Ivan Lovrenović

Danas, 10. prosinca, na dan smrti Alfreda Nobela, u Štokholmu će biti uručene Nobelove nagrade za književnost, prvi put u povijesti ove nagrade dvjema osobama: poljskoj književnici Olgi Tokarczuk i austrijskom književniku Peteru Handkeu. Nobelov komitet je rutinirana institucija i sve će, barem na prvi pogled, biti kao i uobičajeno. Ipak, mediji će, kao što to čine već duže vremena, podsjećati na ovu neobičnu konstelaciju i njezine razloge, a posebno glasno i na (ne)opravdanost dodjeljivanja nagrade laureatu Peteru Handkeu.

Scenarij je uhodan i drži se poznatog ceremonijala. Nagradu, zlatnu medalju s diplomom, predaje osobno švedski kralj u štokholmskoj koncertnoj dvorani, sagrađenoj 1920. godine. Tom svečanom aktu nazočni su novi i prijašnji dobitnici nagrade te predstavnici vlade i parlamenta. Dan dodjele nagrade ima u Švedskoj karakter državnog praznika. Nagrađeni su odjeveni po strogo propisanim pravilima; za neke nagrađene to je prvi put prilika, a prije svega obveza, da obuku frak.

Još prije uručenja nagrade nobelovci u nastupnom govoru izlažu svoje poglede na djelo za koje su nagrađeni. U program spadaju i različiti prijemi, susreti i predavanja, a na prvome mjestu svečani banket za njih, njihove obitelji i predstavnike raznih institucija. Banket se održava u raskošnoj Plavoj dvorani štokholmske gradske sale u kojoj mjesta ima za blizu 1300 osoba. Ovaj banket slovi u Švedskoj kao najznačajniji društveni događaj godine.

Toliko o okviru dodjele nagrade kojoj predstoji duga procedura i koja u mnogome podsjeća na vatikanske konklave. Ali uza svu tajnovitost s vremena na vrijeme procuri i poneka vijest koju mediji dodatno friziraju i dadnu joj značenje koje joj inače ne pripada. Dokumenti Nobelovog komiteta pristupačni su za istraživanje tek nakon 50 godina. I tek tada se točnije sazna što se sve događalo iza kulisa i kako je tekla procedura kod izbora. Pa i nakon toliko godina radoznalost ne jenjava.

Proces nominiranja za nagradu podliježe također strogim propisima koji su sadržani u odgovarajućem statutu. Rok za nominiranje je 1. veljače dotične godine. Do početka listopada članovi žirija imaju mogućnost i dužnost da se informiraju o kandidatima i postupno selektiraju imena, dok se ne svedu na vrlo mali broj iz kojeg se onda bira dobitnik.

Nominirati za nagradu mogu samo birani krugovi stručnjaka, sveučilišni profesori skandinavskih sveučilišta, članovi Švedske akademije znanosti i Nobelovog komiteta, a mogu to učiniti i prethodno nagrađeni. Ne postoji mogućnost da pojedinci sami sebe nominiraju i da se tako natječu za nagradu.

Ugledne institucije iz inozemstva, akademije, sveučilišta, društva književnika i značajni instituti, mogu također predlagati kandidate za Nobelovu nagradu. Tako je Savez književnika Jugoslavije predložio 1958. godine Ivu Andrića i Miroslava Krležu za Nobelovu nagradu. Tijekom godina predlagani su i drugi književnici. Godine 1955. Jugoslavenska akademija za znanost i umjetnost (JAZU) iz Zagreba nominirala je Ranka Marinkovića, a Društvo književnika Hrvatske Dragutina Tadijanovića.

O Meši Selimoviću se govorilo kao o „nobelovcu koji nije nikada dobio Nobelovu nagradu”, a kada se Branku Ćopiću postavilo pitanje (premda nikada nije bio nominiran) da li bi ga iznenadila Nobelova nagrada, on je šeretski, ćopićevski odgovorio: „Otkako sam čuo da je Oskar Davičo išao u lov i ubio medvjeda, više me ništa na svijetu ne može iznenaditi.“

Palo je prilično u zaborav da je i hrvatska književnica Ivana Brlić-Mažuranić (1874.-1938.) u svoje vrijeme bila nominirana za Nobelovu nagradu. Također hrvatski književnik Josip Kosor (1879.-1961.) našao se na listi predlaganih kandidata. I Brlić-Mažuranić kao i Kosor imali su djela prevedena na strane jezike, što je u svakom slučaju jedan od preduvjeta da se njihove nominacije uzmu ozbiljno u razmatranje.

