Ivan Lovrenović

Godine 1938. Franc Mozer, Jevrejin iz Breslaua[1], je pobjegao iz Njemačke. Jedan cijeli ljudski život kasnije njegov praunuk u današnjem Vroclavu slavi svoju Barmicvu. Naš autor [Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung] Micheal Martens je također pozvan i upitan je kakav odnos ima prema Izraelu.

Nekoliko sretnih okolnosti me je tada sačuvalo od nužnosti studiranja, ali da mi je neki studij ipak bio neizbježan, ja bih izabrao istoriju i specijalizovao bih se za period od 1848. do 1945. u Njemačkoj. Bio sam opsjednut time i sklon tome da učinim svog djeda i Adolfa Hitlera, tim redoslijedom, odgovornima za sve. Ljeta koje sam proveo kod svojih djeda i bake u gradu Celeu[2], brežuljkastom sjevernonjemačkom gradiću prepunom tradicionalnih njemačkih drvenih kuća sa zamkom u sredini, bila su najljepše u mom djetinjstvu. Volio sam i djeda i baku, ali u ovoj priči samo je djed važan, junak mog djetinjstva.

Sviđala mi se njegova stroga dobroćudnost, njegov nepokolebljiv unutrašnji mir, njegova nepresušna domišljatost pri pronalaženju uvijek novih pogađalica i njegov češalj mirisa kolonjske vode. Divio sam se kako je, na našim izletima, znao zaškiljiti očima kada bi se zagledao u daljinu, kao kapetan nekog broda koji na horizontu traži neprijateljsku podmornicu. Kada sam kao mali dječak njegovom rukom vođen išao u grad, gdje je on i u dubokoj starosti držao ured u kojem je pisao knjige, ostavljalo je utisak na mene to što je uživao visoki ugled i bio stalno pozdravljan od prolaznika. Naravno, držao sam ga sveznajućim.

Nakon njegove smrti 1988. godine, godinama sam imao isti san: on uopšte nije preminuo, još uvijek živi u Celeu, samo smo izgubili kontakt pa se sada čujemo telefonom i dogovaramo ponovno viđenje. I dan danas posjeti me ovaj san ponekad. To je sretan san, jer u njemu sam ja opet dijete koje se ne mora plašiti ničega, osim sovjetskih atomskih bombi i kiselih kiša.

Naravno, sjećanje na mog djeda nije više nepomućeno. Imao sam 14 godina kada je preminuo, i u najboljem slučaju vrlo malo stvari o njemu sam slutio, a za koje danas znam. Znao sam da je Hans-Hermann Martens iz Lineburga[3] bio sin ljekara, da je 1904. godine u Hajdelbergu studirao pravo i bavio se akademskim mačevanjem. Kasnije sam, isprva saznao da je bio član ‘Jurišnih odreda’ (Sturmabteilung, SA)[4] i Nacističke partije (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, NSDAP), i da je 1936. godine od Hitlera imenovan za državnog tužioca. Službenu ispravu o imenovanju sa originalnim Hitlerovim potpisom još uvijek posjedujemo, duboko na dnu jedne gomile porodičnih dokumenata. Od 1941. godine na dalje bio je oficir u Operativnoj upravi (‘Wehrmachtführungsstab’) Vrhovne komande njemačke vojske[5]. Na to nas sjeća jedan stalak za svijeće sa ugraviranim datumom njegovog službovanja, koji je prilikom oproštaja od službe dobio na poklon.

U svojim memoarima, koje je moja baka nakon svoje smrti 1997. godine zaviještala kao dio nasljedstva, on opisuje svoju oficirsku svakodnevnicu u najužem odabranom krugu oko Hitlera i razgovore za njegovim stolom za ručavanje, na koji je, više nego jednom, bio pozivan. Nakon Staljingrada moj djeda je vidio šta se sprema, i 1943. godine si je priuštio da bude premješten za Norvešku u trupne jedinice, gdje je, kako je računao, imao najviše šanse za preživljavanje. Pred kraj rata bio je divizijski sudac na zapadnom frontu i, kako piše, prilikom ofanzive u Ardenima bavio se, prije svega, izvještajima o potrazi za ‘bjeguncima iz vojske’. Koliko je moj djed razrezao smrtnih kazni protiv uhvaćenih dezertera, ja ne znam. Jednom prilikom ispričao je mom ocu da je neke smrtne kazne dosudio, što će otac prenijeti meni kratko prije svoje smrti.

