Ivan Lovrenović

Scit enim Deus quod quocumque die comederitis ex eo, aperientur oculi vostri: et eritis sicut dii, scientes bonum et malum.

Gen 3,5 (Vulgata)

Omnes denique alumnos et administros Ecclesiae paterna caritate admonemus, ut ad sacras Litteras adeant summo semper affectu reverentiae et pietatis; nequáquam enim ipsarum inteligentia salutariter ut opus est patere potest, nisi remota scientiae terrenae arrogantia, studioque sánete excitato ejus que desursum est sapientiae.[1]

Leo XIII

I.

Je li Biblija opasna knjiga? Da, Biblija je opasna knjiga. Zašto je pak odgovor na naslovno pitanje, čim se dublje promisli, potvrdan i zašto ima barem dva protuslovna smisla, pokušat ću, makar ovlaš-no, obnavljajući vlastito iskustvo s tim problemom, natuknuti u ovom autsajderskom ogledu, možda nedostojnoj reakciji na tri nedavna dostojna poticaja, i to zbog mojih slabih, ili nikakvih, kompetencija na području biblicistike, biblijske historiografije, i drugih disciplina, napose teologije, a osobito zbog naravi teme, koja je, praktički, neis­crpiva, čak i onda kad se njome bave najupućeniji istraživači, o čemu svjedoci nepregledna bibliografija — puna međusobnih pobijanja — posvećena tome području. Zmija, obraćajući se Adamu i Evi u Raju zemaljskome, i papa Lav XIII., obraćajući se njihovim potomcima koji služe Raju nebeskome, govore dvama dijametralno suprotnim je­zicima: ona obećava razlikovanje, raščlanu, analizu, beskrajno mrv­ljenje do svake monade, spoznajnu oholost; on apelira na skromnost, nadzemaljsku nadahnutost, cjelovitost. Biblijska egzegeza, kroz stoljeća, slijedila je ili jednu ili drugu strategiju, ili ih je kombinirala, i laik, poput mene, imajući pred sobom sveti tekst, nikada ne može biti siguran na kojem se od ta dva puta nalazi, premda je zmijin mnogo prohodniji.

Prvi je poticaj nedavna preporuka pape Franje katoličkim vjerni­cima o čitanju Biblije.

Drugi je poticaj istraživanje pod naslovom Religijsko vjerovanje i nacionalna pripadnost u Centralnoj i Istočnoj Europi (Religious Belief and National Belonging in Central and Eastern Europe, Pew Research Center, May 2017), kojega su rezultati djelomično objav­ljeni, osobito što se tiče Hrvatske, u Globusu br. 1381 (25. V. 2017.).

Treći je poticaj približavanje pedesete obljetnice Zagrebačke Biblije (1968.), a od njenih smo suradnika samo još četvorica živi: Bonaventura Duda, Ivan Golub, Zvonimir Mrkonjić i ja, i razumno je pitanje da li ćemo je dočekati.

Svaki stav koji se ovdje iznese, i kad mu, kao ni meni, nije svrha da to izazove, može, u najmanju ruku s gledišta triju objavljenih religija, biti osumnjičen zbog heterodoksije: judaizma, kršćanstva i islama. No, to je grijeh koji prijeti svakome tko se, čak i s najortodoksnijih polazišta, prihvati ove teme, a nema zaštite ni od na­pada s ateističkih ili agnostičkih svjetonazora. Ovaj je ogled zato skroman pokušaj da, u kratkim potezima, iznesem meni najbitnije etape, od mladićstva do zrele dobi, osobnoga susretanja s Biblijom.

II.

Papa Franjo, dakle, ozbiljno, a možda pomalo i u šali, nedavno je na Trgu sv. Petra u Vatikanu katoličkim vjernicima savjetovao da, umjesto mobitela, u džepu nose Bibliju i da je čitaju, kao izvor promišljanja. Taj, donekle iznenađujući, prijedlog, premda s odobra­vanjem dočekan u Crkvi, zapravo - iako toga mnogi nisu ni svjesni - uopće nije u skladu s njezinom donedavnom tradicijom. Ona je, možda mnogo više nego što se, na prvi pogled, čini, kasni odjek pro­testantizma, kojem se samom, u međuvremenu, sve više oprašta, ili naprosto zaboravlja, otpadništvo, a, za razliku od katolicizma, on naučava da između pojedinca i Boga postoji samo Biblija. Preokret se, praktički, zbio tek na Drugome vatikanskom koncilu. Biblija je pak tako složena verbalna tvorevina, a njezin utjecaj na povijest našega svijeta, od početaka, tako dubok, a i kontroverzan, da bi se mogao optužiti kao neoprostiva oholost svaki pokušaj da se nje­zine teološke, političke ili kulturne implikacije svedu na nekoliko priprostih uvida. Zato ću se, da ponovim, ograničiti na to da, kao pisac laik, u najopćenitijim potezima, iznesem samo to kako sam se, od mladosti do staračke dobi, upućivao u sveti tekst i s kakvim sam se dilemama susretao, nalazeći opravdanje u činjenici što sam, prije pola stoljeća, i sam dao skroman prinos nastanku Zagrebačke Biblije 1968.

Često se, naime, čulo, ne samo među ateistima i agnosticima nego i u samoj Katoličkoj crkvi, da je Biblija opasna knjiga: prvi­ma, još od ogorčene polemike između Kelsa i Origena - prvoga koji se zalagao za doslovno i drugoga koji je razvijao alegorijsko tuma­čenje - kao prepreka razvitku slobodne misli; drugima kao sveti tekst, kojem je autor sam Bog, što i vjernika, umjesto da ga vodi k spasenju, može, zbog njegova pogrešnog razumijevanja, strovaliti u vječnu propast. No, bez obzira na to kojem je stavu suvremeni čovjek naklonjeniji, jedno će moći prihvatiti kao bjelodano: Biblija je paradoksalna knjiga, ili zbirka knjiga. Čak ni svjetovni čitatelji, osobito oni koji ne prihvaćaju Božje autorstvo biblijskih tekstova, ne mogu ih doista razumjeti ako zanemare njihovu temeljnu teološko-pedagošku svrhu: iako se pritom ne moraju slagati ni s judaizmom ni s kršćanstvom, mogu ozbiljno naškoditi vlastitome shvaćanju ako je ne budu uzimali u obzir.

