Ivan Lovrenović

Naše slike i predodžbe o drugima često su u krajnjoj opreci koje ti drugi imaju o samima sebi. Vrijedi i obratno. To je već dobro poznato pitanje stereotipa, predrasuda i subjektivnih, a nekada i sasvim iracionalnih sudova. Posebno su one stvari i fenomeni koji nisu poznati ili su poznati sasvim površno prikladni za stvaranje nakaradnih slika i predodžbi o drugima.

            Glazba kao primjer

            Od kolijevke do groba čovjeka prati pjesma. Između uspavanke i opijela širok je dijapazon tonova i glasova koji obogaćuju njegov život, bilo da on ove producira ili kao slušatelj prima i doživljava.
            O ukusima, kako je poznato, ne treba raspravljati. Što je nekome lijepo i čini ga ushićenim, ostavlja drugoga ravnodušnim ili čak djeluje na njega odbojno.
            Osim toga, pojam i shvaćanje lijepoga podliježe nijansama. Što je nekada vrijedilo kao vrhunac ljepote, može u nekom drugom vremenu i okolnostima biti doživljeno kao kič. To je posebno slučaj s umjetnošću i modom na svim područjima života.
            Slično je i s glazbom koja je sastavni dio kulture svakog naroda.

Od Maroka do Japana – Bosna

Mala je vjerojatnost da će neki narod reći o sebi da je neglazben, ali će se nerijetko naći predstavnici tog istog naroda koji će drugima odreći svaki smisao za glazbu.
            Uzmimo ovdje proizvoljno primjer Čeha koji svoju naciju smatraju "glazbenom", što mi dakako nećemo nipošto osporiti, ali čitajući zapažanja čeških putopisaca po svijetu izvan njihove domovine na dosta mjesta naići ćemo na upravo ono gore rečeno o drugome i drugačijem. Evo takvih izjava:
            Socijaldemokrat i kazališni kritičar František Václav Krejčí o japanskoj glazbi godine 1923.: "Savršeno glazbeno barbarstvo, poludivlja tvorevina, zaostaje tisuću godina iza našeg glazbenog razvitka." Japanci su, tvrdi on, "bili u stanju preuzeti cjelokupni aparat moderne civilizacije, željeznicu, telefon i svu racionalnu i praktičnu znanost, ali Beethovena i Smetanu nisu u stanju preuzeti. Njima je duša Europe zapravo toliko razumljiva koliko i nama šintoistički mitovi."
            Njegov zemljak Enrique Stanko Vráz pisao je 1910. o "paklenoj glazbi" Kineza i Japanaca. Jednako i slikar Tavík Šimon (1928.) koji je tvrdio da je japanska glazba "za naš europski ukus" nemelodična, nakaradna i barbarska: "Sumnjam da Japanci, a možda i drugi istočni narodi posjeduju pravu glazbu ili razvitak glazbene umjetnosti, jer prema onome što sam čuo, ja bi ih smjestio na najprimitivniji stupanj ove umjetnosti." On je, veli, takvu glazbu već slušao u Bosni, u turskim kavanama i kod Arapa u Maroku. Tako on paušalno ocrtava "orijentalni" svijet koji se pruža od Maroka preko Bosne do Japana i koji je, što se tiče glazbene kulture, "daleko ispod europskog nivoa".
            Završimo ovo nabrajanje izjavom Františeka Foita koji je u predgovoru putopisu Autom kroz Afriku (1932.) izrazio zabrinutost za dobro ime svoga naroda: "Što se tiče propagiranja dobroga češkog imena, na tome treba još dosta raditi, ako želimo postići da ne smatraju svugdje da smo balkanska, necivilizirana država i da smo Cigani."