Osim toga, umreženost u literarni svijet Europe igra također veliku ulogu kod „štokholmske lutrije”. Brlić-Mažuranić potjecala je iz poznate i ugledne obitelji i već samim time nije bila izručena anonimnosti. Za razliku od nje, Kosor je bio dijete nadničara i pečalbara, u svakom slučaju bez znamenitog pedigrea. Zahvaljujući svojoj upornosti i avanturizmu, on se u europskim središtima osjećao barem isto tako dobro ili loše kao i kod kuće. Prijateljevao je s Hermannom Bahrom, Stefanom Zweigom, ÉmilomVerhaarenom, Maksimom Gorkim, Konstantinom Stanislavskim, Stanisławom Przybyszewskim i mnogim drugima. Ovim vezama se ima zahvaliti što je francuski književnik, kritičar i prevoditelj Maurice Blanchard animirao poznata i priznata imena francuske literature Mauricea Maeterlincka, Anatolea Francea i Romaina Rollanda da oni svojim ocjenama i autoritetom predlože Nobelovom komitetu Kosora za nagradu. Jesu li i što su imenovani u tome smislu poduzeli, nije poznato. Ali je izvjesno da je Kosor tri puta bio nominiran za Nobelovu nagradu, i to godine 1926., 1927. i 1939. Prva dva puta predložio ga je Branislav Petronijević, profesor filozofije na beogradskom Univerzitetu, treći put Branko Popović, profesor povijesti umjetnosti na istome Univerzitetu.

Ivana Brlić-Mažuranić predlagana je četiri puta za Nobelovu nagradu, i to 1931., 1935., 1937. i 1938. godine. Predlagali su je članovi JAZU kao pojedinci, ali ne i JAZU kao ustanova, kako se ponekad krivo tvrdi. U prijedlogu iz godine 1935. naglašeno je da ta nagrada nije nikada dodijeljena nekom južnoslavenskom književniku, što bi trebalo biti dodatni motiv kod odlučivanja koga nagraditi.

Kao što su kod Ivane Brlić-Mažuranić kao „noseći” argument bile isticane njezine Priče iz davnine, djelo prevedeno na mnoge europske jezike, tako je kod Kosora na prvome mjestu navođena njegova drama Požar strasti koja je izvođena u Münchenu, Mannheimu, Lavovu, Pragu i drugdje. I uistinu njegova nominacija u Štokholmu nije završila među papirima koje se samo površno pregleda i stavi doslovno ad acta. Knjižara Kugli u Zagrebu dobila je upit iz Štokholma s molbom da joj se dostavi potpuni popis Kosorovih djela, što je u najmanju ruku bio već znak interesa.

Kosor se, međutim, nije zadovoljio samo time da ga drugi preporučuju, nego je i sam znao svoju cijenu, pa je u tome smislu poduzeo potrebne korake. Drugo je pitanje je li to radio umješno ili nespretno, galantno ili ogovarački, ali je činjenica da se nije libio bez okolišanja prijeći na stvar i Stefanu Zweigu iz Dubrovnika (adresa: Vila Tamarisk, Lapad) pisati „s poštovanjem i u prijateljstvu” 22. travnja 1938. godine sljedeće:

Veoma poštovani, dragi prijatelju!

Komisija za Nobelovu nagradu za književnost u Štokholmu, kako saznadoh, bavi se mišlju da možda već za godinu 1939. dodijeli Nobelovu nagradu za literaturu nekom južnoslavenskom autoru. Od Hrvata ili Srbo-Hrvata dolazimo u obzir ja i još jedna ženska. Budući da ova autorica u biti nije stvaralački talent, ali u stvarnosti, kako je to već često slučaj s mediokritetima, posjeduje prokleto mnoge kontakte i utjecajne veze, mogla bi mene, od vajkada tragičnoga sina Muze koji je uistinu kušao upravo gorki okus zemlje, staviti još u sjenu. – U svojoj nutrini ne vjerujem nikada da bih bio tip za nagrade, ali savjest zahtijeva pokušaj! ...