Uzgred napomenimo da se opravdano upitati nije li tako s ra­zumijevanjem svakoga svetog teksta u drugim, tzv. neobjavljenim, religijama, kao što su Vede, Upanišade, Bhagavad-gita, Avesta, Tao Te King itd., koje, najčešće, primamo kao svojevrsne iskopine kul­turne arheologije ili, naprosto, kao spise što izazivaju tek estetsku fascinaciju, jer ono što je, u njihovim društvima i u njihovo doba, u njima pobuđivalo dubok religiozni doživljaj zauvijek nam izmiče, naprosto zato što on rijetko gdje postoji u čistu obliku, izdvojen iz zamršenoga društvenoga konteksta, koji nam je, u međuvremenu, postao nerazmrsiv.

U vlastitom iskustvu nalazim psihološku osnovu dileme: kao da sam u ono što kažem, ili napišem, siguran samo dotle dok, kao svo­jevrsna mentalna opijenost, djeluje čarolija izgovorenih, ili napisa­nih, riječi, s njihovom nedoglednom asocijativnom umreženošću, ili na temelju slučajne podudarnosti s trenutnim emocionalnim sila­ma, ali čim pobliže stanem ispitivati njihov smisao, u meni, gotovo neizbježivo, proklija klica sumnje, koja se katkad prometne čak u zgađenost.

Mi, naime, često zaboravljamo da su u velikoj starini, u pretpismenim ili jedva pismenim društvima, riječi bile dijelovi magijskih, ili obrednih, formula i da su izazivale neusporedivo snažnije druš­tvene učinke nego što danas možemo i zamisliti: stoga jedva da i naslućujemo smisao činjenice da je cijelo hebrejsko Sveto pismo sa­bijeno tek u nešto više od 8 tisuća riječi, što, s jedne strane, govo­ri o neobičnom brojčanom siromaštvu vokabulara Duha svetoga i, istodobno, gotovo o nedokučivom bogatstvu značenja svake pojedine njegove jedinice. Naime, što je društvo sljubljenije zbog sustava za­jedničkih vjerovanja i običaja, pogotovu u kulturi u kojoj jezik ne služi analitičkim nego evokativnim svrhama, pa se božanske po­ruke preko proroka i svećenika, što se iznose više kao približan podsjetnik na krajnju svrhu nego kao njihov do svake pojedinosti ustrojen prikaz, primaju integrirano, tj. istodobno i razumom i osje­ćajima. To je svojevrsna naravna recepcija božanskih naredaba i opomena. No, čim iskrsne potreba da se sveti tekst prenese u jezik drukčije kulture, koji pobuđuje potpuno različit svijet emocionalnih i intelektualnih asocijacija, neizbježivo se nameću dvije zadaće, od kojih svaka isključuje spontano primanje: da bi se njegov smisao što točnije prenio u drugi jezik, on sam mora biti što pouzdanije utvr­đen, tj., što je svojevrsni paradoks, izvornik mora biti brižljivo raz­motren u svjetlosti budućega prijevoda, i, na kraju, provjera - koja nikada nije apsolutna - mora poći u obrnutom smjeru. Jer, njegovo je spontano primanje samo pretpostavljalo vjeru; utvrđivanje smisla pak zahtijeva provjeru, što nikako nije jedno te isto.

Zato se ne može dovoljno visoko ocijeniti praktična mudrost Tridentskoga koncila koji je, da presretne pogibeljnu kaotičnost u tumačenju svetoga teksta, formulirao tri ključne odredbe: prvo, svi­ma je knjigama Staroga i Novoga zavjeta autor Bog; drugo, jedino ih Katolička crkva, po ovlasti Isusa Krista, ima pravo ne samo tu­mačiti nego i vjerno čuvati; treće, latinska Vulgata sv. Jeronima, stoljećima liturgijskom upotrebom potvrđena u Crkvi, proglašava se autentičnim tekstom i time, de facto, stječe status izvornika, čime se nipošto ne poriče važnost proučavanja hebrejske ili grčke matrice.

Sve tri koncilske odredbe otad stavljaju Sveto pismo pod apsolutni nadzor Katoličke crkve, kao utuk protestantizmu - koji je, u tom po­gledu, možda imao više povjerenja u vjeru svojih sljedbenika — osla­njajući se pritom, očito, i na pravovjernost znamenitoga sveca: on, na latinskome, jeziku što ga svi razumiju, jamči praktičnu vjerodo­stojnost božanske poruke. Tako prijevod već drugi put ulazi u same temelje Crkve. Prvi se put to dogodilo u 3. st. pr. Kr., kad je Ptolemej Filadelf, po legendi, sakupio 72 prevodioca da s hebrejskoga na grč­ki prenesu Sveto pismo kako bi našlo mjesto u njegovoj znamenitoj Aleksandrijskoj biblioteci. Premda to djelo, Septuaginta, uvelike odudara, rasporedom knjiga i njihovim sadržajem, pa i znatno ve­ćim brojem, od današnjega hebrejskog originala, rani se crkveni oci gotovo potpuno na taj prijevod oslanjaju kao na standardni tekst.

