Ivan Lovrenović

            Na dan Njegoševa rođenja, 13. novembra 2019, na svečanosti na Cetinju uručena je Njegoševa nagrada, najveće crnogorsko priznanje za književnost, piscu Jovici Aćinu za roman Srodnici. Nagradu je piscu uručio predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. On je između ostaloga rekao i ovo: „...književnost kao beskonačno traganje razumijeva i srpski književnik Jovica Aćin, ovogodišnji dobitnik Njegoševe nagrade za roman Srodnici. Njegova bliskost s junacima, saosjećajnost i humanistička nota u brojnim knjigama je traganje za smislom života. Upravo kao što je i djelo pisano u stvaralačkoj osami – u bliskoj korespodenciji sa samotničkom pozicijom koju je odabrao naš Njegoš: 'Dužnost mi je tihost, dužnost mi je mudrost.' Nesvakidašnja posvećenost pisanoj riječi kojoj je decenijama predan Jovica Aćin, kao pripovjedač, esejista, romanopisac, prevodilac i urednik, ovjenčana je ovim priznanjem.“

            U ime žirija Njegoševe nagrade o Aćinovom djelu govorio je Ivan Lovrenović, zamjenik odsutnoga predsjednika žirija Bogomila Đuzela. Svojoj besjedi povodom nagrade Jovica Aćin dao je naslov O blagorodnosti fikcije.

Ivan Lovrenović, O književnim istraživanjima Jovice Aćina

Dame i gospodo, dragi prijatelji,

Da večeras mogu stajati pred vama i govoriti vam - jedna je od najljepših dužnosti i najvećih povlastica u već podugom životu.

Zašto je to tako, i što nas je večeras dovelo jedne k drugima?

Veliki Njegoš, dakako.

Potom Jovica Aćin, sjajni pisac, umni knjigoznanac, ovogodišnji Njegošev laureat.

Te književnost kao njihov zajednički duhovni medij, zajednička muka i strast.

U ljudskome svijetu književnost nije najvažnija stvar, ali bez književnosti ljudski bi svijet bio mnogo surovija pustinja nego kakva već jest. 

Od Njegoševa života i sudbine nema snažnijega dokaza i primjera za ovu tvrdnju. Svi to znate, mnogi od vas mnogo bolje od mene. Tridesetosam nenapunjenih Njegoševih godina provedenih u jednom jedincatom bolnom grču i nemiru sačinjenom od teških dužnosti, mučnih odluka, surovih prilika, jakih strasti a narušena zdravlja, neispunjenih čežnja, melankolije mikrokozmičkoga ali bogme i kozmičkoga vidioca - takve Njegoševe brze i kratke godine što bi bile, i u što bi netragom nestale, da se nisu izlijevale u književnost, u neumrlu poeziju.

I pisac Jovica Aćin, kojega  večeras slavimo kao dobitnika Njegoševe nagrade za roman Srodnici, neporeciv nam je svjedok i uznosit primjer. Jest u njega sve drukčije nego u Njegoša -  vrijeme i prilike, književna filozofija i životni put, pogled na svijet i na sebe sama u tom svijetu - toliko je tu sve drukčije da je zaludno a i nepotrebno htjeti tražiti veze i podudarnosti. A, eto, da takav pisac, s takvim književnim djelom, ponese visoku nagradu s Njegoševim imenom, odlučilo je nešto što im je ipak zajedničko.

Rekosmo: književnost. Ali ne naprosto književnost. Nego nešto sudbinsko i odlučujuće, što se i u Aćinovu primjeru ukazuje kao uvjerenje da su književnost i život jedno, da jedno u drugo ulaze gotovo do gubljenja granice, a da svoje najbolje darove, snage i mogućnosti valja davati tako, da ono što pišeš ne smije biti ni osrednje, ni samo dobro, nego baš najbolje, najsavršenije. Krajnje. Kao po neumoljivoj devizi Ive Andrića, koji kaže:

„Greh je biti slab pisac!“

Pisac Jovica Aćin sav je u tom stavu, u takvoj praksi. Zato je i njegovo književno djelo, a ono u ovome času broji preko dvadeset knjiga, takvo: stilski, poetički, misaono koherentno i samosvojno do te mjere, da je samo tehničko razlikovanje kada njegove tekstove i knjige razvrstavaju na eseje i prozu. Jer sva ta djela snažno prožima isti prepoznatljivi aćinovski rukopis i duh, vazda napet između fine, dobrohotne ironije i dubokih uvida u ljudsko stanje, te između plemenite skepse i bezrezervne ljubavi za život. To je duh i način koji je kod Aćina prisutan čak u trivijalnim formama poput prigodnih i povremenih intervjua u novinama. On sam, pak, običava svoje radove nazivati književnim istraživanjima, i ta riječ doista pogođeno izražava glavne osobine i poetičku cjelovitost Aćinovog književnog pisma. 

