Ivan Lovrenović

(stilsko-interpretacijska vježba)

Nakon interpretacija književnih djela Ive Andrića koje je izložio niz bošnjačkih intelektualaca, kao što su Muhsin Rizvić, Rusmir Mahmutćehajić i drugi, a koje tobože prikazuju kako je Andrić mrzio bosanske muslimane i Bošnjake, ukazala se potreba za adekvatnim odgovorom. Adekvatni očito nisu bili oni koji su se oslanjali na teoriju književnosti jer se pokazalo kako je to navedenima prilično nepoznato područje. Adekvatnija bi bila primjena iste optike čitanja i na druge motivske sklopove složenog Andrićevog djela, a ne samo one u kojima se spominju bosanski muslimani i Turci. Kako će biti prikazano u tekstu koji slijedi, ako je Andrić mrzio muslimane, nisu zanemarivi ni dijelovi tekstova koji bi potkrijepili tvrdnju da je mrzio i kršćane. Naravno, to bi bilo vidljivo samo iz određenog kuta čitanja, onog koji zauzimaju Rizvić i ostali. A njega obilježava formiranje određenih postavki: poistovjećivanje na liniji autor-pripovjedač-lik, selektivno čitanje, zanemarivanje kolonijalnog konteksta vremena radnje, zanemarivanje poetike groteske i demitologizacije, učitavanje intencije i osobnog/partikularnog nasuprot metaforičkom značenju, učitavanje značenja, manipulacija identitetskim matricima, anakrono nametanje arhaične moralističko-didaktične funkcije književnosti itd. Koliko god se svaka od ovih postavki kosila s temeljima teorije književnosti, one skupa ne mogu predstavljati valjan znanstveni materijal, tek nakaradnu misaonu i verbalnu vježbu koja degradira nečije književno djelo. Kako bi odgovor bio adekvatan, pa i razumljiv, preuzima iste postavke i tako predstavlja stilsko-interpretacijsku vježbu prema zadanom (Rizvićevom i Mahmutćehajićevom) obrascu.

KRŠĆANKE SU ŽENE NAOPAKE

Prvo što postaje očito iz zadane optike jest Andrićev odnos prema kršćanskim ženama. Čitanje njegove proze ostavlja dojam kako je kršćanke, nasuprot muslimankama, smatrao kompliciranim, a počesto i naopakim ženama. Brojni su književni primjeri koje možemo pronaći u tekstu i potvrditi tu postavku.

(Bošnjački interpretatori su se zgražali kako Andrić može napisati u romanu Travnička kronika da muslimanke pljuju na ulicu pred konzula. Osim činjenice da poštene muslimanke ne pljuju, time je autor pokazao i da mrzi bosanske muslimanke. Dakle, imamo postavku da su likovi nužno podređeni moralističko-didaktičkom ključu; književnost smije prikazivati samo dobre muslimanke i kršćanke. Kao i postavku da autor upisuje u tekst jasan amonizitet prema kolektivnim identitetima kojem podređuje svoju poetiku).

Andrić niti u jednom svom proznom djelu nije posvetio muslimankama cijelu priču ili barem dio teksta kako bi prikazao njihov iskvaren unutarnji svijet. S kršćankama mu to nije bio problem. Jednoj je posvetio cijeli roman: 'gospođica' Rajka Radaković, iz istoimenog romana, od oca sarajevskog Srbina, moralna je nakaza koju su unakazile životna nesreća i očev zavjet za štednjom. Pretvorila se u lihvarku koja nije imala živog prijatelja i umrla je kako i zaslužuje – sama na kućnom pragu, tako ju je pronašao poštar u beogradskom stanu. Hladnokrvna, čudljiva, šutljiva, škrta, koristoljubljiva junakinja tog romana kreirana je da zgraža čitatelja, kao i likove kratkog romana (kao što su sami njeni sugrađani u romanu komentirali:  bilo bi je sevap ubiti). Jedna od preteča likova sa stigmom ratnog profitera u suvremenoj književnosti pripalo je, eto, kršćanki. Dok su ljudi ginuli i jedva preživljavali (svaka stota kuća je sita), ona je bešćutno zarađivala. Jer, rat je jedan veliki posao, jedno preduzeće kojem se ne vide granice.

