Josip Mlakić: ČOVJEK KOJI JE IZ MAGLE DOŠAO
Dva odlomka iz neobjavljenoga romana Čovjek koji je iz magle došao
Goleme magluštine zijevale su iza kamenih zidova uz strmine.
(...)
Sitno je kišilo i bilo je tajnovito na početku našeg putovanja. Odmah mi je postalo jasno da je pred nama jedna velika saga magle.
Jack Kerouac, Na cesti
Postoji vrijeme za odlazak, čak i onda kada ne postoji mjesto gdje biste otišli.
Tennessee Williams
I. DIO
Izišao je, mrtav i ukočen, iz duboke vilinske šume, dok se u sivoj sumaglice na istoku u mukama rađalo prvo svitanje. S mršavog i ispaćenog tijela, koje se pomolilo iz magle, visjela je iznošena i krvava maskirna uniforma. Muklo je svjetlucala krv, i lomljivi su mu koraci tupo odzvanjali u magli. Nalik na pokvarenu igračku iz zaboravljene dječje more, nošen davnom inercijom, zaostalom nekim čudom u dubinama umornih i potrošenih kostiju, krenuo je ravno prema njemu. Smrznuti pramen kose, osut oštrim, igličastim injem, padao mu je preko čela, a njegove mrtve i ugašene oči podsjećale su na mutne komadiće leda.
Prešao je preko naslaga zaleđenog suhog lišća, došao do ruba šume, pa nastavio dalje okrajkom zarasle, divlje ledine koja mu je poslušno disala pod nogama, i sada je, dok se približavao, podsjećao na zabludjelog redovnika koji nečujno, u sebi, ruku skrušeno spuštenih uz tijelo, izgovara riječi pokore.
U sivoj zimskoj polutami svjetlucalo je tlo okovano mrazem, i činilo mu se da njegove anđeoske noge ne dodiruju zemlju, iako su se za njim, poput traga u snijegu, vukle dvije tamne pruge koje su blago ukoso izranjale iz magle. Iza njegovih leđa nazirao se red golih brezovih stabala čija je pjegava kora mutno bjelasala u pozadini, koja je nadolaskom svitanja polako blijedjela.
Prilazio mu je poput krvavog priviđenja iz opskurnog horor filma, koji je jedanput davno gledao u zagušljivom i polupraznom kinu, dok mu se niz leđa cijedio znoj, iako više nije bio siguran je li se sve to odigralo na javi ili u snu. Ili je i taj film, i ta scena koja se iz noći u noć ponavlja, bio samo jedna od davnih i zaboravljenih noćnih mora iz djetinjstva?
Budio se nijem od užasa, u neprozirnoj tami, i san mu se, zatim, dugo, i iza otvorenih očiju, vrtio u glavi. Obuzela bi ga teška i beznadna tuga. Podsjećao je u tim trenucima na Boga koji pobožno, sklopljenih ruku, besciljno hoda zaraslim ruševinama Hrama, iščekujući jutro, da se uvjeri da je sve to bio samo ružan san.
Nesvjesno bi liznuo jezikom rub usana, unaprijed zamišljajući slani okus suza, nakon čega je dugo zurio u slijepi prozor, kao da će negdje iza njega, u beskrajnoj tami svijeta, nazrijeti tajnu koja mu je cijeli život izmicala, i da će, zatim, poput drevnih proroka, zgromljen nepojmljivom istinom, čupati do krvi vlastitu kosu, zazivajući nepostojeću Milost Božju.
Ustajao je iz kreveta, težak i trom, pa krenuo prema kuhinji, napiti se vode. Rasušeni podovi škripali su mu pod nogama, i čuo je kako negdje u tami otkucava sat, podsjećajući ga svakim svojim otkucajem na kukavnu ljudsku smrtnost.
1.
Nad zemljom je ležala ugašena, siva magla, a visoko iznad niskih, zametenih rovova šumio je, kao u praskozorje čovječanstva, kada je u dubokoj tami lebdio nad vodama, uvijek isti vjetar. Smrznute ptice padale su po zemlji, i sitne su im kosti ležale tu, gdje su pale, sve do proljeća, a zatim trunule u jezovitoj simfoniji raspadanja. Sa stropnih greda kapala je voda, i on je u tišini osluškivao vjetar, razmišljajući o toplini davnog, izgubljenog ljeta, od kojeg mu je u sjećanju malo toga ostalo. Poput senilnog starca iz tužne i predvidive priče, sjedio je poguren na drvenim sanducima, čekajući davne, prohujale vlakove, i to na mjestu kojim nikada nisu ni prolazili.
Zatim je razmišljao o smjeni. Trebala je stići tek sljedeće jutro, i pri pomisli na to hvatao ga je bijes.
"... više no zoru straža noćna...", reče u jednom trenutku pa zastade.
Htio je na trenutak razbiti tišinu, i čim je čuo vlastiti, napukli glas, to mu se učinilo besmislenim.
Izgovorio je u sebi, sklopljenih očiju, cijelu rečenicu:
"Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna..."
Zapalio je cigaretu i razmišljao o Bogu. Lijevu je ruku držao u džepu postavljene zimske jakne, dok je desnom pridržavao cigaretu. Povremeno je, iz dosade, kuckao petama po donjem sanduku koji je šuplje odjekivao. Puni zvuk njegovih čizama podsjećao je na lepet golubljih krila koji je negdje jednom čuo, ali se nikako nije mogao sjetiti gdje. Sjetio se tek snopa svjetlosti u kojem je plesala zarobljena prašina i sive otežale paučine po krovnim gredama koja se blago ljuljala na struji toplog i zagušljivog zraka.
