Ivan Lovrenović

Pisac Miljenko Jergović svojom je voljom prestao biti članom bosanskohercegovačkoga P.E.N-a, a taj čin, i koješta od onoga što se u vezi s tim siktalo i psovalo u virtualnoj mahali, i iza mušebaka i na otvorenome, komentira u tekstu koji se ovdje prenosi s njegovoga websitea (www.jergovic.com).

Vlastitu gestu izlaska iz P.E.N-a, osim pisma oprošćenja upravi toga kluba, do sada nisam javno tumačio a u ovome času ne znam hoću li pri toj odluci i ostati. Neposredan razlog izlaska bilo mi je suštinsko neslaganje s formulacijama iz protestnoga pisma bh. P.E.N-a u vezi s misom 16. maja u sarajevskoj katedrali. O stvarnim pak povodima (o kompleksu „Bleiburg“; o držanju Crkve „u Hrvata“ u vezi s njime; o etičkoj i političkoj faličnosti lokalne Crkve i njezine nadbiskupske i kardinalske glave) napisao sam i objavio od 1990. godine do danas rizme hartije i nekoliko knjiga, navukavši na se popriličan nacionalni odium. To bi trebalo biti dovoljno. Ako nije, nemam iluziju da bi dodatno samotumačenje imalo smisla i učinka. Autorske knjige i tekstovi u usmenjačkoj kulturi mahale ne znače ništa. (Porazno mi je što ništa ne znače ni onoj nekolicini ljutitih autorica i celomudrenih autora koji su se o nas bivše penovce očešali s mrskošću i potpunim neuvažavanjem naše argumentacije.)Fantastičnim razvojem novih komunikacija, paradoksalno, usmenjačka kultura mahale došla je na svoje i rascvala se na silnim društvenim mrežama, grupnim mailing listama, anonimnim komentarima ispod objava na web portalima, i njoj, kulturi mahale, osim nje same, nije potrebno ništa drugo - da zna sve. Da ne zna ništa. (I. Lovrenović)

Miljenko Jergović, KRONIKA JEDNOG PORAZA

Nedjelja, 31. listopada, bila je dan s obilnim padalinama, naročito po Mejtašu, Marijin dvoru i okolini hotela Holiday Inn. Opisao ih je, u svom romanu “Istorija bolesti”, Tvrtko Kulenović. On je, međutim, imao drukčiju perspektivu nego ja, jer se prema hotelu Holiday Inn kretao, naravno pješice, jer se tih dana i mjeseci zbog nečega nismo vozili tramvajima i taksijima, od Dolac Malte, dok sam ja išao baš s Mejtaša do Marijin dvora, pa preko Tršćanske, niz koju su zviždale ubrzane metafore. Obojica smo, međutim, stigli neokrhnuti, i jednako nesvjesni da, možda, uopće i nismo morali ići. Broj mrtvih i ranjenih, onih koji su stradali od padalina tog dana, može se provjeriti u izvještajima od ponedjeljka, 1. studenog, ali dobar je slučaj htio da svi budući osnivači PEN Centra u Bosni i Hercegovini, njih 36, stignu neoštećeni u hotel Holiday In.

Najprije su zadihano otpuhivali, zatim ih je hvatala euforija radosti i smijeha – jer živi smo! – a onda su razgovarali o tome je li to Radovan Karadžić saznao što namjeravaju učiniti, pa je naredio svojoj artiljeriji i snajperima da raspale. Zatim se prešlo na posao. Osnivači PEN Centra Bosne i Hercegovine, među kojima je bilo nekoliko hrvatskih penovaca, koji su svoje članstvo uložili u osnivanje novoga Centra, potpisali su “Izjavu osnivača PEN Centra BiH”, koja počinje ovako: “Mi, dolje potpisani pisci, različitih nacionalnosti, političkih uvjerenja i umjetničkih stremljenja, sastali smo se ujedinjeni u saznanju da smo se svi mi i naša zajednička domovina Bosna i Hercegovina našli pred sudbonosnom odlukom: opstati ili nestati. U tom povijesnom momentu pred nas se kao pisce i intelektualce postavlja zadatak da – uprkos razornoj agresiji i ratnom razaranju – odbranimo i za budućnost sačuvamo ideale nacionalne i građanske slobode, slobode ljudske misli i duha i slobodnog duhovnog stvaranja u državnoj zajednici u kojoj živimo i u kojoj će živjeti naša djeca.” A završava ovako: PEN Centar Bosne i Hercegovine će štititi slobodu izražavanja u svim oblicima književnosti, nastojeći da “zastupa načelo neometanog prenošenja misli u okviru svake nacije i između svih naroda.”

