Ivan Lovrenović

7.4.2022.

Trenutačni osjećaj Velike Povijesti. Istini za volju, rado bih ga nazvao  trenutačnim osjećajem za povijest čovječanstva, no to ne ide. Digitalna tehnika je za um uspostavila globalnu paralelnost svega, što znači da mogu u svakom trenutku za sekundu početi čitati, a i gledati video snimke s Novog Zelanda ili Filipina, pa tako doznati čime je tamošnje čovječanstvo preokupirano i tiče li ga se zapravo povijest ovdašnjeg 'čovječanstva'. Sad dakle već moram reći Velika Povijest Europe i zemalja koje joj pripadaju, na primjer Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Čilea, Argentine i Paragvaja, Australije i modernog Japana. Taj trenutak osjećaja o dimenziji događaja imao sam 24. veljače oko osam i trideset ujutro kad sam uključivši se televizijski u jutarnji politički magazin kanala N1 na donjoj tekućoj traci s tekstom ugledao rečenicu Rusija napala Ukrajinu ili Rusija započela napad na Ukrajinu. Taj osjećaj je ujedno bila spoznaja da ništa neće biti kao do sada. Doživio sam ga u 72 godine samo dva puta. Prvi put u ulici u kojoj sam rođen, bio je lijep dan, a jedna mlađa žena koja mi je išla usuprot rekla 'Sklonite se, atomska je radijacija' a ja sam ošamućen i poput automata požurio doma tih par kuća dalje. Ne da se sklonim, nego da sa svojima čekam što će biti. Drugi put je to bio Pad Berlinskog zida, nečuven događaj oslobađanja mog kontinenta, uza svu neizvjesnost i strah, hoće li za 12, 24, 48 sati ili unutar tjedan dana sloboda biti poništena. No, bila je Velika Povijest. Ovo pismeno fiksiram zbog toga što početak rata u Jugoslaviji pamtim, uključujući i 'moj trenutak' vrlo precizno, ali ga ni tad ni kasnije nisam mogao 'po osjećaju' hijerahizirati uz bok navedena dva, odnosno sad tri. Makar je to suprotno svakoj racionalnoj i psihološkoj logici.

12.4.2022.

Danas je osvanulo da Ujedinjene nacije procjenjuje da je broj raseljene djece u Ukrajini preko četiri milijuna. To je deset posto ukupnog stanovništva zemlje. Raseljene osobe, displaced persons, znači u bijegu, progonstvu ili deportaciji. Dimenzije svedene na naše pojmove: preko četiri milijuna djece više je nego što Hrvatska ima stanovnika. Kod nas u Kosinožićima na kraju svijeta ih trčkara troje. Dvogodišnje stalno odlazi punici u kuću do i viče 'teta Višnja!'.

Krajnje zanimljivo je da odrasli ukrajinski gosti ne razumiju niti riječ hrvatski, makar sam im ja u dva-tri navrata izgovarao po nekoliko kratkih, već situaciono sasvim jasnih rečenica i odabirao nedvojbeno riječi slavenskih korijena. Ništa, kao da govorim kineski. Onda sam govorio po tiho na francuskom jednoj mlađoj koja ga zna a ona im je to na glas prevodila. To pripisujem njihovom šoku i obnevidjelosti od njega. Oni zapravo ne čuju, pa ni ne shvaćaju. Pojedine riječi bi razumjeli da su u normalnom psihičkom stanju. Djeca pak bolje razumiju. Jer su brigom starijih sklonjena od pune traume i nisu u percepcijskoj blokadi?

Ruski general koji je preuzeo zapovjedništvo nad ratom protiv Ukrajine zapravo nije tako star. Ima 61 godinu i zove se Aleksandar Dvornikov. Ipak, u djedovskim je godinama. Vlado Gotovac je 1991. pokazujući na komandu vojne oblasti na Krešimirovom trgu vikao 'oni nemaju djecu!'. U govoru okupljenim majkama koje su tražile da im ti komandanti vrate djecu koja su bila ročnici u jugoslavenskoj vojsci koja tada počela izvoditi današnjim rječnikom 'specijalne operacije'.

14.4.2022.

Kao skoro svaki dan, budim se u zoru, s prvim jutarnjim svjetlom. Najčešće oznojen. I kao danas, najčešće s košmarnim slikama, 'mislima' na rat u Ukrajini. Košmarnim u smislu bespomoćnosti. Pedeset dana sam već potpuno uronjen u ratnu dramu, koja je više od toga pa se bezgranično rusko zlostavljanje stanovništva prenosi i na mene. Izostanak bilo kakvih konvencija ili časnosti je duboko šokantan. Osobito stoga što je sam generalni okvir konflikta nemoralan, napad mnogo jačeg na slabog. Pa je sekvencija koja završava sa zlostavljanjem stanovništva zastrašujuća. Odrasli ne samo da napada dijete, nego ga nakon savladavanja premlaćuje. Da postoji subjekt tog činjenja, da to nije devijacija, izgred, aberacija, jer se može konkretno geografski i sociološki locirati, meni je dodatno poražavajuće budući da pretumbava svaku sliku svijeta u čijoj osnovi leži humanost. Ništa mi ne koristi što u Rusiji postoje ljudi koji su protiv, misle i osjećaju što i ja. Obrnuto, to samo pojačava moju užasnost, jer su manjina. Što zapisujem ne kao spekulaciju, nego na podlozi svojih intimnih košmarnih snova, stanja u kojem jesam a koje pak ne može biti moja psihoza, jer bi to bilo preglupo. Mehanički mogu konstatirati da sam posljednjih desetak godina čitao, ne znam uostalom zašto, seriju knjiga o Rusiji, vrlo pažljivo i recimo duboko, a sve one bile su i debele i mahom vrlo specijalističke, detaljne. Zbog čega me danas ujutro zanima što je išlo po glavi stotinama ruskih mornara dok su po željeznim stepenicama jurili da napuste krstaricu Moskva u kojem je eksplodirala uskladištena municija (po službenom tumačenju) odnosno brod bio pogođen ukrajinskom raketom, što tvrdi gradonačelnik nedaleke Odese. Na takvom brodu mora da ima više stotina mornara. Spašavajući goli život, što su mislili? (od 6:05 do 7:59)

Došao do 300. stranice Crne knjige komunizma koju sad, naravno, čitam drugačije. Dvije stvari su sad upadne. Prva je da su boljševici/komunisti desetljećima vodili rat protiv Ukrajine, uglavnom pod sloganom rata protiv kulaka. Druga je da u sredstva ratovanja protiv stanovništva spadaju izgladnjivanje (sve do na smrt), propisana okrutnost prema civilima i sve vrste deportiranja ili slanja u radne logore Gulaga ili u tako daleke krajeve da bi se još na beskonačno dugim putovanjima u pretrpanim stočnim vagonima pojavila visoka smrtnost. To što pratim već pedeset dana in vivo je dakle nastavak te vojne doktrine SSSR-a. U što spada i negiranje Ukrajine kao države ili nacije, jer na vlastitom teritoriju je vojno i policijsko zlostavljanje legitimno. 44 milijuna Ukrajinca su zapravo izdajice Rusije/SSSR-a.

3.5.2022.

Jučer sam proveo cijeli dan s Heikom Haenselom, koji je kao klinac volontirao u Durieuxu. Slavist. Valjda 25 godina mlađi od mene, i njega opsesivno muče ista pitanja o Rusiji, do u ponoć. Njegova pod-tema je komunističko nasljeđe, on je iz Istočnog Berlina, mama mu je bila stroga uzor komunistkinja. Veli da je bio u Moskvi i da je tamo sve isto kao u doba SSSR-a. Danas je pisala Gabrijela, ona isto izvještaj o svakodnevnici i Wuppertalu, centrirana na Ukrajinu, stalno prati sve 'izvore informacija'.

