Ivan Lovrenović

Znate li ko je Božo Ljubić? Naravno da znate. Veteran hrvatske politike u BiH, lučonoša zapadno-hercegovačke političke misli, neumorni borac za hrvatsko bolje sutra i kvisko Dragana Čovića u HNS-u. Jednom riječju – Etnonacionalist! Malo šta je tako dirljivo kao kad Ljubić, hrvatski uljuđeno, optira za trećeentitetski politički raj. A znate li ko je Peđa Kojović? Sigurno da znate. Miljenik sarajevske urbane gerile, Kurt Cobain iz našeg sokaka, frontman Naše stranke i Fina gradska raja (FGR). Jednom riječju – Građanin! Nema ništa ljepše nego kad Kojović, onako punk-rockerski i nadasve građanski, opandrči po nacionalistima svih boja i fela. Vjerovatno već lagano nazirete da se spomenuti dvojac neće dobro provesti u ovom tekstu. No nemojmo odmah na početku biti strogi prema Ljubiću i Kojoviću. To ćemo ostaviti za drugi dio teksta. Obojica su, u građanskom smislu, pristojni ljudi koji više ili manje argumentirano iznose svoje stavove, ma koliko nam možda bilo nesimpatično ono što javno govore. Ako za trenutak suspregnemo svoje političke i ideološke emocije, čak će nam biti simpatični ova dva politička antipoda, sarajevski Građanin (s velikim G) i širokobriješki Etnonacionalist (s jednako velikim E). U čemu je onda problem sa ovom dvojicom? I zašto baš oni spojeni u istom tekstu, sigurno se pita radoznao i nestrpljiv čitalac, i traži hitar odgovor. E pa ne može tako, idemo po redu. Da je Božo Ljubić političar od integriteta uopće ne treba sumnjati. Poznate su njegove u nebo vapijajuće jadikovke zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Te jadikovke izgovarao je čovjek koji je izravni krivac što su Hrvati osam godina u Predsjedništvu BiH gledali nekoga koga nisu tamo htjeli vidjeti a kamoli izabrati. Da, Ljubić je jedan od kreatora ”slučaja Komšić’’. Hrvati uglavnom svoju ljutnju usmjeravaju prema Sarajevu i Bošnjacima, a jedan od glavnih krivaca za njihovu frustraciju Komšićem upravo je Božo Ljubić, čovjek koji je Harisu Silajdžiću pomogao da sruši tzv aprilski paket ustavnih reformi. Podsjetimo, ovim reformama je, između ostalog, bilo predviđeno da se članovi Predsjedništva biraju u državnom Parlamentu a ne direktno na izborima. Drugim riječima, da je aprilski paket prošao Komšićev izbor za šefa države ne bi bio moguć bez saglasnosti hrvatskih delegata u Parlamentu. I onda taj isti Ljubić godinama drvi o problemu koji je sam stvorio. Da nije urnebesno smiješno bilo bi samo smiješno. Hrvati svoju političku i ustavno-pravnu zakinutost pogrešno adresiraju samo na Sarajevo, Bošnjake, međunarodnu zajednicu… Namjesto da sami sebi postave krajnje jednostavno pitanje: ko nas to politički predstavlja i intelektualno opslužuje evo već više od dvije dekade. Ako bi fakturirali svoju ljutnju i frustraciju konkretnoj osobi onda bi to u prvom redu bio Božo Ljubić, koji je vrijedno držao lopovsku Harisu Silajdziću dok je ovaj rušio najvažniji reformski paket u postdaytonskoj BiH. Osim toga, je li zaista moguće da ti je uvijek neko drugi kriv za vlastiti položaj u društvu? Ljubić je i jedan od reinkarnatora hercegbosanske ideje. U jednom nedavnom istupu Ljubić je izjavio da je Herceg Bosna danas aktuelnija nego ikad i da je trajna inspiracija u borbi za jednakopravnost Hrvata u BiH. Njegov moralni habitus dovoljno je fleksibilan da zanemari sve grozote koje su učinjene uime te ideje. Ubojstva, protjerivanja, logori, traume koje i danas osjećaju oni sa malo drugačijim imenima i koji su bili blagoslovljeni da se jurisdikcijski i faktički nađu u ovoj nesretnoj tvorevini… Ali ko još drži do tih trivijalnosti kao što su zločini protiv čovječnosti. Osim, možda, tamo nekog Haaškog tribunala. Ako je Ljubić etnonacionalistički tranzicijski parazit i moralno deficitarni uhljeb sa dugogodišnjim stažom, koji je onda problem sa Peđom