Drugoj je posvetio pripovijetku. Anika, junakinja iz priče 'Anikina vremena', demonski je i destruktivni lik koji je obilježio ne samo tuđe živote, nego kasabu i okolicu, toliko da je jedan period u predaji nazvan po njoj. Priču o mahnitoj i osvetoljubljivoj kršćanki priča nam pripovjedač – pošten musliman. O njoj saznajemo iz ruke mutevelije Mule Mehmeda (kako stoji u priči, mudra i književna čovjeka). Što je napravila ta kršćanka za osvetu zbog propale ljubavi, najbolje govori ulomak iz priče: Te iste godine pronevaljali se u kasabi jedna žena, vlahinja (bog neka pomete sve nevjernike), i toliko se ote i osili da se njeno nevaljalstvo proču daleko izvan naše varoši. Mnogi su joj muškarci, i mlađi i stariji, odlazili, i mnoga se mladež tu ispoganila. A bila je metnula i vlast i zakon pod noge. Nije zgorega spomenuti, kad smo kod odnosa prema kolektivnim identitetima, da je skončala ubojstvom za koje su, priča nam ostavlja otvoren kraj, osumnjičena dva lika, oba kršćana. Nasuprot muslimankama koje su vrijedne i jedva vidljive (eventualno pljunu na cestu) u Andrićevim očima, kršćanke su nemoralne, kaotične, nakazne. Tu se možemo dotaknuti i 'Priče o Aliji Đerzelezu'.

(Navedeni autori su se također osvrtali na tu priču, zgroženi što je Andrić napravio epskom junaku, kako ga je samo unizio. Ovdje sada primjenjujemo selektivno čitanje i zanemarivanje metaforičke razine priče. Kao što su oni u svom čitanju zanemarili ženske likove iz te priče, mi ćemo u svojoj optici zanemariti Đerzeleza).

Zanimljivo je kako u toj priči Đerzelez utjehu traži u koketušama i prostitutkama. Tko su one u toj priči? Izuzmemo li drsku i divlju Ciganku Zemu (ponovno, selektivno čitanje), imamo njegov odlazak strasnoj i prevrtljivoj Jevrejki, te prostitutki čije su stepenice rasklimane od silnih posjeta – Jaketarini, ruskoj kćeri. Zar je Andriću bilo toliko teško zamisliti muslimanku s elementima tjelesnog, barem koketnog, ako već ne moralno dvojbenog, poput prodavanja tijela? Toliko je mrzio kršćanke?

SLABA LI JE U VAS VJERA

U zamišljenom komparativnom izučavanju tretmana islama i kršćanstva u Andrićevom djelu, zasigurno bi lošije prošli kršćani. Dok je islam kao vjera stabilna i bez unutarnjih proturječja, barem kada su u pitanju Andrićevi likovi koji su njeni nositelji, kršćanstvo je nestabilna vjera prepuna proturječja, često sklona manipulaciji i materijalnome, prebjezima 'na drugu stranu', okrutna prema vlastitim sljedbenicima. Ništa od toga nema u tekstu kada je u pitanju islam. Pored toga, vidjet ćemo da su i kršćanski svećenici, fratri i popovi, nerijetko nositelji negativnih karakteristika.

(Zadani model interpretacije podrazumijeva da se likovi i pripovjedači izjednače s autorom, tj. gdje se neki od njihovih glasova negativno očituje o religiji, ili se čak samo ponaša protivno moralnim vrijednostima, mi direktno učitavamo autorsku intenciju kritiziranja dotične religije. Uz nezaobilazno selektivno čitanje, izdvajanjem samo onih motiva koji podržavaju tezu, kako su Rizvić i ostali izdvajali 'riječi koje je Andrić metnuo u usta' svojim likovima, ostaje nam vidjeti što im je metnuo u vezi kršćanstva).