Da bi rastumačio česte neusklađenosti između hebrejskog izvor­nika i grčkoga prijevoda, sv. Augustin, u Državi Božjoj, posegao je za jedinstvenim i, u stanovitom smislu, neoborivim argumentom: „Ta se razlika i ne smatra krivotvorinom, a ni sam ne mislim da je uopće treba smatrati takvom. Nego, ondje gdje nije posrijedi pisar­ska omaška, i gdje bi smisao bio u skladu s istinom i propovijedao bi istinu, treba vjerovati kako ti ushtjedoše izreći štogod drukči­je potaknuti božanskim Duhom, ne po prevoditeljskoj zadaći nego po proročkoj slobodi. Stoga se s pravom apostolsko učenje služi ne samo hebrejskim predlošcima nego i prijevodom Sedamdesetorice, kad se navode svjedočanstva o Svetome pismu.“ Prevoditelj je tu, prvi put, postao autentični prenosilac Božje poruke, a granica što izvornik odjeljuje od prijevoda sasvim je uklonjena. Tridentski kon­cil, privremeno, u svojem je okrilju, dakle, zaustavio moguće opasne egzegetske kontroverzije, ali je, dugoročno, samo prikrio jaz, što će sve dublje zjapiti - kad je posrijedi svetopisamski tekst i ne samo njegovo tumačenje nego i njegova kritička uspostava - između vjere i provjere: to se, prije svega, odnosilo na potragu za autentičnim tekstom Vulgate.

Prije svega, da ponovimo: koncil je za sve knjige Staroga i Novoga zavjeta ustvrdio da im je autor Bog (que unus Deus sit auctor). Što se Vulgate tiče, ona, sa svim knjigama, jer je u toku stoljeća u crkve­noj upotrebi, premda prijevod, praktički stječe status izvornika (pro authentica habenda sit). Kao fundamentalno načelo, prva je odluka, po teološkim propozicijama, neoboriva: ona je, naprosto, izvor obja­ve. Druga odluka, premda nema apodiktičnu nesumnjivost prve, očito se oslanja na nadnaravno djelovanje Duha Svetoga ponajprije na sv. Jeronima (i druge prevodioce) dok je Sveto pismo s hebrejsko­ga prenosio u latinski, ili redigirao, poput Psalama, starije prijevo­de, te na autoritet Crkve koja je, stoljetnom upotrebom latinskoga teksta u liturgiji i drugdje, verificirala njegov posvećeni status. U praktičnom smislu, međutim, ona ima podjednaku vrijednost kao i prva - barem kao načelo — jer, nasuprot protestantskoj praksi da je između vjernika i Boga samo Biblija i da on, zahvaljujući živoj vjeri, ne može pogrešno razumjeti svetu poruku, Crkva smatra, sa svojega gledišta opravdano, da pojedinac nema za to dovoljno sposobnosti.

Dr. Josip Volović, u izvrsnom eruditskom pregledu Historijska i kritička introdukcija u svete knjige Staroga zavjeta (Zagreb 1903.), još se početkom 20. st. drži toga drevnoga stava: „Isus, šaljući uče­nike svoje po svijetu, naložio im je, da uče i propovijedaju; a svijetu bi zadana dužnost slušati. Odatle samo po sebi izlazi, da je Sveto Pismo, kao pisana riječ Božja, iznajprije određena crkvenom učiteljstvu; a narodu, koji sluša i uči se, namijenjeno je ono tek preko cr­kvenoga učiteljstva. Protestantizam drži, naprotiv, da Sveto Pismo svima jednako pripada, jer su svi bez razlike i izuzetka dužni čitati ga. No da se protestantizam vara, kad to misli, lako je razabrati otud, što sva kolika kršćanska starina posve ništa ne zna o kakvoj općenitoj dužnosti čitati Bibliju. (...) S ovih razloga Crkva katolič­ka nikada nije svojih vjernih nagonila da čitaju Sveto Pismo; ali opet toga im ona nije ni kratila, nego samo, budući da Sveto Pismo nipošto nije svuda lako razumljivo, starala se, da takovo čitanje bude narodu posve bezopasno.“

Volovićev tekst jasno formulira posttridentsko učenje katoličke crkve da između vjernika i Boga ne stoji Biblija, jer je on uvijek izvrgnut pogibelji da zabasa u opasnu zabludu, nego ona sama i njezino učiteljstvo, jedini ovlašteni da je pravovjerno objašnjavaju. Dakle, u rukama stručno i vjerski neupućena pojedinca katolika ona je doista krajnje opasna knjiga.

Dr. Josip Pazman, kanonik Kolegija crkve sv. Jeronima u Rimu i izvanredni profesor moralne teologije na Sveučilištu u Zagrebu, objavio je, u vlastitoj nakladi, nezaobilaziv kompendij za stariju po­vijest Katoličke crkve pod naslovom Crkvene naredbe o zabrani i censuri knjiga ili tumačenje apostolske konstitucije Officiorum ac munerum (Zagreb 1904.).

Ovaj je ulomak svojevrsna šifra njegova dragocjenog priručnika: „Kad je sv. Pavao propovijedao u Efesu s velikim blagoslovom i mno­ge na čudesan način ozdravio, obratio je među inima i neke sujevjerju odane ljude, koji su po tadanjem običaju iz čarobnjačkih knjižurina crpali pouku za svoj nečisti posao. I pisac 'Djela apostolskih' da pokaže, kako je obraćenje tih ljudi doista iskreno bilo, spominje, da su donijeli svoje knjige i spalili ih pred skupljenim mnoštvom. Tom je zgodom pokazao sv. Pavao, kako treba u tako pogibeljnoj stvari odrješito postupati, a ujedno ostavio primjer, za kojim se je Crkva povodila kroz sve vijekove, tako te je i sam Luter morao priznati, da je ta drevna praksa Katoličke crkve zabranjivati zle knjige. Što je sv. Pavao sam radio, to je svojemu učeniku Timoteju preporučivao, da čuva povjereno blago vjere i da se klone od svake krive nauke.“