Iz dječijih uspomena na jednog divnog djeda i ovih kasnijih saznanja, nastala je unutrašnja podvojenost koja se nikada više neće moći razriješiti. Tako da kažem, doživotno sam u nasljeđe dobio Hitlerovu zaostavštinu, zajedno sa jednim nezasitim interesovanjem o svemu što su skrivile generacije Nijemaca, kojima je pripadao i moj djeda: holokaust i mnoge druge zločine. Šta je nagnalo ove generacije na to? Kako su postali to što su bili? Kako su nastavili dalje, nakon 1945. godine? Kako su odgajali svoju djecu?

Moj djeda je mogao, gotovo bez prekida, nastaviti svoju pravničku karijeru u Saveznoj Republici Njemačkoj, kao i većina drugih pravnika koji su svoje karijere pravili unutar nacional-socijalističkog režima. On je bio predsjednik Senata pri Zemaljskom socijalnom sudu pokrajine Donje Saksonije, i pisao je stručne knjige, od kojih su neke postale obavezna stručna literatura za pravnike, a njemu donosile honorare koji su bili dovoljni za kupnju kuće. Pridružio se njemačkoj Socijaldemokratskoj partiji (SPD), čiji je član par godina bio još tokom razdoblja Vajmarske Republike, ali koju je opet napustio iz bijesa prema istočnoj politici Vilija Brandta.

Kada sam se nedavno vozio vozom od Beča do Vroclava, neprestano sam mislio na svog djeda. Bio sam pozvan na proslavu Barmicve, i to prvi put u svom životu. Za poziv se mogu zahvaliti svom prijatelju Benjaminu Moseru, teksaškom Jevrejinu iz Houston-a koji živi u Utrehtu, a čiji je djeda rođen 1899. godine u Breslau, današnjem Vroclavu. Franz Moses se borio u Prvom svjetskom ratu na strani Njemačke, a nakon poraza studirao je prava kao i moj djed. Promijenio je svoje ime iz ‘Moses’ u ‘Moser’ tokom godina Vajmarske Republike, ali je uprkos tome ipak progonjen 1933. godine. Kratko prije takozvane ‘kristalne noći’ uspjelo mu je da pobjegne iz Njemačke.

K tome još, u porodici Moser postoji anegdota čija je vjerodostojnost u najboljem slučaju upitna, ali koja je u međuvremenu toliko često bilo prepričavana da je unutar porodice dobila status činjenice. Naime, Franz Moser je u septembru 1938. godine na ulici susreo jednog školskog druga koji se priključio nacistima, ali koji ga je tada upozorio da bi trebao odmah poći na željezničku stanicu i uzeti prvi odgovarajući voz da napusti Njemačku, jer mu je prijetila opasnost. ‘Ali šta je sa mojom majkom?’, upitao je Franz Moser, a prijatelj mu je odgovorio: ‘Bez brige, ja ću je dovesti na stanicu.’ Ostanak na životu Franza Mosera i njegove majke, koji su zaista uspjeli pobjeći u Sjedinjene Američke Države, gdje su se nastanili u Taksasu, dokaz su za ovaj možebitni događaj.