I Karl Schloegel, povjesničar. Heiko mi je poklonio njegov reader sa starijim i relativno novijim tekstovima o Ukrajini. U friško napisana dva uvodna teksta, eksplicitno opisuje kako ga je temeljito resetirao, uzbudio ruski rat, da sad sve mora misliti iz početka, preko noći se jednoznačno opredijeliti, na neki način mu se srušila dosadašnja egzistencija jednog od najboljih svjetskih poznavalaca Rusije/SSSR-a. U dlaku opisuje svoje privatno stanje kao što mi ga opisuju Gabrijela, Duda, Dalibor, ili kako o istom stanju govorim sa Slađanom. Na koga se od njemačkih intelektualaca Schloegel sad expressis verbis i inzistentno referira: na Gerda i Martina Pollacka. Puknuo je dakle: to je društvo koje stane za jedan stol. Pobjeda srednjoeuropske kavane, još par ljudi i svi stanu za taj jedan stol. Smiješno, poznajem  te ljude koji sad diktiraju tempo, uključujući Veronique. Zgodan detalj: Schloegel, tip berlinskog profesora, veli u knjizi da mu je Beč grad u kojem mu je najugodnije. Nakon velikog preokreta unutar dva mjeseca sve se 'srozalo' do u lično i privatno, a dosadašnji akademski i objektivni diskursi su ostali lebdjeti u zraku kao klepetanje u prazno i laprdanje. A njemački intelektualni establishment je tresnuo u pod kao prazna lutka, a oni 'mudriji' a la Sloterdijk po zdravo seljački mudro šute. Thomas Mann, ne baš politički pametan, sad odjednom sjaji sa svojim privatnim ratom protiv Hitlera. Jedini ozbiljni supstancijalni formulator u njemačkoj knjiženosti u doba velikog loma je Herta Mueller, no tko nju sluša.

Rusi su pustili iz Mariupola sto (a ne pedesetak) ljudi onaj dan a sad preostale bombardiraju kao životinje. Macron, ponovno izabran, nazvao je Putina i s njim razgovarao dva sata. Ovaj mu je rekao da i on misli da Ukrajinci trebaju prestati činiti ta zvjerstva i da ih on (Zapad) nekako mora zaustaviti. Kaj si je Macron posle mislil: razgovor s luđakom? Vjerojatno je osjetio pravi strah, ja bih, jer s luđacima je jako teško kad se s njima upustiš u neposredan razgovor bez predrasuda.

Danas sam pušeći na balkonu pet minuta vidio kako sasvim normalno ulicom prolazi ukrajinski automobil, u tempu i sigurnosti kao domaći. To je sad to 'novo normalno', samo su sve teorije u milenarnom značaju pandemije i maski propale (nikad neće biti kao pre, Milošević), a došli su živjeti Ukrajinci. Sve skupa, kao da čitaš i gledaš scenarij iz znanstvene fantastike.

28.5.2022.

Jučer je nazvala Sonoko. I u Japan je u međuvremenu stiglo preko tisuću ukrajinskih izbjeglica. Kamo se može samo avionom. Za Japan su se sigurno odlučili samo oni koji tamo nekoga imaju – po tome bi Ukrajinaca bilo i u Japanu – ili poslovne prijatelje na koje su se mogli osloniti. Čisti let, ali tek iz Varšave otkud je moguć, traje 13 sati. Lete LOT i Finnair pa se prvo mora u Helsinki. U Hrvatsku stižu žene s djecom i stariji ljudi. Sad bi dakle u Japanu trebalo biti par stotine djece koja moraju u vrtiće i škole. Ne znam koliko se brzo uči japanski, ali pismo mi se čini nesavladivim. Japanci teško ili nikako ne izgovaraju r, pa namjesto toga kažu l. Kako artikuliraju već samu riječ Ukrajina ili Harkov? Možda u Japanu postoji neki stari ruski community izbjeglica od 1917. do sredine dvadesetih, onih koji su bježali prema pacifičkoj obali. Ovdje su pak automobili s ukrajinskim tablicama obična ulična pojava. Sad ih već odmah, 'izdaleka'  prepoznajem po letteringu, a do pred par mjeseci sam ih zamjenjivao s mađarskim i poljskim. Kako plaćaju gorivo koje stoji euro i pol za litru? Penzija jedne od gospođa koje su bile u Kosinožićima je osamdeset eura.

Prekjučer sam konačno pronašao jedan Krležin tekst o Istri. Dvije-tri tiskane stranice o kratkoj šetnji Pulom 1948. godine u jednom zabačenom svesku sarajevskog izdanja sabranih djela. Lijepi putopisni tekst, a meni je bilo zlo od njegove bolesne demagogije, prešućivanja, 'interpretiranja' u kojima pokvarenjački preskače čitava stoljeća i milenije (!) i obmanjuje. Njegove su 'interpretacije' voelkisch-slavenske, titovski malo-imperijalističke i 'klasno svještene' pa se smije slavoluku Sergijevaca, jer ga je jedan podigao 'o svom trošku', pa je eto bio parvenu, skorojević i primitivac. Samo taj misaoni izvod bi bio vrijedan eseja o primijenjenoj demagogiji. A da u maju 1948. ne spominje kako je devedeset posto stanovnika grada po kojem šeće pobjeglo zbog masakra na Vergaroli, mjesecima se ukrcavalo na brodove prema Italiji (pa je možda trajalo još i tog 'majskog dana'), je nešto strašno. Razgledava stvari koje 'nisu odnijeli' ti neki okupatori, talijanaši, nenarodni elementi, izdajice, buržuji i kako je tada glasio službeni verbalni registar protjerivanja i etničkog čišćenja – i bio očito i njegov privatni. Jer u ovakvom privatnom putopisnom nije bio obavezan na ništa prema Vlasti, Partiji itd.

Mogao je pisati o plavetnilu mora, ptičicama, arhitektonskim detaljima ili reminiscirati bilo što (a to mu je specijalnost). No ne. Jedino što ističe kao lijepo je novotvorena makedonska slastičarnica među istim takvim dućanima, ali napuštenim, urušenim i opljačkanim sigurno. Jeziv tip, taj Miroslav Krleža na čijim (literarnim) tekstovima sam se odgojio. Kao za vraga, dan ranije sam Klausu u kavani rekao da odustajem od lekture njegovog prijevoda 'Izleta u Rusiju' i kao drugi po redu razlog naveo da je tekst etički nepodnošljiv i svjesno lažan. Na to mi je Klaus rekao da je bilo slično kad je na uvid poslao par poglavlja jednom svom prijatelju kolegi filologu, da su ga on i njegova žena maltene izgrdili koliko su to nepodnošljivi tekstovi, protestirali. Pa ga nakon mene sad više ne čudi što su mu izdavači svi redom odbili uzeti prijevod, pa će ga dati Lojzetu Wieseru koji 'Izlet' traži na slijepo. Pozvao konobara i naručio dvije lozovače 'na ovo'. Prije je srkutao pivu.

Komedija je da su u svesku gdje sam našao 'Pulu' i visokoparni tekstovi o odgovornosti pisca i takvim vele-temama. Kompendij Krležine književne laži. (Sasvim osobno: obila mi se opet o glavu navika da od jednog pisca redovito idem pročitati 'sve'. 'Cijelog Ivu Andrića', 'cijelog Miloša Crnjanskog'. To nisu bila dobra iskustva.)

Danas vijest na Telegramu da je Ukrajinska pravoslavna crkva službeno proglasila svoju nezavisnost i autonomiju od Moskovske patrijaršije zbog stavova patrijarha Kirila u korist agresije. Izgleda uz ogradu 'tako dugo dok traje rat', no to mi se čini diplomatskim ustupkom. Rusija samu sebe ravno  s Krasnaje ploščadi  demontira u svakom detalju i (polu-) milenijskim razmjerima.