No, Pazman je, što se tiče opasnosti koja prijeti iz Svetoga pisma na narodnom jeziku, još odrješitiji od Josipa Volovića, koji je o toj stvari pisao gotovo istovremeno. On kaže: „Budući da je iskustvo pokazalo, ako se svete knjige na narodnom jeziku svakomu bez razlike dozvo­le, da odatle poradi drskosti ljudske izlazi više štete nego koristi; to se sasvijem zabranjuju svi prijevodi na narodnom jeziku, također i oni, što ih muževi katolički načiniše, osim ako ih odobri apostolska Stolica, ili ako se izdadu pod budnim okom biskupa s bilješkama uze­tim iz svetih crkvenih Otaca, te iz učenih i katoličkih pisaca.“

Ovo je, dakako, restrikcija koja se, uz ostalo, stavlja kao protu­teža protestantskoj praksi da se Sveto pismo stavi u ruke svako­me vjerniku, neovisno o tome da li hoće ili neće ispravno razumjeti Božju riječ: u tome će mu zaštita biti živa vjera.

Iz učenja da je Bibliji autor sam Bog i da se Vulgati priznaje svetopisamska autentičnost iskrsle su uskoro praktične poteškoće: una­toč tome što se, izričito ili prešutno, prihvaćala fluidnost tekstualne predaje Hebrejske Biblije, grčke Septuaginte i latinske Vulgate — što se, po uzoru na sv. Augustina, moglo obrazložiti nadahnutim ra­dom redaktora i prepisivača — ipak je, osobito nakon Gutenbergova izdanja latinskoga teksta 1456., sve neodgodivije iskrsavalo pitanje što je textus receptus i kako se moguće približiti nedohvatnom idea­lu, originalnom stanju, Božje poruke.

Papa Klement VIII. objavio je 1592. popravljeno (s mnogo pogre­šaka) izdanje Vulgate (tzv. Clementina), koje, premda tiskano kao službeno izdanje Katoličke crkve, zapravo nikad nije doseglo, a mož­da i ne može doseći, idealno stanje prvobitne matrice.

Biblia Sacra, iuxta vulgatam versionem (Wurtembergische Bibelanstalt, Stuttgart 1972), jedan od najozbiljnijih modernih po­kušaja - u kojem je sudjelovao interkonfesionalni tim stručnjaka — da se pretrese sva važna rukopisna tradicija latinskoga teksta, u uvodu to jasno kaže: „Tekst Vulgate ovjeren je s pomoću vrlo veli­koga broja rukopisa doista, a mnoge razlike među rukopisima odra­žavaju sudbinu 'živoga' teksta koji je neprestano bio prilagođavan i revidiran. Italija, Španjolska, Galija, Irska sve su imale vlastite re­cenzije koje su se razlikovale jedna od druge. U doba Karla Velikoga Theodulph Orleanski latio se jedne revizije, koje se tekst sačuvao u nekoliko rukopisa. Ipak, najveći broj rukopisa toga razdoblja čuva tekst povezan s imenom Alcuina, koji nije malo utjecao na kasni­ju povijest Vulgate. Upravo je razvoj alkuinskoga teksta pribavio temelj za Parišku Bibliju 13. st: 'pariški' je tekst, s druge strane, bio upotrijebljen za prvo tiskano izdanje Biblije; i kasnije se pojavlji­vao, tek s manjim inačicama, u svima ranijim tiskanim izdanjima, čak uključujući službeno rimsko izdanje objavljeno pod ovlašću pape Klementa VIII. u Rimu 1592. Nažalost, kao tekst, ono ni izdaleka ne zadovoljava.“

Dakle, istodobno dok se Vulgata službeno proglašava autentičnim latinskim tekstom i, u skladu s time, papa Klement VIII. pušta u višestoljetni promet verziju za koju moderna tekstološka kritika tvrdi da ni izdaleka ne zadovoljava, prirodno se postavlja pitanje kako da se te dvije činjenice međusobno usklade.

Sama Katolička crkva, što je i razumljivo, nije u tome nalazila nikakvu poteškoću: preko Isusa Krista, utemeljitelja, koji je Bog, njezino je božansko podrijetlo, kao njegovo tijelo, osiguravalo jedino ovlašteno tumačenje svetoga teksta. U trećem izdanju Clementine, 1598., dodani su Indices correctorii, koji su stekli status odredbe najviše crkvene vlasti, i u tom je obliku tekst Vulgate zadugo postao prihvaćen.

I sama je Crkva, naravno, znala da on nije bez nedostataka, na­dajući se da će se oni, u nekoj povoljnijoj budućnosti, moći ukloniti, to više što je jedina imala pravo, osobito živom riječju s oltara, spor­na mjesta protumačiti u skladu s vlastitom svetom tradicijom.

Uzgred, neobičan je primjer sakrosanktne taštine pape Klementa VIII. što je zabranio da se unaprijed išta mijenja u tekstu koji je uspostavio, premda se, što je za pohvalu, budući izdavači toga nisu držali. Također je za pohvalu Tridentskoga koncila što, proglasivši Vulgatu autentičnim tekstom, nije izgubio iz vida činjenicu da u njoj ima pogrešaka i da u njoj, i takvoj, postoji jasna objava Božja te da iz nje nije moguće izvesti neki nauk opasan po Crkvu.

Ja sam, grubo rečeno, odgojen sam u posttridentskoj Crkvi i, ko­liko se sjećam, u mojoj radićevskoj katoličkoj kući, u kojoj su moje tete po ocu bile aktivne vjernice, osobito teta Mara s jakim mistič­kim sklonostima, nije bilo kulta Biblije, premda se u potaji čuvalo Sveto pismo dr. Ivana Evanđelista Šarića, nadbiskupa vrhbosan­skoga, što ga je, u tri sveska, izdala Akademija Regina Apostolorum u Sarajevu 1941.-1942., jer ga je, nakon rata, opasno bilo i poka­zivati zbog njegovih pohvala poglavnika Anti Paveliću i bijega u emigraciju.