Više od 85 godina kasnije, sin Franza Mosera, Bert, rođen 1946. godine u Hjustonu, stoji u svečanoj sali jednog hotela u Vroclavu i drži mikrofon u svojoj, isprva blago a potom sve primjetnije dršćućoj, desnoj ruci. Veče je prije obreda Barmicve njegovog unuka Lea. Sutradan će Leo biti primljen u krug odraslih. Vjerski gledano, tim će postati punoljetna osoba, sama odgovorna za svoja djela i propuste. Porodica je pozvala rodbinu i prijatelje na večeru nedaleko od sinagoge, u kojoj se treba desiti obredno slavlje. ‘Mi smo u Vroclavu da proslavimo tvoju Barmicvu. Želim ti reći koliko sam ganut što sam s tobom na ovaj, za našu obitelj tako poseban dan’, obratio se djed unuku. ‘Ovo je prilika puna značenja i simbolike – i prilika koja zahtjeva da ti ispričam djelić obiteljske istorije.’

Govorio je tom prilikom Bert Moser o tome kako je njegov otac odrastao i imao sretan život u Breslau, dok se nad njim nije nadvilo zlo. ‘Morao je da napusti svoj posao, svoje imanje, svoj jezik i svoju zemlju. Ali jedna stvar koje se nikada nije odrekao bili su vrednote i učenje judaizma.’ Bert Moser je pripovijedao o svom vlastitom obredu Barmicve u Hjustonu 1959. godine: ‘Moj otac je bio veoma ponosan što je bio uz mene kada sam javno objavio da ću se pokušati držati onih vrednota po kojima je uređivao svoj život’. Franz Moser, koji je u Americi uzeo ime Frank, kratko nakon toga je umro. ‘Ali još uvijek nalazim olakšanje kad pomislim da je našao utjehu u spoznaji da će vrednote za koje se on zalagao biti prenesene na sljedeće generacije, i da će duga povijest judaizma preživjeti.’ Za Franza Mosera iz Breslau, koji je morao postati Frank Moser u Hjustonu, obred Barmicve njegovog sina bio je dokaz da Hitler nije pobijedio. I sada njegov praunuk kreće nazad u Breslau na svoju Barmicvu. Ili barem u mjesto sa istim zemljopisnim koordinatama.

Desna ruka Berta Mosera i mikrofon koji je držala zadrhtali su jače, kako je on najavljivao poklon za svog unuka: ‘Donio sam ti jedan molitvenik. On sadrži i one molitve koje ćeš jutrom recitirati.’ Možda se pitao zašto mu djed poklanja baš taj molitvenik, govorio je Bert Moser svom unuku, koji je upravo djelovao baš tako kao da si postavlja isto pitanje. ‘Odgovor leži’, rekao je Bert Moser, držeći molitvenik u svojoj jednako dršćućoj lijevoj ruci, ‘u posveti na unutrašnjoj strani knjige.’ Tu je Frank Moser svom sinu Bertu za njegovu Barmicvu uputio najljepše želje na njegovom životnom putu. ‘Prenosim na tebe ovu knjigu’, rekao je Bert Moser vidljivo ganut, kao što su bili i gosti u sali. Aplauz, suze.

Da li su riječi Berta Mosera nadvladale često nepremostivi jaz između generacija, teško je reći. Možda unuk razumije simboliku ovog trenutka, ali možda će mu ona tek nadoći za deceniju, jer on bi sada radije igrao ‘Minecraft’ ili gledao ‘Minnesota Timberwolves’, svoj omiljeni tim u NBA-ligi. Pa stoga, neće mu ovog momenta to sve leći na svoje mjesto. Riječi Berta Mosera upućene unuku odnosile su se, naravno, i na njega samoga. Na njega kao mladića kakav je bio prije nego je proživio jedan ljudski vijek. Na pokojnog oca i na splet neshvatljivih i naizgled predodređenih okolnosti, koje čovjek zove sudbinom, u nedostatku bolje riječi.

Sljedećeg dana je bilo vruće u sinagogi ‘Kod Bijele rode’, ali je neko iz porodice Moser u starom gradu Vroclavu nabavio lepeze, s kojima se barem na čas davala iluzija rashlađivanja. Sinagoga, posvećena 1827. godine, nije zapaljena u pogromima 1938. godine, jer su se nacisti pribojavali da bi vatra, u ovom gusto izgrađenom dijelu grada, devetom po veličini u Njemačkoj, mogla preći i zahvatiti i kuće arijevaca. U komunističkoj Poljskoj zgrada je nacionalizirana i zapuštena do propadanja, kada je kampanja antisemitizma iz 1968. godine zadavala posljednji udarac onome što je ostalo od judaizma u gradu.

