Ivan Lovrenović

Iako je tek travanj 1998. godine, sve je toplije u tom malom prostoru prepunom građana iz raznih mjesta kojima je okružen Gradačac. Jedna snaša, čije lice uokviruje crna marama, ispred mene, govori muškarcu na čijoj glavi posavski šešir nikako da se smiri. Čas jest čas nije na njoj. Skida ga od nervoze, hladi se njime, onda ga opet vraća na posijedjelu kosu: - Mene je, bolan, upis’o k’o da sam muško, pod imenom mog starijeg davno umrlog brata - žali mu se snaša. - Pa, donijela novi papir da to matičar ispravi. I taj sredovječni muškarac se glasno žali njoj: - Ma, šuti! Da ti ne pričam svoju sramotu. U matici krštenih sam žensko. Što su nam ti naši svećenici u tim knjigama uradili sramota je i pričati, moram sve ispočetka. Od osobne, državljanstva, k’o da sam se danas rodio a ne prije šezdeset… Snaša ga prekida: - Nije provjerav’o u matici krštenih, upisiv’o prema onome što su mu govorili u uho. Krštavao bez pokazivanja rodnog lista za krštenika, upisiv’o napamet, kako su mu u selu govorile babe. Muškarac joj preko šešira kojim se rashlađuje još glasnije uzvraća: - Za babe nije ni čudo, bile su nepismene, ali on je iš’o tolike godine u školu. - Mojoj je jednoj rođakinji - nastavlja snaša - upis’o i krivo prezime: umjesto Leutar, upis’o joj da je Stipić. Onda je tako griješio i onaj što je poslije u Titino vrijeme prepisiv’o crkvene matice za potrebe matičnog ureda, i eto ti belaja. - Dobro i kažeš, tako su i stvorene sve ove greške koje sada i ti i ja čekamo da ispravimo na  ovoj posavskoj sparini, u ovom malom prostoru. Ne mogu da vjerujem. Naslonjen na zid uz vrata, licem okrenut muškarcu i snaši, čekam da iz ureda matičara izađe stranka, pratim njihov razgovor, ali tako kao da me on uopće i ne zanima. Primjećuju to i jedno i drugo, i nije im jasno zašto i dalje izbjegavam da im se pridružim. - Izgleda da je i kod vas neki sličan belaj - osokoljena je snaša mojim dužim pogledom zaustavljenim na njoj. - Još ne znam - odgovaram kratko u trenutku kad se vrata otvaraju i kad ih iza sebe ostavlja otvorenim jedan mladić. Ne stižem snaši kazati ni riječ više, napokon, desetak osoba s istim poslom ostavljam na uskom hodniku, matičaru predajem osobnu i kažem mu da sam kod njega iz Sarajeva došao i za rodni list i za uvjerenje o državljanstvu. - U redu - kaže mi matičar i odmah počinje listati jednu knjigu kraj koje je i druga. - A  kako je u šeher Sarajevu? - Multikulturno i multinacionalno, prijatelju - odgovaram mu ne razmišljajući, kao iz topa.  – Sve je u Sarajevu multi, multi. Na svim nivoima vlasti i ukupnog života gazduju Bošnjaci. Baš gazduju. - Pa, i ovdje smo najbrojniji - uzdiše matičar. - Šta ćeš, tako je, valjda, i pravedno -  nastavlja on, onda uzvikuje kao da je otkrio Ameriku: - Eeee, evo te, evo. Nisi ti Mirko, već Marko. U matici krštenih upisan si i ti pogrešno, kao Marko, a u ovoj staroj osobnoj si kao Mirko. - Ne može biti - ne prihvaćam tu istinu kao ni ona snaša na hodniku i njezin sugovornik. - Otkad sam u rodnom mjestu pošao u školu, završio gimnaziju u Gradačcu, pa školovanje u Sarajevu u svim ispravama sam Mirko. - A u ovoj knjizi si Marko. To je knjiga krštenih, a sad ćemo vidjeti jesi li tako upisan i u maticu rođenih. - Marko je