Ivan Lovrenović

Anđelko Vuletić: Kraljica puteva, Svjetlost, Sarajevo 1968.

Ovaj primjerak nabavio sam u antikvarijatu Jesenski i Turk, u Vukotinovićevoj ulici u Zagrebu. Godina je mogla biti 2012, ili neka od sljedećih. Bude mi ponekad krivo što ne bilježim kad sam kupio neku knjigu. Cijena je, naravno, bagatelna: 45 kuna. Premda je riječ o rijetkoj knjizi, o dragocjenosti onima koji Vuletića čitaju, nije vrijedila ni koliko autobusna karta do prvog grada. To je svjedočilo o položaju ovoga pisca unutar hrvatske književnosti i pjesništva, ali još i više o položaju jednoga malenog i bogatog odvjetka hrvatske kulture i književnosti u Zagrebu i okolici. Kultura onoga danas gotovo izumrlog, istrijebljenog, raseljenog i protjeranog, lošim politikama obespravljenog i obeznađenog bosanskohrvatskog svijeta predstavljala je intelektualnu, emocionalnu i želučanu tegobu ovdašnjim ignorantima. Da nije tako, ostao bih bez ove knjige.

“Kraljica puteva” premijerno objavljena je u Biblioteci Savremenici, sarajevske Svjetlosti, godine 1968. U toj ediciji izlazile su knjige, prozne i pjesničke, domaćih pisaca. Unificirana, ali vrlo elegantna grafička oprema, lijepi i čitki fontovi, plastificirana zaštitna omotnica, fino izrađen platneni graničnik, sve je u Biblioteci Savremenici tih godina bilo dobro. Kako će edicija još desetljećima potrajati, te će se ugasiti tek s ratom i opsadom Sarajeva, mijenjat će se s promjenama moda i grafički identiteti. Nestat će platnenog graničnika, Savremenici će preći u meki uvez, neće više biti ni olovnog tiska, pa će se izgubiti ona čudnovata reljefnost odštampanog teksta i prostim okom nevidljiva razlika u obliku istog slova.

“Kraljica puteva” doživjela je i drugo izdanje, u godini 1970. Knjiga je, dakle, doživjela uspjeh, bila je čitana i nagrađivana, zapažena širom Jugoslavije. U njoj je i pogovor – što nije bilo uobičajeno za Biblioteku Savremenici, napisao ga je Zoran Gluščević, tada istaknuti beogradski kritičar, prevoditelj i urednik. Na klapni zaštitne omotnice, gdje bi obično bila autorova fotografija, reproduciran je crtež, s legendom, koja je ispisana sitnim slogom: “(Portret pjesnika: V. Svečnjak, Paris, 1967). Sve ovo odaje i da je piscu veoma stalo do stečene veličine i značaja, ali i da je izdavaču stalo do knjige. Na naslovnici reproduciran je, i savršeno grafički uklopljen, Vuletićev likovni kolaž.

Nije lako, a nije možda ni nužno, određivati žanr “Kraljice puteva”. Riječ je o kratkim i vrlo kratkim tekstovima, pisanim u proznoj formi. Neki od njih bit će uvrštavati u bosanskohercegovačke i hrvatske pjesničke antologije, pa će ih se, valjda i po tome, smatrati pjesmama u prozi. Ali ovaj njihov čitatelj skloniji je čitati ih kao čistu prozu, kao pripovjedne fraktale, posvećene, uglavnom, hodnji ili prisjećanju. U vrijeme izlaska “Kraljice puteva” Anđelku Vuletiću je trideset i pet, ali ima gard iskusnijeg čovjeka. Takvo je bilo vrijeme, ljudi su bili stariji. Tekst “Jer, prva riječ” glasi ovako: “Jer, prva riječ u mom životu, prva riječ koju sam izgovorio, prva riječ koju sam naučio i prva riječ na koju sam se oslonio – bila je: nema, ne: mama! Druga, odmah za njom: poželjeti. Treća: drumovi.” U tih jedva nešto više od dvadesetak riječi i u, za današnje vrijeme, nešto kompleksnijoj mreži interpunkcijskih putokaza, dan je životopis, u kojemu je djelomično objašnjenje fenomena postarijih mladića u to još uvijek dovoljno rano jugoslavensko doba. Snažan socijalni i materijalni preobražaj, proveden u kratkom vremenu, ljudima je stvarao dojam da žive već dugo i da su svašta proživjeli. Kratak je bio taj put od gladi do blagostanja. Prva riječ na koju se oslanjaš: “nema, ne: mama!”, biva ona riječ koja pruža samopouzdanje tvojim godinama.

