Ivan Lovrenović

Na današnji dan prije dvadeset i devet godina, 27. listopada 1993, Jakova Jurišića, pjesnika i predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, izveli su kao i mnogih drugih dana grbavički karadžićevci i u „radnom vodu“ s ostalim robljem odveli na Zlatište da kopa rovove. Toga dana je ubijen. Dan ranije unio je u svoj dnevnik posljednji zapis. Dnevnik objavila je Jasmina Musabegović 2003. godine pod naslovom Škola stradanja, i ta knjiga je do danas najautentičnije dokumentarno i književno svjedočanstvo o ratnom paklu sarajevske Grbavice pod okupacijom Karadžićevih četnika. A Jakov Jurišić mirno je i uz opću prešutnu suglasnost zaboravljen u potpunosti. U nekom drukčijem gradu i u nekoj drukčijoj kulturi ovaj pjesnik bio bi velikim i trajnim simbolom začudnoga jedinstva u trijadi život-sudbina-književnost. (I. Lovrenović)

Jakov Jurišić

U UICI BRATSTVA I UBISTVA

- fragmenti -

Danas mi je četrdeset peti rođendan. Čini mi se, iako je rat, da je to više od polovine moga života, kažem čini mi se, jer već iduće sekunde to može biti i moj kraj.

Smrt mi nije nikada bila bliža. Imam osjećaj da obilazi oko prozora, da je na stepeništu, da eto kuca na moja vrata ili, bolje reći, samo što ne zakuca.

Evo, na svoj četrdeset peti rođendan osjećam se popišano. Bespomoćno se batrgam po stanu. Što da uradi i iskusan miš u mišolovci.

19. jula ᾿92.

***

Puca mi srce. Jadna Grbavica je u punoj okupaciji.

25. jula ᾿92.

***

G. smrknut obilazi radni vod, traži spisak, pretražuje džepove. Nedjelja je, nadamo se da nećemo raditi. G. izabere trojicu za groblje u Lukavici, petoricu za Ozrensku ulicu, šest za Željin stadion, a nas četvoricu za sječu drva na Jahorini. Nama se priključuju četiri četnika sa kamionom. Okolo sve četnički kamioni koje su dobili od Jugoslavenske armije. Ulazimo u otvorenu prikolicu kamiona. Jedan četnik ubacuje ranac i kaže nam da pazimo na njega jer je pun bombi. Nas četvorica se samo zgledasmo. U pogledu svakog vidim želju da uzmemo te bombe i bacimo ih na gadove.

U vidokrugu snajpera vozimo se uz Vraca, očekujući da nas metak promaši i da pogodi četnike. Vozač K. vozi suludo. Nakon osamnaest mjeseci prelazim lukavičkom cestom pored Kule, kroz Krupac - nema većih oštećenja. Montažna kućica na raskršću za Igman je sva izrešetana, uništena. Nasred ceste stoji velika barikada. Ulazimo u Kijevo koje izgleda stravično; sve su kuće bez krova, spa­ljene. Sve je opljačkano, nema ni prozora ni vrata. Skre­ćemo lijevo i ulazimo u šumu. Sve je spaljeno. Kraj šum­skog puta tri prevrnuta kamiona, a sa strane spaljena i sasječena šuma. Stabla su oborena i odsječena u klade od metra. Jedan Musliman reže ih motornom pilom na manje dijelove, a četnici sa strane piju rakiju. Mi valjamo obo­rena debla prema kamionu. Pila se kvari i počinje hladna krupna kiša. Guramo debla uz fosne na kamion, a nebo se sastavilo sa zemljom. Mokri smo i koža nam je prokisla. Napunili smo kamion i odlazimo pješke po pljusku. Ka­mion se zaglavio i neki su otišli po traktor da ga izvuku. Kiša ne prestaje. Penjemo se na kamion, kiša nam nemilo­srdno tuče u lice, a mi povijamo glavu ne bi li se malo zaštitili. Kad smo izišli na asfalt, okrenuli smo leđa prema kiši. Nas četvorica kao četiri miša sjedimo na otkrivenom kamionu i pod udarcima vjetra i kiše drhtimo i cvokoćemo. Potpuno smo mokri. Kad se kamion zaustavio, morali smo ga istovariti. Četnici su se izgubili, odoše da piju kavu i rakiju. Nas četvorica dršćemo. Penjem se na kamion, a njih trojica čekaju da počnem izbacivati velike debele obli­ce koje oni dalje kotrljaju. Dobro je što je kamion parkiran uz brdo, tako da se drva lakše mogu istovariti. Kiša žesto­ko bije. Odjednom nas od napora obuze neka toplina, tako da se sa svakog od nas podiže mali oblak pare. Četnici piju i sjede u šupi kraj vatre. Kad smo završili posuo, otpustili su nas. Vraćajući se od gazde kome smo dotjerali drva, tražim jednu dunju, misleći na svoju Vinku. Gazda kroz zube procijedi: - Uzmi. Ne znam da li veća kiša padu na nas ili veća voda curi sa nas. I obuća nam je puna vode. Dvoumimo se oko ručka, ipak svraćamo.

