Miljenko Jergović: Slušajući Vladimira Putina čovjek se počinje osjećati kao Ukrajina

Uznemirenje koje je u meni izazvao govor Vladimira Putina čak se više i ne tiče onoga što će se tek događati, a što iz njegova govora logično proizlazi. To uznemirenje tiče se onoga što se već zbilo, i ne može se promijeniti, a duboko je obilježilo cijelu našu generaciju. Toliko nas je i tako obilježilo da mnogi od nas više i ne primjećuju što to zapravo nije u redu s Putinovim govorom, osim što se iza njega naslućuje nešto što bi moglo vrlo temeljito izmijeniti naše živote i što bi, ako smo još u stanju misliti o zajednici, moglo dokrajčiti ne samo ideju ujedinjene Europe, nego i Europu kao relativno kultiviran, demokracijom obilježen prostor na kojemu se stoljećima bolje živjelo nego u Africi ili u dubokoj Aziji, i gdje su ubijanje ljudi ili umiranje od gladi i od siromaštva predstavljali odmak od svakodnevice i iznevjerenje društvenih ideala. To kad pomislimo, već se pomalo mrznemo pred njegovim riječima. Ili, utopljeni u komfor svoje ludosti, grijemo se na ledu Putinovih riječi, jer one su, tobože, protiv Amerike. Ali ono što uznemirava, i što u čovjeku poništi svaki vitalizam i svaki pokušaj da sad učini bilo što, jest činjenica da je Putin o Ukrajini i Ukrajincima rekao nešto što je već rečeno o nama, kao i nešto što je o drugima već u naše ime govoreno.

Rekao je da su Ukrajinu stvorili Rusi. Konkretno, stvorio ju je Vladimir Iljič Lenjin, te joj pridodao i još neke tradicionalne dijelove Rusije. Rekao je da Ukrajina nije samo susjed Rusije, nego da je to, zapravo, ruska zemlja, a Ukrajinci da su odrođeni, prevjereni, preobraženi Rusi. Ono što od Ukrajine nije rusko, rekao je Putin, oteto je od Njemačke. Ukrajina ne postoji, Ukrajinci ne postoje, nego su oni odrođeni Rusi, koji su preuzeli vjeru i identitet ruskih neprijatelja. Putin je pozvao Ukrajince da nanovo postanu ono što zapravo jesu. Ukratko to je, što god tko sad govorio, sav smisao i sadržaj govora Vladimira Putina.

Prvi put, možda je to bila 1986. ili 1987, u ozbiljnim je, velikim novinama, mogla je to biti Duga, objavljeno da Hrvati ne postoje, nego su Hrvati tek pokatoličeni Srbi, koje su Vatikan i bečki dvor, uz pomoć Osmanlija, proizveli u lažnu naciju. Malo zatim je na istom mjestu, ili tu negdje blizu Duge, prvi put objavljeno da Hrvatska ne postoji, nego je to srpski teritorij, oslobođen u Velikom ratu, a zločinac Tito ga je učinio Hrvatskom, pridodavši mu još i okupirane talijanske teritorije. U ta je još uvijek rana doba, usred mrtvoga samoupravnog mira, s tih tobože još uvijek niskih razina, iz novina dakle, a ne s političkih govornica, Hrvatima odreknuto pravo na Hrvatsku, ali i na postojanje. Odreknuto im je pravo da su ono što misle da jesu, pa im je ponuđena uloga razmetne braće i sestara, koji će se vratiti u okrilje srpstva i u sljedećim generacijama okajavati grijehe svoga odmetništva.

