Ivan Lovrenović

O Andrićevu romanu „Na Drini ćuprija“

1.

Andrićev je roman Na Drini ćuprija odmah nakon objavljivanja (1945.) kanoniziran u kulturi ondašnje Jugoslavije, pa onda i prosvjeti, kao svojevrsna apoteoza jugoslavenske ideologije u srpskoj varijanti ili, u najmanju roku, kao vjerodostojni dokaz koji potvrđuje vjersku i nacionalnu nesnošljivost na prostorima Bosne i Hercegovine prikazujući u negativnom svijetlu muslimansku kulturu i Bošnjake uopće. U prilog takvoj interpretaciji idu prvenstveno izvanknjiževne činjenice, osobito politički angažman Andrića, njegovo opredjeljenje za srpski jezični izraz ili doktorska disertacija o islamskoj kulturi u Bosni. Čini se da je poznavanje Andrića kao pisca determinirano upravo tim čimbenicima. I tako se oni, ti čimbenici, projiciraju na njegova književna djela. Takva optika čitanja Andrića do te je mjere učvršćena da će čak vrsni poljski istraživač, Jan Wierzbicki, etiketirati taj roman epitetom patriotski, iako je i sam u više navrata istakao da se zapravo radi o modernističkom romanu. Optika prosrpske i antimuslimanske paradigme dovedena je do krajnjosti u vrijeme i nakon raspada komunističke Jugoslavije. Epsko je postala dominanta interpretacije, dok je egzistencijalno posve nestalo. To bi se moglo lako opisati semiotički. Taj roman – kao svaki drugi zapaženi roman – funkcionira kao svojevrstan znak (znak koji se od znakova sastoji). Problem je pak u tome da je to književno djelo, kao i njegov znakovni sustav, veoma polifon i višeznačan. Svođenje tog djela na tu, i samo na tu (!), razinu treba razumjeti kao čin reduciranja njegove estetske i spoznajne vrijednosti. Stoga bi trebalo, ako je to moguće, razdijeliti značenja koja se toj knjizi pripisuju u okviru određene kulture od značenja koja ta knjiga generira u činu različitih čitanja (jer nema isključivo jednog čitanja!). Trebalo bi razdijeliti semiotički prostor književnog teksta od semiotičkog prostora kulture u okviru koje taj roman funkcionira kao znak. Na taj bi se način moglo lako pokazati kako je čitanje Andrića u nacionalnom ključu pojednostavljeno.

Ovdje ću govoriti o univerzumu Andrićeve knjige i poruci koju ona u svojoj cijelosti, meni, kao čitatelju i istraživaču, prenosi. Ovaj moj prijedlog trebalo bi shvaćati kao pokušaj relativiziranja patriotskog čitanja te knjige ističući posve drugu dimenziju Andrićeva pisma, koja se meni čini upadljivijom, pa stoga i legitimnijom. U čitanju koje želim ponuditi potrebno je pokušati u muslimanima i pravoslavcima na višegradskom mostu vidjeti prvenstveno pojedince, a ne pripadnike kolektiviteta. Čini se da je takav pokušaj gotovo nemoguć jer smo kao čitatelji s određenim spoznajnim sistemom taoci našeg univerzuma u kojem su podjele na grupe enkodirane u naše znanje. I upravo taj problem, problem relacije kolektiva i pojedinca, želim naglasiti u svojoj analizi Andrićeva pisma.

2.

Potkraj romana, kada se priča o vremenu uoči početka Prvoga svjetskog rata, jedan od protagonista Toma Galus, revolucionar i radikalni jugoslavenski nacionalist, sin činovnika Albana von Gallusa, u razgovoru s potomkom jedne begovske obitelji, Fehimom Bahtijarevićem, kaže sljedeće: „znači da morate da ostanete ono što ste ili, ako hoćeš, ono što ste bili; morate, jer niko ne može da bude i ono što jeste i protivno od toga” (NDĆ, 287). Galus je tako postao paradigmatičan lik – protagonist koji je tobože glasnogovornik samog Andrića ili čak sam Andrić , no mene zanima nešto posve drugo. Diskusija o kojoj je riječ pojavljuje se u trenutku kada su se ljudi, iskoristimo pripovjedačeve riječi izrečene nešto ranije u knjizi kojima se anticipira dolazak nove epohe, „počeli da se dele i okupljaju, odbijaju i privlače po novim merilima i na novim osnovama, a snagom starih strasti i drevnih nagona” (NDĆ, 253-254). Podjele na grupe, nema sumnje, temeljni su mehanizmi ljudske spoznaje kao svaka druga kategorizacija stvarnosti, a u riječima Galusa javlja se jedna od najvažnijih, po meni, opsesija Andrićeva pisma, opsesija koja definira sudbinu njegovih junaka, naime problem pripadanja određenoj skupini sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Nije pri tom Andrić kao stvaratelj svoga univerzuma apologet kolektivizacije pojedinčeve sudbine, naprotiv – on je njezin skeptički, pa i apokaliptički promatrač. Treba pak reći da se problem pripadnosti pojavljuje suptilno, nenametljivo i proizlazi ne toliko iz nekih eksplicitnih pripovjedačevih argumentacija, već se, u činu čitanja, implicira na nekoliko razina teksta. U ovom članku ne zanima me pitanje do koje se mjere lik Galusa i njegova ideologija – te drugi likovi i njihove ideologije – podudaraju sa samim piscem. Mene zanima svijet koji je pisac stvorio u romanu Na Drini ćuprija jer je taj njegov svijet pronicljiva i gorka alegorija naše stvarnosti, a također dio njegove – kako je to okarakterizirao Tvrtko Kulenović – filozofije patnje (Kulenović 1995). Zahvaljujući Andriću i čitanju njegova djela, mi se s tom patnjom suočavamo.

Istraživači obično primjećuju kod Andrića dvije poetičke orijentacije. Prva je lirska, u kojoj je izraženo egzistencijalno ja, druga je, uvjetno rečeno, tradicionalna, u kojoj se pojavljuje epska dominanta koja, kako kaže Enver Kazaz, „razdvaja pripovjedača od njegovih junaka” (Kazaz 2012a). Analizirajući Andrićevu prepisku sa Zdenkom Marković iz 1921. godine, a pogotovo jedan citat („Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu iako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao.“), Ivan Lovrenović ustvrdit će da piščeva deklaracija o povratku na stari posao znači ponovnu „posvećenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni” (Lovrenović 2008, 4). Dalje Lovrenović o tom „turskom i neracionalnom” piše ovako:

Taj Andrić nije više, ili nije samo ni dominantno, Andrić moderne i svojih mladalačkih književnih uzora i zanosa. U njemu kao da se dogodio, i već slegnuo, veliki potres koji je potpuno promijenio unutarnju psihološko-emocionalnu ali i refleksivnofilozofsku konfiguraciju, što ju “na površini”, u piščevom tekstu, vidimo kao napuštanje lirskoga duktusa i govora u prvom licu, i priklanjanje “objektivistički” impersonalnom pripovijedanju. Ja, lirski hipertrofirano i monološki artikulirano, sklanja se iz Andrićeva teksta, prividno do nepostojanja, a glas se daje drugima, tekst postaje prostorom izrazite višeglasnosti (Lovrenović 2008, 6).