19.6.2022.

Morao sam dva dana prikupljati snagu da prekjučer konačno pročitam duži izvještaj BBC-ovog novinara o 'logorima za filtriranje' koje Rusi drže na okupiranim područjima. Znao sam da će mi taj tekst teško pasti jer sam na tamošnja zbivanja u međuvremenu, kako se lijepo kaže, 'senzibiliziran'. Dakle, filtriranje provodi FSB/KGB, Ukrajinke i Ukrajince pojedinačno premlaćujući, mučeći na primjer električnim šokovima dok čovjeku od toga ne poispadaju plombe iz zubala. Urlaju i tuku i žene, zbog toga što su za svoju zemlju. U ćelijama pretrpanim tim mučenicima svi šute od straha da je ubačen neki ruski dojavljivač. Nakon dana ili tjedana svakodnevnih prebijanja, bivaju ili pušteni da se kako znaju vrate na neokupirani dio zemlje ili deportirani u Rusiju ili im se tokom 'filtriranja' gubi svaki trag. Njihov grijeh je što su Ukrajinci i za Ukrajinu i ne vesele se ruskoj okupaciji. Nakon premlaćivanja FSB ustanovljuje jesu li nacisti ili nisu te iznuđuju od satrtih ljudi da su prije premlaćivanja i torture krivo mislili.

Teška lektira na BBC-u, dakle, jer se sve to odvija upravo sada ('u ovu lijepu ljetnu večer'), danas cijeli ovaj sunčani dan, i jučer i prekjučer lomili su se zubi i rebra i nastavit će se sutra ujutro. Teška lektira, jer obično o takvim strahotama čitamo naknadno kao povijesnim događajima. Ovako, međutim, čitam Koestlerovo 'Pomračenje u podne' i Solženjicinov 'Jedan dan u životu Ivana Denisoviča' kao live report u svim novinarskim oblicima: nema više u pogledu Ukrajine velikih Prijelomnih vijesti, već se vijesti o Pompejima donose svakog sata ili kraće na news tickerima, na tekućoj vrpci. Izvještaj od 16. je zapravo iznimka. Napisao ga Hugo Bachega i nosi lijepi naslov citirajući jednu žrtvu: 'The Russians said beatings were my re-education'. Kao na Golom otoku, s kojeg su se ljudi nakon kritikovanja, samokritikovanja i raskritikovanja vraćali kao drugi ljudi. Bračni par Eva i Danko Grlić, na primjer. Evi Grlić su tamo također porazbijali zube.

20.6.2022.

Trebalo bi početi pisati natuknice putinovsko-kremaljskog govora kao što je to bio činio Viktor Klemperer s Lingueom Tertii Imperii. Šteta još jednom da ne znam ruski. Filtracioni logor je jedna od njih. Bog zna kako se na neo-kremaljskom veli za proeuropske demonstracije na Majdanu u Kijevu ('nacistički puč?'). Što na tom jeziku znači 'denacifikacija', kakva je definicija 'specijalne operacije' i što ona na kremaljskom sve obuhvaća? Međunarodne nevladine organizacije koje su djelovale u Rusiji zabranjene su kao 'strane agenture' ili tako nekako. Kako se kaže za Navalnija a kako se reklo za Nemcova? Čečeni – na koje Čečene se misli? Koja je novo-kremaljska definicija Zapada, koji je na eseserovskom (i nesvrstanskom) jeziku bio kapitalističko-imperijalistički-kolonijalistički, a sad je, ako dobro razumijem, i mjesto 'protuprirodnog bluda'. Jesu li dozvoljene riječi kao feminizam ili LGTB, postoje li ruske inačice? Kako se kaže za neistomišljenike i disidente? Za Ukrajince? Dobrovoljačke internacionalne brigade?

Već kod 'filtracioni logor' stvar nije nimalo jednostavna. Takvi su postojali nakon 1945. u Njemačkoj za vojnike Wermachta i SS-a, te su ih savezničke komisije (barem one zapadne) ispitivale o pripadnosti NSDAP-u, odmjeravale nacističko uvjerenje između ostalog prema broju partijske knjižice gdje je presudno bilo da li je izdana nakon 1933. (oportunisti) ili ranije (u doba demokratske Weimarske republike). Što manji broj, to uvjereniji nacist, što veći to manja vjerojatnost za to. Najlakše je bilo s pripadnicima SS-a. Njima je na ruci bila utetovirana krvna grupa (zbog ranjavanja), pa se odmah znalo. Ili je bio dovoljan samo ožiljak na tom mjestu, jer su ih SS-ovci izgrebali ili izrezali.

Danas ruski FSB zarobljenim Ukrajincima (i Ukrajinkama) pregledava poruke na mobitelima i statuse na društvenim mrežama, a i posebno pomno tetovaže, nema li 'nacističkog znakovlja'. Sumnjive su i brade na mlađim muškarcima, to bi mogli biti neonacisti – ako su izašli iz mariupoljskih katakombi na primjer. Lingua quarti imperii: te natuknice bi, barem rusisti i ukrajinisti, morali početi slagati, nešto kao nacrt za Pojmovnik ruske avangrade pod vodstvom Aleksandra Flakera odnosno Klempererov priručnik o jeziku hitlerizma.

Brojni Putinovi sugovornici kažu kako Na obična pitanja, prijedloge, molbe on beskonačno dugo govori. Možda to nije samo njegov tik, možda im objašnjava sliku svijeta na jednom novom jeziku i s pojmovima koje treba tek naučiti. I onomadni novo-jezik nacionalsocijalizma bio je pun čudnih neologizama i Nijemcima skoro nerazumljiv. Do dan-danas se ne mogu dešifrirati riječi-ikone poput 'sturmbannfuehrer', 'lebensborn' ili 'voelkisch'. Čudan izraz bio je i 'Volksdeutscher', koji se pak kod nas udomaćio kao folksdojčer a na njemačkom je semantički šupalj i neupotrebljiv. Svi skupa su stoga i ostali jedva prevedivi. Jezici agresivnih totalitarnih režima su i ćudljivi. Nacionalsocijalizam rat protiv SSSR-a nije tako zvao, već Ruska kampanja. A istovremeni se onaj protiv Velike Britanije zvao najobičnije ratom protiv Engleske.

30.6.2022.

Jučer je u Dumi u Moskvi, u međuvremenu pseudo-parlamentu, u drugom čitanju, prošao zakon protiv inozemnih novinara i medijskih kuća ukoliko kritički izvještavaju o Rusiji. Dobivat će zabranu rada, odnosno emitiranja. Dopisnici iz slobodnih zemalja ionako su već godinama birali riječi i bili jako oprezni u formulacijama o tamošnjim prilikama. Nakon što je izgubljen medijski rat, povratak u jednostavni model iz tridesetih godina koji je Georgea Orwella inspirirao za roman '1984'. Gluha soba od Minska do Hong-Konga i Pjong-Janga. Tome treba pribrojiti užasne Egipat i Turska, gdje je bavljenje novinarstvom najbrži put na dvadesetogodišnju robiju, dok se u saudijskim ambasadama novinari odmah iza šaltera komadaju i potom iznose u koferima.

2.7.2022.

Bataclan: Jučer rano ujutro ruska vojska je raketirala stambenu zgradu u gradu Serhivki, blizu Odese, i ubila dvadeset i jednog stanara. Od bloka od devet katova ostao betonski kostur, na slikama nigdje ni jednog prozora. Bog zna kako unutra izgledaju na primjer stubišta i liftovi. Mediji na engleskom jeziku kažu da se zgrada nalazi u jednom recreation area te uz odgovarajuće slike hrpi odlomljenog betona pišu da vatrogasci iz njih vade 'i žive i mrtve'. Danas objašnjenje jednog britanskog vojnog instituta  (na CNN-u ili BBC-u) da je zgrada gađana iz aviona s raketama koje su zapravo namijenjene za raketiranje brodova. A da te ruske nisu osobito precizne. Neobično. Pogađaju brodove koji su znatno manji od velikog stambenog bloka.