- Imate li štogod pojesti?

- Odakle ste? - pita kuharica.

- Iz šume.

- Ima - procijedi ona. - Uzeli smo grah i stojeći ga pojeli jer nismo smjeli sjesti. Čini mi se kad bismo sjeli da bi voda ispod nas prsnula do plafona.

Vraćamo se kući, a kiša još gušća. Nebo se prolama. Prije nego sam ušao u stan, pokucao sam i skidam se do gola. Vinka mi otvara vrata i gleda preneraženo. Nikad do sad nisam čuo Vinku da kune.

***

Iako je kišilo G. nas je rasporedio za sječu drva. Poslije doručka se predomislio i poslao nas u Ozrensku. a to znači na prvu i najgoru vatrenu liniju. Morali smo očisiti obrušene tranšeje. Umorili smo sa kao psi. Na dvadesetak metara od nas bila je Armija BiH. Meci su nam prskali iznad glava. Nekoliko tromblona je grunulo u blizini rova. Negdje na sredini Ozrenske ulice bila su parkirana tri transportera. Uglavnom, Ozrensku brane njeni stanovnici i ovi sa Grbavice, među kojima ima mnogo staraca.

3. oktobra ’93.

Povratak kući

Tek što smo došli do barikade na ulici Bratstva i ubistva ugledali smo pijanog četnika kako iz automatske puške puca u zrak. Stoji raskrečenih nogu, na glavi mu šajkača. Mi krenemo da pređemo ulicu, a četnik zapuca u zrak i mi se vratimo. To se ponovilo nekoliko puta. Na kraju smo ipak prošli. Četnik šeta sa automatskom puškom na ramenu. Prilazimo bliže i ja ugledam krupnu glavu prekrivenu dugom kosom, gledam ispod oka i, gle, pre­poznajem D. Gutalja.[1] Nabrzinu navučem kapu da me ne prepozna i brzo prolazim.

Penjem se u stan. Za mene se završava današnji dan sa velikim žuljem na lijevom dlanu i žuljevima na petama obje noge. Kroz prozor dopire odjek Gutaljevih rafala.

4. oktobra ’93.

Očev plač

U našem radnom vodu rade otac i sin, dvadesetpetogodišnji inžinjer. Jutros je otac došao sav uplakan. Misli da mu je sin poginuo. Svi ga tješimo, ali kobna vijest je potvrdila njegovo strahovanje. Zanijemili smo.

Prevrnuo se kamion sa drvima i pod svim tim drvima je ostao Željko Operhal u dubokoj nesvijesti, u komi. Treći čovjek u kamionu se ugruvao, a vozač alkoholičar je pob­jegao.

Kopajući tranšeju na prvoj liniji saznali smo da su četnici odvezli Željkovo tijelo u “kapelu”.

Popodne je radni vod umjesto Gilmara postrojio D. M. Pitao je šta ko radi. Ljudi su kazivali svoja zanimanja. Bilo je tu zidara, molera, bravara, staklara, električara...

- Hvala bogu da nema doktora nauka - reče D.M., baci ljudima u ruke lopate i krampove i posla ih da zajedno sa mnom kopaju tranšeju na prvoj liniji na šancu iznad Željinog stadiona. Tu nas dočekaju snajperisti. Zuje meci sa svih strana i rasprskavaju se iznad lopate ili se zabijaju u škarpu tranšeje. Četnici pucaju iz svog raspoloživog oružja. Tuku teški mitraljezi, automati, trombloni, biju haubice. Armija se oglasi sa dvije-tri granate i učestalom snajperskom vatrom. Padamo, bježimo po dnu tranšeje. Jedna granata proleti iznad nas i zapali obližnju kuću.