I doista, Andrić nakon 1920. godine napušta modernističku poetiku, ali to nipošto ne znači da se od modernizma, i vezanih na nj premisa, potpuno odmaknuo. To se vidi ne samo u Znakovima pored puta ili u nekim pripovijetkama gdje se, kako dokazuje Enver Kazaz u svojoj studiji, Andrić opredijelio za „osoben model novohistorijske, simboličke, paraboličke i psihološke proze, a samim tim njegova priča ne fokusira doživljajnost pripovjedača kao svoj osnovni predmet, nego doživljajnost likova u paradoksalnosti različitih egzistencijalnih situacija i historijskih zbivanja” (Kazaz 2000a). Isto je tako, što se ne baš često primjećuje, i u romanu Na Drini Ćuprija. U toj knjizi jedna od najznačajnijih ‘modernističkih’ preokupacija jest problem pripadanja grupi, a s tim upravo pitanje naglašenog, ali skrivenog iza niza tekstualnih postupaka, egzistencijalnog ja. Stoga me Andrićev čovjek na višegradskom mostu više podsjeća na lik s najpoznatije Munchove slike nego na epske junake, Bošnjake ili Srbe.

3.

Svaki čovjek, svaki pojedinac, mora pripadati nekoj grupi. Mora imati neki identitet ili neke identitete. Kako kaže Galus „morate da ostanete ono što ste”. Ova rečenica presuponira da postoji nešto što bi se moglo definirati kao suštinsko pripadanje nečemu. Kako ljudi moraju pripadati grupama, isto tako grupe same (zajednice, kolektivi) moraju postojati kao neizbježne kategorije našeg spoznajnog sistema. Kako svijet dijelimo na pojedince, predmete i boje, tako ga i dijelimo na kolektive. To je logika tog našeg svijeta. Bez obzira koliko želimo od grupa, i pripadanja njima, pobjeći, uvijek im se vraćamo na jedan ili drugi način. Ako smo napustili, svjesno ili nesvjesno, jednu grupu, pridružujemo se nekoj drugoj, i tako dalje ad infinitum. To je neminovnost našeg svijeta, o čemu svjedoči i drugi Andrićev protagonist Maks Levenfeld iz priče Pismo iz 1920. On bježi iz Bosne u kojoj vlada mržnja, ali na kraju pogine u građanskom ratu Španjolskoj. „Tako je završio život čoveka koji je pobegao od mržnje”, reći će gorko pripovjedač na kraju priče. Levenfeld je pobjegao s jednog polutoka (balkanskog) na drugi (iberijski). Mržnja je svugdje, kao i različite skupine ljudi, ne samo na Balkanu.

Andrićevi junaci, za razliku od modernističkih junaka par excellence i Maksa Levenfelda, nemaju izraženu svijest o svom pripadanju grupi, odnosno autor eksplicitno ne psihologizira njihov stav prema tom pitanju. Oni se ne bore protiv kolektivne pripadnosti, ne bore se protiv nasilne stigmatizacije, ne traže vlastito ja kako bismo to očekivali od modernističkog lika. Oni tim kolektivima jednostavno pripadaju, to je njihova bolna sudbina, i ta činjenica – upravo takva konstrukcija odnosa pojedinac-grupa – izaziva kod čitatelja niz egzistencijalnih pitanja. Stoga je Andrićev svijet – svijet u kojem se itekako to pitanje propituje, no ono se propituje na sasvim drugačiji način nego što bismo to očekivali od modernističke poetike, na drugačiji način nego u ranijim djelima Ex ponto i Nemiri.

Najznačajniji svjedok i analitičar kolektivne pripadnosti pojedinca grupama u romanu Na Drini ćuprija bez sumnje je njegov pripovjedač. No, ne radi se o tome da on eksplicitno moralizira, da pokušava u modernističkom ključu propitivati to pitanje, da pokušava osporiti pripadnost likova pojedinim zajednicama, da, na kraju, lamentira zbog toga, što ga vodi samoubojstvu. On je nijemi promatrač koji samim svojim mjestom u okviru stvorenog univerzuma, samom svojom prisutnošću, hladnokrvno opisuje tragičnu, ali u biti grotesknu relaciju pojedinac-grupa (u tom romanu pojedinci rijetko kada dolaze u sukob sa svojom zajednicom, što je, primjerice, slučaj u pripovijetci Anikina vremena). On se „ne oglašava – kaže Zdenko Lešić – kao «samosvojno Ja», već iščezava među stvarima i izbliza osluškuje njihove glasove” (Lešić 2012, 60). Kako „Andrićev pripovjedač ulazi u svijet o kojem govori i o njemu govori iznutra”, on najbolje zna da je u takvom univerzumu svaki oblik individualnosti – ako je shvatimo kao opreku kolektivnoj pripadnosti – utopija. Svaki pojedinac je uvijek dio velikih ili malih zajednica, a pripadanje zajednicama nosi sa sobom ne samo pozitivno nego i toliko izražen kod Andrića niz negativnih posljedica. Nije riječ o samom pripadanju grupi, već o posljedicama koje proizlaze iz takva pripadanja. To je prije svega egzogena stigmatizacija i nasilno svrstavanje što obično vodi neminovnom reduciranju individualnih crta pojedinca na račun kolektivnih. Kod modernističkog junaka par excellence takva svijest izaziva unutarnju egzistencijalnu patnju, Andrićeve junake najčešće vodi fizičkom zlostavljanju ili smrti. Junaci iz romana Na Drini ćuprija ne pate zbog svojih unutarnjih nemira, oni pate zbog drugih likova koji, zastupajući druge – opresivne – kolektive, nanose im zlo. Sve to vidi pripovjedač, a s njim naravno i čitatelj. Velika snaga te naracije je u tome da čitatelj mora zauzeti stav, mora popuniti prazna mjesta koje je ostavio pripovjedač. Mora poduzeti nekakva sredstva prema likovima, mora osvijestiti njihov položaj, što znači da se mora okrenuti etici. Protagoniste ne može izbaviti samo priča i pričanje (toliko bitne komponente kod Andrića ), već prije svega čitateljev moralni stav. Na taj način čitatelj, sažaljevajući se nad žrtvama nasilja, postaje čovjekom i sam shvaća problematičnost mehanizma bezuvjetnog pripadanja. To je moralna poruka Andrićeva djela.

