanju, odnosno pozivanje na istraživanja koja pokazuju da Andrić nije dobro poznavao islam (Aleksandar Popović) ili ona o tome gdje je odstupio od dokumentarne historijske građe (Midhat Šamić). Književno djelo, kao djelo stvaralačke mašte, ne može biti ni faktografski istinito ni faktografski lažno; nikakvo otkriće povijesne činjenice ne može verificirati rečenicu književnoga djela, niti je potvrditi, niti je osporiti, kao što može u svim drugim kontekstima. Književni umjetnik ne podliježe zakonima deskriptivne i faktografske istine nego unutarnjim principima svoje umjetnosti (Lešić 1975: 42-43). Najbanalnije rečeno na suvremenom primjeru iz hrvatske književnosti, roman Tajnoviti ponor Stjepana Čuića nije ni bolji ni gori niti autor "relativizira topografsku istinu" time što u njemu skupina likova s Peristila kroz Vestibul izlazi na Rivu dočim svaki Splićanin zna da je to nemoguće, odnosno da šetač s takvim ciljem mora s Peristila sići ispod Vestibula i proći kroz Dioklecijanove podrume.

Andrić je kriv i što je svojim ranim pripovjedačkim ciklusom o Aliji Đerzelezu otvorio "proces razaranja mita o najpoznatijem i najplemenitijem bošnjačkom epsko-legendarnom junaku, a time i cijele tradicije junaštva, slave i mejdana kako ju je prikazivala narodna pjesma i romantična historija" (Rizvić 1996: 10). Marijan Matković doživio je 1970. godine napade u hrvatskoj javnosti i nasilan prekid predstave u zagrebačkom HNK zato što je u drami General i njegov lakrdijaš prikazao Nikolu Šubića Zrinskoga kao narcisoidna i tašta čovjeka kojega u svim postupcima motivira isključivo težnja da o sebi stvori legendu koja će ga nadživjeti. Još gore je među Srbima prošao Siniša Kovačević kada je 1990. beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište postavilo njegovu dramu Sveti Sava, gdje je naslovni lik prikazan kao neurastenik opterećen Edipovim kompleksom.

Rasprava o odnosu mita, legende, umjetničke i povijesne činjenice osjetljiva je i emocijama nabijena u svakome društvu, te nikad ne daje - niti može dati - sveobuhvatno i spasonosno rješenje. Pouzdano je jedino to da se kulturna, povijesna i politička zrelost jednog naroda očituje u njegovoj sposobnosti da unutar sebe trajno drži otvorenim taj kritički dijalog mitotvorstva i mitolomstva, odnosno kreativnu ravnotežu pučke i elitne kulture, činjenice posredovane predajom i one znanstveno spoznate. Ako je pak Andrićeva navodna krivnja ponajprije ili isključivo u tome što je kao Nebošnjak (ali Bosanac!) dirnuo u bošnjački mit Đerzeleza, bez brige - iste, ako ne i gore osude morat će sigurno otrpjeti i onaj Bošnjak koji jednoga neizbježnoga dana obradi toga nacionalnoga junaka onako kako su to kod svoje kuće sa svojima učinili Matković i Kovačević.

A ako se iz svega pokušava posredno nametnuti stav kako pisac uopće ne bi smio uzimati likove izvan vlastite društvene, vjerske ili nacionalne sredine, valjalo bi suvislo objasniti vrijedi li to i za nemuslimanske likove, primjerice, u književnom opusu Ahmeda Muradbegovića i Hamze Hume.

Sve politike i ideologije mogu selektivnim pristupom svakom opusu pribaviti sebi interpretativni okvir koji im u dotičnom trenutku treba. Kada je u početku 1938. godine imenovan prvim sekretarom ukrajinske KP, Nikiti Hruščovu je kao simbolični model za masovne progone poslužio Gogoljev roman o kozačkom atamanu Tarasu Buljbi. "Izdajice Partije i naroda bit će uništeni do posljednjega", najavio je, "onako kako je Taras Buljba smaknuo izdajicu svoga naroda", naime svoga sina Andrija, zaljubljenoga u Poljakinju. Takav Andrij uključen je u suvremenu ideologemu kao simbol prozapadne orijentacije među Ukrajincima i kontrapunkt svome ocu i politički podobnome bratu Ostapu, odanima ruskome caru i viziji Ukrajine kao vjerne kćeri majke Rusije (Kolarz 1952; 134-135)

 Ustvrditi da je Andrićev roman Na Drini ćuprija, iako radnja nije dovedena do 1941. godine, "bio zapravo pripovjedačko-sugestivna anticipacija genocida [četničkoga nad Bošnjacima] iz Drugoga svjetskog rata" (Rizvić 1996: 223) metodološki je isto što i optužiti Gogolja da je Tarasom Buljbom anticipirao staljinske progone u Ukrajini. Štoviše, takvom interpretacijom zapravo se, u paradoksalnom obratu, legitimiraju velikosrpski propagandisti u njihovoj manipulaciji jednim književnoumjetničkim tekstom. Jer, obje interpretacije susreću se u bitnome - u polazištu koje kvalitativno izjednačuje dvije razine stvarnosti kako bi ih uzajamno legitimiralo, te u ishodištu koje se očituje kao čista ideologija. Ni Gogoljev ni Andrićev roman nisu bili anticipacija zločina nego su naknadno učinjeni njegovom legitimacijom, pa tko nasjedne - nasjedne.