A onda je zaspao, i vjetar je sada šumio visoko iznad zamrlog svijeta u kojem se našao. Stajao je u školskom dvorištu, u ispranoj Puminoj trenerci progorenoj cigaretom iznad desnog koljena, koja je jedina u cijelom tom fantazmagoričnom prizoru bila stvarna. Promatrao je dječake odjevene u plave šorceve i bijele majice kratkih rukava i zamišljao, do posljednjeg detalja, nakostriješene dlačice po njihovim ozeblim rukama. Dječaci su stajali pored startne linije, čekajući znak za početak utrke. Dohvatio je pušku, repetirao je i ispucao rafal u zrak.
Probudila ga je pucnjava. U strahu se prenuo, zapalio cigaretu i prišao sa strane puškarnici. Zaklonio je dlanom žar cigarete i nakratko provirio otvor. Ispred se pružala siva, zarasla ledina načičkana minama po kojoj se na mjestima bijelio smrznuti snijeg. Nešto dalje, ledina se naglo penjala, i magla, nošena vjetrom, povremeno je zaklanjala vijenac strmine visoko gore, pedesetak metara iznad kamenih zidina s lijeve strane. Po vijencu, čiji se luk stotinjak metara dalje gubio u rijetkoj grabovoj šumi, nalazili su se neprijateljski položaji, nevidljivi i tihi, zaklonjeni iza padine koja se obarala odatle na suprotnu stranu.
Mračilo se. Ugasio je cigaretu, pa provukao desnu ruku kroz otvor. Čekao je, sve dok mu na otvoreni dlan nije palo par zalutalih pahulja. Sačekao je da se otope, pa liznuo dlan. Sklopio je oči i zamišljao kako trči bos po prašini čiji okus cijelo vrijeme osjeća u ustima. Razmišljao je, zatim, o kostima. Na mjestu gdje se nalazio, nekada je bilo groblje u koje su prije dvije stotine godina ukopavani ljudi umrli od kuge. Od tada nitko nije sahranjen u njega, i zaboravljene humke, srasle sa zemljom, više se nisu uočavale po tlu. Pedesetak metara iza njega, cijelom širinom groblja rasla je drača čiji su cvjetovi u proljeće mirisali na dječji sirup za kašalj. Ispod groblja započinjala je strmina kroz koju je poprečno vodio uski, izlokani put koji se nije vidio s neprijateljskih položaja. Natkriveni rov zaudarao je na mrtvu i trulu zemlju u kojoj su se beskrajno sporo raspadale sahranjene ljudske kosti, i on ih je ponekad zamišljao.
Vojnik, koji je bio s njim na smjeni, dobio je napad bubrežnih kamenaca i bolničari su došli po njega i odnijeli ga do vozila koje ih je čekalo nešto niže, na putu ispod groblja. On je, kratko nakon što su ga odnijeli, osluškivao korake izvana iščekujući karakteristični zvižduk kojim su jedni drugima najavljivali dolazak, a onda je zaboravio na to, pomiren s tim da će cijelu noć provesti sam u rovu.
Budnim ga je jedno vrijeme držao tranzistor. Kroz jake šumove, dopirali su do njega daleki glasovi, sve dok se baterije nisu istrošile. Zaspao je pred zoru, leđima naslonjen na zid rova, i sanjao je kako leži na hladnoj zemlji, kako mu kroz odjeću probija studen i kako mu se kosti pretvaraju u lomljive komadiće leda. Probudio ga je kratki rafal. Dohvatio je pušku i privirio kroz puškarnicu. Magla je zaklanjala vidik. Zapalio je cigaretu i osluškivao. Začuo je korake po smrznutoj zemlji i odmah zatim ugledao je tamnu, mušku siluetu, kako se pomalja iz magle. Išao je ravno prema njemu, držeći u rukama pušku, poput čovjeka koji je krenuo u neobaveznu jutarnju šetnju. Sačekao je da se približi. Zapucao je tek kada je na prednjem džepu vojnikove jakne prepoznao oznaku Armije BiH. Ruke su mu se tresle. Pomislio je na vlastitu smrt. Zatim na ljude iz zapovjedništva koji nisu poslali zamjenu za oboljelog vojnika, i u jednom je trenutku naglas opsovao.
Linija se probudila. Pucnjava se postupno pojačavala. Širila se poput jeke uspavanom dolinom ispod njih, a on je stajao u mjestu, leđima naslonjen na zid rova, osluškujući je, a zatim je nakratko provirio kroz puškarnicu. Razmišljao je o smrti, pa zamišljao desetke neprijateljskih vojnika, kako sa svih strana nadiru prema rovu, dok on, kao u nekom grozomornom snu, bjesomučno puca, sve dok ne ostane bez municije. Dohvatio je nekoliko napunjenih okvira i poredao ih po klupici ispod puškarnice, da su mu nadohvat ruke, pa ispucao preostale metke i postavio novi okvir na pušku.
Povremeno je čuo zvižduk metaka koji su prelijetali iznad rova. Iza njegovih leđa začuo se zvuk ispaljene minobacačke granate. Čuo je zvižduk, kada je preletjela preko njihovih rovova, i nesvjesno se zgrčio, iščekujući detonaciju.
