Ivan Lovrenović

U književnom kozmosu našega jezika postoje dva opusa kojima ništa drugo nije ravno, ni s njima usporedivo, a oni su jedan drugome na neobičan način - pandani. To su: pet knjiga Zastava Miroslava Krleže i šest knjiga Krležologije Stanka Lasića. Ni jedan ni drugi opus još nisu pročitani, ako pod pročitanošću razumijevamo opću usvojenost, usviještenost. Treću knjigu Krležologije, o statusu Miroslava Krleže u književnoj kritici za vrijeme NDH, Lasić je pisao osamdesetih godina a objavljena je 1989. To je važan podatak. Donosim ovdje uvod u tu knjigu, s onim znamenitim Lasićevim: „Ja sam Pavelić.“ Kako, na koji način, s kakvim konzekvencijama - to bi valjalo uvijek iznova čitati, i to uvijek iz konkretne vlastite vizure - pojedinačne, nacionalne, kulturne. Na drugi, drukčiji način, ali moguć opet samo u književnosti, Lasićevu muku s nacijom, zločinom, krivnjom izrazio je Anđelko Vuletić u pjesmi I ja sam ovdje ubijao. (Vidi ovdje.) Objavljena je 1985. godine, što je također važan podatak. (I. Lovrenović)

Stanko Lasić, IDEOKRACIJA I INTELIGENCIJA. PRISTUPNE NAPOMENE

Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži; knjiga treća: Miroslav Krleža i Nezavisna Država Hrvatska (10. 4. 1941 - 8. 5. 1945), Zagreb 1989.

Već površan pogled na naslov ovog poglavlja (U sjeni nacionalističkog ideološkog modela) može izazvati iznenađenje i djelovati kao provokacija. Može se činiti da namjerno ublažujemo jedno razdoblje čija se bit nije nala­zila u ideološkom pritisku nego u političkom teroru. Moglo bi se pomisliti da ovaj ideološki model ili ovu (nacionalističku) partijnost literature izjednaču­jemo s modelom koji će za njim slijediti i u kojem je teza o partijnosti literature doživjela svoju sublimaciju i kulminaciju. Netko bi čak mogao doći na pomisao da stavljamo na potpuno isti nivo dva totalitarizma s kojima se suočila literatura o Krleži.

Moramo odmah upozoriti da nije na nama da osuđujemo jedne, a veli­čamo druge (ili obrnuto), niti je na nama da ocjenjujemo tko je više obitelji zavio u crno, tko je usmjeravao „točak historije“ u pravcu „progresa“ i čija je politika bila „ispravna“, a čija „neispravna“. To ostavljamo povjesničarima i povijesti samoj. Ipak, da se ne bi pomislilo da se izvlačimo i da namjerno podržavamo neku (neoprostivu) dvosmislenost, treba da kažemo ovo.

Nezavisnu Državu Hrvatsku smatram jednom od najvećih tragedija u po­vijesti hrvatskog i srpskog naroda. Uzalud tražim u sjećanju svog naroda razdoblje koje bi se moglo mjeriti s onim što su mu donijeli Pavelić i njegova družba. Odgovornost za tu tragediju pada, naravno, na ustaško vodstvo, ali ja se neću skrivati iza te lake ispričnice. Odbijam je, premda sam od mladih dana bio na drugoj obali i premda je cijela naša obitelj odmah pristala uz one koji su se borili protiv novih vlastodržaca. Mogao bih, dakle, dignuti ruke od ustaških zločinaca i reći da ne spadaju u hrvatski narod i da im je hrvatski narod presudio kako treba proglasivši ih izdajicama i ubojicama. Kad bih tako postupio, vratio bih se lakoj antitetičnosti (mi vs oni) koja je potpuno normalna na površini političke povijesti, ali ništa ne rješava u dubini duha jednog naroda, u njegovoj svijesti i savjesti.