Utoliko je na sarajevskom predstavljanju Džemaludin Latić s razlogom napomenuo da su Andrićevu literaturu "najbolje iščitavali i danas iščitavaju srpski koljači u više krvavih talasa nad muslimanima na Balkanu". Time je pažnju usmjerio onamo kamo treba - na one koji iz izvornoga književnoga konteksta preuzimaju u svoj politički diskurs određene epizode, motive i metafore te ih prerađuju u sugestivne simbole-slike kao značenjske kondenzate određene povijesne situacije, ljudskog odnosa ili preporučljivog postupka.

No, previdio je kako se i sam u ostatku svog izlaganja, punoga ideoloških klišea i opasnih uopćavanja o kršćanskom-muslimanskim odnosima kroz povijest, predstavio kao takav, do srži ideologizirani "čitalac". Ironija je htjela da se to brzo potvrdi upravo u Ljiljanu, tjedniku kojemu je donedavna bio glavnim i odgovornim urednikom. Pošto je ondje pročitao što su Latić i drugi rekli u Sarajevu, jedan se čitalac sjetio da Andrić u lirskoj prozi Na kamenu, u Počitelju nije spomenuo Hadži Alijinu džamiju, a kako su nju u ratu srušili banditi što se drže najkvalitetnijim Hrvatima u svemiru, odmah mu se razjasnilo gdje je korijen svega zla što se obrušilo na njegovu zemlju i narod: "bosanskohercegovački Hrvati pažljivo su čitali Andrića", pa je, eto, posve logično što Počitelj sada "izgleda upravo onako kako ga je nekada vidio Ivo Andrić, najumniji bosanski katolik, bez džamije i njene vitke munare".[3] Krug se zatvorio kada se istih dana nastupnim intervjuom stranačkom tjedniku oglasio i važan član hrvatske čitalačke zajednice. Ljut na hrvatsku oporbu koja "iz svojih salona, iz svog konformizma" kritizira politiku njegove stranke, novoizabrani predsjednik HDZBiH Božo Raić samouvjereno je poentirao: "Ne mogu oni nas učiti kako se živi u Bosni i Hercegovini ako ih već nije poučio ni sam Andrić".[4]

Tako su se, sviđalo im se to ili ne, na istome poslu našli nekadašnja žrtva montiranoga komunističkog suđenja, pjesnik Latić, i nekadašnji sekretar Općinskoga komiteta Saveza komunista Kupresa, nastavnik marksizma Raič, te pokazali kako stanoviti mentalitet nipošto nije rezerviran samo za srpske ideologe iako njihova manipulacija Andrićevim djelom uistinu jest metodološki najrazrađenija, psihološki najsuptilnija i po posljedicama najdalekosežnija. Dobro znajući da se moć osvajačâ zasniva na pučkom zamišljanju i da potrebne političke mobilizacije ne može biti bez snažnih impresija na maštu gomilâ, oni su u tijeku nekoliko desetljeća na predlošku Andrićeve proze sustavno stvarali imaginacijsku pretpostavku za konačan ratni obračun.

Da bi im postale pristupačne, ideje se masama moraju prikazati u najjednostavnijoj formi - u slikama, jer ih samo one mogu impresionirati, zaprepastiti ili zavesti, pokrenuti u akciju. Predodžbena je mašta gomila veoma moćna, aktivna i podatna utjecaju takvih dojmova. Prema G. le Bonu, mase se predobivaju utjecajem na maštu, jer i mogu misliti samo u slikama. Jednom razbuđena slika izaziva samo niz drugih slika koje nisu ni u kakvoj logičnoj vezi s prvom, a još manje s činjenicama samima po sebi. One služe tek zato da bi se na određen način predočile i svrstale te svojom zbijenošću proizvele frapantnu sliku koja će prožeti i opčiniti duhove ciljanoga auditorija (Le Bon 1989).

Jedna takva slika izvađena je iz Andrićeve pripovijetke Pismo iz 1920. godine, koja se u prijevodu na engleski u Karadžićevu uredu na Palama dijelila svim strancima, masovno ju je raspačavao i srpski lobby u Londonu, Prvi program Radio-televizije Srbije emitirao je 11. prosinca 1995. monodramu stvorenu prema njoj, što je bilo teško ne shvatiti kao jasnu političku poruku o netom sklopljenom Daytonskom sporazumu. Posljednjih godina gotovo da i nije bilo novinskog napisa o Bosni u kojemu pripovijetka nije opširno citirana kao krunski dokaz kako je BiH gotovo usudna "zemlja mržnje" koju je stoga najpametnije etnički podijeliti.[5]

Potencijalno još frapantnija slika postoji u Andrićevu romanu "Na Drini ćuprija" i upravo se oko nje usredotočuje većina nesporazuma i manipulacija u vezi s piščevim opusom. Uostalom, taj se roman, uz spomenutu pripovijetku, najčešće spominje među onima koji se pozivaju na argument Andrićeve literature, a i sami ga srpski vođe najsustavnije promiču. Na određen način, on i "Pismo iz 1920. godine" uzajamno se dopunjuju i u propagandnoj impostaciji funkcioniraju na dvije sukcesivne razine: ona je svojevrsni kratki kurs Bosne, smisao sažet u metaforu, a on razrađena, slojevita interpretacija uzroka koji su na kraju urodili onom završnom usudnom mržnjom.

