Ivan Lovrenović

Austrijski odnosno njemački izdavač Krležinih (anti)ratnih pripovjedaka dao je knjizi naslov Requiem für Habsburg (Graz, Stiasny Verlag; Munchen, R. Piper & Co. 1968) želeći time sažeti Krležinu literarnu poruku koju je ovaj pisac shvaćao uistinu kao konačni oproštaj od habsburške epohe i njezine eminentne tvorevine – Austro-Ugarske Monarhije. Bila je to samo iluzija, jer je i Krleža sam, svjesno ili nesvjesno, nosio u sebi obilježja vremena kojem je pjevao karmine i držao posmrtne govore. I njegov mentalno-intelektualni svijet bio je zapravo u velikoj mjeri crno-žut.

Nije Krleža u tom pogledu bio iznimka. Lista književnika, koji su i dugo nakon što su sa sebe skinuli carsku i kraljevsku kadetsku ili časničku odoru nosili je kao tetovažu, velika je. Tek s njihovim postupnim odlaskom s književne i životne pozornice blijedio je i nestajao svijet iz kojega su oni potekli. Nije se to nipošto i definitivno dogodilo već u Versaillesu, Saint-Germainu, Trianonu.

Kada je 18. srpnja 1929. na bečkom groblju Kalksburg u grobnicu bilo položeno tijelo austrijskoga književnika Huga von Hofmannsthala (* Beč 1874.), mnogi su to doživjeli ne samo kao odlazak velikog pjesnika i dramatičara nego upravo kao konačni oproštaj od austro-ugarske epohe, kao njezin pokop.

Ostavljajući po strani takve interpretacije individualne biografije kao simboličkih pojava povijesti, Hofmannsthalov odlazak ipak nije ostao bez određene simbolike, a dakako i dramatike kojoj ovaj put autor nije bio on nego „život”.

Tragedija je počela 13. srpnja kada je njegov 26-godišnji sin Franz počinio samoubojstvo. Hofmannsthal je odmah sutradan o tome pisao prijatelju, švicarskom povjesničaru, diplomatu i esejistu Carlu Jakobu Burckhardtu (1891.–1974.): „Jučer poslijepodne naš dom u Rodaunu zadesila je velika nesreća. Za vrijeme teškoga sparnog nevremena naš jadni Franz pucnjem u sljepoočnicu oduzeo si je život. Uzrok tom teškom činu je u nesagledivoj dubini: u dubinama karaktera i usuda.”

Sljedećeg dana, 15. srpnja, na polasku na sinovljev sprovod, Hofmannsthal je doživio moždani udar. Udar je bio toliko snažan da je navečer istoga dana umro. Hofmannsthal je pokopan pokraj sina. Na posljednjem ispraćaju bilo je više tisuća ljudi, što poštivalaca autora, što radoznalih posjetitelja. Novine su bile pune vijesti o ovoj dvostrukoj smrti; čak su i politički događaji s naslovnih stranica bili potisnuti kao sporedni da bi napravili mjesta za vijesti o obiteljskoj tragediji Hofmannsthalovih.