U jednom trenutku naracije pripovjedač opisuje muslimanske izbjeglice iz Srbije koji su morali bježati od srpskih ustanika na početku 19. stoljeća:

I vreme je činilo svoje. Život je tekao, na izgled nepromenjen. Prošlo je više od trideset godina od ovog razgovora na kapiji. Ali oni kočići, koje su carski mubašir i rujanski serdar sadili po granici, pustili su koren, primili se i rodili sporim ali po Turke gorkim plodom: Turci su morali da napuste i poslednje gradove po Srbiji. I jednog letnjeg dana pritište višegradski most žalosna povorka izbeglica iz Užica.

Bili su oni topli dani sa dugim prijatnim sumracima na kapiji, kad Turci iz čaršije ispune obe terase nad vodom. Tu se u takve dane sepetima dogoni bostan. Zrele dinje i lubenice se hlade po vas dan, a predveče ih kupuje dokon svet i jede na sofi. Obično se dvojica opklade da li je lubenica iznutra crvena ili bela. Onda je raseku i onaj koji je izgubio plati, a svi zajedno jedu, uz razgovor i glasne šale.

Iz kamenih terasa bije još vrelina dana, a sa vode već se javlja hladan dah, uporedo sa sumrakom. Reka je bleštava po sredini a osenčana i zagasitozelena pri obalama, ispod vrba i rakita. (…)

Nikad se čudna i izuzetna lepota kapije ne može bolje osetiti nego u te letnje dane, u ovaj sat. Čovek je na njoj kao na čarobnoj ljuljašci: i zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju belu kuću, tu u strani, sa baštom i šljivikom oko nje. Uz kafu i duvan tu mnogi od tih skromnih građana, koji nema mnogo više od te kuće i ono malo dućana u čaršiji, oseti u takve sate bogatstvo sveta i neizmernost božjih darova. Sve to može ljudima da pruži, i kroz vekove da pruža, jedna građevina, kad je lepa i jaka, u dobar čas zamišljena, na pravom mestu postavljena i srećno izvedena.

(…)

Muškarci su većinom išli pešice, prašni i pogruženi, a na sitnim konjima klatile su se umotane i zabuljene žene ili nejaka deca, uvezana među denjkovima ili na sanducima. Poneki ugledniji čovek jaše na boljem konju, ali nekim pogrebnim kasom i oborene glave, tako da još više odaje nesreću koja ih je ovde doterala. Ima ih koji na konopčiću vode jednu kozu. Neki nose jagnje u naručju. Svi ćute, čak ni deca ne plaču. Čuje se samo bat konjskih kopita i ljudskih koraka i jednolično kloparanje bakrenih i drvenih predmeta na pretovarenim konjima.

Pojava tog premorenog i raskućenog sveta ugasi odjednom živost na kapiji. Stariji ostadoše na kamenim klupama (NDĆ, 106-109, istaknuo – M. Cz.).

U ovom odlomku dolazi do izražaja snaga Andrićeve poetike. U prvom paragrafu (istaknuto kurzivom) pripovjedač suho i hladnokrvno ustvrđuje da „Turci su morali da napuste i poslednje gradove po Srbiji. I jednog letnjeg dana pritište višegradski most žalosna povorka izbeglica iz Užica”. Čitatelj bi očekivao da se narator osvrne na taj događaj, da ga opiše, da zauzme svoj stav prema njemu, da kaže da je protjerivanje ljudi samo zbog njihove pripadnosti strašna tragedija. Ovdje, kako vidimo, ovo nije slučaj (i ne zato što se radi o muslimanima, ista se poetika pojavljuje u opisu prognanih pravoslavaca). Vidimo da sljedeći redak počinje od deskripcije kasabe, opisa – kako vidimo – posve idiličnog: „Bili su oni topli dani sa dugim prijatnim sumracima na kapiji, kad Turci iz čaršije ispune obe terase nad vodom. (...) Onda je raseku i onaj koji je izgubio plati, a svi zajedno jedu, uz razgovor i glasne šale”. S ovim ulomkom započinje opširniji opis, čak na dvije stranice teksta, koji se odnosi na okolnosti u kasabi, s izraženim elementima impresionističke poetike. Kad čitamo fragment: „Nikad se čudna i izuzetna lepota kapije ne može bolje osetiti nego u te letnje dane, u ovaj sat. Čovek je na njoj kao na čarobnoj ljuljašci: i zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju belu kuću, tu u strani, sa baštom i šljivikom oko nje. Uz kafu i duvan tu mnogi od tih skromnih građana, koji nema mnogo više od te kuće i ono malo dućana u čaršiji, oseti u takve sate bogatstvo sveta i neizmernost božjih darova”, čini nam se da takvo nešto ne može (čak ne smije!) pripadati tekstu koji upravo pokazuje ljudsku tragediju kao što je nasilno protjerivanje čitavih sela. Čitatelj bi mogao steći dojam da je pripovjedaču svejedno, da ga ne zanimaju te izbjeglice. Ali to je prividno. Takva strategija zapravo još više dramatizira taj prizor nego izbor bilo kojih, čak i najtragičnijih riječi. Problem pisanja o žrtvi – te o odnosu pripovjedača prema zločinu – teoretizira se u suvremenoj teoriji u okviru studija o holokaustu. Možemo lako zamisliti sličan književni prizor koji bi pokazivao likvidaciju krakovskog geta. Događa se velika tragedija, a pripovjedač opisuje pročelja trokatnica ili vedro lijepo vrijeme. Slične, ali ipak na više načina različite, strategije možemo naći u knjigama Prima Levija ili W. G. Sebalda.

U citiranom odlomku radi se dakle o konfrontiranju neke izvanredne situacije, koja unosi nemir u kasabu, s nečim što bismo interpretirali kao normalan, običan život te kasabe. A taj običan život najbolje simbolizira sljedeći fragment: „Čovek je na njoj kao na čarobnoj ljuljašci: i zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju belu kuću, tu u strani, sa baštom i šljivikom oko nje”. Ti korijeni, koje ovdje simboliziraju dva znaka kuća i kasaba, metonimije su zavičaja, najjednostavnije i najkonkretnije poveznice pojedinca sa životom. Svaki nasilan poremećaj takva stanja mora biti, sam po svojoj prilici, tragičan. U analiziranom fragmentu tek predzadnji paragraf vraća nas na strašan prizor izbjeglica (opet u kurzivu). Da podsjetim na svoju tezu: pripovjedač zahtijeva od čitatelja da on čeka čak dvije kartice teksta – oko pet minuta čitanja! – i da sam zauzme eksplicitni stav; to je nama namijenjeno vrijeme da – očekujući pripovjedačevu reakciju – sami taj prizor definiramo kao tragediju, tragediju koja se može pojaviti uvijek i svugdje, čak i nama u nekim drugim okolnostima (koliko je takvih prizora bilo u zaraćenoj Bosni). U međuvremenu smo sami, silom te strategije, prisiljeni da se oslonimo na naš vlastiti etički stav. Pripovjedačeva šutnja nije semantički prazna (nikakva šutnja nije semantički prazna!), ona nam nameće potrebu djelovanja. Ona je naša moralna obaveza.