Na kraju su, po izboru Tvrtka Kulenovića za prvog predsjednika PEN Centra u Bosni i Hercegovini, te uz njega i šestero članova Uprave, osnivači prilazili stolu da potpišu Izjavu osnivača. Bio sam daleko najmlađi među njima, pa se nisam gurao da budem među prvima, tako da u arhivima, kao nepromjenjivo, ostaje da sam pod rednim brojem dvadeset i tri.

Što zbog okolnosti te nedjelje, 31. listopada 1992, što zbog padalina i snajperskih metafora, a što iz nenarušenog poštovanja prema većini ljudi s kojima sam se tog dana zavjerio, ali najprije i najviše zato što je “Izjava osnivača PEN Centra BiH” najljepše sročen, meni najvažniji tekst koji sam kolektivno potpisivao, želio sam da do kraja ostanem pasivni, nevidljivi član, čak ni nakon što djelovanje ni ideali društva nisu više imali previše veze s Izjavom.

Na kraju sam, ipak, morao otići. Pri izlasku za sobom sam ostavio ove riječi: “Kako ne nalazim svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini u čijem sam osnivanju 31. listopada 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji, obavještavam vas da se ne smatram članom vaše udruge i zahtijevam da me s današnjim danom brišete sa vaših lista i spiskova.”

Obrazloženje sam objavio zajedno s još trojicom pisaca, Ivanom Lovrenovićem, Željkom Ivankovićem i Ivicom Đikićem, koji su, svaki sa svojim obrazloženjem, napustili PEN Centar BiH. Zajednički povod bio je način na koji je artikulirano “Protestno pismo protiv najavljene mise za Bleiburg”, koje je potpisala skupina članova, uključujući i predsjednika PEN Centra BiH, i koje je objavljeno na njegovoj službenoj stranici. U tom pismu članovi “povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom” potvrđuju svoju “odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima”, pa zbog toga smatraju da je “ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju”, i prisnažuju da je “antifašistička pozicija” koju oni zastupaju “bolja i humanija strana povijesti”, pa u to ime “iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina”, zahtijevaju “da se planirana misa otkaže”.

Kako organizatori i pokrovitelji mise, pa i sam nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, misu nekako drukčije najavljuju i adresiraju, a ne kao misu za fašiste i njihove simpatizere, tako iz pisma proizlazi da njegovi potpisnici smatraju da su svi koji su stradali na putu prema Bleiburgu i po povratku s Bleiburga “fašisti i njihovi simpatizeri”. Što je u osnovi, ipak, nešto novo, jer čak ni jugoslavenski komunisti, nakon što su krajem osamdesetih priznali da se nakon Bleiburga nešto događalo, kao ni jugoslavenski i partizanski povjesničari, svjedoci i počinitelji, uključujući Milana Bastu i Simu Dubajića, nisu tvrdili da su svi oni koji su tada poubijani bili “fašisti i njihovi simpatizeri”. Ali ako je to već takva, “antifašistička pozicija”, čemu onda poštovanje samo prema “brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina”, kada je na putu prema Bleiburgu, ili po povratku s Bleiburga, stradalo i nezanemarivo mnoštvo “fašista i njihovih simpatizera” iz redova crnogorskih, srbijanskih i bosanskih četnika, muslimanskih milicija iz Bosne i Sandžaka, bosanskih i sandžačkih muslimana angažiranih u njemačkim SS postrojbama… Zar to što se pretpostavlja – premda nije jasno iz kojih se pretpostavki i to pretpostavlja – da će nadbiskup Puljić držati pomen samo ustašama određuje da se poštovanje odaje samo “brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina”, a ne i brojnim nevinim žrtvama “fašista i njihovih simpatizera” koji nisu bili ustaše. Na kraju, kako su na putu prema Bleiburgu i po povratku s Bleiburga stradali samo “fašisti i njihovi simpatizeri”, meni bi, da sam bio u prilici da porazgovaram sa sastavljačima pisma, bilo zanimljivo doznati što je bio, fašist ili njihov simpatizer, osamnaestogodišnji pitomac Časničke škole u Zagrebu Himzo Polovina, koji je bio u istoj odori kao i svi drugi? On je, kao i mnogi, mlađi ili stariji od njega, preživio, jer je naišao na dobrog partizana, kao što su toliki drugi, mlađi ili stariji od njega, nestali, da im se nikad za grob ne sazna, jer su naišli na lošeg partizana. Ali i dobar i loš partizan su, za razliku od pitomca Časničke škole u Zagrebu Himze Polovine, s “bolje i humanije strane povijesti”.