Godinu ili dvije kasnije ista stvar će se odviti s Muslimanima, danas Bošnjacima. Razlika će biti samo u tome što će im pravo na identitet, zemlju i povijest odricati ne samo Srbi, ustvrdivši da su Muslimani tek poturčeni pripadnici njihova etničkog roda i nacije, nego će im to pravo odricati i Hrvati, ustvrdivši da su Muslimani, kao i islam, integralni dio hrvatskoga nacionalnog bića. Opet je kampanja provedena u novinama, s tom razlikom što su se hrvatske novine s takvim sadržajima, za razliku od onih srpskih, činile sasvim marginalne. Sve dok se nije pojavio Franjo Tuđman, koji će otpočetka govoriti da Muslimani kao nacija ne postoje, da su oni ustvari Hrvati, a da ih je Beograd proizveo u naciju, e da bi oštetio Hrvate. Za njega, Bosna je bila turska “kolonijalna tvorevina”, iščupana iz hrvatske utrobe. Za srpske političare tog vremena, a najprije za Vojislava Šešelja, Bosna je, naravno, bila srpska zemlja, Muslimani su bili Srbi, kao i bosanskohercegovački Hrvati. Milošević i njegovi bili su izuzetak: u to prijeratno vrijeme pozivali su se na Jugoslaviju i jugoslavenstvo, ali su implicirali da su Srbi mimo Jugoslavije jedini autentični rod, jedina etnija. Svim drugima velikodušno su ponudili da budu Jugoslaveni, te su im garantirali da će u okviru tog jugoslavenstva moći upražnjavati svoje folklorno hrvatstvo ili bošnjaštvo i bosanstvo. Kad jednom započne rat, ljudi iz Miloševićeva kruga uglavnom će preuzeti tek malo modificiranu Šešeljevu retoriku, pa će o Hrvatima i Muslimanima, kasnije Bošnjacima, govoriti ono što Putin na večer 21. veljače 2022. prvi put izgovorio o Ukrajincima.

U ratu koji je 1992. nastupio, tako da do dana današnjeg na simboličnoj i retoričkoj razini nije završio, Srbi će postati mnogo više Srbi nego što su prethodno bili, ali će i Hrvati postati mnogo više Hrvati, a Bošnjaci mnogo više Bošnjaci. Odricanje onim drugima da su to što jesu sa svršetkom rata uglavnom će nestati iz novina i iz dominantnog političkog diskursa, i postat će diskretni element akademskog i kulturnog mainstreama. Trideset godina nakon početka rata, osporavanje bosanskohercegovačkim Hrvatima i Srbima prava da se zovu Hrvatima i Srbima, kao i samog prava na Bosnu i Hercegovinu, ući će u dominantni diskurs bošnjačkog nacionalizma. Uz malo zakašnjenje, tad će već svatko svakome otkazati pravo na ime, osjećaje, identitet i dom.

Ali da se vratimo na rat i na ubijanje: Srbi su u rat ušli predvođeni dvama uvjerenjima: prvo im je govorilo da Hrvati nisu Hrvati, i da Hrvatska nije Hrvatska, nego je Hrvatsku izmislio i granice joj iscrtao ustaša Broz, a drugo uvjerenje im je govorilo da oni ne ratuju protiv naroda nego protiv ustaša, i to da preduprijede inherentnu ustašku nakanu da se pokolje sve što je srpsko. Ono do tada neviđeno zlo koje je učinjeno Vukovaru, ono uništavanje grada koje je bilo totalno nespojivo s bilo kojim prethodnim iskustvom tada živih i stasalih naraštaja, koji su pamtili naš svijet od početka dvadesetog stoljeća, bilo je moguće zato što Hrvati nisu Hrvati, Hrvatska nije Hrvatska, nego je sve to izmislio ustaša Broz. Na neki način, ustaša Broz izmislio je stvarnost, koja je nad Vukovarom bez nekih velikih emocionalnih opterećenja i intelektualnih sumnji mogla biti konačno i za sva vremena poništena. To je, vidite, razlog što se čovjek mora smrznuti kad čuje Putina kako govori da je Lenjin izmislio Ukrajinu. Ili kad onda spominje teritorije koji su oteti od Njemačke. Onako kako je Dobrica Ćosić 1990. spominjao teritorije koji su oteti od Italije.