Bilo bi dobro po autora kada bi se zaustavili samo na razumijevanju religije. Naime, za početak ćemo ustvrditi da Andrić uopće nije razumio kršćansku religiju, napose katoličku.

(Povlačimo paralelu s konstruktorima modela koji su isticali priču 'Smrt u Sinanovoj tekiji' u kojoj, preko likova koji su prikazani i koji se ne ponašaju u skladu s idealističkom projekcijom tipičnog sljedbenika i službenika religije, prokazuju Andrićevo nerazumijevanje islama).

U priči 'Ispovijed', fra Marko krši ispovjednu tajnu, pa pokazuje reakciju na užase koje mu je ispovjedio čuveni hajduk Roša. Nezamislivo je da bi ijedan pošten franjevac učinio takvo nešto; Andrićevo inzistiranje na tome sugerira dvoje – ili nerazumijevanje ili izravnu namjeru vrijeđanja katoličke religije preko njenih predstavnika. (Podsjećamo na moralističko-didaktičnu funkciju koju su autori modela nametnuli; autor smije prikazivati samo poštene neiskvarene muslimane, pa onda i kršćane).Ali, ne zaustavlja se Andrić na nerazumijevanju.

Vratimo se na trenutak spomenutoj Aniki iz istoimene priče; nije ona jedina obilježila to vrijeme, nego općenito 'kršćanski luđaci'. Prije nje je istim područjem harao luđak, ujedno i pravoslavni svećenik. To da je sveta osoba jedne religije prikazana kao osoba pomračenog uma nije viđeno u slučajevima drugih religija kod Andrića. Pop Vujadin je samotnjak i čudak kojeg je dodatno gurnula u ludilo smrt popadije: lunjao je po brdima s puškom i pucao. Morali su ga privesti i zatvoriti u samicu gdje više nije znao za sebe. Slabe li vjere kada nije uspjela svog svećenika spasiti kratkotrajne tuge i žalovanja da ne skrene potpuno. Osim toga, vjerojatno svakom prosječnom kršćanu-katoliku opravdanu uvrijeđenost izazove spominjanje samo jednog Andrićevog lika, pored kojeg je suvišna daljnja analiza. Njegovo ime je fra Marko Krneta. I to u više priča. Recimo, kako dotični u priči 'U musafirhani' biva zadužen za ranjenog janjičara, pa onda iskorištava jadnog bolesnika i tjera ga da pređe na njegovu vjeru. To je lik iskompleksiranog svećenika koji ne razumije drugog ako ga ne pretvori u sebi sličnoga, bez poštivanja prema tuđoj vjeri i razumijevanja. Isti lik u priči 'Kod kazana' dvostruko griješi. Prvo ga njegovi fratri zovu da prebije ženu, njen prijestup je što se zaljubila u pripadnika druge vjere, Turčina. Kažu: Zovite fra Marka da bije kučku dok dušu čuje u njoj'. Očito je to praksa po kojoj je fra Marko poznat i u kojoj se prethodno specijalizirao. Nešto kasnije, on će se potući s pijanicama koji su mu došli kvariti posao pečenja rakije. Moralna vertikala i predstavnik jedne vjere skončava pored kazana oko svađe zbog rakije. Ne zbog Boga, Biblije ili nekog moralnog zakona. Ima li kod Andrića sličnih primjera za islamske predstavnike?