Ali danas se u renoviranom zdanju opet služi Božija služba. Naravno, nije to više ona ista sinagoga u onom istom gradu. Stanovnici Vroclava za svoj grad drže da je, podrazumijeva se, poljski, baš kao što ga je generacija Franza Mosesa smatrala njemačkim. Ali u porodici Moser, Breslau i Vroclav su i dalje centralne referentne tačke. Prije svih drugih, Leova majka Laura Moser je bila ta koja je svog sina nagovorila da svoju Barmicvu baš ovdje obilježi.

Također, kantor u sinagogi, Itamar Cohen koji je vodio vjerski obred, je preko svojih predaka povezan sa Breslauom. On je ustvari rođen u Jerusalimu gdje je i odrastao, da bi se kasnije preselio u Tel-Aviv, dočim je jedna njegova prabaka u Breslau prešla iz katoličanstva u judaizam, najvjerovatnije u sinagogi ‘Kod Bijele rode’. Cohen ima lijep glas kojim razliježe stare hebrejske melodije kroz sinagogu, kao da tu nikada ništa drugo nije bilo. Ipak, dok je kantor pjevao ili čitao iz Tore, morao sam pomisliti na rečenicu Fernanda Pessoa koji je pisao o sebi da je rođen u vremenu u kojem je većina mladog svijeta izgubila vjeru u Boga iz istih razloga iz kojih su njihovi preci tu vjeru imali – ne znajući zašto.

I obitelj Moser već generacijama nije više vjerujuća. Njihovo jevrejstvo je stvar tradicije i očuvanja identiteta koji je također definiran onim što čovjek nije i ne želi biti. To je postalo jasno na večernjoj proslavi koja je slijedila nakon Barmicve. Sjedio sam za stolom sa kantorom Cohenom i sa svojim prijateljem Benjaminom, Leovim stricem. Nekad između predjela i glavnog jela doznao sam od Itamara Cohena da je on prije mnogo godina napustio Izrael, da živi u Berlinu i da se za kantora školovao u Koledžu ‘Abraham Geiger’ u Potsdamu. Zašto je emigrirao iz Izraela, upitao sam ga i odmah primijetio njegovu reakciju, koja mi je kazala da on ne misli da je moje pitanje baš pametno. ‘Zato što je to užasna zemlja’, odgovorio je tonom koji nije nagovještavao samo začuđenost mojim pitanjem.

U Izraelu vlada atmosfera nacionalizma i rasizma, rekao je kantor i pričao o svom prošlom životu u Tel-Avivu. ‘U našem kvartu neko je polijepio plakate sa porukom kojom se traži da se samo Jevreji sa Jevrejima smiju vjenčavati.’ On je smatrao te plakate skandaloznim. ‘Pa Njemačka Nijemcima također zvuči zaista zlokobno, zar ne?’ Kada je poderao dio jednog plakata, prišla mu je neka starija žena i okrivila ga za vandalizam. A u stvari rasističke parole bile su pravi vandalizam, smatrao je kantor Cohen. Pričao je o radnjama u Tel-Aviv-u koje su po noći bile sprejom išarane zapaljivim sloganima protiv Arapa, i o drugim incidentima koji su ga naveli da napusti Izrael.

