Peter Sloterdijk, Jedini put koji nam je još otvoren je put civilizacije
(Završni odlomak iz knjige: Peter Sloterdijk, Božja revnost – o borbi triju monoteizama, prevela s njemačkoga Nadežda Čačinović, Zenica 2013)
Nietzscheova kritika resantimana oslanja se na argument koji koristi psihologijsko prosvjećivanje posredstvom pomaka afekata. Dijagnostičar smatra da u svim oblicima metafizički-religiozne revnosti može prepoznati kripto-suicidalni poriv za svijet s one strane u kojemu će, dakako, prije svega uspjeti oni koji su na ovome svijetu doživjeli neuspjeh. Revnost se stoga s vitalne i energične strane određuje kao patološki simptom. Kada pogled u visine postaje malignom fiksiranošću na onostrano, pod maskom religioznoga idealizma djeluje nihilizam - to znači prinuda da se reproducira gubitak vrijednosti. Božje se ime onda pokazuje kao izlika za želju da se uništava, želja koja iznutra djeluje u izvanjskome. Bolesna duša u pokušaju da se oslobodi same sebe, nastoji spriječiti i zadani svijet da nastavi postojati. Što se tiče monoteističkih religija, pred ovom se pozadinom mora donijeti dijagnostički presudno razlikovanje: doista je važno da li imamo posla s konvencionalnim, blagim i kroničnim oblicima svjetske bolesti, koja se utjelovljuje u konvivijalnim pučkim crkvama a može se uskladiti s radošću dugoga života pa čak i sa stanovitim sekularizmom - kao što se uvijek moglo vidjeti kod talijanskoga katoličanstva - ili pak susrećemo akutna ispoljavanja čiji nositelji hoće što prije iznuditi posljednju odluku za ono dobro i onostrano - ovdje što se tiče aktualnosti valja istaknuti vrlo aktivne „Doomsday“ protestantske sekte u SAD-u i njihove partnere u pop-kulturno napuhanim islamskim misliocima smaka svijeta. Kada je o njima riječ, opuštena metafizika pobožnosti pretvara se u novačenje za svetu borbu. Na mjesto uzdižuće meditacije stupa gorki aktivizam a umjesto religioznoga strpljenja s obzirom na vlastite nesavršenosti i nesavršenosti onih drugih dolazi revnost s mesijanskom i apokaliptičkom prezentacijom. S Nietzscheovog stajališta takve dramatizacije nisu ništa drugo nego visokoparne izlike što ih izmišlja morbidna nestrpljivost da se zbilja što bolje zanemari. One ubrzavaju procese gorenja u suicidalnim požarima. Apokaliptički scenariji posljednjih dana čovječanstva sasvim jasno pokazuju povezanost kako se isprepliću suicidalna dinamika i dinamika uništavanja svijeta. Tu se secundum non datur inscenira punom snagom.Onaj tko ulazi u apokaliptički tunel gubi horizont i s time ujedno i osjećaj sudjelovanja u svijetu na koji može utjecati. Na takvom stupnju otuđenosti nema više ni traga osjećaju odgovornosti za postojeće. Od tada pa nadalje računa se samo još hipnoza pod kojom se aktivisti u svečanoj crnini spremaju na kraj svijeta. Obzirom na to mono-mitsko sužavanje, Zaratustrina su izricanja nesmanjeno aktualna. Opomena da valja ostati vjeran Zemlji i poslati one koje pripovijedaju bajke o onostranosti na liječenje, zvuči na početku 21. stoljeća i njegovih novo-religioznih strujanja još suvremenije nego krajem 19. stoljeća. Ukoliko Nietzscheova zapažanja primijenimo na današnje izvore opasnosti, pokazat će se, međutim, da njegovi dijagnostički instrumenti, bez obzira koliko su vrijedni za historijsku analizu, zahvaćaju samo mali dio fenomena. U bijesu kršćanskih, židovskih i muslimanskih revnosnika smaka svijeta našega vremena jamačno se skriva i religiozno umotan zamor životom i svijetom. Onako kao što se među očajnim kriminalcima pojavljuje takozvani suicide by cop, među revnosnicima sigurno možemo naići na suicide by Antichrist. Pretežni dio silnih milijuna koji danas stoje pred ulazom u posljednji tunel ipak ne pokazuje pred-suicidalnu morbidnost nego prividno religiozno nakupljanje srdžbe. To su energije na koje za sada toliko spominjani dijalog među religijama ne može utjecati. Međureligijski dijalozi bili bi učinkoviti samo onda ako bi nakon njih svaka religija pomela pred vlastitim apokaliptičkim pragom. Pri metenju umjerenjaci bi zapazili da se kod njihovih vlastitih revnosnika i ratnika kraja svijeta radi o tek površno poučenim aktivistima, kod kojih su srdžba, resantiman, ambicija i traženje razloga za ogorčenje, mnogo važniji od vjere. Religiozni kod služi isključivo za stvaranje teksta jedne socijalno uvjetovane, egzistencijalne, bijesne napetosti, koja nekako traži pražnjenje. Religiozne opomene na takve tek će iznimno moći djelovati. Ono što se čini novim religioznim pitanjem, zapravo je ponavljanje socijalnoga pitanja na razini globalne biopolitike. Ne može ga se riješiti ni boljom religijom ni najboljim namjerama - to bi morali znati oni Europljani koji se sjećaju političkih nemira devetnaestoga i ranog dvadesetoga stoljeća koji su nerijetko izraženi mesijanski. Instrumentarij na dnevnom redu su demografsko prosvjećivanje - kao kritika kako naivnog tako i strategijskog proizvođenja viška ljudi - kao i aktualizirana razvojna politika, koja znanje o proizvođenju i distribuciji bogatstva uvozi i u onim zemljama kojima to nije bilo dostupno zbog siromaštva, resantimana i makinacija perverznih elita. Monoteizmi se ne razumiju ni u jedno ni u drugo - dapače, i na jednom i, na drugom zadatku mogu se sumnjičiti za kontraproduktivnost. U takvom položaju razumne religije, religije koje su ušle svaka u svoju fazu nakon revnosti, moraju tražiti savezništvo sa sekularnom civilizacijom i njezinim teorijskim sažimanjem u znanostima o kulturi. Samo se u tom savezništvu mogu zadobiti snage koje su potrebne po stavu i jasnoći kako bi mogle neutralizirati apokaliptičke režisere. Za tako nešto valja stvoriti simboličke terminale koji će svim akterima u monoteističkim pohodima dati osjećaj da su pobijedili. Samo ne-gubitnici mogu proći kroz prijamnu dvoranu povijesti kako bi potražili svoju ulogu u svijetu koji je sinkroniziran. Svi će oni biti spremni preuzeti odgovornost za zadatke koji se mogu svladati samo velikim koalicijama. Globalizacija znači: kulture se uzajamno civiliziraju. Posljednji sud prelazi na svakidašnji posao. Objava se pretvara u izvještaj o okolišu i u protokol o stanju ljudskih prava. Time dolazim do crvene niti ovoga razmišljanja, utemeljene u etosu znanosti o kulturi. Ponovit ću, kao credo, sa željom da plane poput vatre: jedini put koji nam je još otvoren je put civilizacije.