Nijedan se narod ne može dovinuti do potpunije svijesti o sebi ako sebe stalno dijeli na pravednike i zločince pa zločince izbacuje iz svoje utrobe kao loše probavljenu hranu i jedino pravednike ubraja u svoje nacionalno biće. To je opasno motrište koje najčešće svršava u mitskoj idili a ta je za milimetar udaljena od krvi koja teče „u ime naroda“. Bit će još mnogo riječi o tome u ovom poglavlju i čitalac će malo-pomalo saznavati da je moje motrište vrlo daleko od te idilične slike. Naša je najnovija povijest tako tragična i brza, ispunjena nepredvidivim događajima i obratima da je čovjek postao neosjet­ljiv na brojne paradokse i nepravde. Najteže je priznati samome sebi da tvoj narod nije ono što (u svojim pjesmama i sa svojim guslama) tvrdi da jest, nego da je svaki narod, pa tako i tvoj, pored niza divnih osobina koje ga krase jedno biće puno paradoksa i kontradikcija koje valja razumjeti i živjeti, a ne zažmiriti i povjerovati u snove. Još sam bio u kolijevci a oko mene je tutnjila pjesma tada još živom narodnom vođi. Govorila je ono isto što su nakon toga govorile sve pjesme koje su slavile brojne narodne vođe kao ljude koji su garancija narodne slobode, jer dok se takav čovjek „ovom zemljom kreće / narod nikom robovati neće“. Takve pjesme i njima adekvatni mitinzi stoje iza mene, stoje ispred mene. Oni me bolje od ičega upozoravaju da budem oprezan i da ne odustajem od spoznaje koja je bolna ali istinita: nijedan narod nije samo žarište kulture i ljepote, svaki je narod uza sav svoj stvara­lački duh istodobno i samoživa zvijer koja urla, napada, razara, ubija, pali i uništava. Kakvu strašnu misao izričem kada kažem da su nacije genocidni (kolektivni) individuumi i da nema nacije koja i taj duh u sebi ne sadržava. Neka se nijedan narod na svijetu ne udari prerano u prsa i kaže da on nije genocidni narod: ako to doista dosada nije bio, razlog je samo u tome što nije imao prilike to biti i postati. Ako je ova „teorija“ točna, tada je svijest o tom zločinačkom (potencijalnom i stvarnom) biću preduvjet nacionalne svijesti i istinske samospoznaje. To drugim riječima znači da se nacija približava svojoj zrelosti i samosvijesti jedino ako se usudi vidjeti cjelinu svoje povijesti i preuzeti tu cjelinu na svoja leđa, a ne samo one svijetle trenutke u kojima je trijumfirala dobrota. Nema ništa teže, nema ništa plemenitije nego razarati u sebi idilu svoje „narodne povjesnice“ i gledati hrabro u sve što se zbilo, pokušati razumjeti. Površni suci tu su najopasniji učitelji.

Nijemac koji sebe identificira s malobrojnom antinacističkom emigraci­jom a odbija da sebe vidi u Hitleru neće nikada shvatiti što se to s njegovim velikim narodom dogodilo u onom petnaestogodišnjem ludilu. Još gore: naci­zam će ostati latentan i skriven u njegovom duhu; bahatost se može javiti sutra. Židov, koji živi jedino s onim kosturima iz Auschwitza a nikada ne patrolira tenkom po Cisjordaniji, ne zna i ne želi znati da nema naroda koji bi bio samo žrtveno janje i ništa drugo. Još gore: on svoje patroliranje po Cisjordaniji može opravdavati onim kosturima iz Auschwitza i tako počiniti smrtni grijeh oholosti. Hrvat koji ponosno maše svojom Komunističkom par­tijom Hrvatske što je počela (i dobila) borbu protiv Nezavisne Države Hrvat­ske, a ne vidi da je i Pavelić bio Hrvat, rođen iz hrvatske povijesti, iz njedara hrvatskog naroda, taj će Hrvat steći legitimaciju antifašista i pravednika koja će mu služiti kao propusnica u sukobu s drugim pravednicima, ali mu neće služiti kao lampaš u traganju po tamnoj strani svog duha. Još gore: on će misliti da je jednom zauvijek iščupao zlo iz svog bića i time će upasti u naj­veću nesreću koja mu se mogla dogoditi a zove se pravedničko sljepilo.