Posrijedi je, dakako, epizoda u kojoj "Turci" - a Bošnjaci se u velikosrpskoj ideološkoj paradigmi razumijevaju kao historijski, psihološki i politički derivat Turaka - kažnjavaju nabijanjem na kolac srpskog seljaka Radisava koji je pokušao dignuti bunu među kulučarima na gradnji mosta u Višegradu.

Književnoteorijski, jedino je relevantna rasprava o dramaturškoj funkciji te epizode i njenu mjestu u strukturi romana. Eventualno iskrivljavanje faktografske istine u književnom djelu može se osuditi ne zbog historijske nego zbog umjetničke netočnosti, ako iznevjeruje neke unutrašnje principe književne umjetnosti, odnosno stvara dojam umjetničke neuvjerljivosti (Lešić 1975: 43). Sjajna analiza slovenskog filozofa Dušana Pirjevca pokazuje kako je u koncepciji romana Radisavova  mučenička smrt bitan prijelom, "ritual u kojemu se otkriva ono što je sveto", tako presudan da bez njega mosta uopće ne bi bilo, odnosno Mehmed-pašin most ostao bi tek spomenik nasilju i ne bi se mogao dovršiti kao "otvoreno umjetničko djelo". Kristove muke na križu ne možemo tumačiti kao pripovijest o nekakvoj mješavini orijentalne i rimske okrutnosti niti ih je moguće razumjeti kao kaznu koju legitimna vlast i vladajući društveni ustroj izvršavaju nad neposlušnim i očito buntovnim podanikom. Ne može se, naime, reći da su Krist i njegov nauk nadživjeli Rimsko Carstvo zato što je Krist imao "pravo"; nadživjeli su ga zbog toga jer je Krist na se uzeo muke i smrt i tako "spasio" svijet (Pirjevec 1978: 138).

Historijski, nabijanje na kolac primjenjivalo se za osmanske vladavine prema ratnim zarobljenicima, buntovnicima i hajducima, u Srbiji sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća, a narodna pjesma bilježi kako su i oni znali uzvratiti na jednak način. Posrijedi je veoma stara kazna, prikazana još na asirskim spomenicima, poznata Grcima i Rimljanima, Rusima i Bugarima prije pokrštenja, a u 15. st. na Balkanu ju je masovno primjenjivao zloglasni gospodar Vlaške Vlad Tepes alias grof Dracula (Đorđević 1984).[6]

U sklopu opće demonizacije i jednostrana prikaza osmanske vladavine u južnoslavenskim zemljama, koja je uistinu odlikovala dobar dio jugoslavenske historiografije i posebno publicistike, manje ili više pritajeno provlačila se i izvorno velikosrpska ideologema da su balkanski muslimani svojevrsni historijski atavizam, osuđen na nestanak. Na takvoj podlozi kristalizirao se stav o Bošnjacima kao baštinicima "historijske krivice" za sve što su kršćani pretrpjeli u tom razdoblju. Slika čovjeka nabijena na kolac postala je davno prije Andrića svojevrstan simbol metodâ osmanske vladavine na Balkanu, posredovana narodnom epskom pjesmom, romantičnim nacionalnim ideologijama među Srbima i - u manjem opsegu - Hrvatima u prošlome stoljeću, te književnošću koja je nastajala u njihovu ozračju.

Pogrešno je i opasno u tome vidjeti nekakvu urotu Zapada koji je navodno 150 godina manipulirao Hrvatima, praktički im podmetnuo Zajčevu operu "Zrinski" i Kljakovićev crtež nabijanja na kolac uz Mažuranićev spjev, sve sa svrhom da ih politički hipnotizira i učini svojim nesvjesnim sredstvom za davno projektirano uništenje bosanskih muslimana (Posavec 1994). No, točno je da su određene unutrašnje društvene snage povremeno posezale za tim djelima kao dnevnopolitičkom legitimacijom. Točno je također da su stvaratelji i vlasnici školskog sustava uvijek i stvaratelji, odnosno vlasnici kulturnoga kanona. Odnos prema školi uvijek je i odnos prema kulturnoj riznici: ako se u školi ne citiraju određeni tekstovi ili autori, oni i ne postoje u svijesti novih generacija (Oraić Tolić 1990: 61).

Nekritički usisavši u svoju političku mitologiju velik dio južnoslavenske, posebno srpsko-crnogorske epike u želji da se simbolično legitimiraju kao nasljednici nekadašnjih ustanika, jugoslavenski su komunisti de facto preuzeli i njenu snažnu protumuslimansku atmosferu i nastavili je, svjesno ili ne, reproducirati posredstvom školskog sustava. Objektivno, time je povelik dio stanovništva koji je baštinio islamsku kulturu bio diskvalificiran iz službenoga simboličnog rekvizitarija, a likovi njegove tradicijske kulture, kvalitativno sukladni kršćanskima, isključeni iz kataloga reprezentativnih moralnih primjera. Pritajenome velikosrpstvu to je bio uistinu neočekivan dar s neba: netko drugi obavljao je umjesto njega besplatno njegov posao.