Kako je to djelo, još za trajanja rata, kupljeno u našu kuću, nika­da nisam doznao. Mora biti da mi je bilo 16 godina kad mi je teta Mara, koja je bila crtačica i izvrsna krojačica (ali vrlo slobodna u pogledu rokova), prvi put pokazala to Sveto pismo izvadivši ga ispod debelih naslaga štofa koji još nije bila sašila. Najprije mi ga je dala da ga ovlašno pogledam, ali mi ga je uskoro gotovo istrgla iz ruku i istjerala me iz sobe, pomalo gunđajući na sebe kao da je počinila ne znam kakav prijestup.

Ona je bila vrlo staložena starinska žena, pronicljivih zelenih oči­ju, što su bez treptanja podnosile dječačke laži koje je razgovijetno vidjela, i radije je slušala nego govorila - zbog čega je bila neka vrsta susjedske ispovjednice — tako da nisam razumio njezinu neu­običajeno burnu reakciju. Ali je zato moja momačka znatiželja tako narasla kao da mi je oduzela neku seksualno škakljivu knjigu ili nešto moralno još opasnije, a zabranjeno.

Mislim da je potajno sanjarila, premda je razborito ocjenjivala da ja nisam skrojen od tkanine za habit, da ću se na kraju odlučiti da odem u sjemenište i da postanem franjevac, i to zato što je vrlo rano ostala bez oca (ubili su ga, kao lokalnoga prvaka HSS-a, u čijoj je sinjskoj kući bio i Stjepan Radić, lokalni orjunaši), a njen je mitski lik bio (također rano preminuli) stric fra Stjepan Grčić, folklorist, koga je uvijek zvala Barba (kao da mu je to vlastito ime).

U kući su visjela dva golema uljana portreta dvojice braće, moga djeda (čije ime nosim) i moga prastrica: prvi je 1917. naslikao split­ski portretist Petar Bettiza, a drugi, dvadesetih godina, lokalni akademski slikar Ivan Baković. Kad tetu Maru danas pokušavam prizvati u sjećanje, tu lelujavu sjenu među tolikim sjenama - osobi­to kad se, pred mojim očima, u 84. godini mirno ugasila, preminula, tj. otišla na drugu stranu, kako naš narod profinjeno kaže - i dok mi u ušima zvoni njezin alt, nekako mi razbuđuje tugu pomisao (nadam se da ovo nije pretenciozno) da je ona doista bila Monika koja nije preobratila svog Augustina. Ova usporedba nije sasvim nasumična: on se uz njezinu pomoć nastojao približiti svome Bogu i tako, premda nikada nije dosegao njezin nenarušivi integritet, po­stao utemeljitelj one kršćanske ideje koja je zauvijek odvojila državu Božju (civitas Dei) od države ovoga svijeta, dobro od zla, i time, pa­radoksalno, nju uveo u povijest kršćanstva, premda je bila, po intenzitetu pobožnosti, s onu stranu svake povijesti. Ona, dakle, jesi bila svojevrsna Monika, a ja nisam, ni u kojem smislu, bio Augustin. Uostalom, upravo me ona uputila u Augustinove Ispovijesti u čude­snom, i davno zaboravljenom, starinskom prijevodu Antuna Sassa, profesora i kateheta na c. kr. velikoj realci u Spljetu (Zagreb 1894.), po vlastitome primjerku što mi ga je darovala prije svoje smrti, i još ga čuvam kao domaću relikviju.

Znao sam, još kao dijete, iz Apostolskoga vjerovanja (Credo), koje se i na hrvatskome i na latinskom izgovaralo u Crkvi Gospe Sinjske, da je Bog stvorio nebo i zemlju, vidljivo i nevidljivo, ali pojma nisam imao o stvarnome biblijskom izvješću, posebno ne o sagrešenju pr­vih ljudi i o naravi istočnoga grijeha: slušao sam potajno šuškanje ili da je posrijedi seksualni prijestup ili neutaživa žeđ za spoznajom Božjih tajna, ali mi, u tim ranim godinama, ni jedno ni drugo nije bilo pristupačno.

Jedno me ljetno popodne teta pozvala u sobu, prekrivenu balama štofova, koja je opojno mirisala na dunje, ušećereno voće i osušene crvene ruže, kojih je latice stavljala u kolače, izvadila prvi svezak Šarićeva Svetoga pisma i dala mi da pročitam prve tri glave Prve knji­ge Mojsijeve, od Stvorenja svijeta do Istočnoga grijeha. Usredotočeno sam, naglas, čitao sveti tekst. Pod krovom, nad njenim prozorom, čuo se cvrkut lastavica. On se miješao s nečim primordijalnim što je, kro­za me, strujalo izvirući između crnih platnenih korica knjige. Kad sam završio, mirno me neko vrijeme gledala, a onda, očito nedirnuta čarolijom što je mene obuzela — jer je sve to otprije znala — upitala što ja mislim da se između Adama i Eve dogodilo u Zemaljskom raju. Odgovorio sam neku banalnost o neposluhu prema starijima (ovdje: Bogu), ali, prije nego što sam nastavio, promucao sam da me zbunilo to, na što me nitko u crkvi nije upozorio, da su Adam i Eva dva puta stvoreni, i to na potpuno različit način. Po prvome izvještaju (1.26— 29), šestoga dana, Bog je načinio čovjeka na svoju sliku i priliku, kao muža i ženu, da bi se množili i sebi podvrgli zemlju i sve što je na njoj. No, da bi se množili, tj. imali djecu, morali su imati normalne spolne odnose, protiv čega njihov stvoritelj, premda nema nikakva znaka da ih je formalno svezao nekim bračnim ugovorom, očito nije imao ništa. A onda, kao da je zaboravio da je to već učinio, po drugome izvještaju (2,7 et passim), sedmoga dana, kad se već počeo odmarati od šestodnevnoga stvaranja, iznova je napravio čovjeka od praha ze­maljskoga i postavio ga u Eden te, zaključivši da nije dobro da bude sam, uspavao ga i od njegova rebra umijesio Evu.