No, kao ni kremljologija, ni vojna problematika nije baš moje područje, a još manje naoružanje. Zahvaljujući ruskoj agresiji shvatio sam samo da postoje glupe granate i one pametne. Glupe su one kad se precizno nacilja i ispaljena granata tamo leti, a pametne su one s elektronskim uređajima pa one gledaju da padnu točno na u njenu pamet unesene koordinate (slike, katastarske čestice?) pa onda na kraju valjda migaju malo lijevo, malo desno. Nakon ovog kraj Odese i shopping centra u Kremenčuku, gg. Putin i Šojgu vjerojatno imaju pripremljen menu civilnih ciljeva diljem Ukrajine, sigurno raznolik i iznenađujuć. To se nekad zvalo na francuskom surprise party  - kad nekome prijatelji banu na vrata s bocama i krekerima i proglase veselicu. I svaki glavni kuhar u restoranu ima takav plât du jour, jelo dana za koje nitko ne zna dan prije i njegovo je iznenađenje. Ovo od gg. chefova Putin/Šojga su neki kanibalistički meniji iznenađenja.

Kalendar je htio da je dan ranije u Parizu presuđeno pomagačima u islamističkom masakru u Bataclanu i kavanama i terasama 2015. godine, kada je pod rafalima iz kalašnjikova pobijeno 130 ljudi. Oni unutra sjedili su da slušaju rock koncert, oni vani šetali ili pijuckali po terasama kafića i barova.

Pa se vremena doslovno pretapaju poput filmskih kadrova. Dvadeset godina je svjetska mora bio paušalni terorizam protiv Zapada, tutto completo nevjerničkog te u ime Alaha ili proroka Muhameda, iznenadni pokolji bili su neviđeni. Od 24.2. ove godine je na djelu državni džihad na Ukrajinu kao Zapad, gdje je premlaćivanje supružnica i ostalih članica domaćinstva zabranjeno, gdje su istospolni brakovi dozvoljeni te stanuju sva zla i perverzije ovoga svijeta, a u Ukrajini i nacisti. Jedino je tu mala razlika između islamista i Putinovog džihada. Arapske zemlje, i političari i kler, gajile su velike simpatije prema nacističkoj Njemačkoj.

Gotovo je sigurno da je Lisičansk, twin city Sjevernodonjecka, pao, ili tako opkoljen, da je to samo formalnost. Naravno da do prije par tjedana nikad nisam čuo za taj grad, po našem Lisičnjak, mjesto, livade i šume vjerojatno, dakle tamo gdje su nekad stanovale lisice. Mrsko mi je otići na Internet da nađem službenu prezentaciju grada. Ne želim vidjeti reprezentativne zgrade, trgove, popise institucija koji su  mu (bili) na ponos, popis znamenitih ličnosti koje su tamo rođene ili djelovale koji se obično nalazi na kraju takvih prezentacija, posebno na Wikipediji. Već mi se okretao želudac kad sam bio otišao pogledati sliku kazališta u Mariupolju koje je ruska vojna avijacija ili kakva 'elitna' raketna jedinica pretvorila u masovnu grobnicu dvjesto ljudi.

Istančani su mi živci, gospoda i dame u Kremlju nemaju pojma kako dobro obavljaju posao. Ako ja u dalekoj Puli u zabiti kakva je Hrvatska imam živčane smetnje, kako mora da je vlasnicima radio aparata i korisnicima interneta grada Vilne, ubave i učene Firence, Venecije Sjevera? U tom smislu: bog bio sa Lisičancima i Sjevernodonječanima protiv tih nacista i njihove nacističke djece.

No, što se mene osobno tiče, zovem se Nenad Popović, rođen 1950., u meni je Vladimir Putin aktivirao i jednu unutarnju biografsko-identitarnu reviziju. Kazalište-grobnica u Mariupolju je ponovljena crkva u Glini u koju su ustaše satjerivali Glinjane ili su se oni tamo kao (pravoslavni) vjernici zatekli na službi božjoj, te ih tamo masakrirali i zapalili crkvu. Što je meni u sinapsama zapisano kao blasfemija svih blasfemija, cinizam zločinačkog uma onkraj mojih imaginacija. Uz Glinu, u taj moj psihičko-mentalni ustroj kao zločini svih zločina upisani su samo još umiranje djece i dojenčadi s Kozare u stočnim vagonima na zagrebačkom Glavnom kolodvoru te odvođenje u logor smrti jedne zagrebačke curice koja je jako lijepo pjevala i bila djetinje gracilna te zato bila anybody's darling, a zvala se Lea Deutsch i bila Židovka, a da to sama nije znala. U današnjem moskovijskom žargonu mala nacistica, dakle puno malih nacistica i njihovih mama u mariupoljskom kazalištu. Moj lični revizionizam onkraj šoka je u tome da mi se slika svijeta i novije povijesti kojoj sam zajedno sa svojim roditeljima donekle svjedočio, obrće u povijest zločinstava, u autobiografiju u kojoj za progres, dobre napretke imam vokabular i kakva-takva obrazloženja, a suočen s ovim sada 2022. godine – bezrazložnim samljevljivanjima gradova i sela, nasumičnim ubijanjem mirnog stanovništva – ja vokabular nemam.  Pa ispisujem ovako duge rečenice kao upravo ove prethodne. Umjesto pojmova, znanja ('znanja'!), psihološkim automatizmom, u vakuum mi se nameću slike: prije svega jedan čovjek s trga Tian-Men u Pekingu koji je stao pred tenk i raskrilio ruke da ga zaustavi. Crne hlače, bijela košulja i gole raskriljene ruke pred tenkom T 34 s prema njemu oborenom topovskom cijevi.

U tu moju psihološku zbrku ide i to da se već mjesecima stidim Rusa. Zašto, otkud mi legitimacija? Ne smijem pomisliti na to da je sedmi mjesec i da su Rusi krenuli na kupanje i sunčanje na Krim, da su tamo fešte i koncerti i noću ječe disko-klubovi.

Ovdje u Puli ječe, ljudi sa sjevera slave vruće mediteranske noći. Sjećanja za cijeli život. Oko jedan u noći se dotle prebirači otpadaka bešumno kreću od ugla do ugla. Na čelu imaju pričvršćene oštre, usmjerene halogene svjetiljke pa na dvadeset sekundi kirurški osvijetle duboku nutrinu kontejnera. Mladi ljudi, kreću se u mraku lagano kao leopardi.

8.7.2022.

Pregled vijesti na današnji dan.

Aleksej Gorinov, predstavnik u jednoj moskovskoj oblasnoj skupštini, danas je osuđen na sedam godina kažnjeničkog logora jer je, kritički se osvrćući na rat protiv Ukrajine, upotrijebio riječ rat umjesto jedine dozvoljene - specijalna operacija.

Ruski ministar vanjskih poslova je otišao sa sastanka zemalja 'G 20' na otoku Baliju (!) da ne sluša što govori Annalena Baerbock, ministrica vanjskih poslova Njemačke koja bi mu mogla biti kćer.

Njegov šef, Vladimir Putin, u Katarininoj dvorani u Kremlju sazvao je vođe Donjeg doma saveznog parlamenta i rekao im da Rusija u Ukrajini s ratom još 'uopće nije ozbiljno započela'.

U zauzetim a navodno separatističkim pokrajinama Ukrajine u Donbasu da će biti uveden 'moratorij suspenzije smrtne kazne'.