Usporedo s takvim općim okvirom, među mnogim je Bošnjacima živjelo i traumatično sjećanje na sasvim konkretan događaj: tragediju 23-godišnjeg Sarajlije, partizanskoga kurira Mustafe Dovadžije, kojega su četnici na Romaniji 1942. godine nabili na kolac. Iako je sarajevski Gradski narodni odbor 8. lipnja 1948. godine donio odluku da se jedna ulica nazove Dovadžijinim imenom, o tome se zločinu moglo govoriti samo u povjerljivu društvu, a nije dokraja detabuiziran ni kada ga je u javnost u svojim memoarima iznio visoki dužnosnik komunističke vlasti i bivši partizan, bosanski Srbin Rodoljub Čolaković (Čolaković 1950: III, 145). Razlog je očito bilo to što je svojim konotacijama razarao jedan dugo i brižljivo građen, aktualnim ideološkim i političkim značenjima snažno obremenjen stereotip. Kada je Andrić dobio Nobelovu nagradu, pisac Alija Nametak podsjetio je 1962. godine u emigrantskim Bosanskim pogledima, pošto mu u zemlji nisu htjeli objaviti članak, na Dovadžiju i vođu sirijskog pokreta za neovisnost Sulejmana el-Halebiju, kojega su na jednak način 1915. godine usmrtile francuske kolonijalne vlasti. Htio je, kaže, pokazati da takvo zvjerstvo "nije samo 'privilegija' Turaka, primitivaca, nego da su i 'kulturni' Francuzi to isto radili". Iako se potpisao pseudonimom, ondašnje su ga vlasti identificirale, pa je "zvat na odgovornost" (Nametak 1994: 131).

Sve to pokazuje kakva je mučna atmosfera bila stvorena oko one scene u Andrićevu romanu i kako su Bošnjaci uvelike bili natjerani da je doživljavaju izvan njena književnoga konteksta, kao neku vrstu političke optužbe protiv sebe. Samo, to opet nema baš velike veze s Andrićem i njegovim opusom nego s nečim drugim. Kada je sarajevski omladinski tjednik Vox 1990. na naslovnoj stranici prikazao Andrića nabijena na olovku kao na kolac, bio je to drastičan i neukusan, ali nakon desetljećâ frustracije psihološki razumljiv krik prosvjeda. No, danas, kada najzad slobodno progovaraju o sebi, najgore što Bošnjaci mogu učiniti u opravdanoj želji da raskrinkaju mehanizme manipulacije kojoj su bili izvrgnuti i izgrade suvremen kulturno-politički identitet jest odlazak u drugu krajnost - idealizaciju te vladavine. Takvim postupkom i kroza nj psihološki neizbježnom identifikacijom s osmanskom upravom kao "zlatnim dobom" svoje povijesti zapravo implicite priznaju da je velikosrpska ideologija u pravu kada ih proglašava anakronim osmanskim derivatom.

Događaj koji je izravno poslužio kao osnova za aktualizaciju slike čovjeka na kolcu u suvremenom političkom kontekstu i njeno sugestivno medijsko plasiranje u srpskoj javnosti bio je tzv. slučaj Martinović. Prvoga svibnja 1985. kosovski Srbin Đorđe Martinović na svojoj je njivi pokraj Gnjilana teško ozlijeđen staklenom bocom nataknutom na nekakvu letvu ili kolčić. Okolnosti ozljeđivanja ostale su nejasne, sam Martinović mijenjao je iskaze, a ima dosta pokazatelja da je sve bilo montaža jugoslavenske (srpske) tajne policije. Službeno je objavljeno da su Martinovića sleđa napala dva "nepoznata" muškarca, Albanca, jer je prije nego se onesvijestio čuo nekoliko albanskih riječi.

U ideološko-političkoj interpretaciji, bila je to još jedna potvrda da na Kosovu Albanci teroriziraju Srbe, no u masovnu proizvodnju verbalno-predodžbenih sklopova koji su imali pratiti takvu interpretaciju uveden je jedan nov element, ona frapantna slika o kojoj govori Le Bon: u vješto izokrenutoj percepciji Martinović nije ozlijeđen bocom nataknutom na letvu nego "nabijen na kolac upakovan u flašu" (Brana Crnčević). Motiv nabijanja na kolac otad se definitivno usustavljuje i značenjski zgušnjava kao jedan od imaginacijskih stožera velikosrpske propagande.

Kosovski Srbi u demonstracijama protiv albanskog člana Predsjedništva SFRJ nose transparent "Fadila [Hoxhu] na kolac", a sam Đorđe Martinović postaje "mučenik i svetitelj nabijen, kao i ko god od njegovih predaka, na kolac za inoverne, za kaure". Događaj je zapravo nastavak "nabijanja na kolac koje traje od [kneza] Lazara do Đorđa", te Martinović ima "isti udes i sudbinu" kao đakon Avakum, sudionik srpske bune 1814, kojem su Osmanlije ponudili pomilovanje ako primi islam, a pošto je odbio, nabili su ga na kolac (Spasojević 1986). Drugi velikodostojnik istoga ranga, Amfilohije Radović, posegnut će za istom paralelom već mjesec dana nakon događaja ni manje ni više nego u pristupnoj besjedi u vršačkoj Sabornoj crkvi, kada nakon sedmogodišnjega boravka u Grčkoj bude svečano uvođen u prvu dužnost u zemlji - u dužnost episkopa banatskog. I za nj srpska stradanja kontinuirano traju "od onih kosovskih, starih, do nedavnog jezivog nabijanja na kolac Đorđija Martinovića iz Gnjilana", koja je rana "istovjetna u duši moga naroda i mojoj sa onom đakona Avakuma" (Radović 1992: 12).

