Ivan Lovrenović

(Pjesme iz knjige Munje i naranče, Zagreb 2017)

POPLAŠEN

Poplašen na ovomu svijetu.
Tanke mu kosti nalivene strahom.

Još dječakom krio se u krške spilje
od topova, gromova i aviona.

Od ustaša, četnika i partizana.

Sad se krije u svoje pjesme,
u metafore.

Od smrti, od nepoznatoga,
od ljudi.

Od nepodnošljivoga sebe.

1945.

Mjesec nasred neba,
metak usred čela.

Iz čela potekla mjesečina,
iz Mjeseca krv.

PETAR

Ubili te partizani na guvnu.
Pao gdje je padalo žito.

Prije tebe ubili tvoga ćuku.
Više vas ne će ubiti nitko.

Pred tobom, nebeskim oputinama,
trči i štekće tvoj pas.

Loviš s Orionom. Bio si lovac.
Preko neba, ispred vas, protrčao zec.

Rodio si se iz jame i bacili su te
u jamu.

Kap po kap, na čelo će ti padati
vječnost.

Izrasti rog. Bit ćeš stalagmitski jednorog.
Skameniti se u svojoj maternici jami.

Ionako ti je bilo ime Petar.

UZ TITA I STALJINA

Kad se osmjehne,
u Sibiriji procvjetaju naranče.
U pustinji Gobi padne kiša.

Kad makne brkom, potresu se
Olimp, Karakorum i Alpe.

Kad progovori, svi pjesnici i zlatari
ovoga svijeta
zapisuju i pozlaćuju mu riječi.

Jenisej stane, Dnjepru i Donu zastane dah.
Matuška Volga smije se i plače.

Proleteri svih zemalja dlanima ograde uši.
Uče napamet Kratku istoriju Eskapebea
i Pitanja lenjinizma.

Svet, svet, svet.

Podignuli mu osam tisuća oltara
i pedeset i šest tisuća spomenika u bronci.
Najljepši u Tibilisiju i Budimpešti.

U Ulan Batoru i u Parizu mu se mole
i prinose ljudske žrtve.
Kominterna ga proglasila bogom.

Daju po njemu imena: ljudima, gradovima
i gorskim vrhovima.
Staljinov vrh na Pamiru visok 7.495 m.

Klanjaju mu se Lenjinov vrh i vrhovi
svih azijskih i balkanskih diktatora.

Služe mu na onom svijetu, lulu pune i pale,
Adolf Hitler, Ivan Grozni i Džingis kan.

Uz Tita i Staljina, dva junačka sina,
nas ne će ni pakao smest,
pjevao Vladimir Nazor i visoko dizao pest.

Goli otok procvjetao ljubičicom i ružom.
Prvomajska ružo, ljubičice bijela.

Iliti: Mrtvu se vuku rep mjeri.

U Beogradu, 1980-ih

POREKLA I POKAJALA SE

Sjetila se Hrvatska da je nekakva država. Da nije papina
kućna pomoćnica.

Papina i svačija. Da ne mora pogađati, ispunjavati svači­je
želje: papinske, talijanske, slovenske, srpske.

Davati, razdavati sve što se komu svidi: more, otoke,
brda, na brdima crkve, dunavske ade. Dajle.

Povijest i književnost.

Sjetila se da ima nekakav narod po kojemu je dobila ime.
I da ponekad ponešto mora učiniti i za taj svoj zaborav­ljeni narod.

Je li to učinila sad? Ili će sve poreći i pokajati se?

P. S.
Porekla i pokajala se.

OPROŠTAJNA PJESMA

Na koševskom nogometnom igralištu u Sarajevu okupio
papa više od šezdeset tisuća katolika Hrvata. Toliko ih
na Bilinom polju 1203. godine nije okupio ni Kulin ban,
kad su jednom davnom papi prisezali da će služiti svojoj
katoličkoj crkvi i vjeri.

Misno slavlje završilo pjesmom Rajska djevo, kraljice
Hrvata, od koje su u svom koševskom grobu zadrhtale
Kranjčevićeve kosti.

Je li to bila oproštajna pjesma bosanskoga katoličanstva
i hrvatstva?