Rapko Orman: LICA I ULICE
DJECA ULICE
pred slikama romana petrovića
i tako nekako kao da mi gledaju u lice
s ulice djeca neka i tako nekako kao
ubogo da mole il potajno prijete
za hudu sudbu i izgon iz svog
malog svijeta
djeca su tu da okom im pipam oko
nije to varka stvorena
potezom majstorskog kista
na njihovom licu kao da se
ulice svijeta dotiču i kao da se
susreću ova i ona vremena
(…)
gledam i gledam
jedno po jedno lice
a usnule lampice sjećalice
pale se nad minulim slikama
i djetlić djetinjstva klikne
krila razvije razmota
ja se prosto dječački zbunim
pa ne znam jesu li ovo moji drugari
iz snova ili iz života
svejedno je li jedno ili drugo snovi ili java
nešto se tako u meni krši i odlama
pa mi iz grla cvil silni procvili
ne bi li debili debeli dembeli
u huci u buci u trci
zastali i vidjeli
ko rida i jeca
ne nije u pitanju pjesnik
u pitanju su djeca
slikar se davno umorio i legao da mirno počiva
svijet bijeli oku otvara lice i širi vidike
ulica se u svijet naglo produžava
na njoj djeca rastu djeca ulice
i tako nekako kao da su
sa ove slike