Zahvaljujući takvu načinu pisanja, koji je na prvi pogled neutralan (ali, kako vidimo, on to nije), možemo interpretirati pripovjedačev stav. Svaka ljudska žrtva, bez obzira na vjeru ili nacionalnost, tragična je, a najtragičnije jest to što je nastala kao rezultat automatskog i bezuvjetnog pripisivanja i subsumiranja pojedinca cijelom kolektivu. U ovom ulomku pojavljuje se lik jednog izbjeglice, čestog Andrićeva junaka – Salka Ćorkana, neželjenog sina „jedne Ciganke i nekog vojnika”; koji „pripadao je svima i nije bio ničiji”, koji „nikad nije imao svoje kuće ni porodičnog imena” (NDĆ, 108). Bio je lokalna luda. Istaknuti leksički elementi pokazuju da se radi o čovjeku bez identiteta. Nedostaje mu ime, a ime je – gledajući semiotički – uvjet postojanja u našem svijetu (vidi Czerwiński 2010). Bez imena naša kultura ne „primjećuje” predmete ni ljude kao što – kako dokazuju etnolingvistička istraživanja – ne „primjećuje” neke boje ili temperature snijega. I upravo zato je Ćorkan ničiji. Nedostaje mu ime kao identifikacija pripadanja. Rođen je u Višegradu, ali ga je jednom napustio, sad se vraća kao izbjeglica. On, kao čovjek koji ne pripada nigdje ili odjednom svugdje, postaje središnji lik ovog prizora, posve tragičan. Kako nepripadanje nije moguće u našem svijetu, on je – silom prilika – kao i drugi dio stanovništva iz Užica postao pripadnikom jasno definirane grupe: muslimana koji, na temelju ugovora nekih vlasti (političkih institucija), moraju napustiti svoje domove. Negdje u Užicama, gdje je možda našao svoj dom, on se vraća sada kao izbjeglica, opet beskućnik. „Ćorkan sedi nem i nepomičan na jednom od kamenih basamaka. Oko njega razbacane kore od lubenica koje je pojeo za opkladu. Podnimljen je i tužan, oborena pogleda i zanesen kao da ne gleda u kamen pred sobom nego u neku daleku daljina koja se jedva nazire” (NDĆ, 110). On je prava žrtva nemilosrdne logike pripadanja grupi, i time – zahvaljujući piščevoj strategiji – postaje blizak čitatelju.

4.

U romanu su kršćani (u romanu: hrišćani) stigmatizirani samom činjenicom što su kršćani i na taj način postaju žrtve muslimanskih vlastodržaca, o čemu svjedoči više likova: blizanci Stoja i Ostoja, uzidani u stupove mosta (NDĆ, 12–14), kršćanska djeca oduzimana majkama u janjičare (NDĆ, 23) ili dvojica nevinih Srba, starac Jelisije i siromah Mile (NDĆ, 94–99). U tom posljednjem primjeru obojica su pogubljeni samo zato što se u njihovo vrijeme digao Karađorđev ustanak u Srbiji. Ovoga puta Srbi su, zbog svoje kolektivne pripadnosti, postali žrtve. U konfliktnim situacijama kolektivi se još više antagoniziraju i još više homogeniziraju, ne samo unutar vlastite grupe (endogeno: autostigmatizacija), već i izvana (egzogeno: stigmatizacija). I upravo u takvu konfliktnom trenutku Mile je zatečen od strane turskog komandira koji je štitio kasabu od ustanikā. Skrivio je samim tim što je pjevao „buntovničku pesmu” koja se „u poslednje vreme pevala među Srbima”, ali on sam nije imao nikakvu političku namjeru. U pjesmi se pjevalo o djevojci i o barjaku, što su bile njegove najveće želje iz snova: „da ima devojku i da nosi barjak” (NDĆ, 97). „Unezverenog mladića dočekaše kao da je ustaničkivojvoda, iako je bio dronjav i ubog i doveden sa leve obale Drine, gde ustanka nema” (NDĆ, 98).

Automatsko subsumiranje mladića kao pripadnika jednog kolektiva – upravo tako kako je subsumiran fra Petar u pripovijetki Prokleta avlija – temelji se na semantičkom mehanizmu tip-egzemplar. U okviru nekog tipa, ovdje tipa „Srbi”, nalaze se različiti egzemplari, kao Karađorđe, Vojislav Šešelj, Dositej Obradović, i fiktivni poput Mileta. Kategorizacija u kognitivnoj lingvistici , negirajući klasičnu Aristotelovu definiciju kategorizacije, smatra da pripadnost tipu nije pitanje na koje možemo odgovoriti s „da” ili „ne”, već je najčešće pitanje stupnja. Kategorije, kao svojevrstan semantički prostor, imaju stoga koncentričnu narav, o čemu su već pisali Lotman i Uspenski (Lotman, Uspenski 1971). Neki su egzemplari „bolji” (centralni), neki pak su „gori” (periferni). Kako je jabuka u europskoj kulturi prototipni egzemplar tipa „voće” (centralniji), kako je patka manje prototipni egzemplar tipa „ptica” nego kos , tako je i ovdje: Mile realno nije prototipni Srbin ustanik kao što je primjerice Karađorđe ili bilo koji ustanik, ali zbog radikalizacije političke situacije, ovdje ustanka, svaki Srbin postaje – prototipni Srbin. On u očima muslimanā postaje prototipni predstavnik Srba, što ovdje znači: Srba ustanika, iako je „doveden sa leve obale Drine, gde ustanka nema”. Govoreći metajezikom teorije prototipa, Mile je udaljeniji od prototipa, to jest „gori” nego Karađorđe i neki drugi Srbi/ustanici.

Posljedice su, kao za Mileta tako i za starca Jelisija, tragične.

Buna je, sa kraćim ili dužim zatišjima, trajala godinama, i broj tih koji su puštani niz vodu »da idu i traže drugu, bolju i pametniju glavu«, bio je u toku godina vrlo velik. Slučaj je hteo, slučaj koji satire slabe i neoprezne, da su tu povorku otvorila ova dva prosta čoveka, dvojica iż gomile neukih, ubogih i nedužnih, jer ti su često prvi koje hvata nesvestica pred vrtlogom velikih događaja i koje taj vrtlog neodoljivo privlači i guta. Tako su momak Mile i čiča Jelisije, posečeni u istom trenutku, na istom mestu, združeni kao braća, prvi okitili svojim glavama vojnički čardak na kapiji, koje posle toga, dok god su bune trajale, nije gotovo nikad više bio bez takvog ukrasa. I tako su njih dvojica, koji se pre toga nisu čuli ni videli, ostali zapamćeni zajedno i pamćeni su bolje i duže od tolikih drugih, znatnijih žrtava (NDĆ, 100).

I ovdje je riječ o vrlo suhom, kroničarskom zapisu, koji je u isto vrijeme – zahvaljujući svojoj prizornoj neutralnosti – beskrajno dramatičan, i zahtijeva zauzimanje etičkog stava.