Kojovićem? Kojovićevi deficiti druge su prirode. U nedostatku bolje terminologije mogli bi ih nazvati sarajevskim (pseudo)građanskim autizmom. Kojovićev primjer puno je zanimljiviji, jer se on u dijelu javnosti percipira kao neko ko nastupa sa pozicija političke alternative. Zato mu se valja nešto više posvetiti. Spomenuti autizam Kojović je veoma plastično demonstrirao nedavno kada se oglasio povodom jedne benigne izjave Tonina Picule, zastupnika u Europskom parlamentu. Picula je do sada u sarajevskoj javnosti figurirao kao neupitni prijatelj Bosne i Hercegovine, kao jedan od najznačajnijih lobista za njeno što skorije priključenje Europskoj Uniji. Šta ga je onda tako inkriminiralo pa da sarajevska građanska javnost tako unisono i histerično reagira? Pa evo, drznuo se i rekao da u BiH žive tri konstitutivna naroda i da tu formulaciju (‘’konstitutivni narodi’’) ne treba brisati iz Rezolucije Europskog parlamenta. Kojović je promptno reagirao i posegnuo za prepoznatljivim patriotsko-građanskim verbalnim arsenalom, osudivši Piculine izjave kao antieuropske i neprijateljske prema državi Bosni i Hercegovini. Šta reći nego blago državi Bosni i Hercegovini kad ima ovako revne zaštitnike poput Građanina Kojovića. Ako ima problem sa konceptom konstitutivnih naroda, onda bi bilo pošteno da Kojović izađe u javnost i objasni kako i kojim sredstvima bi dokinuo taj koncept. Ima li, osim kvazigrađanske verbalne artiljerije, neku konkretnu ideju kako to izvesti? Kojović je u Toninu Piculi uspio prepoznati ideološkog nasljednika Franje Tuđmana, perfidnog HDZ-ovca nevješto prerušenog u socijaldemokratu. Zbilja mu treba čestitati na tome. U raskrinkavanju Tonina Picule kao tuđmanista bio je brži i od poslovično brzih Emira Suljagića, Denisa Bećirovića, Željka Komšića, Emira Zlatara i drugih istaknutih predstavnika sarajevske ‘’građanske’’ škole. Svojim istupom Kojović je razbio još jedan mit. Do sada je aksiomatski bilo prihvaćeno da je proizvođenje neprijatelja, i tamo gdje ih objektivno nema, (etno)nacionalistička specijalnost. Svom građanskom diskursu on je dao notu paranoje, tako specifične za ovdašnje nacionalizme. Trebao bi Kojović imati oko sebe puno bolje savjetnike za osjetljiva društvena i ustavno-pravna pitanja i izbjegavati te u biti nacionalističke klišeje u koje je upao. Naravno pod uvjetom da su on i Naša stranka istinski zainteresirani da budu politička alternativa. Neko ko se javno deklarira kao kritičar nacionalizma morao bi barem dobro promisliti o tome kakav vokabular koristi u javnom govoru. Kojovićev istup također umnogome podsjeća na pojedine komične ispade već spominjanog Željka Komšića kada se potonji, ustoličen u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, isticao svojom zavidnom političkom pameću i još zavidnijim diplomatskim vještinama. Komšić je, sjećamo se, prijetio Vojislavu Koštunici degenekom. Dobićeš po nosu i po prstima, metaforički lukavo Željko je tada progovorio, i izazvao nemalo oduševljenje dijela sarajevske javnosti koja čezne za svojim Dodikom. I zaista, Kojović se u ovoj situacij pokazao tek kao elokventnija replika Željka Komšića. Ako imalo drži do svog političkog imidža to bi ga moralo jako zabrinuti. Kojović je, ne treba griješiti dušu, znatno pristojniji i odmjereniji u javnoj komunikaciji od Komšića, ali to ipak ne spašava ovaj njegov istup od nesuvislosti i tragikomičnosti. Ali kada djeluješ u koordinatama sarajevske građanštine moraš u pravilnim vremenskim razmacima dokazivati svoje patriotsko pravovjerje. To je taj patriotizam koji se na Balkanu iskazuje ne kao odgovornost prema društvu u kojem živiš i djeluješ, nego kao ideologija koju bezpogovorno slijediš. Da li je Kojović svjestan u kakve sheme upada, manje je bitno. Njegovo je pravo da bude Srbin po mjeri sarajevske (malo)građanštine, ljubimac