Semezdin Mehmedinović, Male priče
Evo nove radosti čitanja: male priče Semezdina Mehmedinovića. Ovdje je sedam tih proznih majstorija, a nizat će se u ritmu koji autor bude određivao, svaka dva ili tri tjedna, kako kad.
Liga prvaka
Na Điđikovcu gledamo Dinamo protiv Šahtara.
Boro i Senad Zaimović, Ahmed Burić, Damir Šagolj i ja.
Pijemo calvados.
Boro Kontić pažljivo guli mandarinu, razdvaja i dijeli nam režnjeve, kao da hrani djecu.
A djeca starci.
Kaplanov strah
Jak zemljotres jutros u Albaniji, Crnoj Gori i južnoj Hercegovini.
Javim se Alminu Kaplanu u Stolac, jer znam za njegov strah od zemljotresa, a on mi odmah šalje sliku s djecom, u šatoru su ispred kuće, i kaže:
“Ljudi zastaju i gledaju, ne mogu da vjeruju da ima neko toliko hrabar da svoj strah tako javno pokazuje.”
Najbolja Markova knjiga
Marko Vešović kaže mi da je svoju najbolju knjigu izgubio.
“Pisao sam je u jedan rokovnik na Nišićima kod Olova, među vojnicima u rovu. Lijepo je bilo gore, u šumi. Volim šumu. Kad sam bio dijete, ja prema šumi doviknem nešto, a šuma uzvrati nekad ovako, nekad onako.
To mi je najžalivije, što sam izgubio taj rokovnik,” kaže.
“Gdje si ga izgubio?” – pitam.
“U jednom pubu, u Dublinu.”
Pčela u sobi
Majka je stara i bolesna, plaćamo ženu da o njoj brine i da joj pravi društvo.
Tiha žena.
A danas saznajem, njen je čovjek za ratni zločin ležao devet godina.
Nije mi drago zbog toga, uznemiren sam, ali gledam je dok pored otvorenog prozora maše rukama, tjera pčelu iz sobe, i kaže:
“Iš, iš, nema kafe za tebe!”
Mrav
Penjao se mravić uz ekran moga kompjutera, lijep, lijep kao da je nacrtan, nisam znao što ću s njim.
Na stolu, jedna je fotografija ispala iz albuma koji nisam otvorio još od kasnih osamdesetih.
Pustio sam mrava da pređe na bijelu poleđinu slike i tako sam ga iznio na balkon.
Tek sada, vraćajući se nazad u sobu, vidim na slici je Daco Džamonja, u vrijeme neke davne književne večeri, nasmijan, upravo je iznio mrava na balkon.
Plavi tramvaj
Zadnji put vidio sam ga u Zagrebu, bio je rani decembar devedeset pete, tek što sam stigao iz rata, a on se pojavio iz magle u uskom prolazu, i kao da je ugledao duha, pridržavao se za metalnu šipku niske ograde, dok je tik pored nas protutnjao plavi tramvaj, Tvrtko Kulenović, u crnom kaputu, sa smeđim šalom oko vrata i francuzicom na glavi, pojavio se iz magle i rekao:
“O, ja sam čuo da Vi niste živi.”
I tad je pored nas protutnjao tramvaj.
Kućne životinje
Jednom sam se uselio u kuću dan nakon što je iz nje iselio Binyavanga Wainaina, i da se obavijestim o tom čovjeku, na internetu sam našao tekst u kojem on kaže kako u Africi, na periferiji svoga Najrobija nije uživo vidio toliko životinja, koliko ih je vidio u toj našoj kući, u Marfi, na zapadu Texasa.
Na verandi je našao zvečarku, a s poda u kuhinji krpom pokupio škorpiona i bacio niz slivnik u sudoperu.
E, volio bih da to nisam saznao, jer sam danima poslije na prstima koračao po sobama, u kuhinju navraćao samo kad moram, i pažljivo prelazio preko praga, da ne ugazim u zmiju.