Sve to, ali do virtuoznosti izvedeno postupkom majstora koji suvereno vlada umijećem pripovijedanja i gradnjom romaneskne strukture, naći ćete i u nagrađenom Aćinovom romanu Srodnici. A da se njegova književna istraživanja ne zaustavljaju, evo, govori nam novi Aćinov roman, Pilot tramvaja, objavljen malo nakon Srodnika, o kojemu će se - siguran sam - među čitaocima od ukusa i književnim znalcima mnogo govoriti.

Na prvi pogled pripovjedački postupak u romanu Srodnici odaje svoje srodništvo s postmodernističkim čarolijama i očuđenjima, ali zapravo i s prizorima u klasičnih majstora fantastike poput onoga, recimo, što se „događa“ na grafikama Giovannija Battiste Piranesija iz 18. stoljeća. U Aćinovom se romanu privatno i autorsko i pripovjedačevo ja čas stapaju čas razdvajaju, perspektive se ukrštaju, stvarnost i ne-stvarnost zamjenjuju mjesta, identitet u tim začudnim prizorima otklizuje i piščevom rukom biva osporen analitički, filozofijski, ontološki, ironijski, da bi se čas kasnije opet vratio u svoje stvarno obličje, ali sada pitajući se, pun skepse i autoironije, o stvarnosti stvarnoga. A sve to u jeziku i tekstu prozračne stilske svježine, uvjerljivosti i začudne komunikativnosti. I kad istražuje prostore fantazijskoga, katkad baš i mističkoga iskustva unutar obične svakodnevnice, to ostaje uzornom književnom osobinom njegova teksta: razgovijetan a ne zamućen ili namjerice hermetičan izraz. Nije li to, uostalom, osnovno pravilo svakoga pravog mističkog govora. Swedenborgovi izvještaji iz neba i pakla, slike i prizori iz Noćnoga putovanja Muhamedova, vizije iz biblijske Apokalipse - u svima je izraz precizan i jasan a viđenja opisana plastično, konkretistički.

U jednome od spomenutih intervjua Aćin kaže: „Fantazija nikad ne bi bila fantazija da nema u sebi zrno realnosti, niti bi realnost mogla bez fantazija.“ Na opasku da su svojevrsni junaci njegove proze poznati gradovi, trgovi, umjetnička djela, stvaraoci poput Kafke, Márqueza, Cézannea, Freuda, a ja dodajem i Bolaña, Benjamina, Sebalda, Caravaggija, De Sadea i brojnih drugih, i to ne kao celomudrene akademske reference, nego kao lični, intimni fantomi i srodnici, on potvrđuje i kaže:

„I sve to potopljeno u život, u ono što čitalac može da doživi, bez obzira na to da li poznaje ili ne poznaje određena dela, stvaraoce... Sve ono čime su se ti veliki ljudi bavili javlja se i u tzv. običnim problemima, situacijama, svakodnevici. I sve se javlja u rasponu između tuge i vedrine, smeha i očaja.”

U svega nekoliko redaka vidimo tu nacrt cijele jedne književne, umjetničke poetike, filozofije.

Odluka da ovogodišnja Njegoševa nagrada dođe u ruke Jovice Aćina za njegov roman Srodnici dodatno je ovjerena i učvršćena uvidom i u cijelo njegovo književno djelo i djelovanje.

Osim sjajnoga esejističkog i pripovjedačkog opusa, Aćin je silno plodan prevodilac i urednik - i jedno i drugo uvijek u širokome polju njegovih karakterističnih umjetničkih i misaonih afiniteta. Iz njegove prevodilačke radionice s njemačkoga, francuskog i engleskog jezika desetljećima dobivamo prijevode djela najvažnijih pisaca poput Kafke, Hölderlina, Nietzschea, Freuda, Benjamina, Musila, Bernharda, Baltrušaitisa, Michauxa, Ciorana, M. Yourcenar..., a mnoga od tih djela Aćin potpisuje i kao urednik, uz znalačke popratne eseje.