Pjesnici su se gotovo natjecali tko će oblikovati aluzivniju i morbidniju poruku: u jednoj viziji

ozgo, gde se nebesa svođe,
izjaha na kocu sveti Đorđe,
 

u drugoj ranjenik dolazi k svijesti

kao da se iz nekog prohujalog
osmanlijskog vremena
na kocu probudio,

 

a treći pjesnik pita "braću" "ko će da nas brani" od onih što Srbe

kradomice
ponovo
nabijaju na kolac

(Zorić 1989).

 

O tome kolikom se simboličnom važnošću i paradigmatskim značajem događaj ispunjao svjedoči i činjenica da je dobio mjesto i u Memorandumu SANU, spisu o stanju u Jugoslaviji i položaju Srba i Srbije što ga je radilo 16 akademika s piscem i potpredsjednikom SANU Antonijem Isakovićem na čelu, na osnovi odluke Godišnje skupštine od 25. svibnja 1985, i koji je na nejasan način dospio u javnost posredstvom tada najtiražnijega dnevnika u zemlji, beogradskih Večernjih novosti, nešto više od godinu dana kasnije, 24. i 25. rujna 1986, te izazvati skandal i burne ideološko-političke sukobe. U kontekstu prikaza "fizičkoga, političkoga, pravnoga, kulturnoga genocida nad srpskim stanovništvom Kosova i Metohije" izdvojen je kao "naročito, neviđeno nasilje, koje podseća na najmračnija vremena turskog nabijanja na kolac" (Memorandum SANU 1989: 154). Bilo je samo pitanje vremena kada će se ozljeđivanje, u međuvremenu potpuno svedeno na hipnotičku vizualnost, i izrijekom dovesti u vezu s Andrićevom scenom. Učinio je to, među ostalima, beogradski publicist u zagrebačkom tjedniku, podsjećajući hrvatske i slovenske "separatiste" na "muke Martinovića, kog su [albanski] separatisti nabili na flašu i kolac, kao svojevremeno janičari" srpskoga seljaka Radisava u Andrićevu romanu.[7]

Ta slika postala je okosnica uslikovljena mišljenja (pensée imagée), točka gdje počinje neopoziv razvoj mehanizma zajedničke halucinacije. Ideja razbuđena njome postala je pak "klica kristalizacije" koja ovladava razumom, umrtvljuje sposobnost kritičkog rasuđivanja, te ono što primalac poruke vidi više nije sâm predmet nego slika koja se razbudila u njegovu duhu (Le Bon 1989: 52). Podsvjesne strahove i psihološke reakcije koje je među Srbima u odnosu na Albance i Bošnjake imala razbuktati slika kolca, u odnosu na Hrvate trebalo je da nešto kasnije pobudi slika noža, uključena u sustavnu medijsku proizvodnju posredstvom jednako nejasna i, sva je prilika, u istoj tajnoj službi inscenirana događaja, tzv. slučaja Mlinar.

Uvečer 19. svibnja 1990, deset dana uoči smjene vlasti u Hrvatskoj, na uglu jedne mračne ulice u Benkovcu nađen je s plitkom posjekotinom na vratu predsjednik Mjesnog odbora SDS Miroslav Mlinar, koji je ustvrdio da su ga nepoznati napadači - podrazumijevalo se, Hrvati - htjeli zaklati. Mediji u Srbiji javili su da je mladić "izboden nožem", predsjednik Srpske demokratske stranke Jovan Rašković govorio je još mjesecima potom o tome kako su se "sastali nož i grlo" i "simbolici noža i vrata [koja] nas vraća na vreme od pre 50 godina" (TV novosti, 1328, 08.06.1990), odnosno "igri vrata i noža" kao prije pedeset godina (Borba, 06.09.1990), a sve elemente takve svoje sugestivne slikovnosti izložio je sustavno već koji dan nakon događaja, u govoru benkovačkim odbornicima i aktivistima SDS. Događaj je nazvao "genocidnim recidivom", te objasnio, kako je prenio mjesni dopisnik beogradskoga dnevnika:

            Ne ubija se samo čovek, ubija se i duša. Ovaj zločinački akt ima dva bitna sadržaja - nož i vrat. To su elementi pomoću kojih su u mnogo težim uslovima vršena nasilja nad Srbima u Hrvatskoj i u njima je vaskrsla simbolika genocida. To je čin bacanja srpskog naroda na kolena, a ono što se desilo Miroslavu Mlinaru jeste klanje njegove duše. On je postao naš beleg i martir (Politika, 23.05.1990).