Ali znao sam da o ovome neće biti razgovora. I očekivao sam ono što se dalje događalo, i to da ću odmah biti identificiran kao Hrvat, premda sam, kao i ostala trojica, iz PEN Centra BiH istupio kao pisac, a onda i to da ću odmah zatim biti proglašen za ustašu. Očekivao sam da će nas najprije denuncirati i vrijeđati sami članovi PEN Centra BiH, da bi zatim cijelu stvar prenijeli u javnost, nudeći kao gotovu stvar da smo nas četvorica, a sa nama još osmorica pisaca koji su ovom prilikom napustili PEN Centar BiH ili su nas podržali, upravo ti “fašisti i fašistički simpatizeri”, na koje PENdžije upozoravaju, samo više ne iz 1945, nego iz 2020.

Kao dragocjenost čuvam jednu od posljednjih poruka, koja mi je s adrese PEN Centra BiH stigla na elektronsku adresu, prije nego što su me konačno izbrisali s mailing liste. Jedna članica tajnici PEN Centra BiH šalje screenshot (presnimku) vlastite Facebook objave, da ova to distribuira ukupnom članstvu. U objavi članica kori one koji nisu dovoljno oštri u osudi odmetnika, koji ne prihvataju “našu izjavu odanosti antifašizmu”, nego bi tu nešto razgovarali s njima. “Šta je tu nejasno?!”, pita ih, klikćući, članica, i odmah odgovara: “Moja reakcija na ostavke: Handke (njih šestorica, zapravo) u našem sokaku!” Asocira tako ona na davnu jugoslavensku komediju “Hitler iz našeg sokaka”, o folksdojčeru Leksiju i njegovim doživljajima, među redom čestitim, antifašistički raspoloženim banatskim Srbima, ali nas neće nazvati Hitlerima. Jer to je benigno. Nazvat će nas Handkeima.

Skupština Kantona Sarajevo 11. je prosinca, na prijedlog SDA, jednoglasnom odlukom proglasila Petera Handkea nepoželjnom osobom na teritoriju kantona. Članica piše, tajnica PEN Centra u Bosni i Hercegovini, razašilja, članstvo glasno ili šutke podržava, ali se zapravo ne buni nitko, da se simboličko značenje Petera Handkea prenese na šestoricu pisaca, koji su odranije identificirani kao Hrvati, a zatim i razotkriveni kao ustaše. Kako se o Handkeu ne govori, niti se o njemu misli kao o piscu, nego kao o osobi koja je zbog političkih zastranjivanja proglašena nepoželjnom osobom na teritoriju Kantona Sarajevo, PENdžijkina mrzilačka objava se, distribucijom po poštanskim sandučićima PEN Centra BiH i legitimiziranjem unutar interne zajednice, kojoj pripada baš svaki član i baš svaka članica, pretvara u svojevrsni akt o protjerivanju šestorice pisaca iz Sarajeva. I tu je, što se mene tiče, važan dio priče završen.

Ali još uvijek nije do kraja objašnjeno zašto sam istupio iz PEN Centra u Bosni i Hercegovini, nakon što sam se jednom davno bio izložio potencijalnom nepovoljnom djelovanju atmosferskih padalina na svoju kosu i ten, na svoje kosti i meso. Za to će nam objašnjenje biti potreban Asmir Kujović, predsjednik PEN Centra u Bosni i Hercegovini.