moj brat, od mene stariji punih devet godina. - I obojica ste rođeni u Banovini Hrvatskoj. Svećenik se, bezbeli, napio slaveći tu državu - pokušava me nasmijati matičar - i upisao vas obojicu pod jedno ime u maticu krštenih, onda došao komunizam koji je srušio Banovinu, pa se i matičar napio, i upisao te tako i u knjigu rođenih kao Marka. - Nemoguće, moje je ime Mirko - i dalje ne pristajem na takvu istinu. - Pa, što da radim? - zapomažem. - Kako mi je ta komunistička država sve do ovoga rata u svim dokumentima trpjela ime Mirko, ako ga je uvijek uzimala iz tih dviju knjiga u kojima sam Marko? - E, to ne znam - odgovara mi matičar. - Nisam tada ovdje radio, sada sam ovdje da ispravim greške dviju država koje su oni prije mene stalno zanemarivali. A nisi jedini, na hodniku ih ima još. - Slušao sam ih do maloprije i još ne mogu da vjerujem. I kako da to ispravim, pobogu? - Kad se vratiš u šeher Sarajevo, napiši molbu MUP-u u svojoj općini da želiš promijeniti ime. Ponesi s njom rodni list i uvjerenje o državljanstvu koje ću ti sad dati, i to je to. - Da mi, onda, na temelju toga ime Marko promijene u Mirko? Odnosno, ime Mirko u Mirko. - Jest, zemljače. Dosadašnje su ti isprave, bezbeli, izdavali oni koji su znali i tebe i tvog brata, pa su prihvaćali podatke koje ste im u zahtjevima davali, nisu ih ni provjeravali u ovim knjigama … - Ali, pogledajte, gospodine - požurio sam da mu pokažem i svoju prijeratnu jugoslavensku putovnicu - i ovdje piše da sam Mirko, sin Franje, rođen 13. 07. 1940. u Tramošnici Gornjoj. - Sve pogrešno. Banovina Hrvatska. I ovdje si rođen 13.07.1940., ali u Tramošnici Donjoj, a otac ti je Frano, a ne Franjo, nisi Mirko, već Marko. - Onda da pišem svom MUP-u da dosadašnje moje ime Mirko želim promijeniti u Mirko. - Ja! Dalje! Doviđenja, zemljače, i sa srećom. Ne smijem mu reći da sam prije pet godina dobio Domovnicu u kojoj piše Tramošnica Gornja, da je i u njoj mom ocu Frani ime Franjo. Bit će belaja, šapućem sebi u njedra i izlazim na hodnik u kojemu ona snaša i muškarac svojom sličnom pričom zabavljaju sve druge koji čekaju da u matičnom uredu otklone slične greške službenih osoba bivših propalih država. Vraćam se u Sarajevo po ugodno toplom sunčanom danu, u stanu dugo objašnjavam supruzi što ću narednih dana morati uraditi u novigradskom MUP-u da bih dobio novu osobnu iskaznicu i novu bh. putovnicu. Nikako da je uvjerim da ime Mirko moram promijeniti u ime Mirko. - Pa i u vjenčanom si listu Mirko. Što ćeš ga mijenjati?! I kad sam te upoznala u Klubu književnika bio si Mirko. I svi te u ovom gradu znaju samo kao Mirka. Što ćeš ga mijenjati? - Ali sam i u matičnoj knjizi krštenih i u matičnoj knjizi rođenih od rođenja i krštenja Marko. Sličnih meni bilo je u hodniku gradačačkog matičnog ureda koliko hoćeš, svih nacija i vjera. - Pa, kako? - Tako. Moram pisati svom MUP-u molbu da mi ime Marko promijene u Mirko. - I opet ćeš biti Mirko, što si i od rođenja. I što ti to dosad nije ne’ko već ispravio? - Dvije neuredne države zamijenila uredna, dvoentitetska, koja, konačno, zavodi red u maticama. Prethodni službenici prethodnih propalih država bili tolerantniji od današnjih. Poznavali ljude po imenima, nisu vjerovali knjigama, i nisu ih mučili kao