Kada smo kasnije duže razgovarali, Cohen je spomenuo i politiku naseljavanja također kao jedan razlog zašto više ne želi živjeti u Izraelu: ‘Vi gradite kuću na palestinskom tlu i šaljete izraelsku vojsku da tu kuću štiti. Onda će biti sagrađeno još više kuća, nastaće naselje, zaposješće se ulice i uništiće se polja. Vlada je formalno protiv toga, ali samorazumljivo je da će sve takve kuće biti priključene na struju i vodu, i da će biti čuvane od strane vojske.’ Pogrešno je iz Tore izvoditi pravo da se zaposjeda zemlja, ali neki rabini su propovijedali upravo to: ‘Sve će onda biti jednostavno i jasno. Mi smo dobri, drugi su zli.’ No, opasno bi bilo donositi zaključke o vlastitoj moralnoj nadmoći ili božanskoj odabranosti iz činjenice da kontrolirate zemlju. Takva razmišljanja su dijelom i doprinijela tome da postane kantor u sinagogi: ‘Ja nisam ništa manje Jevrej od drugih.’

Prije puta sam naumio da ni u kojem slučaju ne učestvujem u političkim raspravama o Izraelu, ukoliko do takvih diskusija dođe. Kao Nijemac, još kao potomak nekoga koji je između 1933. i 1945. godine bio ipak nešto više od samo jednog malog šrafa u nacističkoj mašini, ipak nemam prava na to. Upravo samo to rekao Benjaminu, kada smo kasnije stajali na terasi hotela, i kada me pitao što mislim o kantorovim gledištima. Moj suzdržani odgovor da ja o tome ne mogu suditi, naišao je na Benjaminovo neodobravanje. ‘Mnogo Nijemaca je izvrsno upravo u tome da iz Holokausta izvuče pogrešne lekcije – one koje su vam najpodobnije i koje vas ništa ne koštaju. ‘Nikad više’ ne znači da se netko protivi činjenici da su 1943. godine Jevreji iz Breslau bili izloženi deportacijama. Lako je biti protiv nečega što se dogodilo prije 80 godina. ‘Nikad više’ mora vrijediti i danas, ako se želi da to nešto znači.’

Nisam bio siguran da li sam pravilno shvatio Benjamina, ali ni on još nije bio gotov: ‘Holokaust se ne dešava u današnjoj Njemačkoj. Ali danas se u Izraelu čini nepravda masovnih razmjera, i to od strane Jevreja nad Palestincima. Ko o tome šuti nije razumio lekciju ‘Nikad više’.’ Ne ostajem vjeran svojoj namjeri da apstiniram od političke rasprave i prigovaram da se Hamasov teror ne može jednostavno ignorisati. Izgledalo je kao da je Benjamin samo čekao takav odgovor: ‘Prvo što vama Nijemcima pada na pamet kada neki Jevrej ukazuje na zločine Izraela jeste pitanje da li čovjek osuđuje i Hamasov teror.’ Naravno, on ga je osudio. ‘Ali onaj ko 50 godina puši dvije kutije cigareta dnevno, ne treba se žaliti na dijagnozu karcinoma. Ovdje se radi i o uzrocima i o simptomima.’

Benjamin tvrdi da se u Njemačkoj za razliku od krvavog Hamasovog terora, previše često ignoriše kontekst u kojem se taj teror odvija. Kontekst je to višedecenijskih konstantnih izraelskih zločina nad Palestincima i planskog protjerivanja stotina hiljada Arapa iz današnjeg Izraela. ‘Branioci ove politike podsjećaju me na intelektualce poput Jean-Paula Sartrea, koji još pronalaze ideološka opravdanja za najgore zločine staljinizma. Ali za one koji ne osude ovakva nedjela Izraela, bez obzira od koga su i nad kim počinjena, ta priča o ‘nikada više’ je bezvrijedna.’

On kao Jevrejin, nastavlja Benjamin svoj neprekinuti tok misli, ni u kom slučaju ne vidi to kao antisemitizam, već kao nužnost da se na stubu srama izloži činjenica da Izrael sistematski čini nepravdu. ‘Moja baka je uvijek bila duboko posramljena kada bi se neki Jevrejin u vijestima pojavio kao varalica ili zločinac. Ona bi rekla tada, ovaj čovjek je sramota za Jevreje.’ Za njega, kaže Benjamin, Izrael danas je jedna takva sramota. ‘Ali ako bih ja tako nešto htio otvoreno reći u Njemačkoj, odmah bi se pojavio neki Florian ili neka Ingeborg da ustvrdi da je to antisemitski i da se to ne smije govoriti. Volim kada me kao Jevrejina Nijemci optužuju za antisemitizam’, podrugljivo će Benjamin, koji dobro priča njemački jezik i posjeduje njemačko državljanstvo.