Pucnjava je trajala desetak minuta, pa se sporo stišavala. U jednom trenutku zavladala je nestvarna tišina. Izvana je dopirao monotoni šum vjetra. U ušima mu je šumjelo i čuo je bubnjanje vlastitog srca. Podsjećalo je na udaljenu grmljavinu. Provirio je kroz puškarnicu: vojnik je nepomično ležao na ledini, okrenut poprijeko na padinu. Zamišljao je snijeg, kako pada u mrtvačeva otvorena usta. Pokušavao se sjetiti njegova okusa iz vremena kada su kao djeca, gledajući u mutno i daleko nebo, otvorenih usta hvatali pahulje snijega.
Začuo se zvuk ručne radio stanice koju je držao u desnom gornjem džepu jakne.
"Rim... Milano...", čuo je.
Prepoznao je promukli zapovjednikov glas.
Izvukao je stanicu i javio se.
"Milano je", rekao je.
"Jesi li ti puco?"
"Jesam."
"Je li sve u redu?"
"U redu je. Javit ću ti se za deset minuta žicom... kad se ovo smiri."
"U redu. Čekam."
Izišao je iz rova i pogledao prema vijencu strmine iznad sebe. Još uvijek je bio u magli. Puzeći je prišao mrtvačevu tijelu i uvukao ga zajedno s puškom, koja mu je ležala na prsima, u duboki kanal koji je vodio prema rovu. Za njim se po zaleđenoj travi vukao sluzavi, krvavi trag.
Ušao je u rov i uzeo baterijsku svjetiljku, pa se vratio do mrtvaca i osvijetlio mu lice. Zaleđene oči bile su mu otvorene, i on se sagnuo i sklopio ih. Bio je njegovih godina. Pretražio mu je džepove. U jednom je pronašao gotovo punu kutiju nekih turskih cigareta, a u drugom krvavi novčanik. Otvorio ga je: unutra se nalazila novčanica od deset njemačkih maraka, fotografija djevojčice od tri godine, sudeći po tri svjećice na rođendanskoj torti, i papirić na kojem je kemijskom olovkom bilo napisano Adem. Na poleđini fotografije, koja je po rubovima bila zaprljana krvlju, bio je nalivperom napisan današnji datum od prije dvije godine. Vratio je novčanik natrag i pregledao džepove mrtvačevih hlača. U jednom je pronašao Rubikovu kocku, koju je spremio u džep.
Podigao je mrtvačevu pušku i skinuo okvir s nje. Dugo je, u nevjerici, zurio u njega: bio je prazan. Povukao je zatvarač, da provjeri je li ostao metak u cijevi. Ništa se nije dogodilo. Opipao je cijev puške. Bila je još topla. Bacio je pušku na zemlju i vratio se u rov, držeći u ruci fotografiju i cigarete. Otkinuo je s role toalet papira nekoliko listića i obrisao krv s fotografije, pa zapalio jednu od mrtvačevih cigareta. Povukao je nekoliko dimova i odmah zatim bacio cigaretu na zemlju i zgazio je nogom.
Osvijetlio je fotografiju svjetiljkom i dugo je promatrao. Djevojčica je na desnom obrazu imala mladež u obliku sićušnog srca.
Sjetio se Ane.
"Rim... Milano... Čekam", čuo je glas s radio stanice.
Javio se.
"Rim je. Sad ću, za minutu", reče.
Glas mu je drhtao.
"Je li sve u redu?"
"U redu je."
Spremio je fotografiju u novčanik, pa prišao poljskom telefonu i okrenuo ručicu.
"Marko je", reče.
"Šta je bilo?"
"Ubio sam lika."
"Siguran si?"
"Došo mi je skroz blizu. Nisam ga zbog magle odmah vidio. Uvuko sam ga u tranšej. Pošalji ljude s nosilima, da ga odnesu."
"Znaš li o kome se radi?"
"Ne znam. Imo je oznaku Armije na džepu. Nije mi poznat. Nema nikakvih dokumenata. Imo je samo deset maraka u novčaniku i papirić na kojem piše Adem."
"Ništa više?"
"Ništa."
"Poslat ću ih sa smjenom."
"U redu. Još nešto..."
"Reci."
"Nije imo metaka u pušci."
"Siguran si?"
"Jesam. Provjerio sam. Cijev je bila topla. Ispuco je sve metke pa tek onda kreno prema nama."
Nije mu htio reći da ga je pucnjava probudila.
"U pičku maternu... A nož... je li imo nož?" upita zapovjednik.
"Nije."
"Bombu?"
"Nije imo ništa... ni nož ni bombu..."
"Svašta. Navrati kod mene tokom dana."
"U redu. Čim se naspavam. Nisam cijelu noć oka sklopio. Bili ste obećali poslat zamjenu za Darka, pa ste me zajebali."
"Moraš shvatit da nemamo dovoljno ljudi."
Uhvatio ga je bijes.
"Mogo si poslat nekoga od onih tvojih što po cijeli dan drkaju kurac po zapovjedništvu", reče. "Šta je sa Zlatkom?"
"Smiri se, razgovarat ćemo kad dođeš."
"Ko ga štiti!?"
"Smiri se."
"Šta da sam zaspo?"
"Reko si da nije imo metaka u pušci."
"Ko da sam to u tom trenutku znao. Nemoj me zajebavat!"
"Razgovarat ćemo kad dođeš."
Izišao je iz rova, pa je jedno vrijeme, pun bijesa, promatrao mrtvaca. Ovako, sklopljenih očiju, izgledao je drugačije, kao da spava i kao da će svaki čas pospano pogledati u njega.
