Ivan Lovrenović

Otvoreno pismo javnosti U Sarajevu, 27. ožujka 2011. godine Kao ljudi koji nacionalnu pripadnost razumijevaju i kao trajnu opomenu da slobodnome čovjeku nacija nikada ne smije postati idolom, te sa sviješću da pripadnost narodu ne znači ništa ako najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema vlastitoj socijalnoj zajednici, mi, potpisnici ovoga javnog pisma, izražavamo ozbiljnu zabrinutost političkom krizom koja potresa Bosnu i Hercegovinu, i političkom ulogom koju akteri te krize namjenjuju bosanskohercegovačkim Hrvatima. Događaji, naime, bjelodano pokazuju da se svi, koji danas govore i djeluju u ime i navodno u korist toga naroda, njime služe manipulativno, kao političkim sredstvom u postizanju nekih zasebnih političkih ciljeva. 1) Kada danas dvije stranke s najvećim izbornim legitimitetom kod Hrvata, HDZ BiH i HDZ 1990, alarmantno postavljaju pitanje ustavne i političke nejednakosti Hrvata, za to postoje mnogi opravdani razlozi, jer je praksa bezobzirnoga nadglasavanja i marginalizacije Hrvata od strane bošnjačkih političkih partnera, osobito u razdoblju od 2006. godine, postala evidentna i nepodnošljiva. Dva HDZ-a, međutim, nemaju nikakvu povijesnu vjerodostojnost ni politički kapital kojim mogu potraživati pravo na monopol zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa. Bilanca njihova dvadesetogodišnjeg vladanja u ime Hrvata je porazna, i to baš sa stanovišta kontinuiranoga urušavanja ustavno-političke pozicije toga naroda u Bosni i Hercegovini. Rezultati HDZ-ove politike na tom polju u Republici Srpskoj, pak, ravni su narodnoj katastrofi, pa je današnja ideja o savezu „vodećih“ hrvatskih stranaka sa SNSD-om i SDS-om, koji će pomoći da se Hrvati izbore za ravnopravnost kroz njihovo antagoniziranje sa „Sarajevom“ i Bošnjacima, samo još jedna od hadezeovskih avantura s nesagledivim posljedicama. Više je, naime, nego jasno da SNSD-ova i SDS-ova „borba za hrvatska prava“ nije motivirana ničim drugim nego daljim učvršćivanjem autonomije Republike Srpske, a da će to značiti i dovršenje političkoga i demografskog nestanka Hrvata iz tog entiteta, to najbolje znaju gospoda iz dvaju HDZ-a. 2) Način na koji koalicija koju predvodi SDP BiH, uz sekundiranje SDA, pokušava da  obesnaži hrvatski monopol dvaju HDZ-a nespojiv je s dobrim namjerama i pozitivnim demokratskim uzusima, a potpuno je protivan duhu Bosne i Hercegovine, upravo onome duhu ravnopravnosti, uvažavanja i multietničnosti u koji se i Lagumdžija (SDP) i Tihić (SDA) deklarativno zaklinju kao u svetu bosansku tradiciju. Koliko istinski drži do toga, Lagumdžija je pokazao još na izborima 2006. godine, kandidirajući Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, ponovivši to i 2010, bez imalo obaziranja na sve teške negativne posljedice koje su tim činom već bile proizvedene kroz prvi Komšićev besplodni mandat. Ta SDP-ova manipulacija bila je jedan od krupnih razloga zbog kojih  je zakočen kurs povratka Bosni i Hercegovini i domovinskoj orijentaciji, a koji se u hrvatskoj politici bio počeo nazirati u godinama nakon propasti avanture s „Hrvatskom samoupravom“. Ovo što sada radi SDP-ova koalicija nije ništa drugo nego grubo i bezobzirno, surovo makijavelističko poigravanje s hrvatskim elementom, koji im je bio potreban samo zato što ni SDP ni SDA nisu imale dovoljno izbornoga kapaciteta da vlast u Federaciji formiraju same. Nisu to legalno mogle čak ni uz ovakvu manipulaciju malim hrvatskim strankama i njihovim mandatima, pa su morale pribjeći kršenju ustava Federacije BiH. To, pak, rezultira brojnim potencijalno fatalnim posljedicama: novom nacionalnom homogenizacijom i političkom radikalizacijom Hrvata, ponovnim snaženjem dvaju HDZ-a i njihovih lidera Čovića i Ljubića kao etnokratskih vođa, jačanjem političkoga odiuma prema „Sarajevu“ i Bošnjacima, snaženjem argumenata za savez sa SNSD-om i SDS-om, te općenito produbljivanjem političke krize u Federaciji i u Bosni i Hercegovini, i daljnjim zahlađivanjem međunacionalnih odnosa. 3) Sve opisano reflektira se na posebno osjetljiv način u manjinskim hrvatskim sredinama, kakva je i sarajevska, koja, međutim, u simboličko-političkom smislu ima veliku nosivost. Svaka mudra i uistinu bosanskohercegovački orijentirana politika, jednako bošnjačka i hrvatska, morala bi tu nosivost uvažavati i ohrabrivati. Ne čini to ni jedna: Hrvati u Sarajevu nalaze se u trajnom procjepu između sebične hadezeovske etnoteritorijalne politike, praktično hercegovačke, i asimilacijske logike sarajevskih bošnjačkih prilika i politika, bez ikakve institucionalne mogućnosti da politički artikuliraju vlastita stajališta. Aktualna kriza dodatno dramatizira tu političku nijemost i isključenost, a gotovo nesnosnom čini ju u zadnje vrijeme neprimjereno javno djelovanje nestranačke ali politički jako angažirane organizacije Hrvatskoga narodnog vijeća i njegova staroga/novoga predsjednika. Ta ustanova, jedina te vrste u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, koja počiva na časnoj tradiciji iz rata, sama je sebe poništila i oduzela si mogućnost autentičnoga mišljenja i govora u okvirima pluralističkoga modela građanske kulture, jer se stavila u otvorenu dnevnopolitičku službu SDP-ove koalicije i opisane asimilacijske politike, demonizirajući one koji misle drukčije. Kulminira to u najsvježijemu pokliku predsjednika HNV-a: „Onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje.” Nije potrebna velika mudrost da bi se shvatilo tko su ti koji treba da odu: svi (Hrvati) koji ne misle kao predsjednik HNV-a. Sarajevski politički establishment (u ovome mandatu čine ga isključivo SDP i SDA), pa i javnost, u toj nakaradnoj politiziranosti HNV-a i poltronstvu prema većinskom i politički vladajućem elementu, te u tim izgoniteljskim gestama i ideološkim proskripcijama ne samo da ne vidi ništa loše, nego ih obilato honorira – pažnjom, hvalom, nagradama, javnim priznanjima. Jasniju ilustraciju asimilacijske politike teško je zamisliti. Građanska dužnost i intelektualna savjest nalaže nam da sve aktere opisanih oblika političkoga manipuliranja nacionalitetom javno upozorimo na ogromnu odgovornost za pogubne posljedice kojima takvo manipuliranja u Bosni i Hercegovini neizbježno rezultira. Pozivamo sve one čije se mišljenje i nemir podudaraju s našim, da se pridruže ovome apelu, u zajedničkom pokušaju da pridonesemo vraćanju političkoga djelovanja u racionalne i trezvene okvire. Vjekoslav Domjan Željko Ivanković Miljenko Jergović Mile Lasić Ivan Lovrenović Mirko Marjanović Ilija Šimić Lukša Šoljan