U opisivanom prizoru propituje se također pripadnost muslimana pojedinaca grupi odnosno jednog turskog vojnika, komandira koji štiti ćupriju od srpskih ustanika.

Komandir straže, bolešljiv Anadolac, slušao je, još bunovan, nejasne i slabo povezane prevodiočeve reči i s vremena na vreme bacao pogled na starca koji je bez daha i rđave pomisli gledao u njega i očima povlađivao da je sve tako kao što kaže prevodilac, iako reči turske nije znao. Komandiru biva jasno negde u svesti da je ovo neki sumanut kaurski derviš, dobroćudna i bezopasna luda. (…) Komandir bi, što se njega tiče, pustio ovog siromaha i maloumnika da ide svojim putem, ali tu su se sakupili i ostali vojnici i građani - stražari i slušaju ispitivanje. Tu je njegov narednik Tahir, jedan krmeljivi i podmukli pakosnik koji ga je već nekoliko puta panjkao kod starešina i optuživao zbog nedostatka opreza i strogosti. Pa i taj Šefko, koji prevodeći okreće očigledno reči onako kako je najgore po starčevu zanesenu glavu i koji voli da njuška i dostavlja i kad ništa od toga nema, u stanju je da kaže ili da potvrdi rđavu reč. Tu su i ovi varoški Turci, dobrovoljci, koji mrko i važno obilaze varoš, hvataju sumnjive putnike i mešaju se bez potrebe u njihov službeni posao. Sve se tu steklo. I svi su ovih dana kao pijani od nekog ogorčenja, od želje da se svete i da kažnjavaju i ubijaju onoga koga mogu, kad ne mogu onoga, koga bi hteli. On ih ne razume i ne odobrava im, ali vidi da su svi naskočili da čardak već prvog jutra mora da dobije svoju žrtvu, i pribojava se da bi zbog tog njihovog pijanog ogorčenja mogao i on da strada, ako im se usprotivi. Pomisao da bi zbog ovog ludog starca mogao imati neprijatnosti, izgledala mu je nepodnošljiva. A starac sa svojim pričanjem o srpskom carstvu ne bi ni inače daleko došao među Turcima ovoga kraja koji su ovih dana uzavreli kao košnica. Neka ga mutna voda nosi kako ga je ponela (NDĆ, 95-96).

Turski komandir, kako vidimo, opisan je kao osjetljiv i racionalan čovjek, a ne kao neki hladnokrvni predstavnik tlačitelja. Jasno vidi da je uhapšen starac „neki sumanut kaurski derviš, dobroćudna i bezopasna luda”. Ako bi sam mogao odlučivati, on bi starca pustio na miru, ali on ovdje postaje žrtvom svoje kolektivne pripadnosti. Kako ne nastupa individualno, jer je lišen svojih individualnih crta na račun kolektivnih, nije u stanju djelovati u skladu sa svojom savješću. Pritisak zajednice kojoj pripada toliko je jak da ne može iskazati lojalnost svojoj grupi jer bi u protivnom mogao i sam stradati od te iste grupe, postati njezina žrtva. On uistinu i jest žrtvom, ali na drugi način. Prisiljen je djelovati protivno svom uvjerenju i stoga platiti danak zajednici, svojevrstan danak solidarnosti .Teško je reći što se unutar tog lika događa jer Andrić, kako je rečeno, vrlo rijetko daje eksplicitnu psihološku analizu. Ali čitatelj, suočen s ovom situacijom, opet mora zauzeti neki stav, mora sam psihologizirati lik. Mora sam sebe zapitati što bi on napravio da je na mjestu spomenutog komandira. I na takav način sam konceptualizira taj prizor kao tragičan, iako je sam pripovjedač imitirajući komandira na prvi pogled odobrava njegov izbor („Neka ga mutna voda nosi kako ga je ponela”). Ali ovo opet nije puko odobravanje. Bez obzira na donesenu odluku, pretpostavljamo da je ona teška, a paradoksalnost te situacije, konačno pristajanje komandira da zašuti i da se preda logici zajednice, u svojoj je prilici moralističkog tipa. U ovom konfliktu individualističke čovječnosti s neizbježnom i hladnokrvnom logikom grupe, poraz je čovječnosti i pobjeda zla nametnutog odozgo, od kolektiva – uistinu institucije – koji traži bezuvjetnu osvetu. To želi pokazati Andrić.

U okviru takve diskusije o kategoriji kao modusu produkcije značenja valja skrenuti pažnju na još jednu stvar, naime na pripadnost grupi dvaju likova: Abidage – prvog vezirova povjerenika za gradnju mosta i drugog povjerenika Arifbega. Obojicu definira tip „Turci”, odnosno oni njemu pripadaju. Nije ovdje potrebno podsjećati koliko je negativno ocrtan Abidaga. Za njegova nadziranja gradnje mosta činjene su strahote protiv lokalnog stanovništva, uključujući barbarsko nabijanje na kolac Radisava. Za razliku od njega Arifbeg je „posve drugačiji čovek” (NDĆ, 65), „miran, zdrav i pošten čovek” (NDĆ, 66). Obojica su pripadnici te iste grupe, „Turaka” ali ne radi se „domaćim Turcima”, već doseljenim činovnicima neslavenskog porijekla. Prirodno znamo da grupe nikada nisu homogene, homogene su samo slike ili predodžbe o njima. U grupama se nalaze različiti ljudi. Govoreći kognitivnim jezikom rekli bismo da su oni ili „bolji” (centralniji) ili „gori” (periferniji) egzemplari toga tipa. Imamo dakle centralnije (bliže prototipu) Turke i periferne (udaljenije od prototipa) pripadnike toga kolektiva. Ali pitanje je sljedeće: tko je praviji – to jest prototipniji – Turčin, Abidaga ili Arfibeg?

Odgovor na takvo pitanje nije enkodiran u samom romanu nego se stvara u činu čitanja. Od čitatelja će ovisiti kakvu će interpretativnu mrežu nametnuti tekstu. A treba reći da se takva interpretacija temelji uvijek na stereotipima koje čitatelji već posjeduju, a koje – da paradoks bude veći – proizlaze iz njihove, to jest čitateljeve, pripadnosti grupama. Ako, svjesno ili nesvjesno, smatramo da su Turci kao ujednačen kolektiv negativan tip, onda ćemo Abidagu izabrati za prototip Turaka. Ako mislimo drugačije, onda će Arifbeg postati prototipom u našoj spoznaji jer ćemo htjeti time rasteretiti grupu negativne konotacije. Na takav se način kolektivi u očima čitatelja polariziraju, a pojedini čitatelji opravdavaju vlastite predodžbe i vlastite stereotipe te ih, ujedno, reproduciraju. Na takav način neizbježna pripadnost grupi nije samo stvar svijeta Andrićeva romana nego i vanjskog sudionika toga svijeta – čitatelja koji u tom svijetu pronalazi sličnosti sa svojim, čak na takvim paradoksalnim i nesvjesnim razinama.

