Ivan Lovrenović

AGNOSTIK I NEBO

Vrijeme koje je proteklo
nalik je oku
na koji se kanda navukla
staračka mrena.
Vrijeme koje je proteklo
sama je smrt
onoga što se desilo ovdje
i onoga s druge strane.
Naše zjenice su se ugasile
od jalovog zagledivanja
u zavičaj nebeski:
u odmjeravanju ljudske mjere
i tlapnji o tome
je li ovaj svijet nadoknadiv.
Je li smrt povratak u ništa
ili novo rođenje?

2.
Nebo je gola razdaljina
između života i života:
između smrti i smrti.
Mi smo u sredini vremena
izmiješana stvarnost
budućeg i prošlog.

3.
To što prenosiš u naručju
zao je pogled:
natopljen krvlju
jednog novog neba.

4.
Mlad mjesec
Crven
Od ohole
Mlade krvi

5.
Bdiješ bijelo u visini
nad morem i vjetrom.
Tako si čisto
a ruševno.

6.
Strah me smrti:
podrhtavam
poput obješenog kanđela.
Skriva li smrt
još jednu duboku jamu:
lišenu svijetla.
I uma.

7.
Toliko mračan
izmučena tijela
kratkotrajan
podmlađen od gađenja
razvlašćen od snova
i žudnje za nebom

8.
Sit sam posmatrati
zaludno očajanje večeri.
Bez snova i starih tlapnji
o zatvorenoj vječnosti neba.
Starih izgaženih snova
koja su nalik
prostrtoj volujskoj koži.

9.
Riječi iznutra zamiru
dok gledam nebo.
Nosim ga duboko u sebi
a neću mu izreći ime
odveć je kratko
dvosložno.
Uronjeno u beskrajnu
omamu.

10.
Prije tebe postojao je svemir
koji se vremenom smanjivao:
toliko da si ga mogao
vrhovima prstiju dohvatiti
pa i nehotice ugaziti
poput ljubičastog cvijeta:
vjesnika proljeća
između dvije kamene mogile
na seoskom groblju
u Lipi Cuckoj.

11.
Svako se tijelo:
prije ili kasnije –
sa godinama
ohladi.
Svaka duša
peče vam mozak
na crnom uglju.
Onda sivi pepeo
mutno bijeli pepeo
sjedini tijelo
i dušu.
 