* * *
Mrtvac se podigao sa zemlje. Mrtva i zaleđena ilovača pucala mu je pod čizmama poput oskrnavljene hostije porobljenog i prezrenog kršćanstva. Zaleđeni pramen kose padao mu je preko čela. Prošao je lomljivim koracima pored njega i ušao u rov. Sjeo je na sanduke od municije, i tek je tada otvorio oči i nezainteresirano pogledao oko sebe. Zatim je mrtvim očima pogledao u njega, i on je nakratko vidio vlastiti odraz u mrtvačevim zjenicama.
"Jesi li ikada, dok si bio dijete, otvorenih usta hvatao pahulje snijega?" upita mrtvac.
Očekivao je slično pitanje.
"Jesam. Svi smo to radili", reče. "Iako su nam govorili da to ne činimo... jer je prljav. Zoveš se Adem. Pretpostavljam da si musliman?"
Adem je šutio. Zurio je oborene glave u prste kojima se nervozno poigravao.
"To više nije važno", reče.
"Jesi li znao da ti je puška prazna?" upita on.
"Jesam... znao sam."
"Ispucao si sve metke, pa tek onda krenuo prema nama?"
"Da."
"Postoji li razlog?"
"Uvijek postoji..."
"Znam to i sam. Pitao sam te za konkretan razlog zbog kojeg si s praznom puškom krenuo prema našim rovovima. To se ne događa svaki dan. Zapravo se nikada ne događa."
"Jasno mi je što si me pitao. Vidio si fotografiju. Ako to nije dovoljan razlog, navest ću ti još koji."
"Ovdje nije riječ o tebi, već o meni. Probudila me pucnjava. Spavao sam. Što bi se dogodilo da si ušao u rov i zatekao me kako spavam?"
"Ne znam."
"Uzeo bi moju pušku i ubio me?"
"Nisam o tome razmišljao."
"Pucao bi u mene?"
Adem je jedno vrijeme šutio.
"Mislim da bi", reče.
Dugo su šutjeli, zagledani u vlastite ruke.
"Jesi li ikada ranije pucao u nekoga?" upita Adem.
"Imao sam sreće... sve do sada. Pucao sam napamet... kao i većina: provučeš pušku kroz rov i pucaš. Znaš i sam kako to ide. Ako sam nekoga slučajno i pogodio, nisam toga bio ni svjestan."
"Jesi li ikada zamišljao da si nekoga pogodio?"
"To se stalno događa."
"Kako si se osjećao?"
"Ništa posebno. Slične stvari djeluju pomalo nestvarno. Kao da zamišljaš da si dobio sedmicu na Lotu. Ili da si u video igri ubio protivnika."
"Jesi li igrao Loto?"
"Jesam. Jedan moj razredni kolega, dok sam išao u srednju školu, dobio je jednom prilikom trideset tisuća maraka na Lotu."
"Moglo se dogoditi i obratno", reče Adem. "Da ja pucam u tebe. Spomenuo si to maloprije."
"Spomenuo sam. Što sam trebao?! Praviti se lud?!"
Adem je oborene glave gledao u vrhove čizama, a beživotne ruke ležale su mu na koljenima.
"Razumijem. Imaš pravo biti bijesan na mene."
"Prošao si kroz minsko polje...", reče on.
"Nisam razmišljao o tome."
"Ne vjerujem. Proći kroz minsko polje i nijednog trenutka ne pomisliti na mine koje su svuda oko tebe... Znao si da je izminirano?"
"Pretpostavljao sam."
"I nisi razmišljao o minama?"
"Ne... nijednog trenutka."
"Znaš li onaj vic o krokodilu i kukuruznom brašnu?"
"Ne."
"Kako kukuruzno brašno pretvoriti u zlato?"
"Nisam ga čuo."
"Naliješ u posudu vode, staviš je na štednjak i sačekaš da proključa, a zatim u nju ubaciš brašno. Da bi se brašno pretvorilo u zlato, moraš ga miješati pet minuta, a da za to vrijeme nijedanput ne pomisliš na krokodila."
"Dobar je."
"Na to me podsjeća taj tvoj prolazak kroz minsko polje. Stvarno nisi nijednog trenutka pomislio na mine?"
"O čemu razmišlja čovjek koji se baci s dvadesetog kata u trenutku dok se približava zemlji? Sigurno ne razmišlja o ljudima koji žive na desetom ili jedanaestom katu, pored čijih je prozora u jednom trenutku proletio? Iako ih je, možda, krajičkom oka i ugledao?"
"Ta fotografija...", reče on.
"Imala je pet godina. To je stara fotografija... jedina koju imam", reče Adem.
"Danas joj je rođendan?"
Klimnuo je glavom, i dalje zagledan u vrhove svojih čizama.
"Rubikova kocka je također bila njezina?"
"Da. Poklonio sam joj je za treći rođendan. Nisam imao ništa drugo."
"Bila je tvoja?"
"Da. Svejedno joj se obradovala."
"Moja kćer je godinu dana starija."
"Kako se zove?"
"Ana."
"Nemaš sina?"
"Nemam. Imam samo nju."
"Jesi li joj ikada čitao priče pred spavanje?"
"Jesam."
"Postoji li neka koju je najviše voljela?"
"Postoji: 'Mali princ'. Jedanput sam je morao čitavu pročitati."
"Čitavu!? Jesi li preskakao stranice?"