Andrićev stav o slaboj vjeri ne očituje se samo preko svećenika, nego i preko običnih vjernika. U priči 'Čudo u Olovu', stara Bademlićka vodi svoju fizički hendikepiranu kćer na hodočašće poznatom svetištu moliti Boga za čudo. Ostaje nejasno u priči je li se ono dogodilo, jasno je samo da stara Bademlićka, vidjevši nešto od one tromosti u djevojčinim očima, moli na kraju Bogorodicu: Uzmi je! Je li htjela starica čudo ili samo se riješiti tereta, kraj indicira ovo drugo, kao što inidicira slabost njene vjere, kao i moralnu degradaciju. Dno te moralne degradacije je priključivanje njenih pripadnika najzloglasnijoj ideologiju u najsramotnijoj povijesnoj epizodi ovih prostora – nacizmu. Iako je povijesna činjenica o koketiranju islamskih predstavnika s ustaškom vlasti, Andrić je ipak odlučio književno ovjekovječiti samo katolike: u priči 'Bife Titanik', govori upravo o prijetvornosti katolika, kako su donedavno živjeli u suživotu s Jevrejima, a onda se preko noći priklonili sili i onima koji će protjerivati njihove dojučerašnje susjede. Što uostalom u očekivati drugo od vjere koja je sva usmjerena isticanju i stremljenju u visine i nadjačavanje, nego suradnju s mračnim silama. To stremljenje je Andrić jasno opisao u priči 'Osatičani'. To je varoš na uzvisini u kojoj se, doduše, svi jednako žele uspinjati, samo su to kršćani doveli do krajnosti. Naime, Osatičani su se razdvojili na dvije strane. Dok je muslimanski dio grada podno uzvisine gdje je zemlja pogodnija za obradu (muslimani su pametniji, realniji, skromniji), kršćanski dio je na kršovitom brežuljku (kršćani su pohlepniji, bahatiji).

KO NA NAŠEG BRATA UDARI...

Posebnu grupu motiva čine oni koji sugeriraju negativan tretman Austrije od strane pripovjedača. Iz toga kako je tretirana prosvjetiteljska i dobročiniteljska vlast koja pod zaštitu uzima svoju braću po vjeri, može se iščitati općenito Andrićev stav prema određenoj vjeri ili kolektivnom identitetu; u ovom slučaju, prema katolicima.

(Manipulacija identitetskim matricama, ovdje obilato korištena, odnosi se na relacije između Osmanske imperije i Bošnjaka. Nije namjera ulaziti u raspravu o dodirnim pojmovima 'Turci, Osmanlije, bosanski muslimani, Bošnjaci', samim time što ni sami zagovornici spomenutog modela nisu na čisto s time. Unatoč brojnoj literaturi koja utemeljeno govori o deosmanizaciji kao temelju bošnjačkog identiteta, Rizvić i ostali interpretatori će, shodno prilici i koristi, prisvajati ili odbacivati taj temelj. Konkretno, kada se za bosanske muslimane kaže da su Turci, on i njemu slični će iz toga iščitavati uvredu. A kada se negativno piše o Osmanlijama, tj. povijesnim Turcima koji su u datom trenutku bili kolonijalizatori, oni će to shvaćati također kao osobnu uvredu. Vidimo ovdje da se, pored manipulacije, radi i o zanemarivanju kolonijalnog konteksta. Pa će se i ova interpretacija voditi istim postavkama. Austrija nije kolijalizator, već sastavni dio katoličkog bosanskog identiteta, element koji je u njega ugrađen, pa se uvreda njoj poistovjećuje s uvredom katolicima).

U priči 'Svadba', odnos prema austrijskoj vlasti kreće se oko pojma 'aprovizacija'. Riječ koja znači skrb o građanima u izvanrednim ili kriznim uvjetima, ovdje je mistificirana u obliku zgrade koja je jednako strana i dušmanska lokalnim bosanskim stanovnicima. Oni pred njom čekaju svoje porcije hrane (među tim katolicima ima siromaha, ali ima i probisvijeta i pijanaca). Dok su njeni službenici bešćutni i bahati inzistirajući na kojekakvoj dokumentaciji, oslikavajući o kakvoj se katoličkoj vlasti radi. Ili, kako stoji na početku 'Priče o kmetu Simanu': Sa pucnjavom kakvu dotad nije čulo bosansko uho, ušle su austrijske trupe (...). Uz pucnjavu je ušlo i sve ostalo: krv, leševi, preki sud, vešanje i streljanje...