Naša je pozicija suprotna tom sljepilu. Ona odbija manihejsku antitezu pa ja ne kažem: Ja nisam Pavelić, niti kažem: Ja jesam Pavelić, nego kažem: Ja nisam Pavelić, premda to dijelom i jesam. Mi bismo, dakako, najradije po­stali ona živa Ivšićeva voda

„sama
              u šutnji
              sa žalosnim šljunkom
voda
                   tihim odlaskom
                   valova
[....] do blage tame
                   školjeva.“^[1]

koja je toliko smetala endehaškim glavešinama da su je zabranili zajedno s njezinim Narcisom. Nama ta sreća nije dana pa ne trajemo u šutnji sa žalosnim šljunkom, nego trajemo u dijalogu s onima koji su svojim glomaz­nim stopalima gazili po vodi i punili je krvlju. Mi ne odbacujemo njihov grijeh kao nešto što nam je potpuno strano, nego ga preuzimamo na sebe da bismo ga temeljitije spoznali i radikalno savladali.

Nemojte se diviti našoj velikodušnosti, jer mi ne znamo da li je to veliko­dušnost ili sebičnost. Znamo jedino da bez takvog odnosa prema zlu ono raste, a mi bivamo sve manji. Naš je odnos prema Paveliću i Endehaziji sličan odnosu što smo ga imali prema totalitarnoj staljinističkoj svijesti. Sastoji se od dvostruke negacije.

Prvo. Ustaštvo negiramo i kao ideologiju, i kao pokret, i kao državu jer je ono na suprotnoj strani od svega onoga što smatramo vrijednim i dostojnim hrvatskog naroda. Ono je pogazilo osnovna načela liberalne demokracije - od poštivanja ljudske ličnosti preko priznanja jednakosti svih naroda do afirmiranja slobode kao temelja društva. Ta je varijanta esencijalizma obogotvorila Narod i postala kobna u času kad se hrvatski narod našao suočen s okupacijom koju su mu željeli predstaviti kao oslobođenje. Sve krvave posljedice što su proizašle iz „Ustaških načela“ mogu se mjeriti s najvećim zločinima u povijesti ljudskog roda. S tim teoretskim i praktičnim esencijalizmom mi nemamo i ne želimo imati ništa zajedničko.

Zaključimo da je naša prva i osnovna negacija direktna ili eksteriorna negacija jer mi sebe u njoj postavljamo kao antitezu ustaštva.

Drugo. Udaljivši ustaštvo od nas kao nešto što je izvan nas, mi ne genera­liziramo eksteriornu negaciju i ne kažemo da smo mi hrvatski narod, a da Pavelić to nije. Upravo nas ovo ustručavanje od generalizacije primorava na jednu dublju negaciju, onu koju zovemo radikalna ili interiorna negacija. Ako nismo samo mi hrvatski narod, nego je to i Pavelić, tada to znači da smo dio jedne cjeline u kojem je zlo-zvano-Pavelić stvarno i moguće. Vidimo u kakav nas ponor vodi odustajanje od čiste antiteze. Zlo, koje smo eksteriorno negirali, postaje implicitno dijelom našeg bića jer smo i mi i ono dijelovi jednog jedinstvenog organizma, hrvatskog naroda. Da bih se toga zla doista oslobodio, ja moram ući u njega, osluškivati sve njegove glasove, saživjeti se s njegovim karakterom, razumjeti odakle je došlo i kakva mu je snaga. Još gore, moram prihvatiti ono najgore: to je zlo dio mog bića, ja sam i Pavelić, i Pavelić je hrvatstvo. Kao što rekoh, nisam siguran da li je to velikodušnost ili sebičnost: mi velikodušno preuzimamo tuđi grijeh, ali zato da bismo sebe očuvali. Jedno je izvan sumnje. Čim je čovjek pristao na ovakvu temeljitu samozataju (na interiornu negaciju) podredivši sebe cjelini svog nacionalnog bića, on je pristao na svoju nesreću, izgubio nevinost i prostodušnost. Više nikada neće vidjeti ni sebe ni svoj narod isključivo u slavi lipanjskih kresova. Zlo je postalo sastavnim dijelom nacionalne sudbine, lipanjski kresovi se gase da bi ustupili mjesto tjeskobi.