Svojevrsna kruna te vrste Aćinova rada jest uređivanje i izdavanje valjda najvažnijega teksta i čudesnoga i krvavog Dvadesetoga stoljeća - trotomnoga Arhipelaga Gulag Aleksandra Solženjicina 1988. godine u izdanju beogradskoge kuće „Rad“. I, eto sjetne i lijepe okolnosti, koju mi je velika čast spomenuti baš ovdje: samozatajni a prevrijedni prevodilac toga ogromnoga djela bio je pokojni Vidak Rajković, građanin Cetinja.

Ima jedna osobina kojom je natkriljeno sve što je pisac i intelektualac Aćin u svojemu životu radio i stvarao, što radi i stvara i danas, kao kakav mali, dobro ustrojen institut.  To je činjenica, za prilike u našemu svijetu ravna čudu, da je sve to rezultat individualnoga pregnuća, vjere, strasti i znanja, izvan bilo kakvih formi pripadanja - grupnih, institucionalnih, političkih.

Osobina je to koju nikada nije moguće dovoljno naglasiti.

Čist rad velikoga talenta, uma i znanja, udruženih u unutarnjoj uvjerenosti u smisao.

Jovica Aćin, O blagorodnosti fikcije

Zahvaljujući onima koji su moje delo izabrali da bude odlikovano nagradom koja nosi ime velikog pesnika, a čijim duhom bi mogao da se diči vaskoliki svet, želim da vam, dame i gospodo, uputim nekoliko reči o fikciji, ne mareći da li će te reči naposletku biti shvaćene kao pohvala ili kuđenje toga o čemu ću govoriti. Mislim da bi taj moj naum Rade Tomov, ustoličen i narečen kao Petar II Petrović Njegoš razumeo.

Kao što je slučaj kod mnogih pisaca, i sa mnom je tako: nisam baš postojana osoba, istesana od jednog jedinog komada i bez pukotina, a toga sam bio svestan još od malena. Često su me opsedali protivrečni glasovi. Možda zbog toga nisam mislio baš da sam nenormalan, ali izvestan stid me je obuzimao pred mogućnošću da nemam neki stalni identitet i da naprosto ne znam ko sam. Danas, u odmaklim godinama, ne samo da mi ne smeta da to priznam nego maltene žudim za tim stanjem neprekidne, gotovo alhemijske transmutacije kao dragocenim poklonom. Ukratko, dok mi je duh lutao, u sve sam sumnjao i bio sklon da se pretvaram u druge. To uvišestručavanje putem zamišljanja i izvođenja sopstvenih preobražaja naposletku se ispostavilo kao moja kreativna nit vodilja, bez koje ne bih napisao nijednu od svojih priča, nijedan od svojih romana, pa delimično nijedan od svojih eseja. Prihvatio sam da budem neko ko je kadar da bude i drugi. To je bilo vrelo nastanka svetova koji nisu bili realni, ali su zato o realnom svetu umeli da govore nekako istinitije nego što bismo to mogli da čujemo od glasa koji ne sumnja u sebe i svakad je dominantan i istovetan sa sobom.

Upravo u trenutku kad su moji unutrašnji glasovi najzad preuzeli status graditelja fiktivnih svetova i gurnuli me u pustolovinu pisanja, shvatio sam odakle oni crpe svoju energiju. U pitanju je bilo saživljavanje ili, tačnije, saosećanje. Ono je staza koja me je vodila ravno do drugih, a koju je moja imaginacija sazdavala. Bez imaginacije nemoćni smo da saosećamo. Saosećanje je otuda nezaobilazan deo naše imaginacije, uz uslov da je to imaginacija koja podstiče na dobre čine. Tako je to bilo i sa mnom. Počeo sam sa saosećanjem. I završio u pisanju. Fikcija je ishod tog procesa, ali fikcija koja nas približava realnosti sačinjenoj od suprotnosti.

U tom smislu fikcija nosi sa sobom rizik da greši. Kao neki živi stvor, fascinirana je piščevim pretpostavkama, a za koje nema jamstva da su tačne. Međutim, pisac ne mari zbog tog rizika. On računa da će se među njegovim čitaocima naći oni koji će u nekom od njegovih pretpostavljenih likova otkriti sopstvenu ličnost, slične nade i strahove, a to će biti dovoljno opravdanje za postojanje fikcije koju je stvorio, pri tome ne mislim ni na kakvu identifikaciju, poistovećivanje s fiktivnim likom nego više na nešto što bi moglo biti nazvano otkrićem elementa koji sudeluje u mapiranju onoga što realno jesmo… Ja sam svakako jedan od takvih čitalaca Njegoševe fikcije u Gorskom vijencu.

Kad u Gorskom vijencu crnogorski glavari većaju o mogućnostima šta im je činiti, da li začeti istrebljenje poturica ili izabrati neko drugo rešenje u pogledu svoje slobode, oni u razgovor pozivaju viđene poturčene Crnogorce da bi čuli i njih.

Zna pesnik, u isti mah, da bi njegovo pričanje, ako bi u njega bilo uvedeno fiktivno protivrečenje, dijalog bio zaoštren, te drama poprimila na realnosti, moglo da izgubi slast i silu, pa i um koji ga vodi da se smuti, a jezik zaplete, o čemu, recimo, govori potkraj Gorskog vijenca serdar Vukota. Uprkos tome, odbijajući da se u pevanju drži kao onaj ko je pijan pa se prihvata plota, Njegoš jasno umeće drukčije vidike. Da, tada najedared kod pesnika dolazi do pomaljanja fikcije. U Gorski vijenac koji je već fikcija iskrsava fikcija, rekli bismo fikcija na drugom stepenu. Kao da se Njegoš promeće u drugoga, menja svoj glas, koji je poglavito posuđivao vladici Danilu, i njegov Skender-aga, izazvan okolnim šaputanjem među hrišćanskim Crnogorcima, pokušava da skrene tok koji vodi pričanje samo ka jednom kraju, nemilom. I on pita i podseća:

Što je ovo braćo Crnogorci?
Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud dođe ta nesrećna miso
o prevjeri našoj da se zbori?
Nijesmo li braća i bez toga,
u bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.

To je, dabogme, Njegošev fiktivni glas. Fiktivan, ali sa svom mogućnom težinom stvarnog sveta. Opire se taj glas nošen strahom da nas zbilja ne prevari do te mere da nas prevlasti i mi zaboravimo da nije uvek samo jedan put i da priča može imati snage da izbegne slepe puteve u realnom svetu koji nikuda ne vode i kao uzor nam ponudi fikciju uverljiviju od smrtnosne i jednostrane realnosti. Kad fikciju koju čitamo doživljavamo kao nešto istinito, i to čak i uprkos tome što protivreči empirijskoj realnosti, znamo da u rukama imamo dobro delo.

Njegoševo delo, baš kao i sva velika dela, nudi nam mogućnost da se postavimo na mesto drugog. Tako možemo da osetimo muku ljudi u situaciji koju nam pesnik dočarava, možemo da osetimo čak i njihova kolebanja, ali najviše što ćemo osetiti jeste pritajeni bol koji se najizrazitije stiče u liku vladike u Gorskom vijencu i nesumnjivo je njen istočnik u samom piscu, u vladici Petru II. To je Njegošev bol. A ja ga shvatam kao stalno upozorenje da jedini koji mogu da otvore bezdan pod sopstvenim stopama jesmo mi sami.

Pesnik se sve vreme drži uvedene fikcije, te kavaz-baša, Ferat Začir, docnije dodaje:

Iako  je  zemlja  pouzana,
dvije  vjere  mogu  se  složiti,
ka  u  sahan  što  se  čorbe  slažu.
Mi  živimo  kao  dosad  bratski,
pa  ljubovi  više  ne  trebuje.

Na to odmah sledi odgovor kneza Janka, odgovor od strane načela realnosti:

Smiješna  je  ova  naša  ljubav.
Grdno  nam  se  oči  susretaju,
ne  mogu  se  bratski  pogledati,
no  krvnički  i  nekako  divlje:
oči  zbore  što  im  veli  srce.

Pa šta se zatim može očekivati ako ne groznica mržnje i huka zemlje od kukanja?

Gorski vijenac je, rekao bih, okršaj dva načela, fikcije i realnosti, a u tom sukobu, ja koji sam često bio na strani fikcije, i rado bih jednim od svojih unutrašnjih glasova potpisao navedene Skender-agine reči, moram da priznam da Njegošev bol, intenzivan, prepoznatljiv kao osnova njegovog krunskog pesničkog dela, na kraju prolazi kao poraz fikcije. Iako bez fikcije dela ne bi bilo, u samom delu fikcija je potučena. Uvišestručavanje je obuzdano. Upravo zahvaljujući toj vagi na kojoj se jedno s drugim nose dva načela, Njegoš i ja s njim doslućujemo da je umetnička fikcija valjda jedini izvor one iluzije bez koje bi nam bilo nemoguće da živimo. Ta blagorodna iluzija koju stvara i s kojom rukuje umetnička fikcija kao da je s onu stranu istine i laži. Zapravo i jeste nešto što izmiče našem uobičajenom i isključivom rasuđivanju o istini i laži. Imaginacija koja stvara fiktivni svet ili stvarni svet preobražava u fiktivni nije samo deo čovekovog aparata prilagođavanja u stvarnom svetu nego još više glavno sredstvo opstanka u svetu i sredstvo saznavanja sveta.