List je pak izraz "klanje duše" izvukao u nadnaslov članka, dajući mu tako gnomsko značenje. Zdravko Zečević, član Izvršnog odbora SDS i potpredsjednik Srpskoga kulturnoga društva Zora, upozoravao je pak na istome tragu, i u istoj retoričkoj školi, kako su se Hrvati "osilili" otkad im je Tuđman "stavio noževe u ruke" (TV novosti, 1326, 25.05.1990), a sam ozlijeđeni je u otvorenome pismu iz beogradske bolnice poručivao kako je spreman ponovo "položiti svoj grkljan pod ustaški nož" ako je to cijena srpske slobode i tako dalje, i tome slično.[8]

Dvije slike, kolac i nož, funkcionalno su istovjetne, precizno izabrane i oblikovane kako bi svaka kod svoje ciljane publike razbudila traume vezane za srpsko stradanje u dvama represivnim sustavima - osmanskom i ustaškom, što se tobože obnavljaju u naše dane na Kosovu, BiH i Hrvatskoj. Zahvaljujući kumulativnom učinku ponavljanja u medijima i na javnim političkim skupovima, one su sugestivno izražavale individualne i kolektivne uspomene, bilo osobne, bilo one prenesene posredstvom socijalnih kontakata, školskoga sustava i tiskanih svjedočanstava.

Za slikom nabijanja na kolac posezala je i hrvatska propaganda u vrijeme rata s Bošnjacima: u notornom pismu kardinalu Kuhariću predsjednik HDZBiH i samozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Boban piše kako oni koji su "nabijani na koce" ne mogu to Bošnjacima zaboraviti (Slobodna Dalmacija, 27.05.1993), a Priopćenje HVO-a općina Ravno, Stolac, Neum i Čapljina u povodu glasova da Owen-Stoltenbergov plan neke njihove dijelove daje bošnjačkoj republici, odbacuje takvu mogućnost, jer "Hrvati istočne Hercegovine pet stoljeća pamte nabijanje na kolac" (Slobodna Dalmacija, 26.08.1993).

Na srpskoj je strani manipulacija Andrićem doživjela morbidni vrhunac u ožujku 1995. u Višegradu, gdje nakon krvavoga proljeća 1992. godine nije preostao ni jedan Bošnjak niti ikakav trag njihove kulturno-sakralne baštine. Pokraj slavnoga mosta okupilo se dvjestotinjak pisaca, političara i svećenika s mitropolitom dabro-bosanskim Nikolajem na čelu proslaviti pedesetu obljetnicu tiskanja Andrićeva romana i dvadesetu obljetnicu piščeve smrti. Radovan Karadžić otkrio je spomenik Andriću, a Dobrica Ćosić govorio je o Bosni kao "zemlji mržnje", navodnom javnom spaljivanju Andrićevih knjiga u Sarajevu, Bosni kao "internacionalnom islamskom bojištu za prodor u Evropu", te  "pravednom oslobodilačkom i obrambenom ratu" koji vode Srbi u BiH. On je "uveren da bi s tim ciljem danas u Višegradu sa nama bio i Ivo Andrić".[9] Nedugo potom Ljubomir Zuković, "ministar za kulturu i obrazovanje u vladi Republike Srpske," do rata profesor usmene književnosti na sarajevskom sveučilištu, objasnio je u paljanskom tjedniku kako je baš s literarnim Radisavovim pozivom na otpor "otpočelo oslobodilačko rvanje sa Turcima i poturicama koje traje do dana današnjega", pa bi mu "sutra, kad se ova naša oslobodilačka borba pobedonosno okonča," valjalo pokraj mosta u Višegradu postaviti spomenik kao "prvoj žrtvi bune protiv Turaka i poturica".[10]

I ovaj put nastao je u bošnjačkoj sredini "stvaralački odgovor jednoga svijeta drugome", u smislu u kojemu govori M. Rizvić, ali više ne samo kao "moralno-psihološki" nego i kao izuzetan književnoumjetnički "pandan". U svoju "Knjigu Adema Kahrimana napisanu Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem" (Sarajevo 1992) autor je sjajnom primjenom postupka intertekstualne polemike preuzeo integralnu epzodu iz Andrićeva romana, s time što je protagonistima promijenio imena. Riječi koje je Turcima s kolca uputio umirući Radisav u novom književnom i povijesnom kontekstu, novim mučiteljima, izgovara Mustafa Dovadžija:

"Četnici, četnici... - grcao je - ... da paski skapavate... paski pomrete!"

Na kraju, nije naodmet prisjetiti se američkoga novinara W. L. Webba koji se u proljeće 1993. godine u Zvorniku susreo s nekim "četničkim kapetanom, pojasa načičkana ručnim bombama, polupijanim od iscrpljenosti i fanatizma", pa njegov savjet proslijedio čitateljima svoga New Statesmana: "Ako zaista želite razumjeti što se ponovo događa u Bosni, morate ponovo pročitati klasično povijesno djelo 'Na Drini Ćuprija' bosanskog nobelovca Ive Andrića. Katkad se ima osjećaj da se nalazite među ljudima koji su poludjeli od povijesti, od onoga što su im velesile učinile."[11]

Poslušati savjet u smislu u kojemu je sročen, sa svjesnim ili nesvjesnim određenjem jednoga romana "povijesnim djelom", značilo bi dovesti se na rub provalije, na točku s koje više nema povratka. Webbov je urednik članku dao naslov Poludjeli od povijesti, no bliži bi istini bio da je stavio Poludjeli od nerazlikovanja prošlosti, suvremenosti i književnosti, i ne bi se to ni izdaleka odnosilo samo na novinarova zvorničkog sugovornika. Čitatelji Andrićeve književnosti podijelili su se na one koji još uvijek umiju razgraničiti zbilju od fikcije i one koji su potonuli u mrak onkraj te granice a da nisu ni shvatili što im se dogodilo. Ta mnoge među njima vodila je tek neuništiva, dobrohotna ljudska želja da se u kaos unese kakav-takav red, da se shvate i prošlost i sadašnjost.

