Munib Delalić, ZAVIČAJNA
(Iz knjige pjesama Povratak u Ljubuški, Sarajevo 2019)
Zlatan je moj zavičaj.
U njem strasno otkucava
zemni i nebeski sat.
I srce moje živac
pod krilom lastavice.
Sebe ondje nađem.
U svom mjestu, na raskršću.
U svojoj staroj ulici.
Nađem se na obali,
pored rijeke. Koja pjeva
mirom i tišinom – pjenom
pjenicom bijelom momom
ikavicom.
Još kad niz nju se
otisnem. I zapjevam
zajedno s njom.
Kad svakom se imenu
njenom posve predam.
2.
Nigdje se
kao u mom kraju
zimi ne oglasi proljeća dah.
Nit ljeti tako glasno niz rijeku
ne poteče sunce, pretvarajući
nam lice u drag rukopis.
U lípu ríč.
Nigdje
kao u mom kraju
s krovova ne sipi svjetlo,
ne šapće tama.
Nit tako lijepo duša poje
nad tijelom koje postaje dvoje:
zemno sjeme, nebeski cvat.
Munib Delalić rodio se 1950. u Ljubuškom, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je historiju jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živio je i radio u Mostaru baveći se prosvjetnim i književnim radom. Od 1993. živi u Norveškoj, u Oslu, gdje radi kao pisac i prevoditelj. U književnosti se pojavio sedamdesetih godina objavljujući uglavnom poeziju, a bavio se i književnom kritikom i esejistikom. Za poeziju nagrađivan. Preveo je s norveškog više od šezdeset beletrističkih naslova. Za prevoditeljski rad nagrađivan.
U knjizi Povratak u Ljubuški stoji i ova sličica:
Ko ti je ovaj?
upitao jednom jedan moga nakladnika i prijatelja
Peru Buntića, spazivši kod njega jednu od mojih
knjiga.
A upitani će ti njemu:
Jedan što smo ga otjerali pa mu sad štampamo knjige.