"Jesam... mislim da jesam. Ne sjećam se više. Sjećam se da je knjiga bila stara i da me gušio miris starog papira."
"Nije zaspala sve dok joj nisi pročitao cijelu priču?"
"Da."
Adem se nasmijao.
"Koliko je to trajalo?"
"Sat-dva... ne sjećam se više. Ponekad se znalo dogoditi da zaspem prije nje. Taj put nisam zaspao."
Adem se ponovo nasmijao.
"Događalo ti se to?" upita.
Adem je potvrdno klimnuo glavom.
Šutjeli su jedno vrijeme, a zatim je Adem gurnuo ruku u džep i izvukao cigarete.
"Hoćeš probati?" upita, nakon što je zapalio cigaretu i povukao prvi dim. "Da vidiš koje mi smeće pušimo?"
"Hoću."
Adem mu pruži kutiju.
Zapalio je cigaretu i povukao dim i odmah je zatim bacio na zemlju.
"Stvarno su smeće", reče. "Hoćeš jednu moju?"
"Može", reče Adem i baci cigaretu na zemlju.
Pružio mu je kutiju i Adem je zamišljeno pogledao u nju.
"Sjećam se ovih cigareta", reče.
"Nisi odavde? Inače bih te prepoznao... ovo je mali grad?"
"Nisam."
"Vjeruješ li u Boga?"
"Nekad sam vjerovao."
"Nekad?"
"Da. Kako ljudi poput nas, poput mene i tebe, mogu vjerovati u ovakvog Boga? Koji sve ovo dopušta?"
"Nisi rekao ništa novo. Naši svećenici vole reći kako nas Bog na taj način kuša."
"Da vidi od kakvog smo materijala načinjeni? Ako je svemoguć i sveznajući, onda to unaprijed zna. Ili je naprosto zao? Možda se, visoko gore, nasmrt dosađuje... i zbog toga sve ovo", reče Adem i pokaže rukom ispred sebe.
Dlan mu je bio krvav i crvenkasto je svjetlucao u tami rova.
"Poznajem ljude koji su nakon sličnih stvari još čvršće vjerovali u Boga."
"Poznajem i ja. Ali to ništa ne znači. Pogotovo u tom smislu... postoji li Bog ili ne postoji. Ljudi se tješe na taj način. Svjestan si toga?"
Klimnuo je potvrdno glavom.
"Jesi li ikad čuo za Boga koji ima kćerku?" upita Adem.
"Kakvo je to pitanje?!"
"Samo razmišljam naglas."
"Ne vjeruješ više u Boga?"
"Nisam to rekao. Na slično pitanje nije moguće odgovoriti s da ili ne. Tko god odgovori na taj način, treba ga izbjegavati. A možda se u međuvremenu nešto promijenilo?"
"Smrću?"
"Blago onima koji ne vide a vjeruju. Tebi je to poznato?"
Klimnuo je glavom.
"Evanđelje po Ivanu", reče.
"Lako je povjerovati u ono što vidiš vlastitim očima", reče Adem. "To je svojstveno ljudima bez mašte. Idem. Brzo će doći po mene."
Prošao je nečujno pored njega, i u tami rova krv na njegovoj uniformi podsjećala je na vlažnu mrlju. Hodao je poput pokvarene dječje igračke na navijanje. Nije se čuo nikakav zvuk, pa čak ni ljepljivi koraci po raskvašenom zemljanom podu. Suspregnuo je dah. Čuo je samo nezemaljsku tišinu, sličnu onoj koja je nakratko zavladala u noći prije Postanka.
* * *
Izvana se začuo zvižduk, i on je izišao iz rova. Desetak metara dalje stajala su dvojica starijih muškaraca odjevenih u izblijedjele maskirne uniforme. Nosili su između sebe bolnička nosila. Mahnuo im je rukom, i oni su prišli. Spustili su nosila na zemlju, odmah uz izlomljeno truplo koje se počelo kočiti. Jedan od muškaraca držao je u zubima ugašenu cigaretu. Čim su spustili nosila, izvukao je upaljač iz džepa i zapalio cigaretu. Zvao se Stane.
"To je taj", reče Stane.
"Poznaješ li ga?" upita on.
"Nikad ga nisam vidio."
"A ti, Branko?"
"Nisam ni ja", odgovori Branko, koji se prekrstio i zureći u mrtvaca prošaptao kratku molitvu.
Nisu čuli riječi molitve, tek nerazumljivi šapat.
Sačekali su u tišini da završi.
"To ti se kod njegovog Boga ne broji", reče Stane.
"Malo poštovanja", reče Branko.
"Došo je tu, do rova, da te ubije, i ti mi govoriš o poštovanju. Sereš! Nemoj me samo počet gnjavit s onim sranjima kako vjerujemo u istog Boga."
"Ne činim to zbog njega, već zbog sebe."
"Šta je sa smjenom?" upita on.
"Brzo će", reče Stane. "Kamion im nije htio odmah upalit. Hladno je jutros. Po kućama je smrzla voda u cijevima."
Pomogao im je podići tijelo na nosila, a zatim je promatrao kako ga odnose. Magla se razilazila i vidio ih je cijelo vrijeme, sve dok njihove glave nisu potonule iza tamne linije horizonta.
Prije nego što je ušao u rov, obrisao je snijegom krv s ruku, a zatim ih je dugo trljao jedno od drugu, da ih ugrije.
(...)
II. DIO
1.
