Miljenko Jergović: VILENICA, GOVOR
(Govor na ceremoniji dodjele srednjoeuropske književne nagrade Vilenica u jami Vilenica 7. septembra 2024.)
Poštovane dame i gospodo,
najprije vam svima moram zahvaliti što ste me doveli na ovo mjesto. A ja ću vam, u duhu Šeherezade, ali najkraće što znam i mogu, ispričati jednu priču. Ili ću vam, bolje rečeno, najaviti i naznačiti tisuće neispričanih priča, koje završavaju na ovakvom mjestu.
Najprije o mjestu radnje: upravo se nalazimo negdje u podnožju Dinarskog gorja, kraškog planinskog vijenca, dugog oko 650 kilometara, koji se proteže od rijeke Soče i Trnovskog Gozda na sjeverozapadu do rijeke Drim i Prokletija na jugoistoku. Za ovo područje kažu da predstavlja jedan od najzanimljivijih i najkompleksnijih kraških reljefa na svijetu.
Uz uvale i vrtače, jame su temeljni element, osnovna figura kraškog predjela. Samo u Sloveniji poimence je registrirano 14.200 jama, premda se misli da bi ih ukupno moglo biti i 30.000.
Nisu sve ovako lijepe i prostrane, ali svaka od njih, istražena ili neistražena, snažno je upisana u našu svijest i kulturu.
A sada o likovima naše priče: još od vremena u kojemu smo naselili naše lijepe zemlje, mi smo naše susjede dovodili nad kraške jame, i tu smo ih ubijali. U njih smo, u vrijeme epidemija stočnih bolesti, bacali i naše uginule krave i ovce. U jame smo bacali svoje uginule pse.
U dvadesetom stoljeću naša se povijest intenzivno odvijala u skladu s velikom i strašnom poviješću Europe. Ali uz neke važne specifičnosti. Dok je Europa ratovala s tenkovima, lovcima-bombarderima i topovima, mi smo svoje bližnje – uglavnom svoje neželjene susjede – nastavili ubijati nad jamama. Oni su nam bili nešto krivi, kao što smo i mi bili nešto krivi njima. Mogli bismo sad reći da su i naši susjedi ubijali nas, ali zar to ne bi bila očigledna laž? Kako su nas ubijali, ako mi sad živi stojimo na ovome mjestu, a naših susjeda nema? Već po tome što smo živi, mi smo potomci ubojica, a ne njihovih žrtava. O tome bismo svakako trebali povesti računa.
Savjest je, kako piše u enciklopediji, skup usvojenih moralnih načela o tome što je dobro, pravedno i dopušteno, a što nije. Razlika između morala i savjesti sastoji se u tome što se moralom može manipulirati, jer on postoji i kada ga nitko ne krši, kao što postoji i kada ga svi krše. Savjest je nešto drugo. Savjest se javlja samo kada je narušena. Savjest je bol čovjekove samosvijesti.
Uvijek kada bismo na ovako divnim mjestima ubijali ljude, mi bismo se uzaludno pokušavali uvjeriti da su nam naši susjedi učinili neko veliko zlo. Ili, još bolje od toga, da će oni ubiti nas, ako mi ne ubijemo njih. Ali da smo stvarno u to vjerovali, zar ih ne bismo ubijali na trgovima i pred očima cijeloga svijeta? Dovodili smo ih nad jame, pa smo ih mrtve i polužive bacali u njih, misleći da će ti naši susjedi nestati u mraku i bezdanu krasa. Međutim, godinama smo poslije, generacijama smo poslije iz tih jama čuli njihove glasove. Sve naše jame i danas govore zaboravljenim i izgubljenim jezicima naših nestalih susjeda, koje samo mi možemo čuti. Ako stranca dovedemo na ovakvo mjesto, on neće ništa čuti. Nije li to zanimljivo?
Kraške jame su naša okamenjena savjest. Jame su savjest naših zemalja i zavičaja, što se prostiru između dviju udaljenih rijeka, Soče i Drima. Književnost se uglavnom bavi istraživanjem čovjekove savjesti. To je neobičan posao, koji uvijek podrazumijeva konkretno mjesto i vrijeme, i podrazumijeva likove, žive i mrtve, koji naseljavaju čovjekovu svijest. Pred onim čime se književnost zapravo bavi nemoćne su druge discipline: historiografija, psihologija, antropologija, sociologija.
Mi našu savjest ne možemo osloboditi od onoga što smo učinili, rekli, napisali ili pomislili. Mi naše jame ne možemo isprazniti od svih tih silnih kostura naših susjeda. Ali možda bismo mogli živjeti u skladu s vlastitom savješću, tako što ćemo ispričati svaku od tih priča. Nećemo to činiti da bismo se opravdavali, niti da bi nam bilo oprošteno. Jer pred kosturima se nema smisla pravdati, a savjest, dok god postoji, nikada ništa ne oprašta. Ali ako postoji priča o onome što se dogodilo, onda smrt i stradanje nisu bili tako uzaludni. Samo književnost možda spašava mrtve. Rekao sam, možda.
Hvala vam što ste me doveli na ovo mjesto, i nećete me ubiti kao što sam ja ubijao vas. Ja sam, naime, pisac koji pokušava shvatiti ili rekonstruirati razloge, emocije i nagnuća onih koji su nad jamama ubijali svoje susjede. Bez toga moglo bi nam se učiniti da su svi naši mrtvi susjedi stradali u elementarnoj nepogodi. Rat nije elementarna nepogoda. Naša mržnja nije ciklonalna fronta, pristigla sa zapada. Treba svakodnevno misliti o ubojicama, da bi se prestalo ubijati.
Hvala Veni Tauferu i svima koji su 1986. utemeljili srednjoeuropsku književnu nagradu koja se dodjeljuje na jednom ovakvo važnom i impresivnom mjestu. Hvala članovima žirija koji su pomislili da bih mogao biti dostojan imena koja čine niz njezinih dobitnika.
Hvala Vilenici koja nas je žive pustila k sebi.
www.jergovic.com / Ajfelov most