Ova uspomena koju prizivam u pamet nakon više od šest desetlje­ća, i koja se u pojedinostima, najvjerojatnije, ne podudara sa stvar­nošću samoga događaja, ali joj je emocionalna jezgra netaknuta, prva je egzegetska trauma koju je u meni izazvalo Sveto pismo.

Teta, zacijelo, nije imala pojma o doktrinarnim crkvenim ograni­čenjima u pogledu laičkoga čitanja Biblije, ali je, u čemu me pam­ćenje ne vara, spontano ispovijedala tu orijentaciju, jer je, davši mi u ruke tek njezin početak, pronicljivo zaključila, po mojoj reakciji, da je pogriješila i da je moju vjeru, umjesto da je učvrsti, možda potkopala. Slutim, isto tako, da je nanijela štetu i vlastitom idealu života dovevši u napast moje mladićsko neiskustvo. Uostalom, ona je reagirala u skladu sa svojom žarkom vjerom: ako je Biblija riječ Božja, i ako joj je autor sam Bog, onda je ona, kao i sve sveto, tabu, zaštićena od oskvrnuća, poput hostije u tabernakulu.

Neizbrisivom mi je ostala ova pseudoteološka uspomena jer mi je tetino tumačenje, kao posljedica prethodne nesmotrenosti, događa­ja u Zemaljskome raju — iako sam mnogo poslije pročitao mnoštvo mitoloških, teoloških, psiholoških i drugih učenih komentara — i danas, unatoč njezinoj nekompetentnosti, ključ za razumijevanje mnogih osobnih problema povezanih s onim što, ugrubo, možemo označiti kao integriranost i dezintegriranost duhovne sfere. Naime, ona je, na svoj način, upravo razložila događaj Evina jedenja s Drveta spoznanja kao sam početak razaranja vjere.

Na počecima biblijskoga teksta bio je, po tetinu ponašanju, a i po mojim naknadnim nestručnim uvidima, sabijen svojevrstan ge­netski kod one dihotomije, ili nesavladivoga paradoksa, sadržane u nevinosti prvih ljudi - u psihološkom smislu: svakoga čovjeka u djetinjstvu - sljubljenih s bezvremenim okolišem Zemaljskoga raja, u kojem je vanjski svijet prirodno produženje unutarnjega, a unu­tarnji prirodno produženje vanjskoga, u kojem je sve vidljivo i nevid­ljivo sljubljeno u nerazlučivo jedinstvo, sve dok zmija, pradavni sim­bol htonske mudrosti i falusne seksualnosti, koju je kasnija predaja poistovjetila sa Sotonom, ne ponudi Evi fatalno voće uz obećanje: „Dapače, zna Bog, da će vam se otvoriti oči, čim budete jeli s njega, i da ćete postati Bog, kad spoznate, što je dobro i zlo.“ (Šarić, na ovome mjestu, ne prevodi plural, bogovi, kako je u hebrejskom izvorniku, ʼelōhîm, u Septuaginti theoí, u Vulgati, dii, i iz čega je starija egzegeza izvlačila pojam Presvetoga Trojstva.) Čim je od zabranjenoga voća zagrizla Eva, a iz njezine ruke okusio i Adam, zanimljivo je da je prvo što su vidjeli bilo to da su goli, tj. ona je obnaženoga vidjela njega, a on obnaženu nju: najprije su, dakle, postali svjesni svoje spolne razlike i svoga humanog statusa, tj., načinivši sebi od lišća primitivnu odjeću, bez pripreme su s područja amorfnoga, čisto bi­ološkoga, života prešli na polje kulture. Primordijalna nevinost — bezvremena i bez relacija, oličena u golemome simbolu Zemaljskoga raja, u kojem su bili jednako duboko ukorijenjeni oni kao što je on bio ukorijenjen u njima — zauvijek je nestala: svaku će spoznaju otad pratiti sumnja: izgubljenu cjelovitost tek će trebati osvajati, bez po­uzdanih izgleda da se osvoji. Ljudskome biću koje misli više nije mjesto u Zemaljskome raju. Njemu je mjesto na Zemlji.

Iz same zastrašujuće činjenice što sam, prvi put čitajući početke biblijskoga teksta, zapazio neobjašnjivo dvostruko, i nepodudarno, izvješće o stvaranju Adama i Eve moja je umna teta, najvjerojatnije, zaključila da mi, zbog iskazane sumnjičavosti, više nije mjesto među onima koji s punom vjerom mogu pratiti Božju poruku. Premda je, sa svoga gledišta, imala potpuno pravo, mislim da se varala u pogle­du mojih, ili bilo kojega radoznala mladića, doživljajnih i spoznajnih sklonosti: kao svi tadašnji moji vršnjaci, ja sam, naime, stjecajem okolnosti, malo poslije napreskokce pročitao cijelo Šarićevo Sveto pismo, i to gotovo potajno, među nabubrelim grozdovima očeva vino­grada, upijajući ga, nasreću, ne preko nekoga teološkoga ključa nego izravno, kao golemi mozaik istočnjačke književnosti koja se može primiti, kao i svaka književnost što prva ulazi u nas, nedotaknuta još bilo kakvim okvirnim tumačenjem, koje, i da ga je bilo, mladi um ne bi razumio, pogotovu što je sav školski sustav u to poratno doba bio radikalno ili ateistički orijentiran ili naprosto sekularan: režim je brižno postavljao svoj ideološki sustav.

Upravo se zato, potmulo ali razgovijetno, čuo pozadinski šum koji je neprekidno šaptao da gotovo svaka pojedinost onoga što sam tako pasionirano čitao upućuje na nešto mimo sebe, ili iznad sebe, tj. da smo suočeni ne sa svjetovnom nego sa sakralnom poviješću.

