Ivan Lovrenović

Munib Delalić (1950, Ljubuški) u kratkim autobiografskim bilješkama u svojim knjigama uz nekoliko osnovnih podataka o datumu i mjestu rođenja i o školovanju, navodi šturu informaciju: „Od 1993. živi u Norveškoj, u Oslu, gdje radi kao pisac i prevoditelj.“ Nije te godine 1993. pjesnik, mostarski profesor Munib Delalić pošao, kao što ni stotine drugih s muslimanskim imenima iz Ljubuškoga, Mostara, Čapljine, Stoca... nisu pošli u Norvešku, u svijet turizma radi, niti su bježali od dobra. Drukčije vrste agencija pružala im je svoje usluge, najprije zbijajući ih po hercegovačkim logorima. Zvala se HVO, punim nazivom Hrvatsko vijeće obrane. U Delalićevoj novoj knjizi pjesama Pismo bratu (Dobra knjiga, Sarajevo, 2023), ponornom solilokviju o fluidnim stanjima između jesam i nisam, sućutan i upućen čitatelj naći će emocionalna zrnca i reflekse koji dozivaju to iskustvo, ali mnogo jača od njih je pjesnikova strašna kontrola nad tim emocijama, koja ne dopušta da provale u oblicima resantimana, prizemnoga jadikovanja i martiromanije. Pjesnik Delalić umjetnik je najvišega dara sublimacije i moćne jezične artikulacije najtiših, najintimnijih, što će reći najstrašnijih pitanja o smislu, o jeziku i o sebi u njemu, o tuđini i o domovini, o životu i smrti. (I. Lovrenović)

Munib Delalić

LOGORSKO UČENJE

Logor je, sjećam se, bila škola.
U školi, dakako, učionica. I strogi
učitelji. Koji su me, naravno, učili.
U školi sam morao učiti.

Prozvali me, pred ploču izveli, ispitivali.
Danima u učionici ispred ploče stajao.
Danima na pitanja odgovarao.

Ime svoje i prezime, porijeklo,
a slogove morao rastavljati, na slova.

Rastavljao se, i iznova sastavljao.
Dali mi novo ime.

Staro ime morao izbrisati, novo napisati.
Sve staro morao izbrisati, sve iznova napisati.

Brisao i pisao, danima.
Brisao sve naučeno, sve što sam znao.
Iznova sve morao pisati.

Začudo, nije me bilo strah.
Zapravo, više sam se sramio
nego što sam se plašio.

Sramio sam se svoga brisanja, svoga pisanja.
Sramio se svega na što su me prisiljavali.
Da bih uspješno završio razred, školu.
I živ iz nje izašao.
I nov.

Iz nje sam izašao s novim imenom u ruci.
Kao ključem. Za neki novi život, u nekom
drugom logoru, u nekoj drugoj školi.
U kojoj ću opet brisati i pisati.
U kojoj ću naposljetku zapisati:

Sloboda je precijenjena, zatočena, sama.
Ja nisam ja; ne mogu to, ovakav, ni biti.
Žao mi je istine. I jezika, svoga lica.
Kojem sam jedino vjerovao.
Kojim sam u svaku vjeru sumnjao.

Koji me je na kraju izdao.
Ostavio nasred nezavršene rečenice.
I sad ne vjerujem ni u svoju sumnju.

KO?

Pitaju me, stalno.
I stalno im moram odgovarati.
Riječima tuđim. Koje su postale

moje: Ne znam ko sam,
kažem im. Ne znam ni ko sam bio.
Ali znam da jesam. I da sam bio.

Znam, jer pamtim riječi,
ne znam više čije: Bit će ti suđeno
po tvojim namjerama. I po onome -

pridodajem riječima svojim,
koje su postale tuđe - što si učinio,
a učiniti nisi smio; nikako.

DRUGO IME

Kad neko si drugi, kažem sebi,
kad neko drugi moraš biti,
morao bi se drugačije zvati,
tvoje staro ime više ne vrijedi.

Moje staro ime, kažem sebi,
nikome ništa ne znači. Nikome
ništa ono ne može ni značiti,
kad ja više nisam ja.

Ili bi, kažem sebi, možda najbolje
bilo da imam više imena, kao što ih
zavičajna rijeka ima? I da, kao i ona,
pobjegnem u zemlju, kad god se

za to ukaže prilika. Kad zemljom
postane neizdrživo teći, neizdrživo
teško postojati. Kad mnogo je lakše
u zemlju leći, zemlja postati. Možda

po načelu: Što više bježiš, više te ima;
više imaš. I tad ti možda nikakvo ime
ne treba ni pisati na čelu. Sve je tad
bezimeno, i sve je najzad tvoje. Tad

svačiji si. I ničiji. Što vrhunac je svega;
svake drugosti, svake imenosti, svake
bezimenosti. I svake dragosti. Svačiji,
dakle. I ničiji. To ti je pravo ime.