Poslije kopanja prebacujemo blokove sa srušene kuće za četničke zaklone. Jedna granata udari uz samu kuću, bacim se na zemlju i povlačim Rina za sobom. Grunu još jedna u blizini. Armija je ispalila još nekoliko topovskih granata. Smrklo se, i mi se polako vraćamo kući.

20. oktobra ’93.

“General” D. M. je rasporedio nas trojicu Vinka Jozića, Milu Prtenjaču i mene za kopanje na Šancu kroz minska polja. Počeli smo raditi uz česte snajperske po­zdrave koji se isporučuju tik ispred, iznad ili iza glave. Najednom su nam četnici javili da ostavimo taj posao i da se hitno javimo “generalu”, a on nam reče da brzo usko­čimo u kamion koji je vukao top na Trebević. Nas osmorica odlazimo a da ne znamo ni gdje ni šta ćemo raditi. Nakon petnaestak minuta kamion se zaustavio iznad Zlatišta, kod Babinog zuba, divnog vidikovca sa kojega se vidi cijelo Sarajevo. Opet smo na prvoj liniji. Određuju nas za prokopavanje nasipa nasuprot snaga Armije udalje­ne sedamdesetak metara. Odmah su nam dali krampe i lopate i uz stalne naredbe i obavezno “brže!”, tjeraju nas da što prije prokopamo nasip. Mi se za svaki slučaj uko­pavamo sve dublje. Ispod nas se mogao čuti govor vojnika Armije BiH.

Opet smo ručali grah.

Zovem Rina da ode sa mnom, ali ga vojnik vraća. U povratku sam vidio kako je pri vrhu krova bajte eksplodi­rao tromblon. U tom trenutku vidim kako Rino pada. Po­trčim. Krhotina tromblona pogodila je Rina u vrat. Rana je prilično duboka i duga desetak centimetara. Četnik je zaustavio Crveni krst UNPROFOR-a i u njega je ubačen Rino.

Sa slikom tog ranjavanja pred očima radili smo cijelu noć i sutra cijeli dan, dakle, radili smo trideset sati bez prestanka. Prokopali smo nasip i kao krtice smo hodali i pipavo kopali, očekujući da nas na mjesečini sasiječe rafal, ubije snajper ili raznese granata. Što više radimo, posta­jemo blesaviji, to jest, manje oprezni. Vinko čak i poduže sjedi na brisanom prostora.

Oči nam se sklapaju, tijelo drhti. Četnici nas nepre­kidno požuruju. Nakon nasipa naređuju da kopamo tranšeju i dva rova. Svaki četnik dolazi sa novim dodatnim prijedlogom. Ne daju nam ni trenutka odmora. Najagre­sivniji su tenkisti:

- Mi smo pobili dosta balija. Ako sam ubio sto, među njima je bar sedamdeset balija, a ostalo neka se odbije na Hrvate i soliterske Srbe.

Obilazi nas neki Bjelica za kojeg četnici govore da sve živo pokrade, pa poslije obilazi položaje.

Na Babinom zubu četnici su u kamenu izgradili tri bunkera: prvi bunker od Sarajeva najjače je utvrđen, gra­đen betonskim elementima. U njemu se četnici najduže zadržavaju.

Trebalo bi ih gađati RB-om, ili tromblonima ili rasprskavajućom municijom.

Subota je.

Iz zaustavljenog automobila izišla je Biljana Plavšić i dala im dvije-tri kutije “veka”. Jednu je čak namijenila i za radni vod. Valjda je zaboravila svoju nedavnu izjavu: “Ja ne bih mogla više nikada sjediti u istoj kafani sa Musli­manima i Hrvatima.”

Premoreni, neispavani i gladni - ostali bez večere i doručka - padamo svi od napora, a četnici se samo smje­njuju i dolaze sa novim i sve perverznijim prijedlozima. Nas jednostavno guraju pred snajper.

Ne znamo kako, ali nas pustiše kući. Sprovela su nas dva po dva policajca. Usput su nam prijetili da sutra svi moramo biti pred poštom u pola šest, inače će nas pronaći kod kuće. Onako umorne, gladne i neispavane isprati nas kiša. I priroda se izgleda urotila protiv nas. Vinka je istr­čala iz Lj. stana i pošla mi ususret. Eto, opet vidim svoju ženu. Nitko od nas tridesetšestorice nije znao kuda ide, niti smo mogli išta javiti suprugama. Može se zamisliti na kakvim su mukama bile naše žene.