Ono što su Srbi učinili nad Vukovarom, i što će zatim ponavljati po Bosni, zatirući malene bosanske čaršije i kasabe, rušeći džamije, sve dok ne poruše i posljednju, te ubijajući i protjerujući  onaj svijet i uništavajući onu zemlju, koje je opisao i u svoju književnost preselio Ivo Andrić, za kojega će ti isti Srbi istoga tog trenutka govoriti da im je najveći, to isto, dakle, što su učinili Srbi, činit će i Hrvati, uz tek nešto manje materijalno-tehničkih sredstava, ali jednako poništavajući svojim neprijateljima pravo da se zovu onako kako se zovu, da budu ono što jesu i da iskazuju pravo na svoju zemlju. Uvijek je, i svima u tim našim ratovima bilo lako to činiti, jer se nije ratovalo protiv stvarnih naroda, a čak, možda, ni protiv stvarnih ljudi. Ako su nekoga i ubijali, ako su nekome i rušili kuće i hramove, svi oni su ubijali one koji su nekad bili mi, ali su odustajanjem od nas posve prirodno prestali da budu ljudi, i rušili su kuće koje zapravo i nisu bile njihove kuće, i hramove koji nisu bili hramovi neke stvarne vjere, nego su i kuće i hramovi pripadali nekome izmišljenom svijetu. Zapravo, rušili su, rušili smo svijet koji je bio sagrađen od lego-kockica.

Pritom, naravno da hrvatska reakcija na srpsko osporavanje imena, nacije i memorije nije bila isključivo obrambena. Nekoliko godina nakon onih prvih zloćudnih tekstova iz Duge, a zatim naročito u ratu, Srbima je u Hrvatskoj osporeno praktično sve što su oni prethodno osporili Hrvatima. Izmaštana je Hrvatska pravoslavna crkva, zazvalo se vlaško podrijetlo Srba, ili takozvanih Srba u Hrvatskoj, a onda i teorija o Nikoli Tesli – Hrvatu. Upravo kao i 1943. – Srbima je po istom principu i jednakim metodama kakve je primjenjivao poglavnik, dakle mračnom fantazmagorijom Hrvatske pravoslavne crkve, ponuđeno da ne budu Srbi. A njihovim je sunarodnicima u Srbiji otkazano da su uopće ikad bili kulturni europski narod. Valja samo poslušati što 2022, u jutarnjoj emisiji za obitelj, propovijeda potpredsjednik Matice hrvatske i uživljeni ekspert za povijest i povijesne vrline Ustaškoga pokreta Mario Jareb, i to ni manje i više, nego u obranu Držićeva i Gundulićeva hrvatstva: “Dubrovnik je uvijek bio i jest meta tih velikosrpskih prisezanja. I dubrovačka književnost kao jedan od najvećih dosega hrvatske kulture, s obzirom da u to doba Srbi imaju gusle, rakiju i prasetinu, nemaju ništa sličnoga što bi ih svrstalo među druge europske narode.” Osim što po Jarebu Srbi nisu narod, kao što to nisu ni Ukrajinci po Putinu ili Hrvati po Šešelju, oni se kao skupina povijesno identificiraju isključivo preko rakije i prasetine. I onda, što mislite: zločin li je ubijati Srbe, nakon što ih se simbolički ubilo i poništilo među “drugim europskim narodima”?

Genocid u Srebrenici, taj vjerojatno i najmasovniji rodni zločin u modernoj povijesti čovječanstva, tokom kojega je za nekoliko ljetnih dana usmrćeno više tisuća fertilnih muškaraca, više tisuća muškaraca većih od puške, kako bi se to iskazalo jezikom jugoslavenskih romantičarskih vjerovanja, bio je na dva načina povezan s onim početnim odricanjem prava drugome da bude ono što jest. Srbi su, predvođeni Jugoslavenima, tojest jugoslavenski odgojenim i u jugoslavenskom duhu školovanim oficirima bivše JNA, ubijali one koji nisu bili to što jesu, pa samim tim nisu imali pravo na život na zemlji. Jesu li tog trenutka ti plodni, dakle relativno odrasli muškarci bili odmetnuti izdanci njihova plemena, jesu li bili njihova razbraćena braća? Vjerojatno nisu. Pretpostavljam da nisu, jer je Ratko Mladić tada izjavio da su se konačno osvetili Turcima. A Turci nisu Srbi, nego su ipak Turci. I druga stvar: smisao ovoga rodnog zločina, o kojemu se ne govori kao o rodnom zločinu, jer u našemu svijetu nije trendi da su muškarci žrtve rodnoga zločina, smisao ubijanja svih fertilnih muškaraca, dakle smisao genocida u Srebrenici, bio je u tome da se dalje ne prenosi lažni identitet, lažna vjera, lažno ime. Bio je to vrhunac i konačni ostvareni cilj kampanje koja je započela kada je prvi put netko nekome u još uvijek mirnoj i uspavanoj socijalističkoj Jugoslaviji otkazao pravo na ime, naciju i memoriju. Osim što su u Srebrenici stradali bošnjački dječaci i muškarci, osim što su stradali muslimani, u Srebrenici je simbolički, amblematski, potencijalno, kao neostvarena, ali vrlo vjerojatna mogućnost, stradao svatko onaj tko je od nekoga drugog u tom ratu, i u vremenu koje je ratu prethodilo, uskraćen za ime, naciju i memoriju. Doista, Srebrenica je mjesto koje bi u tom smislu trebalo ujedinjavati žrtve, svih onih koji su stvarno ili simbolično bili žrtve, kao što bi Srebrenica trebala ujedinjavati sram svih onih koji su ikada ikome na našim prostorima uskratili pravo na ime, naciju i memoriju. Besraman je, međutim, naš svijet. I onda se pojavi Vladimir Putin, koji progovori kao iz kolektivne podsvijesti bivše Jugoslavije, te iz utrobe svakog čovjeka koji ga je u stanju čuti u toj mrtvoj zemlji.