Novinska izvješća donosila su provjerene i neprovjerene detalje iz života i posljednjih dana Hofmannsthala, posebno o njegovim depresivnim raspoloženjima, o ovisnosti o vremenu: suncu i kiši, svjetlu i tami. Moglo se također pročitati da je Hofmannsthal pokopan „u odjeći franjevačkog redovnika“. To je doduše bila dokumentirana vijest, ali je i ona bila ponekad začinjena nepreciznostima i brzopletim informacijama koje se ni kasnije nisu prestale širiti. U sjećanjima austrijskog diplomata Georga von Franckensteina (1878.–1953.), također Hofmannsthalovog prijatelja iz mladih dana, piše: „Za vrijeme jedne šetnje sa sinom Raimundom […] Hofmannsthal je govorio o nelijepom običaju da se mrtve pokapa u ružnoj odjeći koja se danas nosi. On bi rado da ga se pokopa u halji franjevačkog redovnika, jer da je on u dubini svoga srca vjernik i da prema redovima Katoličke Crkve gaji veliko divljenje. Imajući na umu taj razgovor, Raimund je odmah nakon očeve smrti otišao u franjevački samostan kod Rodauna i tamo iznio pokojnikovu želju. I tako je i Hugo von Hofmannsthal bio pokopan na groblju u Kalksburgu u halji tercijarā (članova Trećeg reda svetog Franje osnovanog za svjetovnjake). Ispred mrtvačkoga kovčega koračali su jedan stari i dva mlada fratra. S njihovih lica zračili su radost, vjera i pouzdanje.“ (Georg von Franckenstein: Zwischen Wien und London. Erinnerungen eines österreichischen Diplomaten. Mit Briefen von Hugo von Hofmannsthal. Graz, Stuttgart: Leopold Stocker Verlag 2005., str. 275.)

Da je Hofmannsthal bio pokopan u redovničkoj odori neosporivo je (to konačno potvrđuje i fotografija pokojnika na odru snimljena u njegovoj kući u Rodaunu); da je on pak bio trećoredac, samo je glasina i počiva na površnosti i nepoznavanju stvari. Najpouzdaniju informaciju o tome dala je Hofmannsthalova supruga Gertrude (Gerty) (rođ. Schlesinger, 1880.–1959.) u pismu književniku Hermannu Bahru (1863–1934) od 10. rujna 1929.

Bahr je u spomen pokojnom prijatelju Hofmannsthalu za časopis Die neue Rundschau nakladnika Samuela Fischera napisao članak i u njemu, između ostaloga, spomenuo i Hugov „odnos prema franjevačkom redu“. Gerty von Hofmannsthal dobila je na uvid Bahrov tekst prije njegova objavljivanja i intervenirala upravo s obzirom na spomen „franjevaštva“, moleći da se taj dio izbriše, što je Bahr i učinio.

Ne znamo kako je i u kojemu kontekstu nekrologa Bahr ugradio taj stavak; nekrolog se kao rukopis nije sačuvao. Tenor objavljenog teksta izravna je kritika njemačke odnosno austrijske, a opet posebno bečke javnosti koja ne cijeni svoje umjetnike, a ako to i čini, onda tek posthumno. Bahr je Hofmannsthala vidio u tradiciji baroka, a kao njegove pretke naveo pjesnike Jacoba Bidermanna (1578.–1639.) i Jacoba Baldea (1604–1668), od kojih je potonji poput srednjovjekovnih trubadura u ponoć zvukovima lutnje prizivao ljubavnicu. I dok je on tako „pendžerao“, iz obližnjega franjevačkog samostana čuo se pjev psalama, na što je Balde u savlovskom obratu razbio lutnju i stupio u isusovački red. (Možda je upravo to mjesto mogući kontekst u kojemu je Bahr spomenuo Hofmannsthalov odnos prema franjevaštvu i napisao onaj dio što je izbrisan na molbu udovice Hofmannsthal?)

Bahrov in memoriam objavljen je u časopisu Die neue Rundschau (sv. 40, br. 11, 1929, str. 625-630). Osim toga Bahr je i u bečkom listu Neues Wiener Journal (br. 12830 od 11. kolovoza 1929, str. 14.) u dnevničkom zapisu s nadnevkom 6. 8. 1929. objavio nekrolog Hofmannsthalu prisjećajući se prvih kontakata s kasnijim prijateljem i njegova značenja u literaturi na izmaku 19. stoljeća.

Pismo udovice von Hofmannsthal Bahru, pisano u štajerskom mjestu Bad Aussee 10. rujna 1929., glasi u prijevodu:

Dragi Hermanne,

budući da smo mi preuzeli suradnju na redakciji [časopisa] Rundschau, poslao nam je [Samuel] Fischer sav materijal kao i Vaš lijepi članak. Članak je u svim svojim dijelovima onakav kakav smo željeli.