***

Na Trebeviću sam prvi put vidio “livanjku”, bure pu­no trotila i komada željeza, kao i bojler napunjen eksplo­zivom. Ove sprave se prave u radionicama Lukavice, a uz brdo ih guraju ljudi iz radnog voda.

***

Pomalo se rasvjetljava slučaj automobilske nesreće u kojoj je glavu izgubio Željko Operhal, a drugi mladić ostao u komi. Naime, drva su istovarili kod nekog čovjeka, tu se vozač K. napio i s kamionom sletio u potok. Kamion je sletio u potok, pod njim je ostao prignječen Željko, a vozač je otišao do drugog kazana da pije. Rekao je: - Ja sam polomio kamion. Naravno, četnici su ga sakrili kad su saznali staje uradio, jednostavno su rekli da je nestao.

***

J. je pričala Vinki kako se B. B. napio, jer je tog dana na Ozrenskoj ubio čovjeka.

Aferim! Pucati na čovjeka koji te ne napada!

I, eto, takav čovjek je obećao J. da će mi pomoći, da će otići u komandu.

Meni takva pomoć ne treba.

21. oktobar ᾿93.

Kao prave zarobljenike, vojna policija sprovodi nas dvadeset i tri roba od pošte do Babinog zuba na Trebeviću. Tjeraju nas da se u kasu penjemo uzbrdo. A na tranšeji nas dočekaju pogledi četnika iz Petrovića i snajperski hici.

24. oktobra ’93.

Četnik koji trčkara po prvoj liniji nam kaže: - Mi smo na brdu, a oni pod brdom. Nit onaj zna zašto se penje na brdo, niti ja zašto se spuštam prema njemu.

Ovaj čovjek je vidio kako mu je kuća izgorjela. Jedna komšinica, Muslimanka, pustila mu je krave iz štale i on joj je zahvalan. Ostalo mu je svo imanje i sada bez ičega živi u jednoj vikendici u Petrovićima. I stražari u srpskoj vojsci na potezu Osmice-Zlatište. Pogled mu je prazan, a on nekako odsutan. Izgleda kao da je izgubio tlo pod nogama pa lebdi nad nekim neodređenim prostorom.

Danas smo završili kopanje tranšeje. Četnici su nam zaprijetili da sutra moramo biti na zbornom mjestu u šest sati, jer tako je komandant naredio.

***

Odnekud se pojavio pukovnik Milošević, čovjek koji je razorio Sarajevo. Mali, žgoljavi sa sijedim brkovima. Došao je i neki vojvoda sa bradom do pojasa i kosom do ramena, sa svoja dva pratioca. Došao je u rov i razgledao položaje. Za pojasom mu pištoljčina i nožina, u ruci auto­mat.

***

Na Babinom zubu su se zaustavili francuski novinari oko kojih su se četnici ustrčali. Čak su ih novinari i slikali, nasmijane kao Indijance. U vozilima UNPROFOR-a i UN redovno viđamo četnike. Izgleda da su se ove organizacije pretvorile u četničke taksiste.

Armija je bacačem sredila jedan “broving-a” u blizini položaja gdje smo radili. Kući se vraćamo premoreni, je­dva hodamo.

25. oktobra ᾿93.

***

U šest sati ujutro počeli smo sa radovima na Zlatištu. Četnici su iz nezavršene tranšeje skotrljali bojler pun eks­ploziva, pa se rov razvalio. Trebalo gaje ponovo napraviti. Iz Kule su doveli jednog zatvorenika, tesara Rasima. On mi ispriča da je Srebrov[2] u Kuli u zatvorskoj biblioteci. Pričao mi je da je u Manjači četrdeset zatvorenika dobijalo jedan kruh, a radili su cijeli dan na teškim poslovima. Zatvorenici su padali na trideset kilograma, a mnogi su zaklani.

- Mi nismo smjeli stražarima gledati u lice. Morali smo gledati samo ispred sebe i hodali smo sa rukama na leđima.

Kada je Rasim odlazio u Kulu doviknuo sam mu da pozdravi Srebrova.

Sa Trebevića smo čuli strašnu pucnjavu u gradu. Sara­jevskim ulicama odjekivala je mitraljeska paljba. Četnici se vesele što se Muslimani tuku međusobno.

26. oktobra ’93.  

[1] Dejan Gutalj, sarajevski pjesnik.

[2] Vladimir Srebrov, sarajevski pjesnik.