sarajevske ‘matematičke većine’, da se poslužimo omiljenom sintagmom Reufa Bajrovića, još jednog sarajevskog Građanina (s velikim G). Ono što jeste bitno i znakovito je da se i etnonacionalistički i pseudograđanski demagozi šablonski koriste patriotizmom i visokom zabrinutošću za budućnost države ili naroda. Šta to govori? Govori da se i jedni i drugi takmiče na terenu nacionalizma, s tim da se etnonacionalisti na tom terenu puno bolje snalaze. Treba reći da je tzv politička alternativa bila na vlasti od 2010 do 2014 godine. Rezultat toga vladanja bio je takav da povratak etnonacionalista na vlast i nije doživljen kao nešto najgore što se može desiti. I Ljubić i Kojović su ovdje navedeni tek kao ilustracija, kao mali dijelovi jednog puno šireg problema. Oni samo personificiraju dva tipa mišljenja i modela koji ovu zemlju drže u trajnoj blokadi. Ta dva modela su etnonacionalistički i pseudograđanski. I jedan i drugi model djeluju dezintegrirajuće, proizvodeći političke krize i produbljujući međunacionalne podjele. Ljubićevo zazivanje novih etnoteritorijalnih aranžmana u BiH i Kojovićevo zazivanje građanske BiH samo su dvije strane iste kovanice. Ljubićev istup zorno govori o mizeriji hrvatske politike u BiH. Hrvati imaju hrpu dobrih razloga da okrenu leđa HDZ-u i priklone se nekim drugim političkim opcijama, iz prostog razloga što ih je ta politika u zadnje dvije decenije srozala i politički i ekonomski, i moralno i demografski. No, kada krenemo razmišljati u tom pravcu dolazimo do otužne činjenice da političkog pluralizma u bh Hrvata gotovo da nema. HDZ je centralna gravitaciona tačka oko koje se sve vrti. Takva homogena privrženost i poslušnost vrlo je karakteristična za autoritarne političke sustave kojih se politički i intelektalni prvaci u Hrvata navodno gnušaju. Ali šta drugo očekivati ako su ti Nino Raspudić, Ivica Lučić ili Dražen Pehar vodeći intelektualci, a Dragan Čović i Božo Ljubić političke perjanice. Ništa, okrivi Sarajevo, to uvijek pali. Kojovićev istup zorno govori koliko je sarajevska građanština jedna unisona, autistična i u svojoj biti nacionalistička formacija, nesposobna da razmišlja izvan propisanih patriotsko-građanskih koordinata. Da, nacionalistička, nažalost. To je ta iluzija sarajevske (malo)građanštine koja zagovara model tzv. većinske demokracije u fragmentiranom i duboko podijeljenom društvu. I koja misli ako takve zahtjeve ispostavlja neko ko se zove Predrag ili Željko da to automatski negira njihovu nacionalističku bit. Otprilike kao kad sa RTRS-a optužuje Bošnjake i Sarajevo za terorizam, pa ispada ako te optužbe izgovori neko ko se, recimo, zove Dževad da se automatski radi o objektivnoj analizi a ne o sirovoj šovinističkoj podvali. Insistirati na modelu većinske demokracije u zemlji kakva je BiH samo je put u nove svađe i nesporazume. I najbolje pogonsko gorivo za separatističke politike. I na kraju, sve navedeno samo ukazuje da među političarima i političkim strankama ne treba tražiti rješenje za složena društvena i ustavno-pravna pitanja. Oni naprosto nemaju ni želje ni kapaciteta za to, a u krajnjoj liniji to i nije njihovo poslanje. Situacija se neće promijeniti dok drugačije ne progovore intelektualna elita i akademska zajednica, dok intelektualci ne izađu iz svojih ideoloških rovova i konačno krenu osmišljavati društvene modele primjenjive na BiH. Nije nikakva nepoznanica da postoje teorijski i praktični modeli i koncepti kojima se uspješno mogu suzbijati separatizam i unitarizam, dva najopasnija virusa za složena društva poput BiH. Pitanje je samo koliko su sadašnje elite zainteresirane za njih. Ali o tome neki drugi put. Sa ovakvim političkim mainstreamom i sa ovakvom političkom alternativnom Bosna i Hercegovina neće još dugo prodisati. Nudi li iko nešto treće? (www.digitalnademokracija.com)