Nad jednima i nad drugima, prve vrebajući, druge gurajući još dublje, lebdi ledeni mefistovski cerek onih trećih koji su s predumišljajem jedan književni opus pretvorili u čarobno zrcalo kroz koje svaka naivna i zbunjena Alisa može načas ući u Zemlju čudesa i, kada joj dojadi, iz nje izići puna samopouzdanja, uvjerena da je shvatila ono što joj je dotad uporno izmicalo. Razvaline i groblja što ih je možda vidjela s one strane zrcala bili su stvarno uvjerljiva inscenacija, a ljudi tek likovi jedne zgodne romaneskne fabule.

A rekviziteru svaka čast: krv je bila kao prava.

 

(Erasmus 18, Zagreb, listopad 1996)

 

LITERATURA

Balcerzan, Edward (1974) Perspektive 'poetike percepcije'; Umjetnost riječi, XVIII/ 2-4, Zagreb, str. 139-154.

Blažeković, Milan (1974) Crne legende i Hrvati; u: Vinko Nikolić (ur): Hrvatski razgovori o slobodi; München-Barcelona, str. 233-249.

Bosanski pogledi 1960-1967; pretisak cjelokupnog izdanja, London 1984.

Čolaković, Rodoljub (1950) Zapisi iz oslobodilačkog rata, I-III; Sarajevo

Duijker, H.C.J, Frijda, N.H (1960) National Character And National Stereotypes; Amsterdam

Đorđević, Tihomir (1984) Nekolike turske kazne/ 1. Nabijanje na kolac; u: Naš narodni život, Beograd, II, str. 153-161.

Brian Hall (1996) Rat Rebeke West; Vijenac, 67-68, 25.07.1996, str. 39-41.

Hans Robert Jauss (1978) Estetika recepcije; Beograd

Walter Kolarz: Russia and Her Colonies; London 1952.

Svetozar Koljević: Nationalism as Literary Inspiration; u: Božidar Jakšić (ur): Interkulturalnost u multietničkim društvima/ Interculturality in Multiethnic Societies; Beograd 1995, str. 191-207.

Zoran Konstantinović: Od imagologije do istraživanja mentaliteta; Umjetnost riječi, XXX/2, Zagreb 1986, str. 137-142.

Le Bon, Gustave: Psihologija gomila; Zagreb 1989.

Lešić, Zdenko: Jezik i književno djelo; Sarajevo 1975.

Memorandum SANU (grupa akademika Srpske akademije nauka i umetnosti o aktuelnim društvenim pitanjima u našoj zemlji). Naše teme, XXXIII, 1-2/ 1989, str. 128-163.

Alija Nametak: Sarajevski nekrologij; Zürich-Zagreb 1994.

Dubravka Oraić Tolić: Teorija citatnosti; Zagreb 1990.

Ivan Pederin: Književna i vanknjiževna isposredovanost lika Nijemca u prozi hrvatskog realizma; Književna istorija, 11, br. 42, Beograd 1978, str. 261-276.

Claude Pichois, André M. Rousseau: Komparativna književnost; Zagreb 1973.

Dušan Pirjevec: Andrićev Na Drini most; Slavistična revija, XXVI/ 2, Ljubljana 1978, str. 115145. 

Jože Pogačnik: Fenotip slovenstva u hrvatskoj književnosti; u: Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti, 4, Zagreb 1991, str. 173-195.

Zlatko Posavec: Povijest manipulirana umjetnošću (Kako su stvarane predrasude o Bosni); Republika Hrvatska, XLIV/ 183-184, Zagreb 1994, str. 67-114.

Muhsin Rizvić: Između mita i istine; Vjesnik/ Panorama subotom, 641, 20.10.1990, str. 14-15.

Muhsin Rizvić: Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu; Sarajevo 1996.

Muhsin Rizvić/ Ivo Žanić: Slike iz zanemarene književnosti (intervju); Start, 579, 30.03.1991, str. 54-59.

Svetislav Spasojević: Slučaj Martinović; Beograd 1986.

Pavle Zorić (prir): Temelji. Nova srpska poezija o Kosovu; Beograd 1989.

Simms, Brendan (2002) Unfinest Hour. Britain and the Destruction of Bosnia. London: Penguin

 

[1] U suvremenome svijetu istraživanje ovih posljednjih postaje posebno poticajno.