Ako biste se htjeli zauzeti za mene […], ne biste li Komisiji za dodjelu Nobelove nagrade za književnost mogli pisati: „Ukoliko veoma cijenjena Komisija za Nobelovu nagradu za godinu 1939. namjerava dodijeliti Nobelovu nagradu za književnost nekom južnoslavenskom autoru, predlažem za godinu 1939. sa svim svojim kvalitetama, sintetički uzeto, stvaralačkog Josipa Kosora, čije djelo poznajem i o kojemu sam već pisao u 'Merkeru'.”

Za to Vam već unaprijed izričem veliku hvalu.

Izravnije se stvar nije mogla kazati. A da svemu tome dadne još potrebitu težinu, Kosor je dodao da ga je već prije nekoliko godina „jedna akademska osoba” bila predložila za tu nagradu. Zatim: Čvrsto sam uvjeren da ćete mi odgovoriti s nekoliko redaka – inače ću Vas poput ponoćnog duha telepatski uznemiravati i bez prestanka kucati na Vašu savjest! Vaš prastari Josip Kosor.

U pismu je upadno prije svega jedno: autoricu, koja kao sjena „ugrožava” njegove izglede za nagradu, on ne navodi imenom, nego je titulira s „Weibautor” [doslovno: ženetina autor], dakle, riječju u kojoj ima neskrivene primjese ironije i podcjenjivanja. Naravno, on pri tome misli na Ivanu Brlić-Mažuranić koju degradira ne samo na stupanj „osrednjosti”, nego je čini i anonimnom.

Zweigov odgovor nije se sačuvao niti je poznato da li se u ovoj stvari angažirao niti da li ga je ponoćni duh Kosorov uznemiravao svojim kucanjem. Zweig je u to vrijeme živio u emigraciji, u Engleskoj, kamo je došao u veljači 1934., nakon što je policija pretresla njegov stan, što je on ispravno protumačio kao loš znak za budućnost. Međutim, ni u Engleskoj nije se osjećao sigurnim, budući da se na britanskom otoku često nije pravila razlika između Austrijanaca i Nijemaca. Stoga je Zweig 1940. odlučio nastaviti emigrantski život u Americi.

Njegovo poznanstvo s Kosorom potječe iz godine 1909., ako ne već i ranije. Kada Kosor sugerira Zweigu da u preporuci za Nobela navede i pisanje austrijskog časopisa za glazbu i kazalište Merker, onda on pri tome misli na Zweigov prikaz drame Požar strasti koji je objavio 1913. u siječanjskom broju tog časopisa (Ein kroatischer Dramatiker. Josip Kosor, Charakter seiner Werke; Erfolg seines Schauspiels Brand der Leidenschaften [Jedan hrvatski dramatičar. Josip Kosor, karakter njegovih djela; uspjeh njegove drame Požar strasti]).

Nobelovu nagradu za književnost za godinu 1939. dobio je finski autor Frans Eemil Sillanpää (1888.-1964.). Kako je poznato, sljedeće četiri godine zbog rata Nobelova nagrada nije dodjeljivana. Ivana Brlić-Mažuranić umrla je 21. rujna 1938., samo pet mjeseci nakon Kosorova pisma. Da je kojim slučajem čak i imala dobre izglede za nagradu (u što možemo posumnjati), ipak ne bi bila ovjenčana Nobelovim lovorom, budući da se nagrada ne dodjeljuje mrtvima. Nagradu te godine dobila je američka književnica Pearl Buck.

A Kosor? Od Nobela dakako nije bilo ništa. Godine 1951. bio je primljen u JAZU. Posljednjih godina života literarno je gotovo zanijemio. Umro je potpuno zaboravljen godine 1961. u Dubrovniku, one dakle godine kada je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu.