Ivan Lovrenović

Neusporedivi čitalac i pisac Jozo Džambo iz Münchena šalje prve impresije o pojavi knjige Michaela Martensa o Ivi Andriću, najavljujući njezin opširniji prikaz. Uz to, Džambo prilaže prijevod ubitačne kritike koju je o njemačkom prijevodu Andrićeve Na Drini ćuprije 1960. godine napisao Marcel Reich-Ranicki, tadašnji najautoritativniji njemački književni kritičar. Bilo je to godinu dana prije Andrićeva Nobela, a Marcel Reich-Ranicki apostrofira Andrića kao kandidata za tu nagradu. Za ovaj zanimljivi kolaž Džambo je napravio i mali izbor brizantnih Andrićevih iskaza o književnoj kritici i kritičarima iz knjige Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem. (I. Lovrenović)

Ove godine u izdanju renomirane nakladne kuće Zsolnay u Beču pojavila se biografija Im Brand der Welten. Ivo Andrić – ein europäisches Leben („U požaru svjetova. Ivo Andrić – jedan europski život”) njemačkog novinara i publicista Michaela Martensa, rođenog 1973. u Hamburgu, koji je više godina živio u St. Petersburgu, Ateni, Istanbulu i Beogradu, sada u Beču, od 2009. kao politički dopisnik za dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Martensa zanima Andrić tek u drugome planu kao književnik, a više kao „javni radnik”, to jest društvena osoba čiji je život stjecajem okolnosti postao „europski”. Međutim, u ovom slučaju privatno i društveno, književno i javno nije moguće dijeliti i Martens upravo virtuozno prikazuje ovu simbiozu i minuciozno je potkrepljuje dokumentima različite provenijencije, autorovim izjavama i citatima iz književnog djela. Knjiga je trezven pristup Andrićevu liku i ako bismo htjeli istaći njezinu glavnu odliku, onda treba kazati da autor u svojim opisima, analizama i sudovima nastoji prema Andriću biti pravedan, što se za jedan dio literature o Andriću nipošto ne može reći.

Nije li ovo prva ozbiljna i sveobuhvatna biografija Ive Andrića kakvu još nisu dobili ni Miroslav Krleža ni Meša Selimović ni Tin Ujević ni mnogi drugi? Da ju je napisao stranac, zabilježit ćemo kao prednost knjige, čiji autor gaji očite simpatije za Andrića, ali ga to ne zavodi da podlegne hagiografskom ili apologetskom maniru u svome prikazu. Pogled sa strane nekada ima kvalitete kojima se „mi” teško možemo podičiti.

Iz obilja izvora i dokumenata kojima se služio Martens mene je zbog naslova zagolicao na poseban način prikaz Andrićeva romana Na Drini ćuprija iz pera njemačkog kritičara poljsko-židovskog podrijetla Marcela Reich-Ranickog (Włocławek 1920 – Frankfurt am Main 2013), u svoje vrijeme najprofiliranijeg književnog kritičara na njemačkom jezičnom prostoru. Reich-Ranicki je svoju kritiku objavio u berlinskom dnevniku Die Welt, br. 67 (19. 3. 1960) i naslovio je izazovno „Was kümmert uns Wischegrad?“ („Što je nas briga za Višegrad?”).[1] Potražio sam u novinskom arhivu taj tekst koji mi je potvrdio ne samo temperament dobro poznatog kritičara nego i njegovu sklonost da nerijetko prosuđuje paušalno, nediferencirano i čak grubo.

Literarni usud je tako htio da je samo godinu dana nakon što je Reich-Ranicki napisao svoju kritiku Andrić dobio Nobelovu nagradu.

Nije poznato da li je i kako Reich-Ranicki reagirao na tu vijest.

Uostalom, što se nas u ovom slučaju tiče Reich-Ranicki?

(Jozo Džambo)

Marcel Reich-Ranicki

Što je nas briga za Višegrad?