ZADARSKA FUGA

Već je sjutra:
Crveni žar mjeseca rastače se
u svjetlost koja ranjava:
lišena crvenila
i unutrašnjeg plamsanja.
Sjećanja imaju mutan zvuk
nalik sudaru metalnog sića
obješenog na konop od kostreti
sa bunarskom vodom.
Omamljen korčulanskim vinom
i slankastim mirisom ženskih tijela
prolazim preko Piazze dei Signori
i četiri kantuna:
zastajem na početku
ulice Svetog Mihovila
koja se danas zove Klaićeva
ispred dvospratne palate
na broju dva.
U prizemlju zgrade je optika Bajlo
i apoteka Poluotok.
Obnevidio od surukastog svijetla
približih se zidu:
tražim natpis s godištem otvaranja ljekarne.
Možda je baš na prvom spratu
(na vratima danas piše Obitelj Storić)
stanovao Gospodin Đorđije
prijestolonasljednik crnogorski
nesuđeni vladika
predsjednik Senata
pouzdanik ruski
oficir carskog husarskog puka
kavaljer raznih ordena
tužni emigrant
koji je u Zadar
sa Cetinja bio ubježao
u vrijeme baronȃ Mamule i Filipovića –
u prizemlju palate
u apoteci K Spasitelju –
tražio prašak za glavobolju.
Dok sam opipavao
toplu oker fasadu
na vratima zgrade
u havajskoj košulji
i u isto tako šarenim bermudama
prikaza se crnomanjasti zdepasti lik:
otkinuta glava
Đorđija Savova.
Zazivljem priviđenje
mučaljivog i ćudljivog “knjaza crnogorskog”
kako ga titulisahu
na grobnom spomeniku u Belafuži:
u uniformi ruskog husarskog časnika;
u crnom diplomatskom fraku;
u svečanoj narodnoj nošnji
sa zlatnim tokama –
kad crnomanjasti lik u bermudama
proslovi ravnodušno
glasom onoga svijeta:
“Moja se crna kosa
pretvorila u travu:
crno sunce pod zemljom
veliko je neprozirno oko
obasjano ugljem
crna je mrlja
u crnoj noći –
zato oko mrtvaca nije lebdeće.
Ono pogleduje
unutar oglodane lobanje
razabirajući udrvenjene
okamenjene snove.
Ipak, nijesam se dvojio oko toga
jesu li moju smrt oplakivali
senatori, žbiri, zavjerenici
carski i ćesarski činovnici
savjetnici Azijskog departmana
ili su se seirili
što je između mene
i mojih koraka ostao
samo ćutljivi prezir
zaboravna dosada i nepomičnost –
osuđena na nepomično čekanje.
Između mene i moje braće
izlegla se dvoglava bijela zmija
gordosti i vlastohleplja
koja je popila krv Pera i Mirka
a Danila toliko uzoholila
da je povjerovao
kako mu puška ni sablja
ne mogu doakati.
Sinovi Tomovi i Stankovi
bili su ustrašeni
od mojih petrogradskih veza
i ratnih vještina:
zatirali su tragove svake moje rabote
u diplomatskim salonima
i među krvavim sabljama.
Zloj tišini prepustili su
i moja neprijateljska djela spram njih:
prvo su slali svoje asasine
jednog za drugim u Zaru
i onda je Danilo popio čašu
koju je meni bio namijenio:
pošto samTodoru dao livor
što će ga okrenuti
put pleći Zeka Manitoga
iz kojih je šiknula loza krvi
prije nego se strmoglavio
na kotorsku rivu.
Ja mnim stoga da su
na glas da sam se prestavio
i da se moja krv ugasila
i pretvorila se u smolu
samo procijedili kroz zube:
Krepa je pas.
Zekov posljednji čas
postao je povijestan:
i Todora Kadića –
će pamtiti
sve do svršetka svijeta.
A mene je
po svoj prilici:
bez muškog leleka
stranih konzula
i predstavnika štampe
u tišini sahranila
mala patulja pokajnica:
braća Mašan i Vuko
sinovac Krsto
Đakomo Han, direktor redarstva
Nikola Andrović, fotograf i ljekarnik
konte Frane Boreli
Natko Nodilo, vlasnik lista Il Nazionale
gospođa Pjerina Kasteli
i njena sluškinja Zoe”.
Snažna krivonoga prikaza
malo zastade i glas mu ohrapavi:
“Ovamo vrijeme ne protiče
nemamo uši da slušamo
i ne znam u čemu sam se probudio:
je li ona crna zemlja
kamenja, suvoće i munja
iz koje ubježah u Kotor
a onda u Zaru
još natopljena osvetom i gordošću.
Dižu li krvomutnici
svoje bijesne oči
i snuju li intrige među potomstvom.
Slade li se
braća i sinovci
što se sinovi Stankovi i Savovi
dohvatiše za grla bijela
i jedan drugome iskopaše kuću
od onda pa zanavijek?
Jesam li ostao
sȃm i dovijeka
skraćen
obezličen
u carstvu nemušta jezika:
samo dio prašine
bez prošlosti
koju ne prati istorija?”

2.
Srebrnasto lice zore
pomaljalo se dok sam hodao
prema hotelu Bastion.
Za pultom recepcije stoje
vitka crnka u blistavoj ljetnjoj haljini
i vitki crnomanjasti mandrilo
u mornarskoj majici.
Crnka mi pruži ključ od sobe
gledajući me izazovno
reklo bi se sažaljivo.
Pravio sam se još više pijanijim
još više usporenijim
i dok sam se okretao prema liftu
momak se nagnu
prema njenom ramenu
i poljubi je u vrat.
Širom sam otvorio
prozor hotelske sobe
koji gleda u portal crkve
Gospe od Zdravlja.
S ulica kojima sam lutao
još dopiru glasovi.

METAFIZIČAR

Dobro je da izađeš
s prvim zrakama zore
do dna svoga vrta
i podigneš glavu
kao da čezneš za visinom.