IKAVSKI ZEMLJOPIS

Ivanu i Josipu, Lovrenovićima

Zavičajna zemlja, moja.
Moja domovina; jedna i jedina.

Tako mislio. Tako osjećao.
Tako cijeli život živio.

Na kraju saznao da taj njegov
jezik, ta ikavica, njegova majka
i ljubavnica, njegova sestrica

dobra, nije ništa drugo nego
izgubljen zavičaj, tuđica,
ptica selica.

Na svojim ga je krilima na kraj
svijeta ponijela, na kraj svijeta
odnijela. Na kraju mu je svijeta

rekla: Tek sad si ja.
Sad si ono što cijelog si života
sanjao. Što cijelog si života
postati želio.

Rekla: Sad si ptica selica.
U kljunu ti je sva imovina.
U krilu ti je sva domovina.

Sad si ikavica, tek sad,

lípo moje dite,
kod očiju slípo;
jer da nije slípo,
ne bi bilo lípo.

Ili, na nordijski prevedeno:
bol rađa jezik; bol te rađa.
Jednom te grli i miluje,
svojim ditetom naziva,

jednom šamara, progoni -
kao da si dite svačije,
i ničije.

DRAGI BRATE,

posustajem. Postajem sporiji od vremena,
sporiji od ruke kojom pišem da posustajem.
Umorio sam se od danonoćnog trčanja za
samim sobom, za vremenom koje izmiče,
za rukom kojom pišem da sam se umorio.
Naporna je to utrka, ubitačna - sve vrijeme
biti između dva svijeta: svijeta stvarnosti i
svijeta rukopisa. Naporno je stalno dežurati.
Sam sa sobom danonoćno razgovarati. Dvojiti.
Boriti se, gubiti i pobjeđivati. Popunjavati
praznine. Nemoguću ljubav voditi. Sam,
sa zaboravljenim jezikom i krhkom nadom
da me se taj jezik još sjeća; da još uvijek
ima povjerenja u mene.

Posustajem, dragi brate. Postajem dah
kojim pišem, koji me piše, na koji, svim
svojim životima, oprezno stajem. Postajem
jedna jedina rečenica, kao pamćenje teška,
kao zaborav duga, bez ijednog zareza bez
ijedne tačke - da bez razloga ne gubim
vrijeme, da me vrijeme ne gubi.
Da se nepotrebno
u vremenu svom ne izgubim.

Posustajem. Umoran od stalne potrage
za riječju koju bih, (ne)oprostivo tamnu,
mogao koristiti u zemlji svijetlih ljudi -
riječ moćniju od svake radosti,
od svake tuge i boli.

Posustajem. Postajem vrijeme vidljivo
na drukčiji način. Postajem glasna tišina,
sklopljeno oko, život u sebi, kojim šapćem:
unutra je bolje, unutra je više. Uplašen,
da me ne izda i to malo što me još ima.
Što imam. To što me još piše.

***

Odavno mi, brate, mnogo toga nije jasno.
Muče me pitanja na koja nikako valjan
naći odgovor. Jedno od njih je zašto sam
još uvijek ovdje, daleko od kuće. Doista,
zašto? Svi su se razumni, razlozi potrošili,
odavno. A bezrazložno negdje boraviti,
potrošen, ima li smisla?

Oni, s kojima ovdje živim,
nimalo ne pomažu, samo me zbunjuju,
izbezumljuju. Ne znam šta me još ovdje,
za ovo mjesto drži.

Ni u olovci više nije srce. Njime me ona
odavno ne piše.

U meni samo neki usamljeni lovci. Samo
neki beživotni plijen. A ja, pomaknuti se,
odveć valjda star, odveć lijen.

Umorio sam se, dragi brate. Ne mogu više.
Kad bih barem mogao umrijeti u svome
domu. Kad bih mogao znati
gdje mi je dom.

KAKO SE VRATITI

Kad smjelost više ne ljubi nostalgiju
kao što ju je sve donedavno ljubila,
i kad se zadnji razlog polako gubi,
nestaje,

kako se, brate, vratiti u svoj jezik,
u svoje pismo,
kako se vratiti sebi, svojoj kući?

Kući, kojoj još gori pod nogama.
U kojoj još gori.
I u kojoj svijetli jedino tama.

U kojoj je još uvijek više bojovnika nego
ljubavnika. Više jezika nego glava.

U kojoj ljubav nije kao more,
kao nebo
beskrajno plava, nego je i dalje nesretna,
beznadno sama.

Koja kaže: Ne pomiči se, ostani tu gdje jesi.
Nostalgija je slijepa, smjelost nerazumna.
Voli izdaleka, kao što ja izdaleka volim tebe.

Reci mi, brate: kako se vratiti? Kamo?
Kad moga jezika, moje kuće nigdje više

nema. Ni ovdje, ni tamo.