Kako bismo rado pohvalili ovu knjigu! Imali bismo konačno djelo jednog istočnoeuropskog autora koje do nas iznimno nije dospjelo zahvaljujući političkim zbivanjima ili aferama. Ovaj 68-godišnji Jugoslaven Ivo Andrić ne živi na Zapadu (kao na primjer Marek Hlasko[2]), niti leži u zatvoru (kao Tibor Déry[3]), knjiga mu u zemlji nije nipošto zabranjena (kao što je to još uvijek slučaj s Pasternakovim „Doktor Živago”[4]).

Kod njemačkog izdavača nema ni govora o tome da bi autor, koji je prije rata više godina bio visoki jugoslavenski diplomat, imao u Titovoj državi nekih ozbiljnih neugodnosti. Dakle, posve normalan knjižni import: bez protesta, reakcija i inih senzacija. Vrlo simpatično. Ali stvar je u tome što je knjiga prilično dosadna.

Na naslovnoj stranici stoji da je „Na Drini ćuprija” „višegradska kronika”. Je li to pretjerana skromnost? Ne, nipošto. Uistinu pred sobom imamo ne roman, nego upravo kroniku. Riječ je o povijesti mosta koji je sagradio jedan moćni turski vezir u 16. stoljeću, a koji su u Prvom svjetskom ratu digli u zrak Austrijanci. Budući da se na ovome mostu kao na tržnici odvijao zapravo sav život u Višegradu, gradu smještenom na bosansko-srbijanskoj granici, logično je da je u kronici sadržana i povijest čitavoga grada.

No, dobro, ali što se nas tiče Višegrad?

Na sreću Andrić nije samo kroničar nego tu i tamo i pripovjedač. U kratkim pričama, anegdotama i legendama on pokušava ocrtati ljudske sudbine u onome svijetu u kojem su se stoljećima isprepletali kršćanstvo i islam, a time i Istok i Zapad. Tu je priča o seljaku Milanu koji je u jezivoj kartaškoj igri s nekim strancem (možda je to bio i sam nečastivi) izgubio cijelo svoje imanje. Zatim je tu priča o oholoj kćerki nekog trgovca koja se bacila u Drinu jer nije volila čovjeka kojeg joj je odredio otac.

Najzanimljiviji čini se lik Židovke Lotike koja je izuzetno poslovna, ali istovremeno i strašno usamljena i nesretna osoba. Pri tome dolazimo na pomisao da je Andrić namjeravao napisati pravi roman, ali sve je opet ostala skica bez poante.

Zacijelo su neki fragmenti vrlo zgodni i odlikuju se svježinom i neposrednošću. U nekim naivnim, uglavnom baladesknim epizodama moglo bi se sigurno otkriti više ukusa kada čitatelji ne bi bili umorni od kronike o mostu i autorove fanatične sklonosti za detalje.

Osim toga ne možemo se oteti dojmu da smo neke priče već negdje drugdje čitali. Razlog je posve jednostavan: Andrić koristi vrlo često mitove i motive tipa narodnih pjesama kakve se nerijetko susreću i u drugim slavenskim literaturama - prije svega u ruskoj i poljskoj literaturi. I zahvaljujući upravo ovim u kroniku ugrađenim pričama, bajkama, izrekama i pjesmama, ova prije petnaest godina objavljena knjiga uživa svoju izuzetnu popularnost u Jugoslaviji.

Sasvim je sigurno da original posjeduje jezične prednosti koje čitatelj njemačkog prijevoda (koji je već prije više godina objavio Aufbau-Verlag iz Istočnog Berlina) ne može ni naslutiti. Posve je nezamislivo da pripovjedač koji je navodno imao izuzetan utjecaj na modernu srpskohrvatsku prozu piše tako nespretnim stilom i – navedimo samo jedan primjer – konstruira uzastopce jednu iza druge rečenice s riječju „ali”. Dakako, epsko djelo u kojem se često koriste folklorni motivi neizbježivo pokazuje nedostatke kada ga prijevod vjerojatno liši, blago rečeno, sjaja i mirisa originala.