Historijska i kritička introdukcija u svete knjige Staroga zavjeta dr. Josipa Volovića (Zagreb 1903.) i Uvod u svete knjige Novoga za­vjeta dr. Rudolfa Vimera (Zagreb 1903.) bile su dio male kućne bibli­oteke i, premda sam otad držao u rukama desetke mnogo slavnijih priručnika na raznim jezicima što se bave ovim područjem, i danas ih smatram najdragocjenijim pomagalom, osobito kad je posrijedi odnos prema Bibliji i protestantizmu prije Drugoga vatikanskoga koncila.

Autori se, naime, nimalo nisu zamarali onim što danas ubija svaku religijsku ili društvenu iskrenost, a čega tada nije bilo, tj. političkom korektnošću, pa čak ni minimalnim kriterijem običnoga sekularnog humanizma ili povijesne sumnje.

Volović tako apodiktički tvrdi da je Petoknjižje napisao Mojsije (što danas nitko ozbiljan ne misli) i kao prvi dokaz navodi svje­dočanstvo Isusa Krista, koje samo može i mora biti dovoljno svim kršćanima: „Opće je poznato, da su Židovi u vrijeme Isusovo cijelo Petoknjižje jednodušno pripisivali Mojsiju kao piscu. Ovo pak na­rodno uvjerenje ne samo da Isus nikada nije poricao, nego je pače slušače svoje izrijekom u njemu utvrdio. Dakle ako tko ne će na Isusa bezbožno da pohuli, da je zabludu odobrio, mora priznati, da je ono istina, kako su Židovi držali.“

U Knjizi Jozuinoj (Jošua) opisuje se, uz ostalo, nakon smrti Mojsijeve, osvojenje Kanaana pod zapovjedništvom Jozue (Jošue), kao strogo ispunjenje obećanja što ga je Bog (Jahve) dao Mojsiju. Pri podsjedanju i osvojenju utvrđenoga Jerihona, uz pomoć galame voj­ske i legendarnih rogova (truba), kad je grad napokon pao, izraelski su osvajači počinili jedan od najstravičnijih genocida, i to po naredbi samoga Boga: „Kada se zaori glas truba i bojni povici naroda, pa­doše bedemi i narod prodrije u grad, svatko odande gdje se našao, i osvojiše ga. I tada izvršiše kletvu ništeći oštricom mača sve što bi­jaše u gradu: muško i žensko, staro i mlado, volove, ovce i magarad.“

Bila je pošteđena samo gradska prostitutka Rahaba, njen otac, majka, braća i rodbina, i to samo zato što je kod sebe sakrila izrael­ske špijune koji su se bili ušuljali u grad.

Dr. Volović bezazleno komentira: „Čudno je pak, što neki mlađi racijonalisti, želeći knjigu Josuinu lišiti njezine časti, iznose opet ono, što su već govorili deisti 18. stoljeća i stari manihejci, naime: da je rat Izraelaca, kad provališe u Palestinu, bio nepravedan, a Josua okrutan, jer je naložio, da se pobije toliko mnoštvo svijeta, ne poštedivši ni starce ni žene ni djecu, te po to, da to ne može biti zgodan predmet knjige bogodane. Na ovo da odgovorimo, reći ćemo u kratko, da je Bog, svega svijeta vrhovni gospodar i sudac, darovao Palestinu Izraelcima; a on je također zapovjedio, da se Hanaaneji unište i istrijebe. A, kako veli sv. Augustin, zapovijedanje je Božje kao zakon, i njegove se zapovijesti ne smiju zanemariti. Pa sasvim pravo misli Teodoret, da tko Josuu kori okrutnošću, prekorava i ono­ga, koji je tako naredio; jer sam Bog je zapovjedio, da se poradi silne zloće sasvim poubijaju svi pređašnji stanovnici one zemlje.“

Ako je Bog autor Biblije, a jest po nauku Crkve, i ako je on sam upravljao svetom poviješću Izraela, i ako je zapovjedio spomenuti pokolj, tko smo mi da propitujemo njegovu pravdu. No, je li danas tako čak i među kršćanima?

U jednoj od najpreglednijih modernih studija o onim aspektima Biblije koji pobuđuju otpor ili zgražanje današnjega kršćanina, pod naslovom The Immoral Bible. Approaches to Biblical Ethics (Nemoralna Biblija. Pristupi biblijskoj etici) autora Eryla W. Daviesa (London 2010), upravo se, među ostalima, raščlanjuje spomenuti slučaj. On piše: „Mnoge su publikacije posljednjih godina svraćale pozornost na neke aspekte Hebrejske Biblije koji mogu povrijediti moralne osjećaje suvremenoga čitatelja, te je svrha ovoga sveska da istraži neke strategije kojima su pribjegavali biblijski stručnjaci, prošli i sadašnji, u nastojanju da se usklade etički problematični ulomci Pisma. Među strategijama uključenima u raspravu bit će evolucionistički pristup, pristup kulturnoga relativizma, pristup 'kanon u kanonu', kanonski ili holistički pristup, paradigmatski pristup te pristup čitatelj-odgovor. Da bi se osigurala usredotoče­nost rasprave, svaka će od tih strategija biti provjerena s jednim od najzloglasnijih dijelova u Pismu (Još 6-11). Ta poglavlja opisuju uključenost Izraela u 'svetom ratu' protiv domaćega stanovništva u zemlji, u ratu u kojem su Izraelci, po Božjoj zapovijedi, pobili muškarce, žene i djecu. Naravno, postojanje takvih dijelova Pisma neizbježivo pokreće duboko uznemirujuća pitanja.“