Nakon prvih nesnalaženja, pa i pomirljivih izjava za koje je strogo ukoren, Kujović će najprije uskliknuti: “Neću se nikome izvinjavati zbog antifašizma!” Čime je, zapravo, sugerirao da nas smatra fašistima. I pružio je šlagvort onima koji su tome imali još što za pridodati. Takvih je bilo ne samo po sarajevskim medijima, nego i svud po regiji, naročito među zagrebačkom lijevo-liberalnom fejsbučkom inteligencijom, koja koliko umije uživati u sarajevskoj gostoljubivosti, toliko joj na živce idu Bosanci (o Hercegovcima da i ne pričamo) i Sarajlije koji su se naselili tu negdje oko njih. I zapravo se ne zna tko više uživa: zagrebački ljevičari kad u Sarajevu Jergovića proglašavaju ustašom, ili njihovi sarajevski prijatelji kad u Zagrebu Jergovića proglašavaju četnikom.

Ali nismo još stigli do onoga što bi moglo za meritum biti važno.

Premda sam mislio šutjeti, i o svemu pisati nakon što se dogodi sve ono što se treba dogoditi, događaji su me naveli da od toga u tri navrata odstupim. Izjave sam dao ljudima, i medijima kojima vjerujem: portalu Nova rs i dnevnom listu Danas, iz Beograda, te portalu Deutsche Welle.

Tekst za Deutsche Welle pisao je Dragoslav Dedović, važan pjesnik naših jezika, antologičar i angažirani intelektualac, koji godinama živi u Njemačkoj, i sam član PEN Centra u Bosni i Hercegovini. Čovjek u čiju pamet i čestitost ne bih posumnjao. Ali, što će nekome biti neobično, u njega jednako povjerenje imaju i oni, pa njegov tekst distribuiraju preko službenog maila Centra, uz pohvale na “dobrom i iznijansiranom tekstu”. Tekst je objavljen 20. svibnja, i čekat ću punih dvadeset dana, dopuštajući predsjedniku PEN Centra u Bosni i Hercegovini Asmiru Kujoviću da nešto demantira ili doda, a članove njegova društva da nešto prigovore, ukoliko se s Kujovićem kardinalno ne slažu.

Važan mi je ovaj odlomak: 

“Miljenko Jergović: ‘Da se bilo tko od vajnih građana, povjesničara amatera i PEN-ovih antifašističkih barjaktara sjetio načelnika Luburićeva stožera doktora Muhameda Riđanovića, ustaše iz vrlo ugledne mostarske familije, mnogo toga bi u ovoj priči drukčije izgledalo’.
Asmir Kujović na ovakvu argumentaciju kaže: ‘Političke vođe ondašnjih bosanskih muslimana krenule su putem koji je nama danas nepojmljiv, pogotovu što su ratovali pod tuđim barjakom i za tuđe interese. Ne može se generalizirati, svaki slučaj je slučaj za sebe, ali ja se ne bih usudio optuživati nekog za fašizam samo zato što je, na primjer, bio činovnik u nekoj instituciji za vrijeme vlasti NDH’.”

Demonstracije u Sarajevu, održane za vrijeme mise, kao i PEN-ovo pismo, bile su praćene narativom o monstruoznom nizu ustaških zločina, počinjenih tokom boravka Vjekoslava Maksa Luburića u Sarajevu, od sredine veljače do kraja ožujka i početka travnja 1945. Po drveću na Marijin dvoru povješane su figure, koje su trebale podsjetiti na ljude koji su 28. ožujka 1945. obješeni na istome mjestu. Dizajnirani su, i na službenim mjestima istaknuti džambo plakati s fotografijom obješenih. Jedan od njih podignut je na najreprezentativnije mjesto u gradu, iznad Vječne vatre, gdje se za socijalizma o praznicima postavljao grandiozni portret maršala Tita.