U Savjetu za sigurnost uložila veto o dostavi hrane UN-ovim humanitarnim konvojima zapadnoj i sjeverozapadnoj Siriji, pa sad trima milijuna stanovnika prijeti smrt od gladi. Piše BBC-ova novinarka Anna Foster koja je pratila posljednji.

Sara Wagenknecht, vrlo važna persona njemačke stranke Ljevica, zastupljene u saveznom parlamentu, zatražila je da Njemačka odmah počne kupovati što više plina i nafte od Rusije.

12.7. 2022.

Na pulski aerodrom slijeće malo aviona. Možda četvrtina od koliko ih je dolazilo prije pandemije. Balkon na kojem sjedim zbog vrućine mi je odlična promatračnica jer je okrenut tako da se avioni vide tokom zadnjih desetak minuta slijetanja, prvo kao jarke točke svijetla a na kraju mi prolaze tako reći ispred nosa, već u niskom letu par sto metara prije ateriranja na pistu. Hoćeš-nećeš gledam ih i čujem. Velika promjena u Europi je očita. Je li to samo kriza ili prekretnica, bog te pitaj. Pula je ionako otvoreni muzej prometne povijesti. Nekad važni putnički i teretni kolodvor, terminus linije Beč-Pula s bezbroj kolosijeka radi još samo simbolično za par vicinalnih polazaka. Veliki putnički gat je samo lijepa ploha od bijelog kamena, brodskih linija više nema. Niti sam u deset godina vidio ijedan teretni brod da pristaje u Puli.

Srednja Europa se sad tu okuplja dolazeći kolima i autobusima, i te registracije, uz njemačke,  dominiraju. Sve zemlje nekadašnje Habsburške monarhije uključujući i Poljsku, Litvu, Rumunjsku i Ukrajinu, Bugarsku i sjevernu Italiju. Ervin Dubrović je Rijeku nazvao južnim polom srednje Europe. To vrijedi i za Pulu, i ona je zadnji izdanak te navodno nepostojeće Europe. Makar se ja ne bih složio s Dubrovićem, jer je apsolutno najjužniji pol kulturnog prostora Srednje Europe Senj a najsjeverniji Vilna, barem koliko sam čitao. Zbrka, sajam svih tih čudesnih tablica i polifonija jezika i dovikivanja in vivo pokazuje prije svega koji je impresivan imperij bio ta Austro-Ugarska. A augusta je 1914., kao i lijepi parobrod Barun Gautsch na brzoj liniji Kotor-Trst kod Briona, uletjela u minsko polje koje si je sama postavila. Tako da sve njene države slijednice hramlju na štakama još i dan danas, jedna više, jedna manje, ali sve odreda. Filozofirajući uopće bi se moglo postaviti pitanje, nije li ruski obračun s Ukrajinom možda zadnji val potresa, zadnja magnituda kontinentalnog potresa koji je uslijedio nakon što je Austro-Ugarska prešla granicu sa Srbijom i izazvao seriju od dva svjetska rata, desnih i lijevih revolucija i nekoliko genocida, omogućio stvaranje SSSR-a i njegov raspad te sad krvavu rekonkvistu Ukrajine u ime obnove Ruskog carstva koje je nestalo 1917. Za sad samo Ukrajine, čuje se mrmljanje iz Moskve. Obrat vremena, novo doba koje se broji od 24.2. ove godine možda nije neka u pravom smislu pokret u novu epohu već nasilno vraćanje europskog sata unatrag za jedno stoljeće u doba carstava a u pogledu same Rusije za nekoliko stoljeća, svakako u doba prije Petra Velikog. Filozofirajući a ne shvaćajući za sada ništa, Vladimir Putin predvodi džihad protiv svih moderni, tuđih i onih u zemlji u kojoj je rođen. 

14.7.2022.

Bataclan: Danas je masakr ukrajinskih civila bio u gradu Vinici. Dvadeset mrtvih, od toga dvoje djece.

Krstareća raketa da je ispaljena s podmornice s Crnog mora.

Ovako brzo nitko još nije stvorio naciju kao Rusija u Ukrajini. Za samo 141 dan, računajući od 24. veljače. Za to su Izraelu trebale godine. Uz milenarni paradoks, da Rusija i sjeverno pravoslavlje potječu iz Kijeva, no to su prekomplicirane, previše 'povijesne', 'zakučaste' stvari za smiješne prašnjave profesore, pa ostajem na usporedbi s Izraelom. Koji je u par godina nakon holokausta koagulirao u vjerojatno najkompaktniju naciju-državu na svijetu, a Ukrajini se to dogodilo u sto i pedeset dana. Sa svim sastojcima, od građanina Ukrajinca na omeđenom prostoru ukrajinskih državnih granica do nastajućeg panteona mučenika koji nastaje u realnom vremenu, pred mojim očima. O žrtvama, koje će jednom biti slavljene i posvećivane, uz malo truda i prekopavanja po internetu mogu doznati njihova imena i prezimena, datum i sat kad im je oduzet život. Ovo u Ukrajini nije povijesno spori i često inscenirani nation building, ovo je neposredno lijevanje nacije iz brzovežućeg betona. Taj finalni nation building ili state building pod skoro identičnim uvjetima gledali smo u jugoslavenskom ratu devedesetih. Katalizator bili su također tenkovi koji prelaze granicu – a na Kosovu pendreci.

22.7.2022.

Agresija na Ukrajinu ljetuje. Niski intenzitet borbi. Što znači: par stotina mrtvih dnevno i tri put toliko ranjenih. Na ukrajinskoj i ruskoj strani. Na hrvatski rečeno: par sto obitelji dnevno dobilo je obavijest o smrti sina, brata, muža, oca. Tri puta toliko je izgubilo oko, ruku, nogu ili leži na kirurgiji pogođeno šrapnelom. Na broj poginulih tri puta toliko ranjenih, statistički se procjenjuje, od strane 'stručnih službi'. U Rusiji je obavijest o smrti vojnika državna tajna. Kad se dobije obavijest, mora se šutjeti – nikome ništa reći. Odtugovati u stanu, kući na selu, diskretno, jer bi normalno obznanjivanje i tugovanje bilo potkopavanje sistema Ruske Federacije, nepotrebno i širenje panike. Zato SSSR/RF ne objavljuje broj poginulih, to je zabranjena tema. Prema vani se taji – jer pripadnik oružanih snaga jedne Rusije ne može stradati u 'specijalnoj operaciji' – u zemlji bi govor o tome bila sabotaža, podrivanje. Kao kad su onomad obitelji šutjele o tome da im je NKVD nekog člana obitelji odveo u Ljubjanku pa Gulag, lijepi naš Sibir ili pod Polarni krug. Naš sin je na službenom putu. A možda se očekuje da se kaže 'Rado je poginuo za naum velikog Vladimira Putina'. Što se tu ima spominjati nekakva ruka, noga, smrvljena kičma i specijalne operacije za spašavanje očnoga vida