Spajanje eksteriorne i interiorne negacije jest spajanje gordosti i skrom­nosti. Mi ne znamo kako da izađemo iz te kontradikcije jer iz nje ne želimo izaći. Ona je naša metoda, s njom smo bez krivnje krivi, gledamo povijest izvana i iznutra. To je naš stav u odnosu na sva endehaška zbivanja pa tako i u odnosu na ono što se o Krleži za NDH pisalo. Krležologija je područje na kojem će samo indirektno doći do izražaja naš pokušaj interiornog razumije­vanja i savladavanja ustaškog esencijalizma, jer je literatura o Krleži samo mali segment endehaške kulturne stvarnosti. Ipak, tu i tamo čitalac će se začuditi nad našom „širokogrudnošću“ koja mu se čak može učiniti kao nekakav prvi korak prema opravdavanju za koje nema opravdanja. Neka zna da je „širokogrudnost“ dio naše metode: probijamo se do zla da bismo ga shvatili, savladali i njime se „okoristili“. Da ovo „iskorištavanje“ čitalac ne bi pogrešno razumio, dodat ću nekoliko misli (pa makar i pod cijenu ponavlja­nja) koje će detaljnije obrazložiti srž naše metode.

Prvo. Mi zapravo ne činimo ništa drugo nego primjenjujemo na hrvatstvo staru izreku „Homo sum, nihil humani a me alienum puto“ (Čovjek sam i držim da mi nije tuđe ništa što je ljudsko). U krajnjoj konzekvenciji to znači: Hrvat sam i nije mi tuđe ništa što je hrvatsko, odnosno: Sve što su Hrvati učinili, ja sam učinio. Drugim riječima, naša nam metoda omogućuje da ljudsko/hrvatsko zlo smatramo svojim zlom. Ona na taj način razbija oklop što se nalazi oko zla i koji nas obično sprečava da ga dobro vidimo jer zlo ne doživljujemo kao naše zlo.

Drugo. Poput svakog čovjeka, i svaki narod hoda rubom dobra i zla. Korak lijevo ili desno nije njegova cjelina. Cjelina je onaj nevidljivi rub u kojem se zlo može pretvoriti u dobro: nevina krv nas upozorava da smo mi (ili jedan dio našeg nacionalnog tijela) njezini začetnici. Izbacimo li zlo iz sebe pomoću komotnog izgovora da ga nismo mi počinili jer smo se protiv njega borili, tada će nam se zlo trostruko vratiti: ono je ostalo u nama (u našem narodnom biću), skriveno, tamno, lukavo, teško, čeka svoj čas. Svaki narod, pa tako i hrvatski narod može pobjeđivati svoje zlo jedino ako ima hrabrosti da ga prizna i usvoji. Tek su tada stvoreni uvjeti za istinski uspon: radikalna negacija pretpostavlja usvajanje nacionalnog totaliteta kao jedine osnove nacionalnog bića.

Treće. Veličina zločina može biti direktno proporcionalna veličini kajanja odnosno negiranja onoga što je učinjeno. Što je počinjeni zločin teži, to i pročišćenje duha može biti temeljitije. Nije Švicarska slučajno zemlja smije­ška, plitke i dosadne operete. Naravno, nije riječ ni o kakvom automatizmu. Savjest nije neminovno vezana sa zločinom jer zločin može trajati i bez svije­sti o sebi. Ipak, sitni kradljivci (a pogotovo štediše u solidnim bankama) mogu stoljećima živjeti bez ikakva osjećaja krivnje. Kada su ti ruke krvave i krv se pojavljuje na njima iznenada (dok u snu i javi grliš svoju djecu), tada imaš samo dva izlaza: ili potpuno ogreznuti u krvi (tražeći Svrhu koja će je opravdati) ili okajati grijeh do kraja pa ako je potrebno i svojom smrću. Najzloglasniji ustaški časnici su to dobro znali. „Sentimentalni odgoj“ njiho­vih momaka sastojao se u tome da tu momčad uvuku u krvavi zločin a zatim joj pokažu da izlaza nema, odnosno da je život u krvi jedini izlaz. Mali zločin ponajčešće favorizira konfuziju i omogućuje kompromise, veliki zločin traži veliku gestu i jasan izbor u alternativi. Totalitarna (esencijalistička) svijest latentno živi u svakom narodu, ali je posthitlerovski Nijemac bolje oboružan protiv njezine napasti nego postpetenistički Francuz. Kao da su zločin i spas proporcionalni jedan drugome te nam se horizonti spasa otvaraju tek onda kad smo spoznali dubinu vlastitog zločina. Jedno je sigurno: naše mržnje (koje su izvor zločina) možemo obuzdati samo ako smo uspjeli da ih temeljito spoznamo. Pavelić nam pomaže da vidimo do kakvih monstruoznih poslje­dica može dovesti mržnja prema Drugom. Asimilirajući Pavelića u naše naci­onalno biće mi stvaramo preduvjete za liječenje naših nacionalnih mržnji koje su u svakom narodu tamne, otporne i žilave. Tek se u interiornoj negaciji (Ja sam i Pavelić) meni otvara ona jednostavna i očevidna formula koja kaže da je razmak od nacionalne mržnje do kame manji od jednog milimetra. Interiorna negacija nije luksuz nego teško stečen privilegij koji nas jedini može uputiti da ne isključimo našu antitezu iz našeg nacionalnog bića, nego da je, suprotno, usvojimo kao dio nas samih, onaj dio koji će nam pomoći u kreta­nju prema sebi ili, barem, koji će nas uputiti k traženju čistoće.

Da zaključim. Spajanje eksteriorne i interiorne negacije nije samo spaja­nje gordosti i skromnosti nego i isprepletanje nesmiljene osude s blagim smilovanjem: i krvnici su žrtve, i ja sam krvnik. Mi smo namjerno kontradik­torni jer znamo da su Zlo i Dobro ljudske kategorije, dakle krhke i vremen­ske, a da je apsolutna egzistencija ili predadamovsko (predsokratovsko) vri­jeme ona istina koju smo izgubili i za kojom uzalud lutamo u svom moralnom paralelogramu.

Nakon svega što je rečeno najgore bi bilo kada bi čitalac pomislio da između ustaštva i staljinizma povlačimo znak jednakosti. Zbog toga ističem da ovog znaka nema i da postoje razlike između ta dva oblika vlasti u kojima je hrvatski narod živio tijekom punih deset godina. U čemu su razlike, otkrit će komparativne studije kojih još uvijek, nažalost, nema. Za našu je raspravu važno da znamo da i jedan i drugi oblik smatramo eksteriorizacijom (aktualizacijom) esencijalizma jer se i jedan i drugi oblik zasnivaju na Ideji (esenciji) kao temelju „pravednog života“. I u jednom i u drugom obliku vladao je sistem ideološke netolerancije. I na jednoj i na drugoj strani se javila duhovna isključivost jer je ona samo logična posljedica principa koji proglašava da je esencija ona vrijednost kojoj treba podrediti sve, pa i kulturu. I u ustaštvu i u staljinizmu nalazimo ideokraciju kao dominantu cjelokupnog kulturnog i umjetničkog života: vlast je nastojala svesti raznolikost duha na jedan jedini zajednički nazivnik. Ovaj se ideološki totalitarizam morao sukobiti s duhov­nim i kulturnim pluralizmom koji nikada ne umire a najmanje onda kad ideokrati misle da su pobijedili.

Međutim, brojne sličnosti između ovih dviju ideokracija nisu dovoljne da povučemo znak jednakosti i da kažemo da su one samo dvije varijante jednog te istog duha. Istina je da često dolazimo u iskušenje da taj znak jednakosti postavimo. To nam se najčešće događa kada čitamo „direktivne“ članke ili govore u partijskim glasilima, kakvo je na jednoj strani bila „Spremnost“ (1942-1945), a na drugoj „Naprijed“ (1942-1954). Izdvojimo li osnovne ter­mine - Narod, Ustaštvo vs Proletarijat, Partija - pustimo li ih da se među­sobno zamjenjuju (naravno, s onom „svitom“ potkategorija koje ih slijede) i omogućimo li im slobodnu ideološku igru, tada bismo, nerijetko, mogli prenijeti članak iz „Spremnosti“ u „Naprijed“ i obratno: pred nama je ista križaljka u kojoj se jedino mijenjaju ključne riječi.