Putin o Ukrajincima govori kao o odrođenim i dijelom prevjerenim Rusima, te kao o neonacistima. Naravno, Ukrajinci su ustaše! Ili, iz srebreničke perspektive, Ukrajinci su mudžahedini. A zapravo su četnici. Sve to zavisi od ugla gledanja. Glavno je da se naglasi da Ukrajinci nisu Ukrajinci, i da on, Vladimir Putin ne bi imao ništa protiv Ukrajinaca, kada bi oni kojim slučajem postojali. Naš problem je što smo sve to doživjeli. I što vrlo dobro znamo, ako išta još želimo znati, ili ako nas nije strah znati, što nakon Putinovog govora slijedi. Ali znamo i nešto što je mnogo gore i što na intenzivniji način razara našu eventualnu ljudskost, nego što je može razoriti rat. Znamo da u prvom susjedstvu pakla u kojem smo se zatekli nitko tu ne razumije ništa. Jer nema tog Nijemca, Francuza ili Talijana, pa čak nema ni tog Poljaka ili Čeha, koji bi shvatio što znači odreći Ukrajincu to što je Ukrajinac, odreći Srbinu to što je Srbin, Bošnjaku to što je Bošnjak. Osim što čovjek posve prirodno biva upravo ono što mu se od njegovih identiteta najprije osporava, i postaje mu savršeno irelevantno što je i još nešto osim toga što je Ukrajinac, Srbin ili Bošnjak, užas njegovog raščovječenja postaje nešto što će ga trajno, do kraja života, zauvijek razdvajati od ostalog svijeta. To govorim sasvim lično, govorim posve osobno: ništa moju društvenost nije tako snažno obilježilo kao ta kampanje započeta u Dugi, a koja traje i danas. Lako bih rekao da nisam ni bio Hrvat, sve dok mi nisu rekli da nisam Hrvat, jer da Hrvati ne postoje, nego su Hrvati nečija lažna i svirepa braća. Kao što bih jednako lako rekao da nisam ni bio muškarac, sve dok nisu došli da me uškope. To su, vidite gospodo draga, ti identiteti, koje Macron ni Olaf Scholtz ne mogu razumjeti, a da o inkontinentnom i senilnom vašingtonskom ajatolahu i ne govorimo. Ne čini nas smrtna prijetnja toliko prisutnima u svijetu, koliko nas prisutnima čini naučno utemeljena tvrdnja, iza koje stoje povijesna saznanja, prema kojoj zapravo ne postojimo. Ali takav svijet je pakao iz kojeg više nema izlaza. S tim da ga paklom nisu učinili ni Vladimir Putin, a ni Ratko Mladić, nego su ga paklom učinili oni koji su tobože protiv Putina i Mladića, i koji kobajagi štite Ukrajinu i Srebrenicu, ali neće poduzeti ništa, jer ništa i ne razumiju.