Međutim, nigdje nije toliko bratska katolička vlast kritizirana kao u romanu Travnička kronika. U njemu su predstavnici austrijske vlasti, konzul i konzulica u Travniku, prikazani krajnje uniženo, negativno. Po modelu 'kakvi predstavnici, takva vlast', vrijedi iščitati njihove osobine. Konzul fon Miterer je plah, slabašan, instrospektivno orijentiran mekušac. Još gore, njegova supruga je rastrojena, zahtjevna, egoistična i histerična žena podložna dramatiziranju. O njoj govori dovoljno citat iz romana: Kao sve lude i besne žene, lepa, nastrana, rasipna gospođa fon Miterer radila je što je htela, ne znajući nikad što zapravo hoće. Zanemarimo predstavnika osmanske vlasti (Ponovno, selektivno čitanje, kao što nameće model), nisu ni drugi predstavnici kršćanskih vlasti prikazani bolje.

Tko je francuzirani Talijan Davna, veza između konzula i grada? U tekstu stoji da je mračan, gorak i težak sebi i drugima. Uglavnom, mračna i iskompleksirana ličnost opterećena time da je cijelo vrijeme na usluzi, vječna sluga koja bi htjela više, bez očiglednog kapaciteta koji bi pokrili tu ambiciju. Stoji dalje: Bezgranično pokoran i do podlosti malen pred silom, vlasti i bogatstvom, bio je drzak, svirep i nemilosrdan prema svemu što je slabo, siromašno i nesavršeno. Govori li nam preko Davne Andrić o svom stavu prema Austriji i Francuskoj? Našoj braći i dobročiniteljima? Ne radi se o ekscesu, Andrić je gotovo repetitivan u svojoj mržnji. Imamo sličnu situaciju i s likom činovnika, Nikolom Rotom. Mitererov pomoćnik, inače rodom iz Trsta, metafora je vlasti. A prikazan je kao hodajuća groteska: isturene grbe, kratkih nogu. Pored toga, karakterno, on je gord, naprasit, drčan, neugodan. Koliko negativnih osobina pripisanih predstavnicima vlasti koja je upisana u jedan kolektivni identitet i čiji je doprinos (Povlačimo paralelu sa sentimentalnim odnosom autora modela prema Osmanskom carstvu, zanemarujući kolonijalni odnos, ističući njegov doprinos jednom kolektivu, na temelju 'bratstva po vjeri'). S obzirom na izrazito negativne konotacije katoličke vlasti u Bosni, prema ključu 'bratstva po vjeri', konstatiramo uvredljive elemente za katolike koji bi mogli posegnuti za Andrićevim djelom.

KLETE LI HAJDUČIJE, A NIGDJE JUNAKA...

Je li moguće zamisliti klasičnog junaka, u antičkom smislu, to jest epskome, to jest onom koji dominira i narodnom predajom, u Andrićevom djelu. Moguće, ali zasigurno ne kršćanske vjere. Što je još jedan argument u prilog postavljenoj tezi kojoj stremi ova interpretacija.

(O slučaju junaka se pozivamo na postavku zanemarivanja poetike groteske i demitologizacije koju su primijenili autori modela. Oni zamjeraju Andriću negativan prikaz junaka iz narodnih pjesama koji su islamske vjere, kao što je Đerzelez, pa iz toga iščitavaju autorovu mržnju prema bosanskim muslimanima kao takvima. S obzirom na Andrićevu poetiku koja inzistira na groteski svih likova, pa tako i epskih, kao i na nadograđenu tendenciju izvrgavanja epskog modusa ironiji, teško bi bilo naći bilo kojeg junaka u Andrićevoj prozi kakvog traže dotični autori. Hrabrog, odvažnog, moralnog, intelektualno superiornog, religioznog, odanog, požrtvovanog. Ali, pozivajući se ponovno i na selektivno čitanje, ova interpretacija se usmjerava na one junake iz redova kršćana. To jest, na njihovu degradaciju. S obzirom da se radi o kršćanima kao skupini koja je u opisanim situacijama uglavnom u podređenom položaju, pod osmanskom vlašću, ovdje imamo uglavnom hajduke, a ne predstavnike klasične vlasti. Ali, ionako ovaj model podrazumijeva zanemarivanje kolonijalnog konteksta vremena radnje).