Ovom privlačnom iskušenju ne smijemo popustiti jer sličnosti između tih dviju ideokracija ipak nisu tako velike da bismo smjeli zanemariti njihove razlike. Obje ideokracije jesu rezultat iste arhetipske strukture (esencijalizma), one jesu prožete jednom te istom (totalitarnom) logikom, one nisu istog sadržaja (Narod/Proletarijat), one nisu istih oscilacija (od bahatosti prema uvjeravanju vs od uvjeravanja prema bahatosti), one nisu istog inten­ziteta (emocionalnost vs racionalnost), one nisu iste širine (hrvatstvo vs inter­nacionalizam), one ne djeluju u istim povijesnim uvjetima (rat vs pretežno poratno doba) itd. Prigovorit ćete da je ono u čemu one nisu jednake spo­redno, a da je ono u čemu one jesu jednake bitno. Imate pravo, ali to vas ne ovlašćuje da govorite o istovjetnosti jer se strukturalni identitet nije u oba slučaja jednako realizirao: arhetipska struktura (esencijalizam/totalitarizam) jest osnova obih ideokracija, ali one ne djeluju na isti način, ne misle u istim pojmovima i ne služe se istim mjerama. Razlike u identitetu su ipak takve da one ne mogu biti u njemu ukinute. To je osnovni stav od kojeg polazimo u istraživanje onoga što je o Krleži pisano za ovih deset godina.

Taj će nas stav primorati da o ovim ideološkim diktaturama progovorimo nešto detaljnije kad budemo istraživali kako je funkcionirala literatura o Kr­leži u modelima partijnosti tih dviju diktatura. Zasada ćemo se ograničiti na ono što možemo nazvati sukobom između ideokracije i intelektualnog kor­pusa neke zajednice.

Ovaj sukob nije od jučer, nego traje od početka ljudske povijesti: politički je korpus oduvijek nastojao savladati i sebi podrediti cjelinu društva, pa, dakle, i njegovu duhovnu sferu. Nijedna politička snaga u tome nije potpuno uspjela, jer je spiritualnost takav organizam koji može preživjeti i najteže napade te živjeti čak i onda kada se čini da je mrtav. Postoje i postojala su, dakako, politička uređenja u kojima vlast ne teži i nije težila podjarmljivanju kulture svojim interesima nego se zadovoljavala i zadovoljava se vrlo ograničenim upletanjem u intelektualnu sferu. Ne postoji nikada potpuno odvaja­nje političke vlasti od moćne sile zvane kultura, jer kultura to ne bi dopustila kada bi, kojim slučajem, politički korpus na to odvajanje i pristao. Između ta dva korpusa postoje tisuće nevidljivih veza, ali ni jedan ni drugi nikada nije samo u defenzivi nego je uvijek i u ofenzivi pa želi ugroziti autonomiju svog „neprijatelja“. Ovaj odnos interferencije možemo prikazati ovim ideogramom/dijagramom:

Ovaj je odnos „ravnoteže u interferiranju“ ozbiljno ugrožen onda kada neki politički korpus želi zavladati cjelinom intelektualnog korpusa pa sebe identificira s njime. Njegova se vladavina tada nužno pretvara u ideokraciju koja maksimalno smanjuje prostor duhovnosti/kulture jer joj se krajnji cilj sastoji u asimiliranju cijelog intelektualnog korpusa.

Ovom je krajnjem cilju težila i ustaška i staljinistička ideokracija, što je za nas najbolji dokaz da su i jedna i druga rođene u radikalnom esencijalizmu: jedna je sve podredila Narodu, druga Proletarijatu. Obje su doživjele težak poraz. Za to postoje brojni razlozi a jedan od glavnih je u tome što su obje precijenile svoje snage a potcijenile snagu „protivnika“. Obje ideokracije imaju isti izvor i istu stratešku namjeru

- pronašle su Rješenje koje žele nametnuti kulturi te optimalno smanjiti njezinu raznolikost u kojoj svako        (totalitarno) Rješenje nužno biva relativizirano -

ali nemaju i istu moć, istu taktiku, istu upornost, istu samouvjerenost, isto vrijeme. Vrijeme kojim raspolažu jest upravo onaj faktor koji ih je prisilio da čine razne „prepade“ i da se odlučuju na takve „ponude“ na koje inače ne bi nikada pristale.