današnji. - Pa, onda piši molbu da to jednom zauvijek ispraviš. Konačno. Sutradan se nađem pred vratima ureda novigradske policije s molbom za promjenu svog krštenog imena. I tu me dočeka red jadnika sa sličnim problemima i sličnim pričama. Službenik čita moju molbu nekako usporeno, u sebi molim Boga da mi nakon čitanja kaže kada da dođem po rješenje, ali on podiže pogled i pita: - Jesi li ti, gospodine Marko, možda i oženjen? - Jesam. Ali, nisam Marko! - Dobro, čovječe! Moraš imati i pisanu saglasnost supruge da i ona prihvaća promjenu tvog imena Marko u Mirko. Uz tu saglasnost moraš mi donijeti i svoje uvjerenje o nekažnjavanju, izvod iz matične knjige vjenčanih, izvod iz matične knjige rođenih od supruge, ovjerenu fotokopiju sadašnje lične. - Ali, i sad sam Mirko i moja me je supruga i upoznala s imenom Mirko… - pokušavam vratiti priču natrag. - U Klubu književnika. - Dobro, čovječe! U ovome rodnom listu koji si mi donio iz Gradačca piše da si Marko. Mjesec dana od dana kad mi doneseš saglasnost supruge dobićeš rješenje da si Mirko. Vraćam se kući i pričam supruzi što se od nje traži za promjenu mog imena. Dvadeset trećeg svibnja 1998. dobivam  od MUP-a rješenje broj: 07/3-203-35/98 o promjeni imena Marko u Mirko. Pred suprugom sa smiješkom čitam ove njegove dijelove: „Odobrava se promjena imena MARJANOVIĆ MARKU, rođenom 13. 07. 1940. godine u Donjoj Tramošnici, Opština Gradačac, od oca Marjanović Frane i majke Marjanović rođ. Dubravac Mare, državljanin BiH. Imenovani će se u buduće u pravnom saobraćaju služiti imenom MIRKO. O b r a z l o ž e n j e Marjanović Marko iz Sarajeva obratio se Policijskoj upravi Novi Grad zahtjevom za promjenu imena Marko, kojim se sada služi, na novo ime Mirko, uz obrazloženje, da promjenu traži iz razloga usklađivanja dokumentacije. Uz zahtjev je priložio: izvod iz MKR, uvjerenje o državljanstvu, uvjerenje o nekažnjavanju, izvod iz MKV, izvod iz MKR supruge, ovjerenu fco LK. U provedenom postupku ustanovljeno je da je zahtjev opravdan, te da ne postoje zakonske smetnje za promjenu imena iz člana 3. Zakona o ličnom imenu, pa je shodno odredbama člana 7. stav 1. Zakona, a u vezi sa članom 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku („Sl. novine FBiH“, broj 2/98), riješeno kao u izreci rješenja. Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba MUP-u Kantona sa sjedištem u Sarajevu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, žalba se taksira sa 6,00 KM takse po tarifnom broju 3. Zakona o administrativnim taksama („Sl. novine Kantona Sarajevo“ broj 6/97) i podnosi se neposredno Policijskoj upravi Novi Grad koja je donijela rješenje. Taksa iz tarifnog broja 2. Zakona o administrativnim taksama u iznosu od 8,00 KM naplaćena je“. Prestajem čitati i kažem: - Dakle, sve mi ovo govori da će biti novog belaja s mojim Hrvatima u Hrvatskoj kad 2003. budem produžavao i svoju hrvatsku putovnicu! - Kakvog? - Pa, ovdje piše da sam rođen u Donjoj Tramošnici, a od 1993. u Gradačcu me vode da sam rođen u Tramošnici Donjoj. - Pa, zna li netko u toj tvojoj Posavini gdje si to ti rođen? Ima’ćeš novog belaja, dakako. - Izgleda da ne zna - odgovaram supruzi. - I zato ću i imati novog belaja. Dakako. Dvije tisuće i treće godine prošao sam