Stvaran je dojam da nadbiskup Puljić, skupa s dvadesetoro svojih uzvanica, u Katedrali drži misu za Luburića. I da je to taj fašizam, kojemu sve Sarajevo, skupa s PEN Centrom u Bosni i Hercegovini, pružaju otpor. Tako u gradu u kojemu Hrvati-katolici nikada nisu činili većinu, procentualno su najbrojniji bili na popisu iz 1910, za vrijeme NDH moglo ih je najviše biti do dvadeset posto, a danas ih je jedva nekoliko postotaka, politički likvidiranih, javno nepostojećih, nevidljivih i neprisutnih, ozloglašenih. Oni su, međutim, ti fašisti iz 1945. Ili nositelji njihove simboličke krivnje. Ali što ako nisu, i ako je simbolička krivnja povijesno gledano malo drukčije raspoređena?

U odgovoru na moj spomen Luburićeva najbližeg suradnika u Sarajevu 1945, Kujović kaže da su “vođe ondašnjih bosanskih muslimana (…) ratovali pod tuđim barjakom i za tuđe interese”. Time on retroaktivno denacionalizira Hrvate muslimanske vjeroispovijesti, i to ne neki običan svijet koji je iz oportunizma deklarirao ovu ili onu pripadnost, nego one koji su, zajedno sa svojim tek nešto brojnijim sunarodnicima katolicima, činili srž, smisao i poželjnu etničku sliku Nezavisne Države Hrvatske. A nakon što ih je denacionalizirao, traži da se ide od slučaja do slučaja, jer “ne može se generalizirati”. Oh, kako to samo razumno zvuči, nakon što se s položaja predsjednika PEN Centra u Bosni i Hercegovini potpisalo proglas u kojemu su svi oni kojima nadbiskup Puljić slavi misu “fašisti i njihovi simpatizeri”! Na spomen doktora Muhameda Riđanovića, Kujović je još krotkiji i ljubazniji, pa se, kako implicira, za razliku od mene “ne bi usudio optuživati nekog za fašizam zato što je, na primjer, bio činovnik u nekoj instituciji za vrijeme vlasti NDH”. Dakle, Đikić, Ivanković, Lovrenović, Jergović, Mlakić, Mirko Marjanović, Mladenko Marijanović, Dragan Marijanović, Milo Jukić, Alen Kristić mogu biti i ustaše, i fašisti, i njihovi simpatizeri, kojima se Asmir Kujović ne bi ispričavao, dok načelnik Luburićeva stožera Muhamed Riđanović – koji se zbog Kujovićeva ekskulpiranja od hrvatstva u grobu svom neznanom okreće – više ne može biti ni Hrvat, ni ustaša, premda je prvo bio cijeloga života, a u vezi drugog je Poglavniku prisegnuo na “samokres, bodež i na Kuran časni”, i svoju prisegu nije do smrti pogazio.

Muhamed Riđanović rodio se u Mostaru 1892, u vrlo uglednoj i dobrostojećoj ulemanskoj obitelji, koja je generacijama davala vjerske učenjake. Od đačkih je dana bio pristalica pravaške ideologije, nacionalni Hrvat i frankovac. Nakon što je u Beču završio medicinu, u Mostaru je držao privatnu praksu, nakon čega je bio glavni liječnik u Okružnom uredu za osiguranje radnika. Jedno vrijeme bio je predsjednik mjesnog odbora Jugoslavenske muslimanske organizacije, a 1935. i gradonačelnik Mostara. Od travnja 1941. uključuje se u borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i provođenje njezinih ideala. Dogurao je do pukovnika u Poglavnikovu Tjelesnom Zdrugu, koji je predstavljao Pavelićevu pretorijansku gardu, ljude od najvećega njegovog povjerenja.

Maks Luburić, koji je, kao i doktor Riđanović, bio ustaški pukovnik, bio je čak dvadeset i jednu godinu od njega mlađi. Sirov, surov i fanatiziran, sirotinja iz Humca kod Ljubuškog, Luburić, za razliku od Riđanovića, nije bio obrazovan čovjek. Izbačen je iz škole, prao je suđe u nekoj gostionici. A onda se pronašao u ustašama. Sve što je u životu postigao Luburić duguje svome krvološtvu. Svijetu iz kojeg je potekao i svome narodu na pleća je svalio težak teret moralne odgovornosti, kakav bi jedva iznijele i mnogo veće, slobodnije i odgovornije zajednice nego što je hrvatska.