Prvih poratnih godina, dok su, puni poleta, nastavljali zaustavljene živote, nakratko je zavladala pijana euforija koja se vremenom gasila, a da oni toga nisu bili ni svjesni. Nalik slijepcima iz starih legendi, bojažljivo su kružili mjesečevim krajolicima grada, vođeni oprezom koji im je vremenom ušao u krv. Sada su rijetko razgovarali o Bogu, na kojeg su u međuvremenu zaboravili, jer im više nije trebao. Okupljali su se po kafićima koji su nicali iz ruševina i stojeći za visokim barskim stolovima prosipali uvijek jednu te istu žuč. Ljeti su se, poput omamljenih noćnih leptira privučenih svjetlom, okupljali uz rijeke, promatrajući malaksale vode i plastične vrećice po niskom granju raslinja uz obale, gdje ih je nanijela pobješnjela voda, u jesen, kada učestaju kiše, ili u rano proljeće, kada se po planinama topio snijeg.
Drugi su, poput njega, ponovo otkrivali planine. Odlazili su gore nedjeljom, na dijelove po kojima nije bilo mina zaostalih iz rata, i tu, nijemi i nevidljivi, razmišljali o vlastitoj smrtnosti. Čekali su zalazak sunca i promatrali kako tone za horizontom duboko ispod njih, a zatim se vraćali kućama s bolnim grčevima u nogama.
Bio je ponedjeljak i zatekao se nekim poslom u gradu. Tu, gdje je stajao, bolnih i natečenih nogu, vođene su tokom rata najteže borbe. Prošle su dvije grozničave godine u kojima su i jedni i drugi, i Hrvati i Muslimani koji su u međuvremenu postali Bošnjaci, nastavili svoje živote koji su u jednom trenutku bili grubo prekinuti.
U ruci je držao kanistar u kojem se nalazilo gorivo za kosilicu. Kupio ga je desetak minuta ranije na obližnjoj benzinskoj crpki na kojoj je radio mrzovoljni starac koji je nosio na sebi zamašćeni maskirni prsluk.
Spustio je kanistar na zemlju. Zapalio je i promatrao zaostale tragove rata, a zatim pomirisao ruku kojom je držao cigaretu. Zaudarala je na benzin.
Porušeni grad sporo je tih raspojasanih godina rastao iz zemlje. U samom centru, tu gdje je stajao, kuda je tekla ratna linija razdvajanja, dijeleći grad na dva nepomirljiva dijela, iz otvora po ruševinama virile su posivjele vreće napunjene pijeskom, izrešetane mecima i gelerima. Vidjeli su se i tragovi curenja pijeska. Taj zaustavljeni pješčani sat nekada je mjerio posljednje minute svijeta koji im je tonuo pred očima, a sada je bio tek relikt vremena koje je ostalo iza njih, tužni i prerano ostarjeli artefakt u čijoj su utrobi rđala uzalud potrošena zrna. Dvadesetak metara od linije razdvajanja s muslimanske strane ostali su po glavnoj gradskoj ulici, poput gnojnih i nezaraslih ožiljaka, tragovi kanala koji su odatle vodili dalje, kroz obližnji park, sve do rijeke koja je protjecala stotinjak metara dalje. Kanali po parku još uvijek su bili netaknuti. Preko njih su nekada bile postavljene daske, kao zaštita od neprijateljskih snajpera. Daske su sada bile sklonjene i bačene u stranu. Te kanale većim su dijelom iskopali ratni zarobljenici, Hrvati, koje su dovodili iz susjednog grada, s nogometnog stadiona koji je pretvoren u logor. Visoki kestenovi po parku, čije su kraljevske krošnje izgledale kao da ih je netko u bijesu očerupao, nosili su po sebi, po naboranim i posustalim stablima, tragove puščanih metaka koji su sporo zarastali.
Ugledao je u gomili s druge strane ulice poznato lice. Trebalo mu je određeno vrijeme da se sjeti o kome je riječ.
Netko je u blizini glasno puštao radio na kojem se orila pjesma koja je slavila Armiju BiH. Znao ju je na pamet, jer su je često slušali u rovovima, na onim malim i jeftinim tranzistorima koji su preplavili tržište godinu-dvije uoči rata.
Pratio ga je pogledom, sve dok se nije uvjerio da je sam, da nije u društvu. Pretpostavljao je kako u tom slučaju ne bi htio razgovarati s njim, jer su ratne rane i bijes koji je ključao u njima još uvijek bili duboki i jaki, a zatim je podigao kanistar sa zemlje i krenuo prema njemu.
Ispred njega, sredinom ulice, naišlo je UNPROFOR-ovo oklopno vozilo, i on je pričekao da prođe i tek tada prešao na drugu stranu.
"Ismete", zovnuo je.
Ismet se okrenuo i pogledao u njega, a zatim mu prišao sa širokim i umornim osmijehom na licu.
Laknulo mu je.
"Nisam te odmah prepozno", reče. "Trebalo mi je vremena. Promijenio si se."
"Svi smo se promijenili", reče Ismet. "Kako si? Dobro?"
"Dobro sam."
"Čuo sam da si bio teško ranjen? Neko mi je to nedavno ispričo?"
"Jesam."
"Nemaš nekih posljedica?"
"Sad-zasad nemam. Što ne znači da ih neće bit... kasnije. Imam neke vijke u ramenu... Možda se probude? I sad ih ponekad osjetim."
"Prije kiše?"
"Da. Žuriš li?" upita.