i u bh. i u hrvatskim ispravama sa „starim“ podacima, dvije tisuće i trinaeste, pak, u kolovozu, sve je moralo na popravni. I tad sam se prvi put zapitao što su to od 1945. do 1992. godine radili komunisti u toj svojoj propaloj državi? - Dragi gospodine Marjanoviću, vi imate veeeliki problem - govori mi službenica Konzulata RH nakon pregleda dokumenata s kojima sam joj došao za produženje svoje hrvatske putovnice čija je važnost istekla u kolovozu 2013. - Koji problem, gospođo -  čudim se i dodajem: - Ako i jest, nije moj, već daytonski, dakle, problem je politički - u novoj muci s identitetom pokušavam biti i duhovit. - Taj sporazum nas je podijelio, još više udaljio jedne od drugih… - Ali, ovaj je problem, gospodine Marjanoviću, isključivo vaš, osobni. I morate ga prvo otkloniti, a tek onda doći sa zahtjevom za produženje važnosti vaše putovnice. I detaljno mi objašnjava što moram uraditi. Sve iznova: prvo s bh. osobnom u koju je pogrešno uneseno samo Tramošnica, umjesto Donja Tramošnica. I u rodnom listu, do tada, pisalo je pogrešno: Tramošnica Gornja. Da bi mogao biti razmatran zahtjev za hrvatsku putovnicu, dakle, moram opet mijenjati bh. osobnu jer je u njoj samo Tramošnica, kao i rodni list, jer je u njemu i dalje Tramošnica Gornja, ime oca Franjo, a ispravno je Frano. Zovem Muhameda, prijatelja iz Gradačca, i molim ga da u općini izvadi moj rodni list. Javlja mi da je sve prebačeno u Matični ured u Donjoj Tramošnici, općina Pelagićevo, kojoj je pripalo pola mog rodnog mjesta u Republici Srpskoj, a pola Federaciji BiH, općini Gradačac. Molim rođaka Stjepana, njemačkog umirovljenika, koji je u zavičaju obnovio svoje kuće čim mu je to dopustio Daytonski sporazum, gdje sa suprugom od tada stalno živi. Šalje mi rodni list u kojem piše da sam rođen u Donjoj Tramošnici umjesto u Gornjoj. Drugi je dan Bajrama, 15. listopada 2013, u mojoj općini Novi Grad rade, ovjeravam kopiju rodnog lista, kojemu sam pripojio i uvjerenje o državljanstvu iz 1998. Kažu mi da ga ne treba ovjeravati. Avaj: u CIP-u zahtijevaju novo uvjerenje o državljanstvu, jer ne smije biti starije od šest mjeseci. Treba mi, dakle, i novo uvjerenje o bh. državljanstvu. Opet zovem prijatelja Muhameda da mi provjeri je li i uvjerenje o državljanstvu dobivam u rodnoj Donjoj Tramošnici? Jest, odgovara Muhamed. Zovem i rođaka Stjepana, tako i tako, nakon dva dana šalje mi i uvjerenje u kojem piše da sam državljanin BiH i RS. Prvi put saznajem iz jednog osobnog dokumenta da u zemlji u kojoj sam rođen i čiji sam državljanin imam dva državljanstva: jedno mi dodjeljuje ta država, drugim me „časti“ jedan njezin entitet. Sedamnaestog listopada 2013. odlazim u općinu i ovjeravam i kopiju bh. državljanstva. Vraćam se u CIP, sve predajem službeniku koji je za kompjuterom. Dok unosi moje sobne podatke stalno ponavlja: - Bože, Bože, pa, sve je ovo kod vas, gospodine, do sada bilo pogrešno. - Onda duboko uzdahne, i napokon izgovara: - Ali, od danas je sve u redu. I upućuje me na slikanje. U kabini, moj kažiprst nikako da ostavi otisak, moj potpis, od nervoze, nikako ne ostavlja ni trag pismena čovjeka. Neke švrljotine ipak sam se oslobodio na mjestu potpisa budućeg vlasnika osobne. Kišnog i hladnog 11. studenog 