Iz Bavarske, iz Engleske

Ali davno prije citiranih Čeha svoje iskustvo s bosanskom glazbom napravio je bavarski botaničar Otto Sendtner, koji je 1847. po nalogu i uz stipendiju Bavarske akademije znanosti došao u Bosnu da prikuplja biljke i tako ovu u prirodoslovnom pogledu nepoznatu osmansku provinciju unese u botaničke zbirke Münchena, Beča i Berlina. Sendtner je tijekom više mjeseci prošao Bosnom uzduž i poprijeko, ali je uz svoj glavni posao bilježio i sve drugo što je njemu kao strancu padalo u oči.
            Da odmah najizravnije citiramo botaničara: "Nakon stjenica smatram glazbu u Bosni za najveću pošast." Zvuk tambure doživio je na Kupresu ovako: "Bilo je to monotono lupetanje, bez bilo kakvih promjena, i naš glazbeni smisao pobunio bi se protiv takve zloupotrebe tonova. Pjevušenje kroz nos koje je pratilo ovo vječno nemelodiozno udaranje bilo je kudikamo nepodnošljivije."
            O svirali koju je bio prisiljen slušati u Skopju/Vakufu i Travniku također nije imao laskavije mišljenje.
            Ni gusle nisu prošle bolje u njegovoj ocjeni; doduše on je u njihovoj jednostavnosti izrade i tonovima koje su producirale prepoznao drevnost i usporedio ih s kitarom kojom su Homerovi rapsodi slavili junake i junaštva.
            Jedne nedjelje našao se u Varešu i imao priliku čuti pjevanje djevojaka za koje kaže da su bile "vrlo umiljate", ali da je njihovo pjevanje bilo "stravično slušati".
            Nakon svih glazbenih maltretiranja za njegove uši zabilježio je ipak i jedan ugodan doživljaj koji ga je prenio u rodni kraj. Na vrata samostana u Kraljevoj Sutjesci zakucao je upravo na blagdan Tijelova: "Iz crkve je dopirala pjesma. Zvuci orgulja pobudili su u meni na ovom stranom tlu pobožna sjećanja na dane djetinjstva i toplu čežnju za mirom u jednom takvom svetom ugođaju."
            Sendtner je Bosnu bio prisiljen napustiti teško ranjen nožem nekog sumanutog derviša na travničkoj čaršiji. Polazeći iz Bosne pratio ga je njegov dalmatinski posilnik Nikola koji mu je bio pri ruci za vrijeme čitava boravka u Bosni: "Išlo se šuteći. Šutnju je samo ponekad prekidala Nikolina narodna pjesma, ali ova je meni više pristajala na muku nego bila za zabavu."
            Jedan drugi stranac, engleski arheolog Arthur John Evans, otprilike tri desetljeća kasnije prokrstario je Bosnom i Hercegovinom i ostavio također dragocjene zapise o zemlji i ljudima. O glazbi također.
            Kao što je Sendtnera put u Sutjesku doveo na blagdan Tijelova, tako je i Evans na hodočasničko Kondžilo kod Tešnja stigao upravo uz blagdan Velike Gospe i tu na jednome mjestu doživio svu šarolikost ovoga svijeta: pobožnost, ponašanje, odijevanje, zabavu, vašar.
            Evansu se glazba izvođena na Kondžilu činila "neskladnom" i "dosadnom", sviranje na fruli "čudnim". Neka igra koju su izvodili samo muškarci bila mu je "zaista smiješna". Ali mu se zato kolo u kojem su igrale uglavnom djevojke činilo elegantnijim.
            I Evans je poput Sendtnera u lokalnome folkloru, a posebno u guslama, prepoznavao arkadijske srodnosti i neke pjesme dovodio čak u blisku vezu s pjesmama grčkoga liričara Anakreonta, ali u njima nije vidio ljepote, nego naprotiv: "ako ćemo istinu reći, većinom su bile samo neko smjenjivanje uličnih pokliča i sve druge nego glas ljudski ili božanski". Pitao se zapanjen, kako su se ovako tužne pjesme prvotno pojavile. Na koncu ipak pokušao je za njih pokazati određeno razumijevanje: "Bez obzira kako civiliziranom uhu izgledale žalosne ove melodije, one u svakom slučaju uznemire stranca koji ih gleda s podsmijehom. Međutim, za ove neobrazovane ljude one imaju nekakvu privlačnost."
            Toliko o strancima.