Ali jedno je sigurno: ne bi ni takav Luburić mogao probrati onih 55 mučenika i mučenica, koji će 28. ožujka 1945. visjeti na Marijin dvoru, niti onih 322 Sarajlija, komunista, partizanskih ilegalaca, slučajno preživjelih Židova, srpskih uglednika, koliko je identificirano žrtava njegova terora (nestalima i neidentificiranima duše se do danas nisu smirile). Ne bi on to mogao, koliki god zlikovac bio, e da mu nije bilo doktora Riđanovića, njegova načelnika, i svih onih koji su Sarajevo znali do u svaku dušu, u svaku kuću i svaki podrum. Jer Vjekoslav Luburić naprosto nije bio iz Sarajeva, niti je u Sarajevu ikada živio. O ovome Asmir Kujović, vjerojatno, ne bi, jer se ne bi usudio optuživati i generalizirati. U tome ga razumijem. O tome nisu htjeli ni partizani u Sarajevu 1945, i svih narednih godina, nego je ustaški zločin pripisivan isključivo Hrvatima katolicima, a muslimanima je prepuštena mogućnost da im se zaboravi da su bili ustaše, jer im nakon toga neće na kraj pameti biti da priznaju da su ikada bili Hrvati. Ili, kako implicira Asmir Kujović, nikada nisu ni bili? Nego samo činovnici u nekoj instituciji.

Stvar, međutim, postaje groteskna kada se usudimo primijetiti da je Vjekoslav Maks Luburić umro 1969. u Španjolskoj, a da je njegov najbliži suradnik tokom sarajevske krvave kampanje, doktor Muhamed Riđanović, stradao baš na Bleiburgu. Ili na onom što se ovih dana u Sarajevu naziva Bleiburgom: ubijen je, bez suda, negdje oko Maribora. I to je također zločin, jednako odvratan, a po posljedicama i odvratniji od ubojstava svih onih koje bismo se, usprkos PENdžijskoj kandžiji, pa makar me i stoput Kujovićev zbor proglasio Handkeom, usudili oglasiti nevinima. Odvratniji je mnogo od ubijanja Himzinih školskih drugova, pitomaca Časničke škole. Posljedice ubojstva doktora Riđanovića osjećaju se i danas, u Sarajevu. Jer pokušajmo samo zamisliti koliko bi čišća i jasnija bila antifašistička platforma, i kolikima bi se samo predsjednik PEN-a imao iskrenu, duboku ljudsku potrebu ispričati, da je Muhamed Riđanović, kao što je i trebalo biti, suđen, a zatim obješen u Sarajevu, na istome onom mjestu na kojem su 28. ožujka 1945. vješani ljudi.

Antifašizam Asmira Kujovića i PEN Centra u Bosni i Hercegovini, to jest onih njegovih članova koji su pročitali izvanredno uravnotežen tekst Dragoslava Dedovića, i ništa im nije zasmetalo, ili su se uplašili onoga što im je zasmetalo, pa se nisu usudili ništa reći, antifašizam je dopola. Njihov antifašizam prestaje čim se dođe do Muhameda Riđanovića, ili čim se u današnje vrijeme od deklasirane hrvatske manjine u Sarajevu stigne do bošnjačke većine. Antifašizam dopola nije, međutim, antifašizam, jer je takvih, dopola antifašista, posvuda u našim krajevima. Isti je takav antifašist, uvjeren sam u to, a možda još veći, i nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić. Jest, drži on misu za hrvatske fašizme, ali je dušom i srcem protiv tuđih fašizama.

Među onima koji su se bavili našim napuštanjem PEN-a bilo je mnogo čeljadi, uglavnom gnjevne, kivne i himbene. Među zanimljivijima i najpristojnijim u iskazu bio je Mustafa efendija Cerić, koji je skoro dvadeset godina bio reis-ul-ulema, muslimanski vjerski vođa u Bosni i Hercegovini. Svoj osvrt napisao je i objavio na prvi dan Ramazanskog bajrama, i u njemu se bavio uglavnom Ivanom Lovrenovićem i mnome. Kaže da voli čitati moje “novele”, premda “duge su, malo zamorne, ali su osvježavajuće za one koji vole da naduže odmaraju dušu i naslađuju um”, ali ga više od njih “impresionira Jergovićev oštri jezik i jasni stav o graničnim pitanjima morala i politike”. I poziva nas, umirovljeni reis, koji nije član PEN Centra u Bosni i Hercegovini, da se vratimo u PEN. A zatim kaže ono što mi, zapravo, mora reći: i da se Bošnjake, kao ni Židove ne može optužiti za fašizam, kao što ja to činim, i da su Bošnjaci marginalizirani u Bosni i Hercegovini i u Sarajevu, premda su većina, dok su manjine uzdignute u status većine. Kod Bošnjaka se, kaže on, “nije nikad pojavila fašistička ideja kao organizirana kolektivna svijest”.