"Ne žurim."
"Imaš li vremena?"
"Imam."
"Čuo sam da si bio zapovjednik one crte dole prema nama?"
Ismet je jedno vrijeme šutio i gledao u vrhove cipela. Rat je u njihovim lomljivim razgovorima još uvijek bio zabranjena tema.
"Zanimaju me neke stvari", reče on. "Nemaju veze s tobom."
"Jesam", odgovori.
"Bio sam u rovu u zimu devedeset treće kad je ispred naših rovova pogino jedan vaš vojnik... Niko ga od nas nije znao. Bilo nam je to čudno. Je li ti to poznato?"
"Da. Zvali su me u komandu kad ga je UNPROFOR dovuko."
"Imo je oznaku Armije na prednjem džepu jakne? Bio je sav krvav?"
"Da."
"Imaš li vremena za kavu?"
"Imam."
Ušli su u obližnji kafić, koji se nalazio na hrvatskoj strani grada. Kanistar s gorivom ostavio je ispred ulaza.
Sjeli su za stol i jedno su vrijeme šutjeli, osluškujući razgovore za susjednim stolovima.
"Je li ono profesor Ferdo?" upita Ismet, pogledavši nakratko prema jednom od susjednih stolova.
"Da, on je", reče, ne gledajući prema profesoru, jer ga je primijetio čim su ušli u lokal.
"Ostario je."
"Kad si ga zadnji put vidio?"
"Prije desetak godina."
"Sin mu je pogino."
"Mirče?"
"Zdenko. Bio je pijan... izašo je ispred rovova..."
"A, u pičku maternu!"
Zatim su razgovarali o zajedničkim poznanicima, uglavnom o tome tko je poginuo, a tko preživio rat.
"Znaš li onog malog Fikreta?" upita Ismet.
"Nije s nama bio nikakav Fikret."
"Bio je u drugom odjeljenju."
"Ne mogu se sjetit."
"Onaj mali pjegavi?"
"Sad se sjećam. I on je pogino?"
"Odmah na početku. Od srpske granate. Sjećaš se kad je granata ubila dvije krave i čovjeka koji je slučajno prolazio putem pored njive na kojoj su pasle?"
"Sjećam."
"To je bio Fikret."
Šutjeli su i zamišljeno kroz prozor promatrali prolaznike.
"Izašo je pred moj rov... bio sam sâm... Momak koji je bio sa mnom na smjeni se razbolio. Dobio je napad bubrežnih kamenaca. Bila je magla... Puco sam... Puco sam tek kad mi je prišo na pet-šest metara", reče on.
Ismet iznenađeno pogleda u njega.
"Ti si ga ubio?" upita. "Ne mislim ništa loše. Svak bi na tvom mjestu postupio isto. Jebi ga..."
Klimnuo je potvrdno glavom.
"Sjećam se toga", reče Ismet. "Magla se taj dan dugo razilazila."
"Nije imo nijednog metka u pušci."
Ismet ponovo iznenađeno pogleda u njega.
"Nisam to znao. Nijednog?!"
"Nijednog."
"Ni u cijevi?"
"Nigdje. Provjerio sam."
"Čekaj... Kreno je prema vašim rovovima s praznom puškom u rukama?"
Ponovo je klimnuo glavom.
"Sve metke iz puške ispuco je nekoliko minuta ranije, prije nego što je kreno prema našim rovovima", reče. "Cijev puške mu je još uvijek bila topla... kad sam ga uvuko u tranšeje."
"Koje sranje", reče Ismet. "Znam da ga niko od nas nije poznavo. Nije imo ni nož? Bombu?"
"Nije. Znaš li gdje je sahranjen?"
"Ne znam. Mogu provjerit."
"Nije ti to problem?"
"Nije. Zbog čega te to zanima?"
Izvukao je iz novčanika fotografiju djevojčice i gurnuo je preko stola prema Ismetu.
"Imaš li djece?" upita.
"Imam", reče Ismet. "Sina. Ima sedam godina."
"Kako se zove?"
"Ferid. A ti?"
"Kćer od šest. Ana se zove."
Ismet je zapalio cigaretu i dugo promatrao fotografiju.
"Šta s ovim?" upita.
"Samo je to imo u novčaniku."
Ismet je podigao glavu i pogledao u njega.
"Čudna stvar", reče on.
Sada je Ismet klimnuo glavom.
"Vidjet ću šta mogu. Dođi sutra u isto vrijeme", reče.
"Ovde? U ovaj isti kafić?" upita on.
"Da."
"U redu", reče, pogledavši na sat. "Sad je jedanest sati."
Tu večer mu prvi put nije u snu vidio lice. Odlazio je od njega. Promatrao je kako se gubi u magli, među stablima breze.
Potrčao je za njim. Lutao je sablasnom šumom, dok je magla oko njega postajala sve gušća. Podsjećala je na prezrelu paučinu i stabla oko njega sada su mutno bjelasala, topeći se u sve jačem sivilu.
Ismet je čekao ispred kafića u dogovoreno vrijeme. Stajao je na trotoaru i pušio.
"Stigo si", reče on. "Jesi li puno čeko?"
"Nisam. Tek sam stigo."
Ušli su u kafić i sjeli. Iako je bilo rano, kafić je bio poprilično pun. Profesor Ferdo sjedio je za istim stolom kao i prethodni dan i Ismet je kratko pogledao u njega.
"Puno pije", reče on.
Ismet je kratko klimnuo glavom.