“Kraljica puteva”, dok je čitam s proljeća 2024, snažno je suvremena knjiga. Njezina žanrovska neodredivost, hibridnost, njezine široke bjeline, na kojima čitatelj može zastajati, njezina višestruka otvorenost, a onda i sve to tajanstvo fakcionalnog i gotovo faktičnog, koje se transformira u potpunu i neuhvatljivu fikciju, Vuletića čine nam bliskim. Naslov “Svoj znak, svoju zvijezdu”, a pod njim tekst: “Nosio sam svoj znak, svoju zvijezdu – ne na čelu, nego u potiljku jer – tu se najčešće gađa.” Tih sedamnaest riječi i rječica, ili dvadeset i jedna, skupa s naslovom, imali su snažan potencijal provokacije. Zašto zvijezdu, druže? I tko to gađa u potiljak? Danas, kada je zvijezda promijenila svoj sadržaj i smisao, ovaj tekst drukčije se čita i nešto drugo znači. Ili, bolje rečeno, ima dva posve odvojena značenjska sloja: onaj od prije i ovaj od danas. Ali je živ, kao da je upravo napisan.

Rodom od Trebinja, Anđelko Vuletić bio je Sarajlija, a u “Kraljici puteva” napisao je riječi o Sarajevu, u čijoj neobjašnjivoj transfiguraciji sadržano je nešto što ni sebi ne mogu do kraja objasniti, koliko god čitao. Tako “Sarajevo, Sarajevo”: “Kad sam to najmanje očekivao – kao i uvijek, palo mi je nešto na pamet: Sarajevo. Nešto u Sarajevu – to neću reći, i – ne znam to reći.

Sarajevo, pa njegova mutna i tanka Miljacka, pa magle njegove, pa stadioni u Koševu s tugom i tišinom poslije završenih nogometnih utakmica, onda bolnica u kojoj sam u ranoj mladosti dugo ležao i patio i, najzad: groblje, sa svega nekoliko stabala, i to – žalosnih vrba. I – tu! Stati.

Jednom riječi: bojao sam se da ne umrem van Sarajeva. Možda zato što sam tu i otpočeo taj posao. Ko zna. Samo, hrlio sam bezglavo natrag, bez obzira na kom sam se dijelu zemlje i u kakvoj ljubavi i toplini zatekao.”

Smrću svojom, međutim, Vuletić je Zagrepčanin. Čime bi Zagrepčanin bio nego smrću govori, možda, i cijena “Kraljice puteva” u zagrebačkom antikvarijatu. Počiva na groblju u Šestinama, a groblje koje u tekstu opisuje, “sa svega nekoliko stabala, i to – žalosnih vrba”, Novo je groblje Bare u Sarajevu, koje je te 1968. tek bilo naseljavano mrtvima.

Zalazak sunca

Veliki pisac se pozna i po tome što veliki pisac ne samo da može da piše o zalasku sunca, nego što u zalasku sunca on može vidjeti ono što je drugim ljudima po nalogu općeg mjesta zabranjeno da vide. Tekst “Nigdje na svijetu”, još jedan je sarajevski: “Bila je pozna jesen, i pozni poslijepodnevni časi, kad ne samo Koševo nego i cijela okolica Sarajeva poprima rujnu, crvenkastu boju.

To liči na široke, prizemne vatre,

to liči na plač, to liči na rane, to miriše na – bol, ta purpurna boja koja se javi ujesen po drveću i sitnom rastinju po brežuljcima svud oko Sarajeva,

i toga, još kad se svemu pridruži zalazak sunca – siguran sam – nigdje više na svijetu nema.”

I još jedan

Opet, možda, čitatelj ne bi imao taj dojam da mu nije pisca, ali njemu se, čitatelju, čini da se sunce nigdje nije toliko u njegovu životu nazalazilo kao u Sarajevu. Gradovi su ono što su u svojih pisaca. Naslov “Sarajevo, a zalazi sunce”, i tekst: “Zalazi sunce; i gasi se polako i ona purpurna pelud na obroncima ponad Sarajeva. Grad između visokih brda tone u sumrak.

Eto, tek sada Sarajevo postaje grobnica!

Ali, ne ona dosuđena, ne ona koja se nikako zaobići ne može. Nego ona koja potmulo pjevuši i nešto nerazumljivo čavrlja. I odatle više nikakva izlaska nema. Nema čak ni zalaska. Samo jedno: silazak!”

www.jergovic.com/ajfelov most