I tako, preko ljubaznog efendije Cerića i manje ljubaznog predsjednika Kujovića, došli smo do razloga zbog kojih ne mogu biti član ni onoga u čijem sam osnivanju sudjelovao. Ne vjerujem da postoji nacija u kojoj se “nije nikad pojavila fašistička ideja kao organizirana kolektivna svijest”, ne vjerujem da se nacionalni identiteti mogu mijenjati retroaktivno, to jest da se mogu ikome mijenjati, osim samome sebi, ne vjerujem u antifašizam u društvu u kojem većina manjini pokušava nametnuti teme i načine provođenja vjerskih obreda, čak i kada ti obredi slave Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ne dajem ni pet para za onu, koja se također pojavljivala u PENdžiluku i oko njega, da bi misa za Bleiburg, možda, i bila prihvatljiva, ali da je sa stanovišta državnog suvereniteta neprihvatljivo to što je Hrvatski sabor njezin pokrovitelj. Sa stanovišta državnog suvereniteta to je mnogo prihvatljivije od toga da se u Zetri održava grandiozni predizborni skup Redžepa Tajipa Erdogana pred izbore u – Turskoj. Protiv čega nitko ne demonstrira. I prirodno je što ne demonstrira, jer bi se mogle fasovati batine. U sarajevskoj Katedrali, kao ni u bilo kojoj crkvi, nijedna država, pa ni bosanskohercegovačka, nije suverena, a u Zetri bi, bogme, bosanskohercegovačka država morala biti suverena.

I tako privodimo kraju vjerojatno i posljednji sarajevski skandal u koji sam bio upleten. Vjerujem da ih više neće biti. Polako dijelimo ono što je od baštine ostalo, vama ono što vam je pripalo, meni ono što mi ne možete uzeti. Vama ostaje Sarajevo u zbilji, ja ću Sarajevom raspolagati kao svojim imaginarijem, u kojem sam jedini gospodar. Mome Sarajevu ništa ne može vaše Sarajevo. Nemam nikakvih pretenzija prema ičemu što je vaše ili što ste zapasali.

Postoji Sarajevo koje sam ja napisao, i koje ću, Bože zdravlja, mira i sabranja, pisati i dalje, a postoji i Sarajevo kojem sam, za Asmira Kujovića i njegovu članicu, Handke iz njihova sokaka. Ne bih se tome dalje opirao. Ali neka i u porazu ovo bude jasno: da sutra nekim čudom ponovo osvane nedjelja 31. listopada 1992, ja bih se opet, mirne duše, i ispunjen strahom za vlastiti život, zaputio prema Holiday Innu osnivati nešto što “zastupa načelo neometanog prenošenja misli u okviru svake nacije i između svih naroda”. Kao što će mi i dalje, mimo svega čime završava naš zajednički put, članica koja u meni vidi Handkea iz svog sokaka – bezbeli da je njen sokak, ako sam ja u njemu nepoželjna osoba! – biti jednako beznačajna, toliko beznačajna da joj i dalje ne bih spominjao ime, a Asmira Kujovića ću, kao i dosad, smatrati jednim od značajnijih pjesnika ovih naših malih, ojađenih i krvavih jezika u novom mileniju, koji je, upravo zato što je dobar pjesnik, bio prezren od čaršijskog književnog jada i bijede kojim je okružen, ali nema nikakve sumnje da će mu držanje pred ustašama u zadnjih mjesec dana kod njih biti veliki plus i da će ih time uvjeriti da su mu ravni.

(Autor izričito zabranjuje prenošenje ovog teksta na web stranicama bez prethodnog odobrenja. Ova zabrana ne odnosi se na prenošenje (šeranje) na privatnim Facebook profilima.)