U narodnoj predaji su kršćani-hajduci, kao što su vjerojatno Đerzelez i ostali, plemeniti pobunejnici i borci za slobodu koji prave probleme kolonijalnoj vlasti, pa im se stoga može i oprostiti pokoji nestašluk poput pljačke. Međutim, kod mržnjom obuzetog Andrića, oni su redovno krvoloci. Spomenuti hajduk Ivan Roša iz priče 'Ispovijed' činio je tako strašne stvari, da je to sablaznilo fratra. Taj užas nam je samo dan u naslućivanju, nije ga moguće niti verbalizirati. Takav je hajduk Lazar u priči 'Žeđ'. Samo što se u toj priči ne zna tko je okrutniji, on ili oni koji su ga utamničili pa ga muče žeđu. Očekivati je da će vlast biti povremeno stroga da drži neuki narod u toru, ali zašto je (osim uslijed autorove mržnje) morao biti okrutan hajduk Špaljo Crnogorac, zvani Strašni Špaljo iz priče 'Za logorovanja'. Ako neki predstavnik osmanske vlasti, musliman, ubija i tuče, on to radi da bi održao red ili je produžena ruka bez prava odlučivanja unutar većeg mehanizma. Špaljo je jedan od rijetkih Andrićevih likova koji jednostavno voli, vrijedi ponoviti, VOLI tuči, krasti, otimati i živjeti kao hajduk. Zar niti jednog kršćanskog (epskog) junaka u Andrićevom djelu?

SVE HUŠKAČI I SITNI PROVOKATORI!

Kršćanska raja, ona bezimena koja rijetko kada u priči dobiva konkretno ime, nego tako i nastupa, kao masa, uglavnom je troma masa, nepokretna skupina neosviještenih pripadnika, bez ikakvog utjecaja na povijest, ali i interesa za istu. Ako se netko i izdvoji, onda su to huškači i provokatori, ili pak oni koji se iživljavaju nad slabim pojedincem iz svojih redova. Jedan od takvih je i gazda Stanoje iz priče 'Ćorkan i Švabica'. Osmanska vlast tu reagira 'lege artis': bije Ćorkana kao izvora uličnih nereda, njena zadaća je jednostavno spriječiti masovne nekontrolirane scene. Onaj koji ga potiče na sve to, provocira, igra s njegovom slijepom željom, bezdušni je kršćanin Stanoje, jedan iz raje.

(Na ovom mjestu također slijedimo postavke zadanog modela – selektivno čitanje i zanemarivanje poetike groteske).

Ponovno, istu 'šegu tjera' i s jadnim fra Stjepanom u priči 'Napast'? Osobnu traumu kroz noćni susret s tajanstvenom ženskom osobom on priča samo na nagovor svojih fratara. Da bi mu se onda isti smijali, ponižavali ga i u njemu izazivali bijes. Kako i u tekstu stoji: Ispuni ga ogorčenje na fratre koji se smeju i podruguju svemu i koji su, osim svetog krsta na njima, Turci kao i ostali Turci'. Samo što Turci nigdje ne čine svojim vlastitim ljudima. Pa zar ta potlačena kršćanska raja ne radi ništa drugo, nikakve druge intelektualne aktivnosti, nego smišlja kako će koga natjerati na rub živaca ili plača? Čini se da da. Radi još nešto, izmišlja laži. Tako je lik Jevrejau 'Priči o vezirovom slonu' švercao katran za vojno brodogradilište. Širili se lažna priča o tome kako ga je vezir, zbog pokušaja prevare na kvaliteti robe, utopio u vlastitom katranu. Iako se događaj otkrio tako da ga je vezir samo optužio, a Jevrej se sav uzvrtio oko katrana dokazivajući da su optužbe neosnovane, i u toj rastresenosti pao i sam se u njemu utopio.