Govoreći o tome treba još pokrenuti i sljedeće pitanje: je li nemilosrdni Abidaga prije svega Turčin (pripadnik grupe) ili čovjek (pojedinac koji čini zlo) ili možda običan kriminalac ? I opet, da bismo to razumjeli, moramo se okrenuti više čitatelju nego piscu. Pisac je već stvorio jedan lik, lik koji je, nema sumnje, negativan sam po sebi, i teško bi bilo naći koga tko bi u njemu prepoznao dobrog čovjeka. Ali što radi čitatelj? Sve, naravno, ovisi o njegovu individualnom senzibilitetu i kolektivnoj pripadnosti koja nameće određenu spoznajnu mrežu. Čini se da prosječan primatelj književne poruke koji nastupa kao pripadnik zapadne – u širokom smislu – kulture, vidi kod tog pojedinca crte cijele grupe. Prenosi ih s pojedinca na zajednicu (mehanizam pars pro toto). S druge strane, kako već posjeduje u svojoj spoznaji sliku Turaka kao divljih ljudi, on apriorno projicira na pojedinca taj svoj stereotip (mehanizam totum pro parte). Takav čitatelj nameće tom protagonistu orijentalistički diskurs, i time reproducira negativnu viziju Orijenta stvorenu u okviru zapadne, kršćanske kulture. Isključivo sofisticirano i iznijansirano čitanje može osloboditi Abidagu (je li sasvim?) da ga se interpretira kao paradigmatičnog predstavnika Turaka, odnosno nositelja karakterističnih crta pripisivanih tom kolektivu.

Problem neizbježnosti pripadanju kolektivu pojavljuje se također u trenutku kada se provodi u djelo okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske carevine. U kasabi se stvaraju dva bloka. Jedan – predvođen Karamanlijom – jest za oružani otpor, drugi – kome je na čelu Alihodža Mutevelić (taj isti Alihodža za kojeg Robert Hodel tvrdi da je, poput popa Nikole, „duhovni predvodnik” konzervativnog begovskog unuka Bahtijarevića) – zalaže se za prihvaćanje novog političkog uređenja. S ulaskom austrijske vojske u Višegrad, kad je hodža istinski doživio promjenu političkih okolnosti, „odjednom mu je bilo jasno da je svršeno sa njim, sa svima njegovima i svime što je njihovo, svršeno jednom zauvek, ali na neki čudan način: oči gledaju, usta govore, čovek traje ali života, pravog života nema više” (NDĆ, 139). Njegov očaj je očaj čovjeka koji gubi smisao i identitetsko uporište. Novo političko uređenje znači novo nasilje, opet nastupa opresivno jer se opet ljudi smatraju pripadnicima određenih kolektiva. Dolazi „ovako vreme, pa čovek propadne tako da ne može ni da izgine ni da živi, nego trune kao direk u zemlji i svačiji je samo ne svoj” (NDĆ, 139).

Pitanje odgovornosti pojedinca za kolektiv kojem, svjesno ili nesvjesno, pripada jest pitanje koje se propituje u vezi jednog došljaka u Višegrad, Pjera Sola, zvanog Pero Talijan. Kada je izvršen u Ženevi atentat na caricu Jelisavetu, rukom Talijana Lukenija, sam Pero – nekako automatski – osjećao je grižnju savjesti isključivo zbog toga što je bio zemljak atentatora:

Kad je, vraćajući se s posla, siv od kamene prašine i umrljan bojama, majstor Pero pročitao oglas na kapiji, on je nabio šešir na oči i grčevito stisnuo svoju tanku lulu koju je uvek držao u zubima. I koga god je sreo od uglednijih i ozbiljnijih ljudi, dokazivao mu je da on, iako je Italijan, nema ničeg zajedničkog sa ovim Lukenijem i njegovim odvratnim zločinom (NDĆ, 235-236).

I dalje će reći: „Stid me, stid me (...) U oči nikom ne mogu da pogledam“ ili „Stidim se sto sam živ”, govori s greškama (NDĆ, 236). U daljnjem toku radnje saznajemo da je za vrijeme tursko-talijanskog rata u Tripoliju Pero stigmatiziran ne toliko samo sam od sebe, kao što je prije bio slučaj, već od strane muslimanskih građana kasabe koji ga okrivljuju za poteze grupe kojoj on, tobože, pripada:

Desi se da u to vreme, vraćajući se sa posla, prođe preko mosta onaj Petar Talijan, majstor Pero, u svom platnenom odelu belom od kamene prašine i umazanom bojama i terpentinom. Ostareo je i još više pognut, skroman i bojažljiv. Kao i prilikom Lukenijevog atentata na caricu, po nekoj njemu nerazumljivoj logici, i opet je on kriv za nešto što su negde u svetu uradili njegovi zemljaci Italijani sa kojima on već odavno nema nikakve veze. Tada neko od turskih mladića vikne:

— 'Oćeš, kurvo, Tripolis? Evo ti, na!

I vičući odmeraju za njim »od šake do lakta« i čine druge nepristojne pokrete. A majstor Pero, onako umoran i poguren, sa alatom pod pazuhom, nabije samo šešir jače na oči, stisne grčevito lulu zubima, i pohita svojoj kući uz Mejdan (NDĆ, 267).

U ovom slučaju vidimo jasno da dolazi do pojednostavljene sinonimizacije, na bazi sinegdohe, dvaju entiteta: pojedinačnog (čovjek) i zbirnog (grupa, nacija). Na taj način individuum postaje automatski i zapravo bezuvjetni zastupnik kolektiva, i snosi svu odgovornost za ponašanje grupe. I još više. Redukcija pojedinca na razinu grupe znači zapravo nametanje tom pojedincu svih karakterističnih crta koje odlikuju, ili bolje rečeno: koje se smatra da odlikuju, tu zajednicu kojoj pripada. U takom slučaju taj pojedinac je sveden na niz karakteristika koje se pripisuju kolektivu i na takav način lišen je svojih osobnih karakteristika. Takav mehanizam djeluje i u drugom smjeru. On je, kao pripadnik određene grupe, predstavnik te grupe. Gdje god i kako god nastupa, on je uvijek prije svega predstavnik grupe, a ne pojedinac. Slučaj dehumanizacije Pere Talijana dobro ilustrira taj problem.

Najparadigmatičniji primjer lika koji nije očigledan pripadnik nikakve zajednice jest doktor Cologna iz drugog Andrićeva romana Travnička hronika. Taj „čovek bez korena” tražio je sintezu različitih religijskih modela i pokušavao je biti čovjek bez jasnog pripadanja grupi. Upravo on citira riječi pjesnika sufi Dželaledina Rumija: „Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit’ sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna i sa mora” (TH, 299). I sam kaže: „Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumeti jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavičaj bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme” (TH, 299). Kako naša logika ne voli hibridne ličnosti, na ivici između dva sveta, to ga je „odvajalo i otuđivalo od ljudi i društva i dovodilo u sukob sa logikom i zdravim smislom ostalog svijeta” (TH, 263). I na kraju je morao stradati. Kako zdravi smisao našeg svijeta ne prihvaća otuđene beskućnike bez korijena, on na kraju doživljava poraz i prima – u nejasnim okolnostima – islam, dakle opredjeljuje se. Uskoro nakon toga ubijen je ili je sam počinio samoubojstvo.