Ukrajinci pak padaju mrtvi. Ni krivi ni dužni, građani Ukrajine odlaze na vječno ljetovanje, ovog vrućeg srpnja ljeta gospodnjeg 2022. Ja, mi svjedočimo Velikoj klimatskoj promjeni. U Istri su već par dana na snazi restrikcije vode, sunce je nepodnošljivo i od njega se bježi. Susjed mi veli da stavim kapu, jer da je (na otvorenom) opasno. Travnjaci su se pretvorili u stepe, trava se pretvorila u raslinje i pucketa pod nogama. Jedva čekam noć jer se tada može živjeti a ne sklanjati. Afričke, točnije sjevernoafričke strategije. Par sto, hajdemo reći 'tisuću kilometara' dalje, leži se pod čeličnim šljemom u punoj borbenoj opremi a sunce je isto ovo. Nije Ukrajina ništa sjevernije, istočnije, 'gdje je hladnije' i kako su već glasile naše dojučerašnje imaginacije o svemu istočno od Berlina, Češke i Mađarske. Gdje su bespuća do Vladivostoka i pada snijeg, ceste su većim dijelom godine razlokane. Vraga, žitna polja su osunčana, ima toliko sunca da se žito i uljarice sada ne dadu od tamo izvesti, pa ja već sada, samo par mjeseci nakon 24. veljače plaćam litru suncokretovog ulja za salatu dvostruko više. Stajala je ispod deset kuna, sad je oko šenaest do devetnaest. Ja se zbog vrućine otuširam pod hladnom vodom dva put dnevno, oni tamo brane žitna polja pod čeličnim šljemovima i bacaju se na pod kad zapišti granata, držeći pušku i mobitel u džepu, njihovu zadnju vezu s civilizacijom. - S druge strane to znaju bolje. Kad se približe frontu oficiri ruskim vojnicima oduzimaju mobitele. Pa ti umri kako znaš. 'Tamo negdje', na trideset stupnjeva vrućine. Ernest Hemingway je u 'Kome zvona zvone' opisao izdisaj pogođenog vojnika dok leži na pokrovu od mirisnih borovih iglica u Španjolskoj, a ovi moji Ukrajinci se bore i pogibaju za polja suncokreta. Bio bi teški kič to zapisati da nije baš tako: borba za apstrakciju, sliku, lelujava polja i daleki glas žene na mobitelu.

11.8.2022.

Lexicon quarti imperii.  Što je to precizno ruski oligarh? Objašnjava to danas čovjek koji ima 1,3 milijarde dolara Boris Mints, koji se donedavno bavio velikim financijskim investicijama u Rusiji a sad živi (u egzilu) u Londonu: U Rusiji taj izraz označava „poslovnog vođu koji je povezan s Putinom a najveći dio bogatstva, odnosno profita, dolazi od poslova s državom“. Poslovan čovjek koji to nije, smatra se „njegovom /Putinovom/ prijetnjom. Oni /krug oko Putina/ misle da bi potencijalno mogao biti financijer oporbe ili prosvjeda.“ Boris Mints daje i mali uvid u duševno stanje u toj grupi ruskih građana-milijardera, a njegovih znanaca: „Svi se boje.“ To sam danas pročitao u Jutarnjem listu.

Dakle, grupe ruskog društva žive u strahu: politički opozicionari ili obitelji poginulih vojnika u Ukrajini kojima je zabranjeno o tome javnije govoriti, boji se sasvim sigurno i velik dio obitelji onih vojnika poslanih u Ukrajinu. Tome treba dodati 44 milijuna Ukrajinaca koji se boje, strepe, žive u tjeskobi jer su u neposrednom dosegu i na meti vlasti u Kremlju. Koje se još grupe, slojevi i tipovi stanovništava u Rusiji i oko nje boje, teško je procijeniti jer je druga strana straha šutnja. U strahu, pogotovo od agresije, se kao prvo zašuti. Schweigen ist Gold, šutnja je zlato, veli narodna poslovica. Krim je odličan primjer. Od okupacije i prisilne aneksije 2014. od krimskog naroda 2014. nismo čuli niti riječi, makar tamo žive normalni ljudi poput mene, a povrh toga i razni narodi i kulture.

Vladavina Vladimira Putina i njegovih je strahovlada u najčišćem, tehničkom  obliku pri čemu sam pojam 'strahovlada' – Schreckensherrschaft - regime del terrore -  znači vladanjem putem straha. Krugovi straha su fino nijansirani iz epicentra prema periferiji. U epicentru su egzekucije (Politkovskaja, Nemcov) i fizička mučenja (Navalni) a krugovi se onda stupnjevano šire, sve do mene negdje daleko.

A zovu se, u mojem slučaju, osjećaj egzistencijalne nesigurnosti i strepnje hoće li biti plina na koji se grijemo i benzina za kretanje automobilom, o čemu neposredno ovisimo. A između mene i onih u epicentru – u podrumima u Harkovu ili u ćeliji Navalnog u Gulagu - bezbroj je krugova sve jačeg straha i strepnje. Što je s finskim vojnikom na finsko-ruskoj granici, kako se osjećaju Estonci, kakva atmosfera je po stanovima i kućama u Erewanu, u kojoj hibernaciji od čistog straha živi cjelokupan bjeloruski narod? Da bi si čovjek predočio veličinu prostora koji je obuhvaćen strategijom ratovanja strahom na karti treba pogledati gdje su Helsinki i Rovaniemi a gdje Erewan.

No sa strahom je još lako. Strah je refleks, reakcija. Jeziv je međutim svijet tišine, ne samo na Krimu, u Bjelorusiji već u prvom redu stanovništva ogromne Rusije. O njoj ništa ne znamo jer je masa nijema. Ni javnog ni objavljenog iznošenja mišljenja ili emocija nema. Ispitivanja javnog mnijenja još manje. Strašno je homogeno u toj šutnji skoro sto i pedeset milijuna ljudi, mojih, naših susjeda s kojima sam ne tako dugo sjedio na plaži pod borovima u Zelenoj i Plavoj laguni. (Govoriti i zamišljati da je Rusija 'daleko' je u današnje tehnološko vrijeme i doba brzog prometa apsurdno.) Ali mrak i tišina. Može se samo nagađati. Svašta znamo o represivnom aparatu ruske države jer ga ona rado pokazuje, o masi Rusa praktički više ništa. Je li ono podijeljeno ili vlada opći baš-me-brigizam? Ili se odlučilo na strategiju šutnje iz ovog ili onog razloga? Je li šutljiva većina znak pristajanja ili obrnuto, znak distansiranja, odmaka? Zapadni 'analitički' narativ o glupim Rusima koji vjeruju što im se kaže u večernjim vijestima državne televizije te potom odu mirno spavati je duboko podcjenjivački, a vjerojatnija suprotna ekstremna opcija da je jedno tako veliko društvo letargično, depresivno pa je stoga pasivno, braneći se ne želeći znati, slušati, gledati i ne želeći razmišljati.

Ova potonja interpretacija mi je bliža. Ne zbog općih zakonitosti ponašanja mase, već zbog povijesnog iskustva upravo Rusa. Koje je strašno, ticalo se svakoga i trajalo je od 1917. do 1990. ('kratko dvadeseto stoljeće'). Prepušteno je bilo samo sebi i prije osim u par gradova koji se gube u moru ruskih prostranstava. Tada Rusi su stoljećima živjeli doista u gluhoći, ne imavši ni najprimitivniji alat da je probiju, pismenost. O tome je Orlando Figes napisao veliku knjigu „Tragedija jedne nacije“, kao i o tome kako je neke demokratske živosti bilo samo u kratkoj epizodi između 1904. i 1917., a i od toga tri je godine pojeo rat.

Možda je Rusima spuštanje glave i šutnja 'prešlo u gene', stara je navika i tradicionalni modus vivendi et operandi. U svakom slučaju, to nije oportunizam, to je refleks podaništva i puno dublje od toga. Uostalom, ropstvo je u Rusiji uvedeno u 18. stoljeću, dotle je postojalo barem kmetstvo. Ja dakako nagađam, bespomoćan i skeptičan, jer ono malo što znam o Rusiji znam iz par debelih knjiga, što je gotovo smiješno polazište. Ništa ne znam o Putinovoj Rusiji, a taj vlada već dugo. U to me je neki dan uvjerila (i potpuno poljuljala) vijest s fotografije kako su se nakon eksplozija na vojnom aerodromu na Krimu ruski turisti dali u bijeg s poluotoka i da su nastali prometni čepovi. Dakle, Rusi ljetuju na Krimu, masovno, a onda se začude i uspaniče kad padne raketa ili bomba – na aerodrom s kojeg stalno polijeću bombarderi da ispuste bombe sto i pedeset kilometara dalje.

