Ivan Lovrenović

Vječna zublja vječne pomrčine nit’ dogori niti svjetlost gubi.

P. P. Njegoš

Nova crnogorska Vlada je poslije samo dvadesetak dana od svog konstituisanja pokrenula inicijativu Ministarstva kulture iz 2013. godine – koju je bivši predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić držao u ladici više od dvije godine iako je imao komotnu skupštinsku većinu – da se za Dan crnogorske kulture proglasi trinaesti novembar, dan rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša. Poslije samo nekoliko dana  Vlada povlači zahtjev  iz procedure zbog toga što Bošnjačka stranka,  koalicioni partner Demokratske partije socijalista, smatra da je Njegoševo književno djelo šovinističko u odnosu na muslimane, koji se danas nacionalno iskazuju kao Bošnjaci. U ovom slučaju Markovićeva Vlada je napravila dvostruku grešku: stavila je u proceduru zakon za koji nije  imala potrebnu skupštinsku većinu, a onda ga je povukla iz procedure ne dozvolivši  Bošnjačkoj stranci da  obrazloži Njegoševu moralnu i političku nepodobnost. Jer, pogubno je za jedno podijeljeno društvo sa očiglednim istorijskim i civilizacijskim diskontinuitetom da najvažnija istorijska i identitetska pitanja prešućuje, ili da se o njima samo oglašavaju stranački činovnici nemuštim  saopštenjima. Za demokratsku emancipaciju takvih društava – u kojima nauk o istoriji i  tradiciji ima isključivo vaspitnu  ulogu –  nužno je kritički-saznajno osvijestiti  povijesne i identitetske sporove, koji su  često promjenjivi, nepredvidljivi, pa i konfliktni, zavisno o trenutnoj ideologiji i realpolitičkim određenjima. U  potonjih sto godina u Evropi, pogotovo u doba nacizma, fašizma, boljševičkog komunizma, stvarani su najbizarniji istorijski falsifikati, no, sa ovakvim krivotvorenjem Njegoševih pjesničkih i političkih ideja uporediv je samo Ničeov slučaj. Veliki usamljenik koji je objavio smrt Boga i vječno vraćanje, zbog svojih oštrih protivljenja malograđanskom mentalitetu i antisemitizmu koji je dominirao i u kulturnim krugovima ondašnje Njemačke, bio je dodatno ekskomuniciran u široj akademskoj javnosti, ali i među najbližim prijateljima – čak je raskinuo prijateljstvo sa Vagnerom –  da bi pedeset godina docnije nacisti u prilog rasističkoj teoriji lebensrauma nakaradno reinterpretirali Ničeov imoralizam, volju za moć i Zaratustrinog nadčovjeka. Njegoš je genijalni pjesnik slobode a ne apologeta tirjanstva. Njegoševa kosmogonija i metafizika, političke težnje i agonalni princip “borbe neprestane”  ovaploćenje su slobodnog i nesputanog uma. Radomir Konstantinović kaže, “svečoveštvo Njegoševo izgrađeno je na dubokom osećanju svetskog protivečja i pokretačkih sila”. U prilog ovome podsjetimo se pjesnikovih stihova: “Luna i krst, dva strašna simvola - / njihovo je na grobnice carstvo”. Njegoš prezire svaku vjersku zatucanost, uskogrudost i praznovjerje – „laktom vjere glupost čojka mjeri”–  o čemu postoje mnoga svjedočanstva njegovih savremenika. No, tragedija nacionalizma nije u tome što je ljubav prema nacionalnoj kulturi i tradiciji duhovno i intelektualno inferiorna – pogotovo kada jednoj nacionalnoj kulturi prijete hegemonizam i asimilacija –   nego zato što izopačene forme etničkog i klerikalnog nacionalizma ne poznaju kompleksnost i protivrječja istorijskog razvoja. Njihov dogmatizam je  iracionalan i amoralan,  i zato je i nepredvidljiv. Dakle, čelnici Bošnjačke stranke, prihvatili su teze nekih islamskih kvazi   mistika poput Rusmira Mahmutćehajića i lokalnih vjeroučitelja, da su Njegoševi duhovni nasljednici  protagonisti i ideolozi ovovremenog etničkog čišćenja i genocida u BiH, ignorišući pritom činjenicu da podlovćenska Crna Gora u Njegoševo doba, kao i u vrijeme u kojemu se odigravala takozvana istraga poturica, imala manje od sto hiljada stanovnika, i da je  bila  okružena Turskom carevinom. To jest, da je Cetinje bila  enklava usred moćne turske imperije, slična Srebrenici, Goraždu, Bihaćkoj krajini, u vrijeme velikosrpske agresije u Bosni i Hercegovini. Da je u Njegoševa islamofobija samo  kleronacionalistička predrasuda mogao se uvjeriti svaki razboriti čitalac vladičine korespondencije s Huseinom begom Gradaščevićem, Ali pašom Razvanbegovićem i Osman pašom Skopljakom. On Osman paši Skopljaku kaže da mu je „brat Bošnjak“, i još, „ti si s nama jednoplemenik, iako si različita vjeroispovijedanija“. Vladika Rade je vjerovao da su Južni Sloveni sudbinski povezani da zajedno propadnu ili se oslobode turske i austrougarske okupacije, i zato ohrabruje Husein bega Gradaščevića u njegovom otporu sultanu, a u  pismu Osman paši Skopljaku, od 5. oktobra 1847. godine kaže: „Ja bih rad bio da sam se malo docnije rodio, jer bih vidio svoju braću đe su se sebe i svojih spomenuli i đe javno i pred kazali da su oni dostojni praunuci i potomci starijeh vitezova našega naroda.