Jedino u dijelu koji se odnosi na Hugov odnos prema franjevačkom redu imala sam nesigurnosti, budući da se tu radi o nečem tako ozbiljnom, uzvišenom, odgovornom, a istovremeno gotovo neizrecivom, potpuno nejasnom, samo o želji (ako se sasvim jednostavno hoćemo držati istine), samo o ideji koju je jednom prilikom u razgovoru Hugo izrazio riječima: „Kako bi bilo lijepo biti članom Trećeg reda i biti pokopan u jednostavnoj franjevačkoj odjeći“.

Više nego što je sadržano u toj usputnoj izjavi ne smijemo nipošto umetati.

Raimund [Hofmannsthalov sin, 1906–1974. – primj. J. Dž.] sjetio se tih riječi kada smo razgovarali o oblačenju [pokojnika] i sasvim jednostavno zamolio je jednog poznanika redovnika da mu ustupi habit; on mu je s dirljivom susretljivošću dao svoj vlastiti. Taj je čin imao nečega tako tihog i tajnovitog, to jest onako kako bi ga i Hugo sâm obavio; nisam sigurna pripada li to u nešto blještavo svijetlo upravo ovoga Fischerova Rundschaua, ne bi li to trebalo prešutjeti, toga se uopće ne doticati? Moj je osjećaj da je to područje gdje je poželjna krajnja suzdržanost!

Molim Vas, dragi Hermanne, da mi odmah odgovorite, eventualno jednom riječju, telegrafski, jer stvar je hitna, članak dostavljam u prilogu i molim Vas da ga odmah pošaljete ispravljenog dr. Kayseru [Rudolf Kayser, od 1919. lektor kod S. Fischer Verlaga, 1922. do 1932. ravnatelj „Neue Rundschau“ – primj. J. Dž.].

Sigurna sam da ćete me razumjeti i da mi nećete odbiti ovu želju.

Uvijek Vaša Gerty

Pismo je objavljeno sada u korespondenciji Hugo und Gerty von Hofmannsthal – Hermann Bahr. Briefwechsel 1891–1934, herausgegeben und kommentiert von Elsbeth Dangel-Pelloquin, sv. 1-2, Gottingen: Wallstein Verlag 2013, sv. 1, str. 432. U istom izdanju sadržani su i Bahrovi tekstovi iz Neues Wiener Journal (sv. 2, str. 826-827) i Die neue Rundschau (sv. 2, str. 827-832).

Fotografija Huge von Hofmannsthala u franjevačkom habitu, skrštenih ruku i s raspelom na prsima čuva se u rukopisnom odjeljenju biblioteke i arhiva Freies Deutsches Hochstift u Frankfurt am Main.

Odgovorom udovice Gerty von Hofmannsthal Hermannu Bahru uklonjene su sve nejasnoće i spekulacije u pogledu von Hoffmannsthalova „franjevaštva“. U tome smislu pisao je i Hofmannsthalov prijatelj Leopold Andrian-Werburg (1875.–1951.) u „Sjećanjima na moga prijatelja Hugu von Hofmannsthala“ (Erinnerungen an meinen Freund Hugo von Hofmannsthal): „Ponekad glasno izraženo mišljenje da je Hofmannsthal umro kao kršćanski, katolički pjesnik, po mome sudu neodrživo je. Ono se temelji na tome da je on posebno u drugoj polovini svoga stvaralačkog vremena rado obrađivao katoličke teme i katoličke likove i da je živio s katoličkim predodžbama i mislima. Ukazuje se na djela Jedermann [Svatković], Salzburger Welttheater [Veliki salcburški teatar života], Der Turm [Toranj]. Poziva se i na činjenicu da je bio pokopan u habitu franjevačkog reda. Međutim, ta činjenica nije uvjerljiva, jer ja znam da on nije bio ni franjevački trećoredac niti je odredio da želi biti pokopan u franjevačkom habitu.“

Iz svega toga može se zaključiti da von Hofmannsthal nije oporučno ni izrijekom „naredio“ da bude pokopan u habitu, ali da je ipak izrazio tu želju koju su njegova udovica i sin Raimund odlučili ispoštovati.