Uporna fama, da „Na Drini ćuprija” pripada značajnim romanima jesenske produkcije knjiga, potječe po svoj prilici od onih stručnjaka koji nemaju vremena za čitanje. Začuđujuće je nepromišljena tvrdnja s kojom nam tako ozbiljan izdavač u tekstu na omotu sugerira da je ova razvučena i konvencionalnim slikoopisima prošarana kronika „veliko pripovjedačko djelo današnje svjetske književnosti”.

Čak i unutar slavenskog jezičnog prostora Andrić igra samo neznatnu ulogu. Unatoč tome on je prošle godine bio jedan od kandidata za Nobelovu nagradu. Kakav se zaključak iz toga može izvesti? Da ga Jugoslaveni ni više ni manje smatraju svojim najdostojnijim predstavnikom. Prema načelu quidproquo s quasimodo[5] u štokholmskoj Akademiji konačno sve je moguće ...

(Preveo s njemačkog Jozo Džambo)

Ivo Andrić o književnoj kritici i kritičarima

[Iz: Ljubo Jandrić: Sa Ivom Andrićem. Drugo prošireno i dopunjeno izdanje, Sarajevo: Veselin Masleša 1982.]

Ne volim da se o meni govori i piše; svet bi trebalo da se zanima za moje knjige i ni za što drugo. Pa i u odnosu na delo, jedva da smo kadgod u pravu. Čitalac sudi, kritičar rasuđuje, vreme, opet, vreba kao troglava aždaja, a nama niko da ponudi ulaznicu. Eto, kakva je, nažalost, piščeva sudbina. (Str. 35)

♦

Mi se kao đavoli mučimo nad svakim retkom, a onda dođu čitaoci i kritičari i prelaze preko toga kao preko mrtve zemlje. Istinabog, još je gore ako vas pijan kudi, a glup hvali! Čuvajte se uvek toga! (Str. 39)

♦

Meni su […] mnogi predbacivali da nisam baš u najboljem savezu sa sadašnjošću i da se zato vraćam u prošlost. Ja mislim da to nije tačno. Pitanje je kako ko shvata prošlost. Za mene su budućnost, sadašnjost i prošlost delovi jednog beskrajnog vremena u kome ono što mi zovemo prošlošću postaje začas sadašnjost ili budućnost – i obratno! (Str. 53)

♦

U stroge književne stvari spada i ono što zovemo stilom; ali o tome čovek ne bi trebalo previše da razbija glavu. Važno je potruditi se da priča ispadne što bolje, a kritičari su tu da je krste i svrstajuu neki stil ili pravac. Tolstoj je, na primer, tvrdio da je i pravljenje kotleta umetnost.

Književno delo, kakvo je takvo je, bar je konačno, i takvo će ostati, a kritika je kao lanjski sneg, sad se bavi ovim, sad onim, često ni sama ne zna šta hoće ni kuda smera. Neka mi bude dopušteno da ostavim po strani one koji su pisali ili pišu o meni: ja ionako nisam bio neki osporavani pisac, ali kad vidim kako se neki kritičar uzduž i popreko raspisao o ovom ili onom piscu ili njegovom delu, meni on tada u neku ruku liči na čoveka čiji posao ne bi trebalo baš mnogo blagosiljati; i ja možda nisam u pravu kad mislim da on živi od tuđe muke.

Možda je Dostojevski imao pravo pišući: „Ali kritika, dnevna književna kritika, čak i kad me je hvalila, što se retko događalo, govorila je o meni do te mere površno da mi se činilo da uopšte nije zapazila ono što se začelo u mome srcu i izlilo iz moje duše.” (Str. 70-71)

♦

Dok sam zaokupljen nekim tekstom, ni sam nisam svestan šta će iz toga ispasti... ne pada mi ni na kraj pameti da pri tom pomišljam još i na to kako će reagovati čitaoci i kritika. Mene moje brige more, i ako se o nečem staram, staram se o tome kako da se izvučem iz muke, kako da dokrajčim tekst, a čitaocima i kritičarima – kako bude. (Str. 76)