"Jesi li išta sazno?" upita.
"Jesam", reče Ismet. "Čudno je sve to... Nikad mu nije utvrđen identitet. Misle da je bio u logoru. Imo je po tijelu rane od ugašenih cigareta..."
"U pičku maternu... Odakle tu, kod nas?"
"Ne znam."
"Znaš li gdje je sahranjen?"
"Znam. Raspito sam se."
"Je li ti problem otić sa mnom tamo?"
"Nije. Treba nam terenac. Daleko je... i loš je put."
"Uzet ću ga od jednog prijatelja. Nedavno ga je kupio. Jesi li slobodan sutra ujutro?"
"Jesam."
"U isto vrijeme?"
"Može. Zaboravio sam ti jučer reć za Esada."
"Pogino je?"
"Da. Dole uz Vrbas."
* * *
Kada je podigao pogled, prateći dim zaboravljene cigarete koja je ležala na pepeljari, ugledao ga je s druge strane stola, na mjestu na kojem je do maloprije sjedio Ismet.
"Prošlo je dosta vremena", reče on.
"Da. Dvije godine", reče Adem. "Brzo su prošle? Brže nego u ratu?"
"Puno brže. Mislio sam da se više nikada nećemo susresti."
"I ja isto. Neprestano to ponavljamo. Ana je porasla?"
"Da. Porasla je."
"Je li krenula u školu?"
"Da. U kojem si logoru bio?"
"To je smiješno pitanje."
"Zašto?"
"Svi su isti. Jesi li ikada bio u logoru?"
"Nisam. Čuvao sam jedno vrijeme zarobljene muslimane... nakon ranjavanja. Pitao sam ih za tebe. Nisu poznavali nijednog Adema."
"Gdje su sada?"
"Razmijenjeni su."
"Bio sam jedanput u logoru u kojem su naši držali zarobljene Hrvate", rekao je i zastao, pa pokazao na cigarete.
"Mogu li?" upita.
"Naravno", reče on.
Zapalio je cigaretu i netremice zurio u dim.
"I?" upita on.
"Svi su isti", odgovori.
"Kao onaj u kojem si bio?"
"Da. Svi smo učili iz istih knjiga."
"Nisu knjige krive."
"Znam. Rekao sam to više onako. Htio sam reći kako smo svi ista govna... mislim na stražare u logorima. Kao da ih je isti kurac pravio."
"Jeste li im znali imena?"
"Jedino onima koje smo poznavali prije rata. Njih smo se najviše bojali. Razmišljaš jesi li ikada nekome od njih učinio nešto nažao... I uvijek imaš osjećaj da si nešto zaboravio... da će doći po tebi... Ostale smo zvali po nadimcima koje smo im davali: Peder, Špico, Klempo..."
Promatrao je preko Ademove glave rijetke prolaznike koji su promicali ulicom.
"Gasili su cigarete po tebi?" upita.
"To su svi radili", odgovori Adem. "To nije najgora stvar koja ti se može dogoditi. Postoji nešto puno gore. Nakon određenog vremena počneš sam sebe doživljavati kao niže biće. Dogodi se nešto u glavi... I više nema povratka. Teško je to opisati... Ne ide ti u glavu da se nešto slično događa, a da to nisi nečim zaslužio. Jesi li ikada vidio zarobljenog vojnika? Osim tih koje si spomenuo? Mislim na zarobljenike koji se plaše za vlastiti život?"
"Jesam."
"Kako su izgledali?"
"Tužno."
"Kod vas katolika postoje sveci zaštitnici za sve: radnike, seljake, ribare..."
"Zaštitnici lovaca, Iraca, rudara, Bosne, pčelara, stolara..."
"Postoji li svetac zaštitnik zarobljenih vojnika? To su najusamljenija bića na svijetu. Jesi li ikada razmišljao o tome?"
"Palo mi je to jedanput na pamet. Kad sam prvi put vidio zarobljenika. Možda i postoji. Nisam provjeravao."
Šutjeli su neko vrijeme: Adem je zurio u ploču stola, dok je on gledao preko njegove glave prema prozorima po kojima su klizile prve kapi kiše.
"Počela je kiša", reče.
Adem je kratko klimnuo glavom, zureći i dalje u stol.
"Je li vrijedilo sve ovo?" upita.
"Rat?"
"Da."
"To nije pitanje za nas dvojicu", reče on. "Niti za bilo koga drugog."
"Nije riječ o pitanju."
"Znam. Sve se jednom pretvori u pitanje na koje ne postoji odgovor. Kao u našem slučaju."
"Tko je sad filozof", reče Adem.
Nasmijali su se.
U lokalu je svirala jedna stara pjesma, i on se pokušavao sjetiti tko je pjeva. Nije znao ni kada je nastala: otkako je znao za sebe, znao je i za tu pjesmu.
"Poznata mi je ova pjesma", reče Adem. "Nikako se ne mogu sjetiti tko je pjeva."
"Ne mogu ni ja", reče on.
"Razmišljaš li o Bogu?"
"Nisam. Nitko više ne razmišlja o njemu."
"Jednom sam ti spomenuo kako je ideja Boga povezana sa strahom."
"Sjećam se toga."
"Bio sam u pravu?"
Klimnuo je potvrdno glavom.
A zatim je Adem počeo pjevušiti: "Potraži me u predgrađu, na ulici, na raskršću, gdje mi je jorgovan rasuo perle, gdje nam je proljeće dotaklo usne, i pobjeglo..."