5.

U svijetu prožetim identitetima koji nanose čovjeku/pojedincu zlo nema nade, i nema spasa. Bijeg od kolektiviteta, i potraga za individualnošću, uvijek su neuspješni. Ljudi samo u dvjema situacijama mogu prestati biti bezuvjetni pripadnici zajednica. To je ili smrt ili velika tragedija izazvana prirodnim katastrofama. Radisav umire mučenički, ali ne kao Srbin, već kao čovjek koji se usprotivio vlasti. Činjenica da on poslije funkcionira među Srbima kao nacionalni heroj ili mučenik za vjeru, stvar je živućih ljudi kojima su pripadnosti neizbježan način kategoriziranja svijeta. Mrtvima to više nije potrebno. Drugi slučaj kada barijere među kolektivima, međuetničke granice, nestaju jest onaj za vrijeme poplave (povodnja). „Izmešani Turci, hrišćani i Jevreji. Snaga stihije i teret zajedničke nesreće približili su ove ljude i premostili bar za večeras onaj jaz koji deli i jednu veru od druge i, naročito, raju od Turaka” (NDĆ, 84) jer – kaže pripovjedač na drugom mjestu – „ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživjela nesreća” (NDĆ, 82). U oba trenutka čovjeku prestaje biti važna kolektivna pripadnost. U ratu, koji je inačica nesreće, ali izazvane ne od strane prirode već samog čovjeka, do izražaja dolazi potpuno druga logika, logika grupne pripadnosti:

Građani čije su kuće u središtu varoši, u blizini mosta i druma, prešli su sa porodicama na Mejdan ili u druge zaklonjene i udaljene mahale, kod rođaka ili poznanika, da bi se sklonili od bombardovanja. To bežanje sa decom i najnužnijim stvarima podseća na one teške noći kad bi na kasabu naišao »veliki povodanj«. Samo što ovoga puta ljudi raznih vera nisu pomešani ni vezani osećanjem solidarnosti i zajedničke nesreće, i ne sede zajedno, tražeći u razgovoru pomoći i olakšanja kao nekad. Turci su po turskim kućama a Srbi, kao okuženi, po srpskim. Ali i tako rastavljeni i podeljeni, oni žive manje-više jednako. Zbijeni po tuđim kućama, ne znajući šta da rade sa dugim vremenom i sa svojim brižnim i zbunjenim mislima, dokoni i praznoruki kao pogorelci, u strahu za život, u neizvesnosti za imanje, mučeni suprotnim nadama i željama koje, naravno, i jedni i drugi kriju(NDĆ, 346).

Kao posljedica Sarajevskog atentata dolazi do još veće radikalizacije kolektivā, a Srbi su – opet, kao za vrijeme Karađorđeva ustanka – meta napada vlasti:

U kasabi je tek tada otpočela prava hajka na Srbe i sve što je sa njima u vezi. Ljudi se podelili na progonjene i na one koji gone. Ona gladna životinja koja živi u čoveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povesnici dešava, prećutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrše u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubeđenja. Čovek čista duha i otvorenih očiju, koji je tada živeo, mogao je da vidi kako se vrši to čudo i kako se celo jedno društvo preobražava u jednom danu. Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na vekovnoj tradiciji, u kojoj je uvek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i verske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svirepstava ali i čojstva i merhameta i osećanja za red i meru, osećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo opštim interesima zajedničkog života. Ljudi koji su četrdeset godina vodili reč u čaršiji nestali su preko noći, kao da su svi odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama koje su oni oličavali (NDĆ, 336-337).

Ovo je prvi i zadnji put da je pripovjedačev stav o strahotama nadolazećeg vremena izrečen toliko dosljedno: „Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na vekovnoj tradiciji, u kojoj je uvek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i verske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svirepstava ali i čojstva i merhameta i osećanja za red i meru, osećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo opštim interesima zajedničkog života”. Ako je pripovjedač bar malo odraz samog autora romana, ove riječi mogle bi se učiniti čudnima. Andriću – autoru – pripisujemo angažiranost u ideologiju jugoslavenskog nacionalizma, a sarajevski atentat, i Prvi svjetski rat, otvorili su put ostvarenju tog cilja. Umjesto atmosfere trijumfalizma i radosti – zar ne i očekivane? – ovdje dolazi do izražaja apokaliptički ton, kraj čaršije – kraj jednog, ne idealnog ali realno postojećeg svijeta. Kako inače protumačiti katastrofički ton u zaključku romana ako se o tom romanu tvrdi da on izražava jugoslavensku/srpsku ideologiju, ideologiju koja upravo pobjeđuje? Na to pitanje nema odgovora.

U gore navedenom citatu vidimo da se težina grupnih pripadnosti ne temelji više na religijsko-nacionalnom identitetu, već se svodi na one koji vladaju i one kojima se vlada, „progonjene i na one koji gone”, tlačitelje i one koje su potlačeni. Na taj način pojam vlasti – „gospodari ljudskih sudbina” (NDĆ, 316) – postaje najizraženija kolektivna kategorija (ova tvrdnja ne znači da kategorija vlasti ne postoji u ranijim dijelovima romana, ali tada je relativiziranija jer upravo konfesionalne pripadnosti imaju važnu ulogu). Prema Enveru Kazazu upravo relacija vlastodržaca i podanika jedan je od najizraženijih problema Andrićeve poetike. Riječ je o vlastodržačkoj paranoji i fobiji podanika na kojoj se temelji društveni sistem (Kazaz 2012b, 44). Takva dioba mora izazivati homogenizaciju kolektiva:

Jer, oni koji vladaju i moraju da tlače da bi vladali, osuđeni su da rade razumno; a ako, poneseni svojom strašću ili naterani od protivnika, pređu granice razumnih postupaka, oni silaze na klizav put i označavaju time sami početak svoje propasti. Dočim se oni koji su tlačeni i iskorišćavani, lako služe i razumom i bezumljem, jer su to samo dve razne vrste oružja u stalnoj, čas podmukloj čas otvorenoj borbi protiv tlačenja (NDĆ, 92-93).

Vidimo da je ovdje odnos tlačitelja i potlačenih apsolutiziran i predstavljen kao univerzalan mehanizam te vođen silom prilika. Pojedinac ne može drugo nego se približiti svom kolektivu, mora primiti određenu matricu ponašanja. Stoga se „moć kolektivno-autoritarnog koncepta nacionalnog identiteta internalizira u svakog pojedinca” (Kazaz 2012b, 45). Govoreći metajezikom kognitivnih znanosti, rekli bismo da svi egzemplari postaju prototipi određenog tipa.