Pitam se da li povrijeđeni ponos igra neku ulogu u tome što on tako nešto govori. Benjamin je osvojio Pulitzerovu nagradu, objavljuje svoje eseje u New York Timesu, Washington Postu i New Yorkeru, ali je u Njemačkoj morao doživjeti to iskustvo da mu odbiju štampati tekstove zato što su previše radikalni. Potomci naroda koji je iskorijenio njegove pretke sad ga cenzurišu – čini se da se on tako osjeća. Benjamin, kojem sam često pričao o sebi i svom djedu, kaže: ‘Ako vjeruješ da moraš zbog svoje porodične istorije šutjeti ili podupirati Izrael, onda si iz svega izvukao upravo pogrešne lekcije.’ Desert je poslužen i sa terase opet odlazimo za naš sto. Uspijeva nam usmjeriti razgovor na nešto bezopasno. U Sjevernoj Dakoti sve je više ljudi napadnuto od bizona. Utrecht je lijep grad za držanje pasa. Nigdje se ljudi u Evropi ne odijevaju elegantnije kao u Madridu. I tome slično.

Sljedećeg dana napuštam Breslau bogatiji za iskustvo impresivne ceremonije u sinagogi, i zbunjen razgovorom koji je uslijedio potom. Opet sam kod kuće u Beču gdje slučajno otkrivam parfumeriju koja prodaje originalnu kolonjsku vodu. Mislio sam da se već dugo vremena više ne proizvodi. Kupujem jedan ‘Flakon’ otvaram ga odmah pred radnjom i mirišem ga. Osjećam se mladim. Zbunjenost ostaje.

____________________

[1] Breslau je njemačko ime za današnji grad Wrocław ili Vroclav u Poljskoj.

[2] Celle je gradić u Donjoj Saksoniji, sjeveroistočno od Hanovera, danas ima oko 70.000 stanovnika.

[3] Lüneburg je grad u Donjoj Saksoniji, 50 km jugoistočno od Hamburga, danas ima oko 75.000 stanovnika.

[4] Kolokvijalno odredi ‘smeđekošuljaša’, je bilo paramilitantno krilo nacističke partije osnovano 1921. godine kao stranačka vojska i obezbjeđenje za stranačke skupove, ključno u uzdizanju Adolfa Hitlera na vlast, uglavnom kroz različite forme političkog, fizičkog i oružanog nasilja, progona, terorisanja i zastrašivanja nepodobnih i političkih protivnika, pogotovo sindikalista, ljevičara, Židova i Roma.

[5] Jedna od šest uprava Vrhovne komande njemačke vojske (‘Oberkommando der Wermacht’, OKW), na čijem čelu je od 1939. do 8. maja 1945. godine bio general-pukovnik Alfred Jodl, koji će tokom rata biti jedan od najistaknutijih Hitlerovih stratega i savjetnika u planiranju i izvođenju svih velikih vojnih operacija Trećeg rajha. Na sudu u Nirnbergu je osuđen za zločine protiv mira, za planiranje, započinjanje i vođenje agresorskog rata, za ratne zločine nad ratnim zarobljenicima i za zločine protiv humanosti uključujući i nezakonite deportacije stanovništva u koncentracione logore i poticanje na egzekucije.

Michael Martens (Hamburg, 1973) njemački je novinar i pisac. Od 1995. do 2000. živio je u Sankt Peterburgu, Kijevu i drugim gradovima istočne Europe. Od 2002. godine politički je dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Sedam godina proveo je u Beogradu, šest u Istanbulu, tri u Ateni. Od 2019. živi u Beču. 

Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung, 6. oktobar 2024. via www.polis.ba, preveo Srđan Šušnica