2013. godine, nakon usklađivanja svih bh. osobnih isprava (rodni list, uvjerenje o državljanstvu, bh. osobna iskaznica, osim bh. putovnice) odlazim ponovno u Konzulat RH da predam zahtjev za hrvatsku putovnicu. - Ali, dragi gospodine Marjanoviću, vi opet imate problem - govori mi na šalteru nakon pregleda dokumenata plavokosa službenica srednjih godina. - Kakav? - iznenađen sam i začuđen. - U vašoj domovnici i hrvatskoj putovnici iz 2003. piše da ste rodom iz Tramošnice Gornje, u vašoj bh. osobnoj, pak, stoji da ste rođeni u Donjoj Tramošnici. Trebali ste to ispraviti čim ste 2003. dobili hrvatsku putovnicu. Morate sada sve hrvatske isprave uskladiti s bosanskim, a to će potrajati više od četiri mjeseca. Molim vas, ispunite ovaj obrazac pa da to pošaljemo MUP-u u Zagreb, ali mi uz taj ispunjeni obrazac morate dati i vaš rodni list. Prvo sam nijem, konsterniran, onda joj objašnjavam da je tu grešku napravio netko u Zagrebu, a ona me uvjerava da sam bio dužan da na tu grešku odmah i ukažem, a ne nakon punih deset godina. Drhtavom rukom ispunjavam obrazac, predajem ga i pred službenicom glasno računam: - Danas je 11. studenog 2013, tek 11. ožujka 2014. bit će četiri mjeseca. Kad ta greška bude u Zagrebu ispravljena pred pragom će biti i proljeće. - Baš tako, gospodine Marjanoviću - kaže mi službenica hladno. Ona odlazi od mene s mojom domovnicom u kojoj su pogrešni gotovo svi moji identifikacijski podaci  i novim rodnim listom u kojemu su ti podaci ispravljeni, a ja odlazim od nje s nadom da će se ipak dogoditi čudo: možda me netko iz Konzulata nazove već u veljači da kaže da je sve gotovo, usklađeno! U Zagrebu je toga dana i proteklu noć harala oluja, jedan je mrtav, više je povrijeđenih. Neka se oluja te noći trošila i u meni, u Sarajevu. Bilo je njezinih turbulencija i u meni i sve vrijeme iščekivanja poziva iz Konzulata, a poziva nije bilo ni u siječnju, ni u veljači ni u ožujku. Tek mi je zadnjega dana tog mjeseca poštar uručio pismo Ministarstva unutarnjih poslova RH datirano 19. veljače 2014. pristiglo Veleposlanstvu RH u Sarajevu i proslijeđeno Konzulatu 26. ožujka. - Moj, Bože - govori mi supruga nakon što sam joj objasnio što to novo moram učiniti da bih stekao pravo na produženje svoje hrvatske putovnice. - Dok ti sve to dobiješ, u tom ću se i ja, vjerojatno, s istim problemima sukobiti. Moja hrvatska putovnica prestaje važiti u osmom mjesecu ove godine, tvojoj je važnost istekla u istom mjesecu prošle. - Ti ćeš proći bez ovih mojih peripetija, sigurno, rođena si u sarajevskoj općini Centar, nju nije dijelio daytonski sporazum na dva entiteta, kao moju Tramošnicu. - Jest od jednog Sarajeva napravio Istočno Sarajevo. Bit će i kod mene belaja. - Ali to nije to, kod tebe je posve druga priča. - Svejedno. Bit će belaja. Vidje’ćeš. Istoga dana (5.IV.2014.) pišem pismo matičaru u Matičnom uredu Donja Tramošnica: „Poštovani gospodine Mićiću! Prošle godine uskladio sam identifikacijske podatke u bosanskohercegovačkoj osobnoj iskaznici prema Izvodu iz matične knjige rođenih od 05.08.2013. godine koji sam dobio od Vas iz Matičnog ureda Donja Tramošnica. Kako sam i hrvatski državljanin, usklađivanje identifikacijskih podataka pokrenuo sam iste godine i u hrvatskim osobnim