Sada je na povjesničarima književnosti, a ništa manje i teolozima, da analizom Hofmannsthalova djela, a posebno njegove obilne korespondencije, istraže duhovnost i moguće franjevačke komponente duhovnosti ovog pisca. Do tada nam ostaje samo impresivna fotografija mrtvog pjesnika i vjerodostojno svjedočanstvo njegove udovice, a kao moto svakog bavljenja ovim pitanjem Hofmannsthalova rečenica:

„Kada čovjek ode s ovoga svijeta, on sa sobom ponese tajnu: kako je njemu, upravo njemu bilo dano živjeti u duhovnom smislu.“

* * *

Poznato je da su članovi franjevačkoga Trećeg reda bili ili mogli biti pokopani u franjevačkom habitu ili barem s franjevačkim pojasom (cingulum), ali von Hofmannsthal nije bio trećoredac.

Isti je slučaj i s njemačkim književnikom Gerhartom Hauptmannom (1862.–1946.) koji je također pokopan u franjevačkom habitu koji je nabavio u franjevačkom samostanu u talijanskom mjestu Santa Margherita Ligure i u tom habitu običavao meditirati. Činio je to pri izlasku sunca i uz prvi pijev ptica, to možda upravo kao reminiscenciju na „Pjesmu stvorova” Franje Asiškog. Habit je obukao prvi put 18. kolovoza 1912. (te godine dodijeljena mu je i Nobelova nagrada). U svoj dnevnik zapisao je:

„Danas prvi put nosim odjeću sv. Franje, kao svjetovni – takoreći franjevački novak.“ Malo kasnije: „Već godinama nastojim u ostatku svoga života ostvariti najčišću neovisnost o pijačnoj galami. I Franjina halja sredstvo je za tu svrhu.“

Doduše, Hauptmann nije samo habitu pripisivao ta svojstva nego svakoj odjeći koja je odudarala od „pijačne“. Godine 1905. dobio je počasni doktorat Sveučilišta u Oxfordu kojom prigodom je bio ogrnut tradicionalnim talarom: „Kada bih za vrijeme posla obukao oxfordski mantil, imao bih aktivni osjećaj koji određuje moje držanje, nešto srodno ponosu – talar stvara osjećaj neovisne čisto individualne i istovremeno božanske pasivnosti.“

Glazbenik Franc Liszt (1811–1886) nije doduše nosio franjevački habit, premda se i njemu pripisivalo „franjevaštvo“ i čak se tvrdilo da je postao franjevac! Razlog toj tvrdnji sigurno je Lisztovo veliko poštovanje prema svecu iz Asiza kojeg je on i kao skladatelj slavio. On je doduše jednom prigodom kazao za sebe da je „napola franjevac, a napola Ciganin“, ali je sigurno da u franjevački red nije nikada stupio. Pouzdano je pak da se u 56. godini života u Rimu podvrgnuo tonzuri, primio niže redove i naslov „abbe“, te odgovarajuću odjeću, ali nipošto franjevački habit kako su ga iz neznanja prikazivali karikaturisti.

Da su pjesnici i umjetnici tražili, nabavljali i nosili redovničku odjeću bilo je zacijelo u funkciji njihova umjetničkog samostiliziranja, ali vjerojatno i u uvjerenju da „odjeća čini čovjeka“. Još jednom Gerhart Hauptmann: „Odjeća ima neobične utjecaje prema nutrini i prema vanjštini. Ona čovjeka sabire prema ‚Bogu‘ i oslobađa ga od ‚svijeta‘.“

(Bilten Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije - Visoko, broj 16/2014)