"Gango moja, ja te gango ne bi'"...

Ne znamo koje su pjesme i kajde parale Sendtnerove ili Evansove uši, tome se možemo samo domišljati i pokušati prenijeti u situaciju stranaca koji su navikli na drugi melos i prema ovome mjerili svaku drugu glazbenu estetiku. Barem na trenutke moći ćemo ih razumjeti jer ne mora se nužno biti stranac da se domaće pjevanje onako okarakterizira kako su to učinili spomenuti putnici.
            Ima tome više godina kako mi je jedan "fini" gospodin, Agramer, pokušao, snebivajući se, opisati svoj doživljaj njemu do tada nečuvenog seoskog pjevanja, emitiranog na nekom televizijskom programu. Slutim da se radilo o gangi ili reri, u svakom slučaju gospodin, akademik, uvjeravao me u to da u životu nikada ni on ni ja nismo čuli takvu "dernjavu", takvo nešto što nemilosrdno "para uši" i u čemu ni trunke sklada ni skladbe nema.
            Prisjetio sam se ove zgode kada sam, čitajući studiju glazbene etnologinje Ankice Petrović Umjetnost pjevanja gange: kulturna tradicija Dinarske zone (Livno – Zagreb 2018.) naišao na ove riječi: "Veza s gangom prati me od najranijeg djetinjstva, kada sam u perifernoj četvrti Sarajeva, u Pofalićima, tijekom obiteljskih susreta naših susjeda, doseljenika iz hercegovačkih sela, slušala 'jezive' zvuke njihova pjevanja gangi i pritom doživljavala strahove. Izuzetnu nelagodnost tijekom slušanja gangi osjećala sam još i kao student Etnomuzikologije, te potom kao suradnik u Redakciji narodne muzike na Radio Sarajevu."
            I da priča bude zanimljivija, Ankica Petrović je, i pored sve odbojnosti prema gangi, upravo ovu vrstu pjevanja izabrala za temu svoga doktorskog rada. Autorica je svome prvotnom animozitetu prema tom žanru pjevanja htjela suprotstaviti i svoju potrebu da spozna bit "krajnjih doživljajnih suprotnosti" i ove znanstveno obradi s glazbenog i antropološkog aspekta.
            Put do ovog rezultata nije bio jednostavan jer je autorica u nastojanju da istraži fenomen gange i pođe na doktorski studij u inozemstvo naišla na otpor političkih struktura od kojih je trebala dobiti suglasnost za realizaciju svoga nauma: "Premda su gange kod nas ranije proučavali i drugi etnomuzikolozi, u mom slučaju je za predstavnike tih institucija bilo problematično da se bavim ovom temom, jer se smatralo da nije primjereno proučavati i predstavljati gange na Zapadu zbog 'divljaštva' koje pokazuju svojim zvukom, tj. stava da ne treba prikazivati 'nerazvijenu' i 'primitivnu' stranu naše kulture u inozemstvu." Na studij je ipak bila pripuštena, dakako uz upozorenje da ne smije biti "politična" ili bilo kako "štetiti ugledu SFRJ-a".
            Više je nego znakovito da je među političkim dužnosnicima koji su bili protiv studija gange bilo i takvih koji su potjecali upravo iz sredine gdje je ganga bila vrlo rasprostranjena, ali koji su sada kao urbani skorojevići imali potrebu odreći se svojih korijena i stidljivo ih zanijekati. Ili izraženo stihovima gange: "Seljak bijo, građanin se pravi, 'oće, gango, da te zaboravi." Ankica Petrović komentira taj fenomen ovako: "Vjerujem da su neki od njih intimno bili na mojoj strani, ali to nisu smjeli pokazati, čuvajući svoj povlašteni politički položaj."
            Predstavnici i zagovornici urbane kulture superiorno su osporavali svaku estetsku vrijednost gange, što je možda imalo upravio suprotan učinak, naime, da je ganga u seoskom ambijentu dobivala sve više na važnosti i bila neke vrste pasivnog otpora.
            Povrh svega, za vladajuće autoritete socijalističke Jugoslavije koji su favorizirali kulturu gradskog stanovništva, osim odbojnosti prema seoskoj kulturi i tradiciji, bili su problematični i tekstovi gangi koji su ponekad sadržavali politički "opasne poruke", osobito ako su ih izvodili gangaši iz zapadne Hercegovine. Ganga, dakle, nije bila samo "primitivna" nego i subverzivna, politički suspektna vrsta pjevanja, drugim riječima: sinonim za "neprijateljsku propagandu". U onome društvu sve je bilo ispolitizirano, pa i pjesma. To je iskustvo napravila i autorica kada je od Republičkog SUP-a bila pozivana na "informativne razgovore" jer je istraživala upravo tako "brizantan" materijal.
            Ankica Petrović je na visokom stručnom nivou gangi posvetila studiju kakve do sada nije bilo, a vjerojatno neće više ni biti. Ona je taj posao obavila još na vrijeme, jer ako nikome drugome, onda treba vjerovati gangašima samim: "Gango moja, i ti si pri kraju, mi smo zadnji koji te pivaju."
            Podrijetlo riječi ganga nije razjašnjeno. Prema jednoj od hipoteza etimologiju pojma treba tražiti u albanskom këngë (pjesma), što bi onda moglo značiti da je to prastari balkanski fenomen, arhaični, iskonski način pjevanja koji se, eto, sačuvao do danas.

Zlatni glasovi

Nisu svi stranci poput citiranih čeških putopisaca, Bavarca Sendtnera ili Engleza Evansa bosansku glazbu doživjeli kao "primitivnu", "barbarsku", "divlju" ili kao "vikanje" i "zavijanje" (poput zavijanja vukova) i njihovim ušima i ukusu potpuno stranu. Ankica Petrović je, unatoč upozorenju domaćih "faktora", da je problematično da nju kroz studij gange vodi stranac, napravila suprotno iskustvo: "pokazalo se da je upravo mentor stranac najviše utjecao brzom oslobađanju od negativnih predrasuda i subjektivnih stavova povezanih uz doživljavanje i tumačenje gangi". Bilo je to daleko od Bosne, na Katedri socijalne antropologije na sveučilištu u Belfastu.
            Citirat ću ovdje i francuskog pisca, fotografa i žurnalista Nicolasa Bouviera (1929. – 1998.), koji je kroz bosansku glazbu prošao kao kroz "zlatne kraljevske dveri" i doživio ovu kao najljepšu u balkanskom folkloru.
            "Zlatnih" (kraljevskih!) glasova bosanskih nije nikada nedostajalo. Za bosanskog fratra Tadiju Tepeluka zapisano je 1861. kako je "milozvučno" pjevao, ali ne samo u Bosni: "Ovo je muž, koj se je svojim dubokim glasom (Basso) proslavio još kao mladić u Talijanskoj, gdje su mu mnogi zavidili, kad je korom upravljao u Bolonji, i kad je hodio pjevat u crkvu stolnu u Ravenni, te tu ga nazvaše pjevači tamošnji pievcem bosanskim (il gallo Bosnese), nemogavši ga u pjevanju nadjačiti." Smijemo poći od toga da je fra Tadija izvan gregorijanskog programa svoje okruženje zabavljao i pjesmama svoga podrijetla. Inače teško da bi u raspjevanoj Italiji tako olako dobio predikat "pijevac bosanski".

Vjesnik franjevačkog samostana sv. Luke u Jajcu, br. 173, studeni 2021.