Beznadnost ljudske egzistencije je i u tome da je to sudbina svakog pojedinca bez obzira gdje se rodi te gdje i kako živi. Slika kasabe je paradigmatična i mogla bi se pojaviti, doduše u drugačijem obliku, svugdje. „Tako su se obnavljali naraštaji pored mosta, a on je kao prašinu stresao sa sebe sve tragove koje su na njemu ostavljale prolazne ljudske ćudi ili potrebe, i ostajao posle svega nepromenjen i nepromenljiv” (NDĆ, 103). To je, kako kaže Kazaz, „Andrićeva filozofija historije kao stalnog obnavljanja patnje” (Kazaz 2012b, 49). Kako kaže pripovjedač, u ime Alihodže, u zadnjim dijelovima romana, „svi smo ionako mrtvi, samo se redom sahranjujemo” (NDĆ, 367). Samo je most nijemi svjedok zbivanja, on je i dokaz toga da svako veliko kulturno ostvarenje iz prošlosti, koje danas cijenimo i kome se divimo, podrazumijeva i ljudske žrtve. On se „ne menja ni sa godinama ni sa stolećima, ni sa najboljim promenama ljudskih života” (NDĆ, 112). Ta nepomična i vječna prisutnost mosta koji je „stajao večiti i večito jednaki” (NDĆ, 263), i koji je hladnokrvno promatrao sve ljudske nevolje i tragedije može biti – bar u shvaćanju modernističkog skeptika – metafora Boga, koji šuti kad njegova djeca pate. U tome je nerazumljiv i neshvatljiv; i time postaje alegorija Jobovog motiva. Patnja je posljedica života samoga jer je život vođen besmislenim pravilima na koji uglavnom nemaju utjecaj pojedinci. Jedan od čimbenika koji pridonosi besmislenosti i beznađu je neizbježna pripadnost grupi jer identiteti najčešće traže beskrajnu lojalnost, ne snose razliku, mrze dvojnu pripadnost i svakojaku hibridnost. Ovo je najhumanija, ali i obeshrabrujuća poruka Andrićeva romana.

6.

I za kraj. Izuzetna moć Andrićeve književnosti leži u tome da on – kroz priču, puki slijed događaja, a ne kroz filozofski zamagljene argumentacije – spaja sa sobom konkretne pojave i zbivanja s apstraktnim predodžbama o njima koje funkcioniraju kao spoznajne sheme u našem pojmovnom sistemu. Takva konfrontacija, nekako nehotice, pojačava naše saznanje o čovjekovoj slabosti prema svim sustavima simboličke i suštinske moći. Time se stoga demaskira sudbina običnog čovjeka u svijetu u kojem, osim prirodnih opasnosti, ima i čisto ljudsko ugrožavanje pojedinca i njegova života. Čini se da su sva ta uvjerenja, koja proistječu iz realnih povijesnih okolnosti, uklesana duboko upravo u bosansko-hercegovačku književnost, a sam je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, pisac sve Bosne.

Taj pisac sve Bosne imao je sličnih problema kao i njegovi junaci, i za života i poslije smrti. U svojim mlađim godinama, dok je studirao u Krakovu, piše svom prijatelju Vojku Durbešiću sljedeće riječi: „Raskinuo sam, sad svejedno čijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama. (...) Ne osjećam privrženosti”, ali odmah nakon toga „Ja nisam Ja! I niko nije on sam! I u samoći nisam više sam, jer u meni su svi dužnici i svi verovnici, jer me u ogledalu stalno čeka slika moga oca i jer u meni živi jasan glas matere moje. O, živi i pokojni u meni, teret su velik i neminovan su zakon, ali će ih osenčiti moja bela duša i oni će biti nešto, što je bilo, jer je ona jača i od živih i od mrtvih” (vidi za: Lovrenović 2008, 7–8). Nije valjda slutio da će poslije svoje smrti i sam, ali od strane drugih, postati meta neminovnog identificiranja s različitim kolektivima. Paradoksna prepiranja oko njegove pripadnosti u pojedinim južnoslavenskim književnostima simbol su sudbine pojedinca koji se ne može ugnijezditi nigdje i živi svugdje jer svatko mora pripadati nekoj grupi. A njegov pravi i jedini zavičaj je nesumnjivo – kako to definira Maria Dąbrowska-Partyka (2004) – pogranični prostor, prostor bez jasno određenih granica.

Sarajevske Sveske 43-44, 2014.

LITERATURA

Andrić, Ivo (1963), Na Drini ćuprija, Sabrana djela Ive Andrića, Zagreb.

Czerwiński, Maciej (2010), Kodifikacija jezika i kanonizacija književnosti kao semiotički procesi. Teze, [u:] Njegoševi dani II, ur. T. Bečanović, et. al. Nikšić, s. 21–34.

Dąbrowska-Partyka, Maria (2004), Ivo Andrić albo paradoksy pogranicza, [u:] Literatura pogranicza – Pogranicza literatury, Kraków, s. 69–82.

Duraković, Enes (2012), Kulturni arhiv osporavanja i „pripitomljavanja“, [u:] Obzori bošnjačke književnosti, Sarajevo 2012, str. 44–89.

Hodel, Robert (2012), Andrić i socijalno pitanje, [u:] Ivo Andrić – 50 godina kasnije, ur. Z. Lešić, F. Duraković, Sarajevo, str. 27–38.

Hodel, Robert (2008), Zajednica i društvo u Andrićevom romanu Na Drini ćuprija, „Sveske Zadužbine Ive Andrića“, 25/2008, Beograd, s. 157–171.

Kazaz, Enver (2012a), Od povijesnog do simboličkog toposa (Nad Andrićevim pripovjedačkim opusom), [u:] Subverzivne poetike (tranzicija, književnost, kultura, ideologija), Zagreb–Sarajevo.

Kazaz, Enver (2012b), Univerzalnost političkog romana, [u:] Ivo Andrić – 50 godina kasnije, ur. Z. Lešić, F. Duraković, Sarajevo, str. 39–52.

Kulenović Tvrtko (1995), Rezime, Sarajevo.

Lešić, Zdenko (2012), Pripovjedač Ivo Andrić, [u:] Ivo Andrić – 50 godina kasnije, ur. Z. Lešić, F. Duraković, Sarajevo, str. 53–72.

Lotman, Jurij; Uspienski, Boris (1977 [1971]), O semiotycznym mechanizmie kultury, [u:] Semiotyka kultury, Warszawa, red. E. Janus i M. R. Mayenowa, preveo na poljski: Jerzy Faryno, s. 147–170.

Lovrenović, Ivan (2008), Ivo Andrić, paradoks o šutnji, „ARS“, god. XIII, br. 1–2, s. 1–36.

Rosch,Eleanor (1977), Human Categorization, [u:] Studies in Cross-Cultural Psychology, New York/London, vol. 1, s. 1–49.

Wierzbicki, Jan (1965), Ivo Andrić, Warszawa.