Danas Frankfurter Allgemeine Zeitung donosi pak slijedeću nadrealnu vijest. Unutar sveopćeg egzodusa velikih međunarodnih poduzeća iz Rusije (za koje emblematski stoje McDonalds, H&M i Coca Cola) IKEA je otpustila 15.000 tamošnjih radnika u prodavaonicama i vlastitim tvornicama. No, autorica članka Kerstin Holm veli da će to biti jedan od 'najbolnijih gubitaka za rusko stanovništvo' nakon što su s tržišta nestali smart phoneovi, skupi satovi i parfemi, čemu je doskočila država koja će od jeseni otvoriti dućane samo za diplomate i strance, legendarne Birjoske (u Jugoslaviji 'diplomatski magazin') s takvim robama i plaćanjem samo u dolarima i eurima. Praznu 'nišu na tržištu' namještajem koju je za sobom ostavila IKEA, također će popuniti država, u liku glavne ruske uprave za kaznionice, odnosno njenog odjela za 'rehabilitaciju putem rada' koju vodi pukovnik Ivan Šarkov. 'On je zajamčio da se u kažnjeničkim kolonijama proizvodi namještaj znatno bolje kvalitete kao i uz nižu cijenu nego kod IKEE' prenosi Kerstin Holm, te da je Šarkov izvijestio da proizvodnja namještaja u njima bilježi nagli porast te da je otvorena za svekoliko sklapanje poslova.

13.8.2022.

Neki dan mi Gabrijela piše iz Wuppertala: 'Konačno sam dovršila čitanje Schloegela, s time sam jedno vrijeme morala pauzirati. Portreti pojedinih gradova su izvanredni. Sad mi pomalo sviće kakvi su biseri europske kulture (bili) gradovi poput Lavova, Černovica, Odese. Pita se čovjek zašto su o njima zapadni Europejci tek bili nešto načuli. Već pred puno vremena na njima se mogao zaustaviti pogled – ali tako daleko pogled nije mogao doprijeti dok smo se stalno sami sebi divili u zrcalu, ne do Srednje Europe, ne do Istočne Europe. Sad smo na to prisiljeni, ali je to za većinu još uvijek jako daleko, u prvom redu ljudi su iritirani. To odgovara Schloegelovom zadnjem poglavlju 'Šok. Misliti ozbiljan slučaj' – sad ga evo, a mogao bi postati i još ozbiljniji. On i vrlo detaljno opisuje kako je kao svjedok u prvom redu mogao biti samo tek pod šokom. A onda je ipak počeo pisati a da nije znao što će biti ishod. On je već pred sedam godina bio u pravu: šezdeset godina mira u Europi ispostavili su kao iznimna situacija.'

Ovo pismo mi je jako važno, jer ne dolazi iz kruga profesionalnih recenzenata, Schloegelovih kolega povjesničara i tog kruga, već od nekog tko ne objavljuje ali se čitavog života kreće gotovo isključivo među visoko obrazovanih ljudi, po teatrima i među glumcima i režiserima, ljudima sveučilišta, umjetnicima i pjesnicima, odlazi na sve velike izložbe u krugu od sto i pedeset kilometara. A formulirala je to o 'daljini Srednje i Istočne Europe' narcisoidnom ogledanju Zapadne Europe i prije svega upotrijebila riječ iritacija.

Da budem točan, ovo pismo mi je blagotvorno, jer već mjesecima sumnjam da je barem pola tekstova, komentara, priloga diskusijama o Ukrajini javnih ljudi tek obavezna vježba iz političke korektnosti. Koja je u međuvremenu tako internalizirana, da su sami takvi javni govornici i objavljivači uvjereni u vlastitu autentičnost, pamet, znanje, moral, 'uzbuđenost' i angažiranost. A nisu iritirani samim sobom niti time da se nikad nisu prošetali znamenitim skitskim zbirkama ukrajinskih muzeja a za Odesu eventualno čuli zbog Ejzenštejnove sekvencije na velikim stubama s dječjim kolicima, a koji se to točno jezik odnosno jezici tamo govore još manje.

Kao ni ja, uostalom, ali se pod šokom i u stidu učim. Dio te moje sramote je i mucanje u ovom dnevniku povodom tragedije Ukrajine, a usput – ili prvenstveno? – dokument mojeg invalidnog europejstva. A lijepo je ponavljao Predrag Matvejević da je napola Ukrajinac, rekao mi je to par puta i osobno, a ja sam bio gluh, mislio sam da je to usputna napomena i prelazio preko toga kao bijelog mjesta. Znali smo sjediti zajedno i dugo, svašta bih tada ćaskajući pitao tog velikog, inspiriranog erudita, ali „Što to znači da si Ukrajinac?“ nikad.

14.8.2022.

Bataclan: Svakog jutra praktički svakodnevno pregledam naslovne stranice digitalnih izdanja  velikih europskih listova. Redom su mi na traci poslagani Sueddeutsche Zeitung, Der Standard, Frankfurter Rundschau, La Reppublica, Corriere de la Sera, Frankfurter Allgemeine Zeitung, Die Zeit, Le Soir, Le Monde i Le Figaro. Danas u osam ujutro u francuskim listovima naslovna vijest je Salman Rushdie, s velikim portretom i najnovijim biltenom o njegovom zdravstvenom stanju, a Le Monde je Ruhsdiju posvetio i svoj 'editorial', iz kojeg stoji cijelo uredništvo, ima karakter definitivnog stava i uvijek je posvećen nekom fundamentalom problemu za Le Monde, a zapravo za cijelu Francusku. Le Soir ne izlazi u Francuskoj već u Belgiji, ali glasilo je francuske Belgije, danas bi se reklo frankofon je. Ista je tu prva vijest Ruhdiejevo stanje, također u Liberationu, s portretom odmah gore. Njemačkim listovima danas, dva dana nakon što je Rushdie masakriran nožem, vijesti s tim u vezi su negdje oko petog mjesta, slično kao u La Reppublici i Corriereu. U New York Timesu također, četvrti, peti članak.

Ovo me frapira zbog knjige koju čitam o različitim genezama nacija, osjećaja nacionalnog jedinstva i pripadnosti te ranih oblika nacionalizma u Engleskoj, Francuskoj, Rusiji, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama od ranog 17. do ranog 19. stoljeća. Differentia specifica Francuske je što se toj zemlji pojam nacije zahvaljuje pisanoj riječi, kultu književnosti, visoko njegovanog pismenog i izražavanja u svim domenama apstraktnog mišljenja i prenošenja znanja. Sasvim izvan sfere države, ekonomije, religije i sličnog u drugim u toj knjizi analiziranim zemljama.

Kompendij na koji se referiram je napisala učenjakinja Liah Greenfeld i zove se „Nationalism, Five reads to Modernity“ (1995) zbog koje shvaćam 'paradoks' zašto je zdravstveno stanje pisca Salmana Rushdija u odreda svim francuskim listovima udarna vijest a kod drugih nije. A za Francuze pri tome ima, dva dana nakon atentata na pisca Rushdieja, i te kako alarmantnih vijesti, pa tako Le Monde donosi kartu s onim dijelovima Francuske gdje je na snazi redukcija vode i donosi članak koji raspravlja o tome kako o raspodjeli preostale vode treba odlučivati demokratskim putem; brine ih također rusko bombardiranje atomske centrale Zaporožje. No Salman Rushdie je glavna vijest.

Usput, makar je to možda i najvažniji, glavni politički cilj atentata na pisca Salmana Rushdieja, naručenog uz nagradu od Perzije i nekoliko drugih arapskih zemalja, sunitskih, a to je da ušuti, nije postignut. U bolnici je opet progovorio.

15.8. 2022.