Digni glavu
kao da sahranjuješ nebesa
kao da tragaš oduvijek
i od beskraja.

23. maj 2017.

MIZANTROP

Ne ubijam tajne:
ne dijelim ih s drugima
i nemam drugog svijeta
osim onog što sam zatekao
dok sam se budio
trljajući goli vrat
o trbuh mladog mjeseca.

Nema ni drugih zvijezda
osim onih što su u jatima iščeznule
udaljavajući se od mog čela.

Crna sjemenka je izbačena
iz mojih usta
i nema druge smrti
osim one što mene čeka.

24. maj 2017.

LIPSKA PEĆINA

Postoji li život prije smrti
Šejmas Hini

Na tavanu široke dvorane
načetili se stalaktiti:
okamenjene nebeske kapi
mrtve kao kostur krapa
mrtve kao koštica suve šljive
mrtve kao zjenica ćilibara
mrtve kao školjka na polici
mrtve kao Kelti
mrtve kao jezik Kelta
mrtve kao neutješni mir donjeg svijeta
mrtve kao močvarna zemlja
mrtve kao nacionalni pjesnici
mrtve kao Šejmas Hini –
imaju oblik dugih vesala
na čunovima jezerskim

5. jun 2017.

SANJARI
Urušeni u međuprostoru
početka i kraja istorije:
ustrašeni sumnjivom tišinom
usplahireni na rasutoj svjetlosti
snuždeni od ogoljelog beskraja
zaslijepljeni pješčanikom
klonula čela
gledaju na unutra.

Uspavaće svijet.

Ljubljana, 15. jun 2017.

KENOTAF

Iz zemaljskog jata govora
ulazim u šumu tvog sna
u tanku sivu mahovinu
koja se sljubljuje s kamenom.

Glava ti se kotrlja u sjećanja
salijećući dvore slomljenih jarbola
u potajno usahli svijet
neodlučan između užasa i vjernosti.

Ledenije ti je čelo
od zazimjelog polja:
dvostruko nerazumnije
od telećeg pergamenta.

8. maj 2017.

BOG

On je usamljeniji od nas: 
broji sasušena stabla 
i mrtve zvijezde.

Dozivam ga svom snagom: 
da iznova na trgovima 
izdijeli mlado vino.

S večeri
neka se okrene tebi:
dok se prema ogledalu češljaš lagano.

8. maj 2017.

MEMENTO MORI

Sjećam se jednog
prilično apstraktnog sna
koji me učinio
manje smrtnim:
ono najdalje postalo je najbliže
ono vrlo daleko je blizu.
Između najbližeg i najdaljeg
lijepa je praznina -
prazna od smrti.

Vi ste još tu? 
Uskoro nećete biti.

10. maj 2017.

EPITAF

Ko si ti? 
Crnogorac. 
Crnogorci ne postoje.

Ko si ti? 
Čovjek.
Jesi li ikad bio čovjek?

Ko si ti? 
Smrtnik. 
Ja sam smrt.

11. maj 2017.

KIŠNO CETINJSKO JUTRO

Polje duguljasto i ravno 
okolo brda
s mnogo ispranih krivih linija.
Ulice i kuće skamenjene
kao podavreli omramoreni stećci.
Ispod izvijenih krovnih oluka
koji su nalik na krila laste
prozori na gluvim zidovima
liče na sljepoočne jame.
Voda se s mutnih okana
spira na pločnik
i između kamenih ploča
uvire u podzemnu rijeku
po kojoj je grad dobio ime
prije nego stoje porinula 
poslije dugog nadzemnog kolebanja: 
među razrušene krečnjačke dvorce 
i slomljene kipove od stalaktita.

Usnulim dušama na mansardama 
kišne kapi dobuju s otkucajima srca. 
Tavan im je nisko nebo.

12. maj 2017.

HAD

Ako se duša razgradi
omami donjim svijetom
u kojemu luta s ugašenim fenjerom
mrak će joj toliko stegnuti vrat
pa će probodene skorjele usne
zasute pregrštima sitne kiše
koja je skliznula iz gornjih predjela
opet dozvati travu
i morski pijesak.
Još jednom će ovlažiti
i kriknuti:
"Glas Gospodnji je nad zemljom".

18. maj 2017.