identifikacijskim ispravama, na temelju istoga Izvoda iz matične knjige rođenih. Nakon pet mjeseci Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini, njegov sarajevski Konzularni odjel, proslijedilo mi je dopis Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske s kopijama Izvoda iz matične knjige rođenih Matičnog ureda Donja Tramošnica od 05.08.2013. i Izvoda iz matične knjige rođenih od 10. jula 1967. godine, iz vremena SFRJ, 28 godina prije Daytonskog sporazuma, kada su se matice rođenih i umrlih nalazile u Gradačcu. Dopisom me Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske moli da od „nadležnog tijela državne uprave Bosne i Hercegovine“ zatražim objašnjenje „kako je stranci izdao dva IMKR s različitim podatkom o mjestu rođenja, da li je, kada i temeljem čega došlo do promjene naziva mjesta iz: „TRAMOŠNICA DONJA“ u: „DONJA TRAMOŠNICA“, koji je ispravan podatak o mjestu rođenja imenovanog u knjizi rođenih: „TRAMOŠNICA DONJA“ ili  „DONJA TRAMOŠNICA“. (Kopiju ovoga dopisa Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, kao i kopije spomenutih izvoda iz matične knjige rođenih različitih datuma, te kopiju svoje nove osobne bosanskohercegovačke iskaznice, šaljem Vam u prilogu ovoga pisma.).“ Mjesto, datum, potpis. Četrnaestog travnja stiže mi od matičara Mićića ovaj odgovor: „U vezi vašeg dopisa od 05.04.2014.godine, obavještavamo Vas da je shodno Registru naseljenih mjesta u BiH, odnosno u općini Pelagićevo, kao i Odluci o matičnim područjima općine Pelagićevo, u kojoj je utvrđeno matično područje pri Matičnom uredu Donja Tramošnica i to za naseljena mjesta: DONJA TRAMOŠNICA, GORNJA TRAMOŠNICA, ORLOVO POLjE, NJIVAK I TURIĆ. Shodno gore navedenom, ispravan naziv vašeg mjesta rođenja je DONJA TRAMOŠNICA, kako je upisano u Vašoj osobnoj iskaznici izdatoj u Sarajevu 24.10.2013.godine.“ U Konzulatu me na šalteru dočekuje neka nova crnokosa službenica. Predajem joj odgovor matičara i uz njega sve što uredba zahtijeva za produženje putovnice. - Moj gospodine Marjanoviću, morat ćete s tim dokumentima još malo pričekati - siječe ta službenica kao sabljom moju nadu da ću istoga dana, konačno, obaviti sve što je potrebno za produženje nove hrvatske putovnice. - Za otprilike mjesec dana - smješka mi se ona ljubazno nakon što je pročitala dopis matičara - dobit ćete novu domovnicu s kojom ćete steći pravo i na zahtjev za produženje putovnice. Osobno ću vas nazvati kad domovnica stigne iz Zagreba. Razočaran, vraćam se na hodnik supruzi, koja nestrpljivo čeka moje objašnjenje. Tek u hodu trotoarom s kojega se u odvode slijeva hladna proljetna kiša opisujem joj svoj razgovor s crnokosom službenicom. - A ne rekoh li ja tebi… - pomalo likuje supruga. - Da, reče ti meni… - odobravam joj nevoljko. - Ali, nadajmo se da bar tebi ipak neće biti kao meni. - Daj Bože! - uzdiše ona. - Bit će i kod mene belaja. Garant. A ja opet umuknuo. I u šutnji opet zapitan: kroz koliko je to država već „opran“ taj moj identitet? Banovina Hrvatska, FNRJ, SFRJ, Republika Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina s Federacijom i Republikom Srpskom, Republika Hrvatska. Države? Da, države. Ali sve propale. Ali sve došle na popravni dvoentitetskoj. Daytonskoj. I europskoj Hrvatskoj.