(Ovdje primjenjujemo postavku učitavanja značenja. Samu priču je moguće dvojako, najmanje, interpretirati. Možda Jevrejin nije bio kriv, ali se toliko prepao optužbe i iz silne potrebe da dokaže svoju nevinost, pao u katran. Više je argumenata za tu interpretaciju, ali mi ćemo učitati ono značenje koje će podržavati našu tezu jer postoje elementi teksta koji, selektivno probrani, mogu je podržati).

Kako nakon ovoga ikakvog iskazu o nasilnosti turske vlasti vjerovati takvoj raji, ljudima koji su skloni samo zajebanciji, provokaciji i izmišljanju priča?

NAJGORI SOJ LJUDI

Već je u prethodnim poglavljima bio spomenut prelazak s kršćanske na tursku vjeru, dok suprotni primjeri nisu nigdje kod Andrića zabilježeni, iz čega se onda može iščitavati njegov stav o 'čvrstoći pojedine vjere.

(Naravno da primjenjujemo zanemarivanje kolonijalnog konteksta, činjenicu da nikakve materijalne koristi niti ičega dobroga nije moglo biti iz prelaska u suprotnom smjeru. Mada, ako suzimo pogled na običnu svakodnevnicu, teško je zamisliti da nije bilo, pa makar i rijetkih, prijelaza s islama na kršćanstvo zbog ljubavi. Ali, čak niti hipotetski, Andrić nije uzimao to u obzir).

Nije zgorega napomenuti ni kako se, u spomenutom primjeru, kao i u onima koji će biti dalje navedeni, radi o dobrovoljnim prijelazima s kršćanstva na islam. Zbog ljubavi i karijere. I ne samo da se radi o običnim ljudima, nego o velikim i važnim vojskovođama. Tim poznatim poturicama koji su najgori soj ljudi jer su kasnije bili okrutniji od svakog Turčina.

Jedan od njih je Mustafa Madžar. Andrić je posvetio cijelu (istoimenu) priču tom ratobornom i okrutnom junaku u kojem po Bosni, i ostatku Osmanske carevine, kruži legenda koliko je svirep. Naročito se iskazao u borbi na strani Turaka protiv monarhije, i to po dalekim frontovima na teritoriju Mađarske. Zanimljivo, radi se o poturici još od djeda. Naime, djed, pripadnik ugledne mađarske obitelji, prešao je na islam, a eto, njegov unuk postao veliki krvnik Mađara.

(Uz selektivno čitanja, zanemarit ćemo i metaforičku razinu priče koja nam preko krvoločnog, ali nesretnog junaka, koji primjenjuje silu jer drugačije ne može s ljudima punima gadosti, govori o zlu koje prebiva u ljudima jednako koliko i dobro. 'I krštenog i nekrštenog', svijet je pun gada', reći će Mustafa Madžar, ali to, značenje koje time sugerira ćemo zanemariti i usredotočiti se samo da se radi o krvoločnom poturici jer nam  se to uklapa u interpretaciju, kao što su to činili i kreatori modela).

Drugom poturici je pak Andrić posvetio cijeli, ipak nedovršeni roman. Riječ je naravno o Omer-paši Latasu, ili, točnije Mihailu Latasu rodom il Like, koji je zbog pronevjere novca pobjegao u osmansku vojsku i prešao na islam. Pa nakon toga postao najučinkovitija sultanova sablja za sječu bosanskih ustanaka protiv osmanske vlasti. Kao i po cijelome carstvu. Nema goreg soja kršćanskih ljudi od poturica, ljudi koji su bili okrutni prema vlastitoj braći, zbog pragmatizma ili karijere, i Andrić im je posvetio dosta mjesta. Kakva je to vjera koja daje takve ljude, a ne daje, sugerira Andrić, ona druga...