Sa fikcijom nam je, ma koliko to zvučalo neverovatno, dato da život koji živimo ne bude jalova iluzija, različita od one koju dugujemo fikciji, i da ne živimo samo u jednolinijskoj uobrazilji, nego da doista živimo, i to sa svim iskušenjima u okrilju drame života. Pri tome, fikcija je zacelo bila i ostala možda i najdalekosežniji vid čovekovog pokušaja da nazre mogućnosti svog vaskrsenja, pokušaja kojim nadigravamo smrt, pokušaja kojim stalno iznova budimo nadu da naši porazi, iz stoleće u stoleće, nisu znak da je čovek nepovratno pobeđen.

Uprkos prisutnom bolu u Gorskom vijencu, Njegoševa fikcija nije lišena humora. Nezaboravan je prizor popa Miće čija nečitljiva slova koja na hartiji izgledaju „krasno, kao da su kokoške čepale“, te popova nesposobnost da pročita ono što je sam napisao, čemu sam se u detinjstvu ludo smejao. Osim više ili manje vidljivog humora, kod Njegoša postoji vedrina tik uz tragiku, pesnička vedrina, pa je nemogućno da čitamo Gorski vijenac, a da se ne osmehujemo. Nema lepše stvari na svetu od lica punog veselosti, veli Njegoš. To nam poklanja pesništvo, i to nam poklanja Njegoš, jedinstveni svetli praznik u južnoslovenskim poezijama. S druge strane, neke pesme, koliko god nas radovale, mogu biti teže nego plakanje, a koje je i samo pesma sa suzama. Njegoš je umeo, što ne polazi mnogima za rukom, da sastavi pevanje u kojem je i radost i plakanje. To je od grčkih tragičara naučio. A ja bih voleo da sam to učio od njega, premda je tragedija u naše doba već možda izgubljena, a na njeno mesto se ustoličila nesreća, koja je od sitne postala golema i od goleme bezmalo neizreciva. Ne samo kao vladika i vladar, već kao pesnik hrlio je ka slobodi, i to je primetno sa svakim njegovim stihom: nema ukočenosti, nema paralize izazvane kojom god zavisnošću. Samo nesputano kretanje stihova kojem epska i lirska metrika doprinose. Rekao bih da je to i moja želja: pripovedati prirodno i u ritmu odvijanja života. Samo ono što je nezavisno može biti valjano u pisanju. Onda će književnost, kao i svaka druga umetnost, slaviti raznolikost i nastaviti da obara granice među rasama, nacijama, verama, rodovima. Sloboda kojoj je Njegoš u svome pesništvu stremio ostaće mu spomenik. To pesništvo, koje kao da neprestano „prečišća svet na rešeto“, poniklo je ovde, u ovim krajevima, pod ovom planinom ponad Cetinja, i ja, rođen i kao pisac dozreo u ravnici, u vinogradima i kukuruzištima, na obalama sporih i zbog povijenih vrba i vitih jablanova zelenih reka, osećam bratsku prisnost između svog ravničarskog i Njegoševog planinskog koraka koji daje magijski ritam rečima nalik liticama sa kojih su iznedrene. Pri tome sam svakad svestan da su, zbog pesnikove stamenosti, lišene unutrašnjih raselina, naši koraci neuporedivi, i da njegovi sežu do tačke posle koje nema povratka i o kojoj je kao mestu duhovne slobode, čak i danas, u našim pesništvima mogućno samo sanjati.

To snevanje nipošto nije odustajanje od slobode koju će fikcija izboriti u delu nego je, naprotiv, osnova od koje polazimo u stvaranju. Pesničko stvaranje otvara prostor u kojem će piščeva fiktivna sloboda dotaknuti realnu. Meni je Njegoš, dok sam ga čitao, omogućio da to spoznam. I ja sad, sa svim onim što sam napisao i još ispisujem, svaki put iznova to iskušavam. U tome je moj dug Njegošu. Nikad se ne smanjuje. Danas, primivši jedinstvenu nagradu nazvanu po njemu, biva samo vidljiviji.