Jezovito, i glavno, obilježje toga svetog rata jest hērem ili pro­kletstvo, koje je nalagalo potpuno uništenje pučanstva. U gradu Aju Jošua je također počinio genocidni zločin (26-27). Po nared­bi Jahvinoj, napao je grad Aj i pobio 12 tisuća njegovih stanovni­ka: „Jošua nije spuštao ruke kojom bijaše zamahnuo kopljem, sve dok nisu poubijani svi stanovnici Aja. Samo stoku i plijen iz onoga grada razdijelili su među sobom Izraelci, kao što je Jahve zapovje­dio Jošui.“

Nikada kršćanski vjernik, ako je savjestan čovjek i, istodobno, iskreno i duboko religiozan, neće umaći iz etičkoga paradoksa, upravo onoga što ga je iskusio i opisao Sören Kirkegaard, koji pro­žima biblijsko izvješće o osvojenju Obećane zemlje, nakon Mojsijeve smrti. Može li on prihvatiti tvrdnju da je Bog univerzuma, Bog svih ljudskih bića, iz nedokučivih razloga, naložio strahovit pokolj u gra­dovima Jerihonu i Aju kao oblik nebeske pravde - ili kao djelo koje je neosobno kao požar, poplava, potres ili oluja - ili će, radi prirodne potrebe za umirenjem savjesti, zločin pripisati Jošui, uz optužbu da je naprosto krivotvorio Božji nalog?

Sudeći po putopisnom izvješću iz Pakla, Dante, vjerojatno, ne bi imao problema s božanskom pravdom, tj. da se vremeniti grijeh ka­žnjava vječnim prokletstvom, ali bi se moderni kršćanin, dijete koz­mopolitskoga relativizma, lako mogao naći u moralnom bezizlazu između božanskog apsoluta i ljudske prolaznosti.

Baruch Benedikt de Spinoza, koji je, kao panteist, bio u vlasti­toj židovskoj zajednici u Amsterdamu proklet i isključen zbog bezboštva - premda je, do svoje prerane smrti, živio pobožnim, gotovo monaškim, životom - kao što se našao i na udaru gotovo svih kr­šćanskih crkava kad je objavio ozloglašeni Teološko-politički traktat pokušavajući u Bibliji razložiti ono što pripada specifičnoj političkoj, državnoj i vjerskoj povijesti židovskoga naroda, te što je učvršćivalo ekskluzivno njegov identitet, od onoga što se ne podudara s filozof­skom ili znanstvenom spoznajom čovjeka 17. st.: nikada mu nije doi­sta bila oproštena kontekstualna relativizacija apsolutnoga statusa teksta, to više što ju je napisao pobožni Židov koji se za svoj posao pripremio složivši Compendium grammatices linguae Hebraeae. Danas čak ni kršćanski vjernici uglavnom nemaju moralnih poteš­koća sa spisom Barucha de Spinoze - bez obzira na to da li je on imao pravo u interpretaciji biblijskih nesklada - jer je on rodonačelnik onoga pristupa svetome tekstu, čak i pod uvjetom da mu je Bog autor (što tvrdi i Drugi vatikanski koncil), koji tek treba da uspostavi njegov izvorni oblik i izvorno značenje, što nam, nažalost, rukopisna tradicija nije predala.

U Religijskom vjerovanju i nacionalnoj pripadnosti u Centralnoj i Istočnoj Europi - istraživanju što smo ga spomenuli na početku - stoji, što se Hrvata u Hrvatskoj tiče, da su u najvećem broju vjernici. Ta je vjerska oznaka na mjestu kad je riječ o nacionalnoj pripadno­sti, osobito u današnjoj Republici Hrvatskoj, jer je ona identitetska razdjelnica, učvršćivana u Domovinskom ratu, između tadašnjega agresivnog srpskog pravoslavlja i još agresivnijega komunističkog ateizma. Što se tiče čisto religijskoga, a ne samo obrednoga ili obi­čajnog, sadržaja odnosa prema svetim instancijama, pa, dakle, i prema statusu Biblije u vjerskom životu, vjerojatno slika nije tako homogena.

Ja osobno prožet sam biblijskim sadržajima, bez obzira na to što od toga prihvaćam a što odbijam, jer oni u mene nisu ušli, u obliku u kojem ih poznajem, ni preko oltara (tada toga nije bilo) ni preko nekoga suvislog teološkog okvira (kojem, i da ga je bilo, u mladosti nisam bio dorastao): prožet sam dubokim doživljajem Biblije (što nema nikakve veze s mojim skromnim kognitivnim sposobnostima), jer je on, stjecajem obiteljskih prilika, pomiješan s najranijim knji­ževnim uspomenama, neovisno o tome u što ja od toga vjerujem ili ne vjerujem, jer je ona, osim što je sveta povijest židovskoga naroda i, preko Novoga zavjeta, sveta povijest (kao prefiguracija) kršćan­stva, u najdoslovnijem smislu i važan dio moje najintimnije svete povijesti, koliko god ona, objektivno, bila profana.

Da, Biblija je, s mnogih gledišta, opasna knjiga. Ali, da nađemo utjehu u poznatoj riječi Friedricha Hölderlina: Gdje raste opasnost, raste i spasonosno.

Zagreb, lipanj 2017

III

P. S. Ovaj skromni uspomenski ogled posvećujem svojoj pokojnoj supruzi Desanki Grčić, prevoditeljici s njemačkoga Leksikona astrologije Uda Beckera (1996.) i, zajedno sa mnom, s francuskoga Života oblikā Henrija Focillona (1995.). Sa mnom je surađivala i na uspostavi tzv. paralelnih mjesta u Zagrebačkoj Bibliji (1968.), premda joj se ime tamo ne navodi. S njom sam, sve do njezina odlaska 4. svib­nja ove godine, iako se nije u svemu sa mnom slagala, raspravljao o glavnim crtama ovoga teksta, te se toplo nadam da, u ovom obliku, nije uvreda njezinoj uspomeni.

Forum, broj 4-6, Zagreb, travanj - lipanj 2017.