NEZGODA ZVANA 'MILJE' (franc. milieu)

U zadnju kategoriju spadaju likovi koje se nije moglo razvrstati u prethodne, koje ne daju naznake nove, a koji se također izdvajaju kao kršćani nositelji negativnih karakteristika.

(Ovdje primjenjujemo nekoliko postavki: i selektivno čitanje, i učitavanje, i zanemarivanje metaforičkog značenja, ali i konteksta priče. Naročito zanemarujemo nešto što bi se ukratko moglo nazvati milje. Kada je Andrić smještao priče u povijesne okolnosti osmanskog miljea, svi likovi, dobri i loši, tom logikom su muslimani, pa spomenuti interpretatori izdvajaju one loše, zanemaruju ostatak priče, i govore o Andrićevoj mržnji. Tako slijedi izdvajanje priča koje pripadaju 'kršćanskom miljeu', po vremenu, prostoru i atmosferi. To ćemo sve zanemariti, kao i činjenicu da je čitava paleta prikazanih likova, od dobrih do loših, kad već baratamo tim romantičarskim kategorijama, kršćanske vjeroispovijesti, pa izdvojiti samo one s lošim karakteristikama i izvesti iz toga Andrićevu mržnju prema kršćanima).

Takve su recimo priče 'Staze, lica predeli' (ova i iduće iz istoimene zbirke), 'Iskušenje u ćeliji br. 38', 'U ćeliji broj 115'... U njima su zatvorenici, varalice, kradljivci, zlikovci, svi kršćani, točnije katolici. Njima treba pridodati i negativce kršćane koji okružuju glavnu junakinju u romanu Gospođica. Pa i kršćansku hijerarhiju (svjetovne i crkvene uglednike) koju kao pokvarenu, dvoličnu, sklonu materijalnome i lažljivu razotkriva fra Serafin u priči 'Proba'. Ili pak priča 'Dan u Rimu' u kojoj imamo kršćane pijanice, siledžije i problematične ljude. U njoj siledžija, hercegovački vojnik Kriletić, izaziva probleme u Rimu jer mu sve smeta: i povijest, i uvrede prema Hercegovcima, i vlastiti život...

TKO SE STIDI JEZIKA SVOGA...

I na kraju, sve i da nismo naveli niti jedan od likova kao primjera kako je Andrić negativno vidio kršćane u Bosni i rubnim dijelovima, dovoljno je samo spomenuti jezik. Čudno je kako su mogle nastati konstrukcije kako je mrzio muslimane, kad je sav u njihovom jeziku. To je donekle razumljivo kada je priča smještena u osmanski milje, uz što su pak i svi likovi muslimani, pa je radi približavanja tog svijeta i lik i objektivni pripovjedač uzeo 'glas' obilježen turskim riječima. Ali, čak i onda kada je priča vezana uz katolički milje, kada govori isključivo o likovima-katolicima, bilo da oni govore ili o njima pripovjedač, jezik je pun dušeka, kapija i avlija... Pa zar za mrzitelja kršćanskog svijeta, Andrića, nije bilo katoličkije riječi od avlije? Dvorište, dvor, okućnica...

Budući da kreiranje modela, onog koji su zadali Rizvić i ostali, nije zaustavljeno samo na književno-teorijskoj sferi, nego se njima poticala konkretna društvena i politička akcija, pretočena u pojedine zahtjeve, tako i kreiranje ovog modela, koji prokazuje Andrićevu mržnju prema kršćanima, predlaže slične akcije: uklanjanje Andrićevih bista i spomenika iz mjesta i institucija u kojima većina čine kršćani, uklanjanje u istim mjestima i naziva ulica nazvanih po Andriću, uklanjanje Andrićevih djela iz lektira u školama gdje se školuju kršćani itd. Dalje popis mogu nastaviti svi oni koji su se osjetili na bilo koji način, nakon bilo kakve metode čitanja, uvrijeđeni nakon što su pročitali djela Ive Andrića. Ili barem za njih i neke njihove dijelove čuli.