Posjećujući bošnjačka sela oko Zenice, reporter najnakladnijega hrvatskoga dnevnika susreće isključivo "muškarce lijeno zavaljene u hladovinu" kako "sanjaju hektolitre tekućine od slada", "podbuhle žene u raznobojnim dimijama" koje se "u zoru odmaraju od [seksualno] naporne noći" i "po cijeli dan prebrojavaju mnoštvo krmeljave djece", ljude koji "infantilnim smiješkom" pokazuju "koliko je karijes s estetskog stajališta neugodan čovjekov neprijatelj" itd. Takve pseudoduhovitosti, šablonska leksička karakterizacija ljudi i ambijenta (jaran, bolan, čibuk, dukat, bula), aluzije na promiskuitet, postupak kojim se autorov stav o kulturnoj superiornosti Hrvata stavlja u usta drugome kao njegovo posredno priznanje vlastite inferiornosti ("Ma, radio sam ja, bolan, u Rijeci, znam ja, jarane, što je kultura"), a da se i ne govori o izravnom izrugivanju ("hodža jauče s visine"), sve to već je čist rasizam bez obzira na to što posrijedi očito jesu zaostala i siromašna sela. Usp. Damir Karakaš: 'Nije, jarane, vrijeme putovanja'; Večernji list, 13.07.1996. − Mnoge srpske, bošnjačke, crnogorske i hrvatske novine obiluju takvim tekstovima koji ideološku poruku prikrivaju prividnom dokumentarnošću i istraživačkom objektivnošću, pa su pravi rudnik za imagološka istraživanja. Kada je belgijska štampa objavljivala slične reportaže kako bi osvajanje Konga prikazala kao poželjnu civilizatorsku misiju, André Gide je izrekao očito univerzalnu istinu: "Što je bijelac neobrazovaniji, to mu je crnac gluplji." Uzgred, čini se da je autor iz Večernjaka i naknadno stilizirao tekst. Neki Šemsudin sugerira mu kako bi mogao "ovdje i kaku nenu 'navući'", što, ako i zanemarimo pitanje autentičnosti sugestije, sasvim sigurno nije bilo tako rečeno. Naime, turcizam nena ne znači ono što autor misli nego baku, staru ženu uopće, i barem to odlično zna svaki bosanski musliman doslovce otkad progovori. No, to su već psihoanalitičke teme.

[2] Usp. Ivan Aralica: Bosanske more u hrvatskoj duši; Slobodna Dalmacija, 15.02.1994, i: Balada o tri noža; isto, 01.03.1994.

[3] Husein Mešinović: Ivo Andrić u Počitelju; Ljiljan, 169, 10.04.1996.

[4] Borimo se za jednakost Hrvata u BiH; Državnost, 40, 01.03.1996.

[5] Među doslovce neizbrojivim primjerima v. intervju s docentom za orijentalistiku na Fakultetu političkih nauka u Beogradu Miroljubom Jevtićem; Duga, 412, 09.12.1989. Branko Brđanin: Pozna pamet, uzaludno znanje; Glas srpski (Banjaluka), 15.09.1992. Borislav Soleša: Statistički povratak u Lijepu Našu; Duga, 1612, 01.04.1995.

Takvih primjera bilo je i u Hrvatskoj, posebno u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata. Pripovijetku su, među ostalima, u navedenome smislu citirali tjednik Danas, oporbeni političar i sveučilišni profesor književnosti (!) Zlatko Kramarić, te već spomenuti član HDZ-a i pisac Ivan Aralica. U spomenutom ogledu on je izvornoj Andrićevoj literarnoj metafori dopisao sugestivni imaginacijski produžetak u kojemu se bosanski zvonici i minareti pretvaraju u "noževe". Tom intervencijom jedna je poetska slika prožeta tajanstvom i neodređenim slutnjama, dodatno stišanima u pomalo sumornu lirskom ugođaju, naglo i eksplicite značenjski otvorena u novome, oprečnome smjeru, odnosno prevedena u drugu spoznajnu razinu. O slici noža bit će još govora u ovom tekstu.

[6] Nije bez značenja autorov navod da mu je povod za taj znanstveni rad, napisan u dvadesetim godinama, dala "jedna nova slika koju su ovih dana Beograđani mogli videti u izlogu jedne radnje na Terazijama", s prikazom čovjeka nabijena na kolac.

[7] Branko Krkeljić: Ispod mog nivoa; Danas, 410, 26.12.1989. (čitalačko pismo).

[8] Posebno Duga u svim brojevima do kraja godine. Koliko je ta slika sugestivna, i kako je pod utjecajem propagandnih slika i stereotipova što su ih prenosile novine dospjela i do razina do kojih nije smjela, svjedoči da je John Major potkraj 1993. godine izgovarao ime "Croat" tako da se rimuje s "throat" (vrat, grlo) sugerirajući kako je rezanje vratova hrvatska nacionalna razonoda; Johnathan Sunley: Sold on Serbia. Anatomy of a Strange British Attraction; Bosnia Report, 16, July-October 1996, p. 16.

[9] Dobrica Ćosić: Sudbina sveg srpstva; Javnost, 210, 18.03.1995. Govor "kojem po bestidnosti nema ravna ni u ukupnom njegovu opusu" komentirao je Stojan Cerović: Genije banalnosti; Vreme, 230, 20.03.1995: "Dobrica Ćosić stoji u istočnoj Bosni, na mestu najvećeg genocida, i upućuje najteže optužbe na račun žrtava. Vidi li ovo Gospod, Bog, Savaot, Svemogući? Ohrabruje Karadžića da izdrži i pobedi, i rukom pokojnog Iva Andrića potpisuje i blagosilja sve što je on, Radovan, dosad uradio i što će i ubuduće. Prilaže i tuđu Nobelovu nagradu kao priznanje i potvrdu da Srbi imaju pravo da počine onoliko zločina koliko im treba da bi se ujedinili."

[10] Ljubomir Zuković: Preci kao saborci; Javnost, 227/ 228, 05.08.1995.

[11] Članak preveden u Vjesniku 05.05.1993.