Top gun: Portal Index prenosi vijest da je u borbi poginuo jedan od najboljih avijatičara ukrajinskog ratnog zrakoplovstva Anton Listopad. Index donosi njegovu fotografiju kako stoji na pisti pred nekom suludom napadačkom letjelicom, lijep je, mlad, fascinantan u borbenoj uniformi, ikona bolja od svakog Holywooda.

Le Figaro danas ujutro na naslovnici ima nadalje Rushdieja i odmah ispod još četiri ili pet članak o njemu. Na naslovnici print izdanju, vidim, ogroman Rushdijev portret, odmah ispod magičnog letteringa Le Monde, koji držan u mekoj, starinskoj frakturi ne ostavlja dvojbe s kojim to novinama imamo posla i što se tamo zahtijeva od novinara.

B., ukrajinska izbjeglica, tridesetogodišnjakinja s djetetom u Istri koju smo upoznali, doživjela je slom. Užasno je smršavila, stalno je na rubu plača. Naravno, ne usuđujemo se pitati zašto. Otkud nam pravo na takvu intruziju? Zato što je bespomoćna izbjeglica, izložena svemu i svima? Ima kakav-takav smještaj, od kamo može ići i na kupanje, od Crvenog križa ili Caritasa dobiva brašno, sol, šećer, ulje i 'potrepštine' koje idu žene i djecu, ali ne jede.

16.8.2022.

U pseudo-republici Donjeck dva Britanca i jedan Hrvat zatvoreni su i pod istragom. Zarobljeni su kao branitelji iz Mariupolja. Bili su dobrovoljci u ukrajinskoj Internacionalnoj legiji. Jedan od Britanaca živi u Ukrajini od 2018. godine. Za njih, čitam, ne vrijedi Ženevska konvencija ali to ne čudi, jer je pod Putinom ukinuta svaka zakonitost a kamo li međunarodne konvencije. Dobrovoljci iz čitavog svijeta koji su tridesetih godina odlazili u Španjolsku da se bore za Republiku i spase je od vojnih pučista jedno je od najsvjetlijih poglavlja europskog dvadesetog stoljeća, koliko god da je sve završilo porazom i unutarnjom izdajom od strane SSSR-a. Interbrigadisti su do kraja života uživali veliki respekt jer su se odlazili boriti za slobodu drugih. Oni koji iz istih razloga danas prijavljuju za Internacionalnu legiju u Ukrajini redovito se nazivaju plaćenicima, i na Zapadu. Izjednačavaju se s profesionalnim vojnicima koji puno ne pitaju za čiji račun rade već imaju svoje cjenike, s 'psima rata' koje ime im je nadjenuo Frederich Forsyth koji se opetovano bavio takvim sumračnim subkulturama pa je roman o jednom profesionalnom ubojici nazvao Šakal. Danas mediji slobodnog svijeta ukrajinske interbrigadiste kriminaliziraju, makar smo svi svjesni, pa i novinari i urednici, da se ljudi u Ukrajini bore i pogibaju za njihovu slobodu. Preciznije, našu.

Kriminalizacija koju pratim ima svoju dobru tradiciju. Njemački Wehrmacht je u Jugoslaviji partizane službeno nazivao 'banditima', kako za njih ne bi vrijedila ni minimalna ratna pravila, a kamo li Ženevska konvencija te su njemački vojnici ubijali ne samo ranjenike nego i partizanske vojne liječnike i medicinski personal. U Hrvatskoj je jezik zatrovan i brutaliziran preko svake mjere, no izgleda da se virus leksike prezira i omalovažavanja širi i dalje. Sjećam se video-snimke s pariške ulice kada je Alain Finkielkraut s pločnika gledao kaotičnu demonstraciju maillot jaunesa, žutih majica, dakle naroda, a onda mu je jedan čovjek prišao i u lice mu viknuo „Sale Juif!“ („Prljavi Židove!). Ne znam zašto mi to pada na pamet povodom dobrovoljaca-'plaćenika' u Ukrajini, ali pada, što mi je sasvim dovoljno da na tastaturi ne pritisnem tipku delete, komandu: Eliminiraj!

17.8.2022.

Salman Ruhdie više nije ni na respiratoru već i trajno probuđen.

Henry Reese, filantrop koji je bio s njim na podiju i 'dobro prošao', BBC-u je od nekud dao interview od par minuta. Pod jakim bijelim svijetlom vide se šavovi na arkadi i ispod jako podliveno oko do pola obraza. Vidno je još u šoku i rekonvalescent. Nema smješka, gestikulacija, mišići na licu su kao umrtvljeni. Blijed je i odgovara bez i jedne retoričke figure, metafore ili aluzije. Taj se neće još dugo oporaviti. Vidio je đavola, masakriranje, ubijanje čovjeka na metar razdaljine, možda je krv prskala po njemu, stenjanje čovjeka koji se kolje slušao je svakako, ako se Rushdie nije onesvijestio odmah. Rekao je da se sve zbilo u instituciji koja ugroženim i progonjenim piscima pruža sigurno utočište da su samo oni, ili većinom,  činili malobrojnu publiku, pa su gledali, interpretiram, jedan od ishoda vlastite situacije. Perzijska vlada je urbi et orbi službeno objavila da pozdravlja masakriranje Rushdieja.

Javni govor stoji na potpunom raspolaganju svim cinizmima i imoralizmima. Teroristička država Rusija javlja kako su eksplozije u vojnim instalacija njenih okupacionih snaga na Krimu činovi terorista te da ona te teroriste traži ili štoviše hapsi. Glavi šef pak, g. Vladimir Putin,  pogođen je istovremeno u srce jer Estonija uklanja spomenike sovjetskoj vojsci pa poseže u svoju poetsku riznicu znanja i osjećaja i sjetno kaže da je to za njega rat protiv memorije. Senzibilni gospodin dao je zabraniti rusku zakladu Memorijal koja se bavila podsjećanjem na zaboravljene žrtve iz doba Lenjina i Staljina. Uopće ne sumnjam da je ta grupa ruskih intelektualaca zabranjena i kao strana agentura imperijalističkih sila ili kako već na novoruskom. NATO-pakta, CIE, židovske plutokracije, Vatikana, Japana, britanskog MI 5 (ili 6) pa Memorijala više nema. Sjećam se jednog od njih, razgovarali smo jednom. Imali su štand sa svojim publikacijama blizu našeg Durieuxovog, Feralovog, Gaborovog, Christijanovog i Wolfgangovog CEEOL-a na Frankfurtskom sajmu, u Hali 5.

18.8.2022.

Danas je umro i novinar Mislav Bago, jedna od središnjih ličnosti nezavisnog televizijskog novinarstva. U dva tjedna: on, Antun Masle i Vladimir Matijanić, ovaj potonji kao istraživački novinar perjanica daleko najčitanijih hrvatskih digitalnih novina Index. Ovaj pomor novinara je bez ikakve sumnje povezan sa dugogodišnjim stresom permanentne izloženosti pritiscima, ličnim uvredama i javnim ponižavanjima od strane vrhova političkog establishmenta svih boja i provenijencija, desnog i navodno socijaldemokratskog. Pravo političko novinarstvo je u Hrvatskoj zanimanje rizično po život. Prvi slučajevi su bili Đermano Senjanović i Predrag Lucić i njihova nagla i fatalna oboljenja, pola redakcije Feral Tribunea, pa je činjenica da su Viktor Ivančić i Boris Dežulović još uvijek živi kao neka anomalija ili čudo. Može im se telefonirati! Isto čudo izdržljivosti, mislim na fizičku, je i Drago Hedl, istraživački novinar s prve linije demokratske fronte. To je bilanca jedne države korupcije usred Europe, nekad sam mislio moje zemlje a danas to mogu napisati samo u navodnicima - 'moje zemlje'.

www.forum.tm