“ Dakako, neki stihovi iz Gorskog vijenca koji pogrdno govore o “poturicama” uvredljivi su za muslimane, ako se tumače izvan konteksta dramske radnje i istorijskih okolnosti u kojima je nastalo ovo djelo. Gorski vijenac  se temelji na dva mita, tzv. istrazi poturica i Kosovskom porazu, kao metafizičkim i idejnim agensima “borbe neprestane”. Stoga, pjesnik da bi prikazao ostrašćenost okruženih Crnogoraca i osionost “Turaka” koji pripadaju velikoj evroazijskoj imperiji – etnonim Turčin u 19.vijeku od strane porobljenih hrišćana pripisivan je i domicilnom stanovništvu islamske vjeroispovijesti ne samo u Crnoj Gori, nego i u Srbiji, Bosni I Hercegovini, Bugarskoj, Albaniji, Grčkoj – svojim likovima stavlja usta opore i uvredljive riječi: crnogorski glavari nazivaju muslimane “krmskim poturicama”  a ovi njih “vlasima” i “kavurskim hajducima”. Njegoševo djelo, kao i u većine romantičarskih pjesnika koji su ponikli iz malih pokorenih ili ugroženih naroda,  ima emancipatorske i oslobodilačke težnje, pa Crnogorce pokazuje kao neustrašive junake koji se ne bore samo za svoj opstanak  nego i za slobodu ostalih Južnih Slovena. Ali, pjesnik Gorskog vijenca, kroz lik vojvode Draška, Vuka Mandušića, popa Mića, babe vještice… pokazuje ih i kao sujevjerne, naivne,  zaostale u odnosu na pitoresknu i  dekadentnu romansku kulturu – pa i tursko gospodstvo –  prema kojoj on ima ambivalentan odnos. Da kod Njegoša nema islamofobije i prezira prema osmanskoj i muslimanskoj kulturi rječito svjedoči pohvala Stambolu, kakvu dosad nije napisao nijedan   muslimanski pjesnik našeg jezika: “ O Stambole zemaljsko veselje, / kupo meda, goro od šećera, / banjo slatka ljudskoga života, / đe se vile u šerbet kupaju… Sto putah sam u mojoj mladosti / iz mindera u zoru hitao /  na tvoj potok bistri i čudesni, / nad kojijem ogleduješ lice / ljepše sunca, zore i mjeseca. / U nebu sam, u moru, gledao / tvoje kule i ostre munare, / s kojih su se k nebu podizali / u svanuće u divnu tišinu, / hiljadama svešteni glasovi, / glaseć nebu ime svemoguće, / zemlji ime strašnoga proroka.” Da je Njegoš islamofob kao što mu pripisuju bojovnici Radovana Karadžića i bošnjački kleronacionalisti ne bi on ispjevao tako divne ljubavne stihove: “Fatima je strukom divota, / oči su joj dvije zvijezde, / lice joj je jutro rumeno, / pod vijencem gori Danica; / usta su joj párōm srezana, / usne su joj ružom uždene, / među kojima katkad sijeva / snježna griva sitna bisera; / grlo joj je čista fildiša, / bjele ruke – krila labuda; / nad cvijećem pliva zornjača, / a voze je vesla srebrna.” Čelnici Bošnjačke stranke vjerovatno nijesu svjesni da proglašavajući Njegoša nedostojnim i nepodobnim da simbolizuje kulturu Crne Gore  getoiziraju sopstveni narod, čineći najveću uslugu onima koji Bošnjake i ostale muslimane vide samo kao baliluk, otpadak  osmanske imperije. Nije dugo prošlo i Bošnjačka stranka je dobila posprdnu pohvalu od Amfilohija Radovića;  ovih dana mogu očekivati i zahvalnicu iz Haga, od  R. Mladića – ukoliko prati događanja u CG –  koji je uoči masakra u Srebrenici rekao da je konačno došlo vrijeme da se Srbi osvete Turcima. Dakle, pored političkog ovaj čin Husovićeve stranke ima prevashodno moralno značenje, i zato očekujem da će se bošnjački i muslimanski intelektualci i političari, nezavisno od stranačkih i ostalih opredjeljenja – prije svih Zuvdija Hodžić, Rifat Rastoder, Suljo Mustafić, Ferid Šarkinović, Džavid Šabović –  koji su zajedno s jednim brojem Crnogoraca  u mračnim devedesetim godinama prošlog vijeka zastupali antiratnu politiku, javno osuditi ovu nepromišljenost i kazati da je prava Crna Gora –   koja baštini Njegoševo djelo – ona Crna Gora koja ih je štitila u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, a ne oni koji ih i danas nazivaju Turcima i balijama. Na kraju, Vlada Crne Gore ne smije odustati od prijedloga Zakona o Danu crnogorske kulture: treba nastaviti dijalog sa predstavnicima Bošnjačke stranke, a ukoliko oni ostanu tvrdokorni u svojim predrasudama, onda se mora sačekati druga prilika da bi se obezbijedila potrebna većina za izglasavanje Zakona. Jer, ukoliko Crna Gora nema potrebnu većinu da Njegoševo djelo ozvaniči kao svoj duhovni i civilizacijski temelj  onda je smisao njenog državnog postojanja upitan a sam opstanak krajnje neizvjestan. Da nije tako ne bi se Amfilohije Radović  brzo i radosno glasnuo. Uoči Badnjega dana 2017.