♦

Najbolje je […] ne držati do onog što kritičari pišu o našim knjigama. Ne valja im što bez mere svim i svačim pune časopise. Pa to razmetanje stranim rečima već se pretvara u neukus. To je „jezički razvrat” kako je Gorki kazao u jednom pismu. Oni nam neprestano dele lekcije: pišite ovako, te pišite onako! Kad već znaju bolje od nas, neka sednu pa sami štogod napišu. Kazaću vam šta je Čehov rekao o kritici i kritičarima: „Kritičari liče na obade koji smetaju konjima da oru... Dvadeset i pet godina čitam kritike na moje pripovetke, a ne sećam se nijednog korisnog uputstva i nisam čuo nijedan dobar savet.” (Str. 85)

♦

Kritičari nisu dostojni pažnje! […] Ne verujem da je jedno pokolenje dovoljno da za sva vremena oceni ovu ili onu knjigu. Godina kad će se ugasiti naše delo još se i ne nazire! (Str. 110)

♦

Inače, pisci pišu onako kako osećaju: jedni sa naravoučenijem, drugi bez njega, treći, opet, imaju druge manire. Normalno je što u književnosti ima i takvih razlika, kao što ih, uostalom, ima i u životu. Što se ugledanja tiče, mislim da su uticaji nužni i da nema pisca koji se nije „snabdeo” kod nekog uzora. To je prirodno. U svemu tome treba imati na umu da je književnost svojina sveta i da ono što je nastalo vrši snažan uticaj na stvaranje i buduća dela. Ja nisam protiv toga da se pisac posluži pozajmljenom, odnosno tuđom metaforom, opisom, dijalogom, pa čak i tehnikom pisanja. Ne treba zameriti književniku na tome, jer nema tog pisca u čijoj rečenici neće strog kritičar otkriti uticaj drugih pisaca. Još jednom ću vam reći: nije to nikakva sramota! Greh je biti slab pisac! (Str. 131)

♦

Ja, što bi kazao Gete, do kritike o svome delu ne držim baš mnogo. To je, doduše, samo moja lična stvar. Naročito ne treba ozbiljno uzimati k srcu prve prikaze o delu. Ako želite da čujete moje mišljenje o tome, reći ću vam: značajna je kritika, ali samo ona koja će se javiti pedeset godina posle naše smrti. Knjiga koju podupire budućnost – uspela je! Jer šta mi danas znamo o kritičarima koji su poricali svaku vrednost jednom Stendalu? Znamo samo da ih je bilo mnogo i da su se zaleteli u svojoj oceni. Zapravo, oni i nisu mogli drugačije da pišu, jer je Stendal išao daleko ispred njih. Dakle, ostali su u književnoj kritici Francuske samo oni retki Stendalovi savremenici koji se mogu na prste nabrojati i koji su najavljivali velikog pisca. I to onog istog Stendala čijoj su sahrani prisustvovala samo četiri čoveka. Eto kakvo sve prokletstvo može zadesiti jednog pisca. Tako je i danas. Ko zna, možda će već posle pedeset godina potonuti naše delo, baš onako kako je vaskrslo Stendalovo. Ima, opet, pisaca koji su osetljivi na kritičare i kritiku i koji odboluju svaki nepovoljan napis i svaku sumnjivu reč izrečenu o njihovom delu. Meni je veoma draga duhovita misao Tina Ujevića: „Pohvalnu kritiku smatram – kritikom, a pokudnu – reklamom.” (Str. 133-134)

♦

Ja sam ravnodušan prema kritici i držim da je dobro što sam takav. Ne verujem da ona baš mnogo pomaže i koristi piscima. Eto, jedan moj „kritičar” stao je da piše o izvesnim zajedničkim crtama između mene i Pasternaka. A sve zbog toga što ja imam pesmu koja nosi naslov „Marburška strofa”, a i Pasternak ima svoju pesmu o Marburgu. Da se kritičar malo bolje obavestio, on bi doznao da se moja pesma odnosi na Maribor, gde sam bio u kazamatu, a Pasternakova na nemački Magdeburg!