Postoji velika i strašna razlika između vremena Adolfa Hitlera i njegovih konfidenata i oponenata, te ovog vremena danas. Hitler je, naime, u smrt poslao milijune Židova, ali tako što je među tim svijetom vjerojatno i mnogo manje bilo onih koji su prethodno sebe doživljavali Židovima. Oni to jesu bili, ali su prije toga što su Židovi bili i Francuzi, Nijemci, Poljaci, Jugoslaveni, Solunci, Grci, Česi, Hrvati, Nizozemci, socijalisti, liberali, Srbi, a bili su i francuski, njemački, talijanski nacionalisti, bili su heroji nekih prethodnih ratova, sve dok ih Hitler nije u tom strašnom trijažnom postupku učinio – Židovima, prije svega Židovima, i samo Židovima. To je, dakle, bilo vrijeme u kojem nijednom Židovu nije odrečeno pravo da je Židov. Slijedom toga, ni bilo kome drugom nije odrečeno pravo da je ono što jest. Jedino je milijunima Francuza, Nijemaca, Poljaka i ostalih odrečeno pravo da su Francuzi, Nijemci i Poljaci, jer su bili Židovi.

Danas živimo u obrnutoj paradigmi. Postojala je i ranije, ali zapravo je dokraja usavršena i u život provedena u bivšoj Jugoslaviji, za ratova devedesetih, i nakon toga. Nacionalni identiteti, čitave narodne i kulturne povijesti, ljudska sjećanja, pojedinačna i kolektivna, proglašavaju se fikcijom. Pritom, sve to, redom, i jest fikcija: nacionalni identitet, kao i svako naše sjećanje. Ali to nije fikcija samo u slučaju Ukrajinaca ili Hrvata, nego je na posve jednak način fikcija i kod Rusa ili Srba. Pozivanje na povijesne činjenice, kojim se Vladimir Putin služi na jednak način kao i Franjo Tuđman, ne znači u toj stvari ništa. Jer i povijest je fikcija. Da nije tako, ne bi bilo ni nacije. I kao što Putin lako može biti u pravu kad kaže da je Ukrajina nastala od Rusije, tako i Anti-Putin može biti u pravu kad kaže da je Rusija nastala od Ukrajine. Čije će pravo više vrijediti, odlučuju tenkovi, topovi, bombe. Ali nema tog tenka, topa ni bombe koji bi promijenili istinu da je riječ o fikciji, i da su nacije proizvoljne i slučajne povijesne tvorevine. Možda samo negdje u dubokoj afričkoj prašumu, negdje u Polineziji, ili na još neotkrivenom pacifičkom otoku žive pripadnici neke istinske nacije. Možda bi ih se našlo i u amazonskoj prašumi, ukoliko osvajači nisu posjekli stabla njihove domovine. Samo oni mogu biti istinska nacija. Ostali su fikcija.

Ali osporiti bilo kome pravo na ime, naciju i memoriju znači ubiti ga bez krvoprolića. Znači ubiti ga simbolično. Takvo bi ubojstvo trebalo biti kažnjivo. Ali što je mnogo, mnogo važnije: takvo bi ubojstvo trebalo biti izloženo prijeziru. Samo prijezir i nepristajanje, samo potpuna identifikacija s onim kome je odrečeno pravo na ime, naciju i memoriju mogu zaista biti brana pred krvoprolićem. Samo prijezir može zaustaviti one koji bi simbolično ubojstvo pretvorili u konkretno ubojstvo ljudi i naroda. Narod bez imena, nacije i memorije korov je čovječanstva. Svaki takav narod nalik je židovskome narodu iz Hitlerovih vizija. Strašno je osjetiti se pripadnikom takvog naroda. To čovjeka čini osamljenim. Iz te samoće može se uteći samo tako da se živi sa sviješću da je i drugima isto tako i da se korov širi svijetom. Vladimir Putin poučio nas je da je naš svijet mnogo širi od bivše Jugoslavije. Nismo mi Ukrajinci, ali svatko od nas po jedna je Ukrajina. Govoreći o Ukrajini, Putin je govorio o svakome od nas, pojedinačno. Razlog je to da premremo od straha i da nas prođe volja za životom. Ali i da se prisjetimo kada je sve u naše ime netko govorio kao što danas govori Vladimir Putin.

www.jergovic.com, 25. 2. 2022.

Preneseno uz autorovu dozvolu.