A kad se kritičar zapita: Šta je u ovom ili onom delu pisac hteo da kaže? (a to je fraza zbog koje mi se u školi katkad književnost znala da smuči za ceo vek) – meni dođe da nikad više ne sednem za radni sto, ili još gore: da povratim večeru. Zakleo bih se da ne postoji gluplje pitanje na svetu. Samo ljudi koji nemaju smisla za književnost, a kritičari su bezmalo svi takvi, mogu javno postavljati ovakva i slična pitanja. Otkud, molim vas, kritičar može dospeti u našu svest pa, ko prstom u neku stvar, pogoditi šta smo to mi hteli da kažemo, kad ni mi sami to ne znamo, niti smo, manje-više, svesni toga. Tajne svojih dela pisci odnose u grob. To je možda naiskrenije rekao Dostojevski povodom Puškina:

„Puškin je umro u punom procvatu svojih snaga i nesumnjivo je odneo sa sobom nekakvu veliku tajnu. I, evo, mi sada, bez njega, tu tajnu odgonetamo”.

Jednom me je […] neki kritičar javno, pred publikom, stao da pita upravo to: Šta ste u ovoj priči hteli da kažete?! Bilo mi je došlo da mu odgovorim: Nisam hteo ništa da kažem. Molim vas, recite to vi, očito vi to bolje znate od mene. Ipak sam se na kraju suzdržao... U biologiji sam nekada učio da alge i lišajevi žive na račun drugih biljaka, takav je u literaturi, otprilike, slučaj i s književnim kritičarima. (Str. 403-404)

[1]     Recenzija se odnosi na izdanje Ivo Andrić: Die Brücke über die Drina. Eine Wischegrader Chronik. Übertragen von Ernst E. Jonas. Carl Hanser Verlag, München [1959]. Prijevod je prvotno objavljen u Zürichu 1953. Izdanje Aufbau-Verlag Berlin 1957. Postoje još izdanja od istog prevoditelja Berlin 1961, Frankfurt am Main 1974, München 2013. i dr.

[2]     Marek Hłasko (1934-1969), poljski pisac, rođen u Varšavi, koji je nakon dodjele nagrade poljskih izdavača 1958. godine otiša na višemjesečno putovanja u Francusku i u pariškoj emigrantskoj nakladi Instytut Literacki objavio više pripovjedaka, na što je u Poljskoj uslijedila kampanja protiv njega kao „izdajnika socijalizma”.  Sljedeće gpodine bio mu je zabranjen povratak u zemlju i on je umro u izbjeglištvu u njemačkom Wiesbadenu.

[3]     Tibor Déry (1894-1977), mađarski književnik i dramaturg. Pripadao je grupi lijevih intelektualaca koji su slovili kao duhovni začetnici ustanka iz 1956. godine. Podržavao je režim Imre Nagyja i sudjelovao u revoluciji nakon čijeg neuspjeha je osuđen na devetogodišnju robiju. Pušten je na slobodu 1960. godine, ali još ne u trenutku kada je Reich-Ranicki pisao svoj prikaz Andrićeva romana. Dérijeva djela bila su u Mađarskoj sve do 1962. godine zabranjena.

[4]     Doktor Živago, roman ruskog pisca Borisa Pasternaka (1890-1960), završen 1956. godine, ali koji zbog svoga navodno kritičkog prikaza Oktobarske revolucije u Sovjetskom Savezu nije mogao biti objavljen. Prvi puta tiskan je na talijanskom jeziku 1957. godine; prvo rusko izdanje pojavilo se uz financijsku pomoć CIA-e 1958. u Den Haagu, dakle iste godine kada je Pasternak dobio i Nobelovu nagradu. Roman je prvi put objavljen u Sovjetskom Savezu tek 1988. godine.

[5]     Quidproquo (quid pro quo, lat. „jedno za drugo”), pravni i ekonomski princip prema kojem neka osoba za učinjeno očekuje ili dobiva odgovarajuću nadoknadu; također u smislu „ruka ruku mije” ili „kako ti meni, tako ja tebi”. - Quasimodo (lat. quasi modo, kako, na kakav način).