Ustaški ideokratski organizam vrlo je brzo uočio prazninu i uskoću svoje (nerazrađene) ideologije pa je želio ustaštvo identificirati sa svim što se u hr­vatskoj kulturi zbiva. Ovo je ideološko raspršivanje - ili trpanje svega i sva­čega pod kapu hrvatstva - kultura odmah iskoristila te maksimalno proširila svoju autonomiju. Gubljenje kontrole nad kulturom osobito se jako osjetilo poslije odlučne vojne prekretnice (zima 1942/43) kada je ustaškom politič­kom vodstvu i njegovoj ideološkoj inteligenciji ostala kao jedino rješenje varijanta Goebbelsove teze: Hrvati na okup u borbi za obranu Evrope i Kul­ture protiv demokratske truleži i komunističkog barbarstva. Ustaška ideokracija je bila stalno u zaostatku. Još se nije ni konstituirala a već je morala pregristi ono što je tvrdila te pozvati na „nacionalnu suradnju“ i masone poput Mirka Deanovića, Antuna Barca i Josipa Horvata koje je prvo osudila na logor i šutnju. Uskoro će se u tom „okupljanju“ naći i takvi logoraši kakav je bio Ante Ciliga. Što je ishod rata bio jasniji, to je ustaška ideokracija sve vidljivije gubila kompas, da bi na kraju krajeva pristala na sve kompromise s kulturom, samo da bi je, makar prividno, vezala u svoja kola: trebalo je stvoriti dojam da cijela hrvatska kultura kreće za Pavelićem baš kao što se nastojao stvoriti dojam da prema Dravogradu ne ide samo Pavelić nego cijeli hrvatski narod.

Staljinistička ideokracija ima sasvim drukčiju razvojnu liniju. Za vrijeme rata i u prvoj poratnoj godini ona djeluje više „ispod žita“ nego otvoreno. Priprema teren za svoju diktaturu (koju faktički već ima, ali je pravno još nije provela). Ideokracija je prividno dala kulturi široko područje, ali joj je i jasno naznačila granice: „Smrt fašizmu - Sloboda narodu!“. Kada je politička vlast (tijekom 1946) bila potpuno osvojena, „Narod“ (već otprije dosta reduciran) sužava se još više i dobiva ono određenje koje mu je naznačila partijska ideologija: teza o partijnosti umjetnosti, glorificiranje socijalističkog re­alizma. Intelektualni korpus uvlači glavu u ramena, pribire snage i čeka bolja vremena, dok na „poprištu“ ostaju samo oni koji su ili prkosili ili prihvatili kompromis. Ideokracija misli da je savladala kulturu i da pred sobom ima neograničeno vrijeme za utemeljivanje i razrađivanje svojih osnovnih ideolo­ških teza. Kulminacija tog „utemeljivanja“ i „razrađivanja“ postignuta je na Petom kongresu KPJ (1948) koji je zapravo bio labuđi pjev staljinizma. Na­redne tri godine staljinistička ideokracija polako ustupa osvojeni teren, širi pojam partijnosti, da bi ga 1952. praktički napustila. Poslije toga više ne traje sukob kulture sa staljinističkom ideokracijom jer je došlo do dekadanse te ideokracije koja će se napokon raspršiti u političkom pragmatizmu u kojem više nije bilo nikakve ideje nego samo konkretnih zabrana kojima se nasto­jalo ograničiti napredovanje kulture prema njezinoj autonomiji.

Kritička literatura o Miroslavu Krleži dijeli sudbinu intelektualnog kor­pusa pa se punih deset godina razvija unutar ideološke diktature: u doba ustaške ideokracije moralo se isticati hrvatstvo Krležine literature, u doba staljinističke ideokracije naglašavao se njezin „kritički realizam“ i ideološki angažman. To ne znači da je o Krleži pisano samo na taj način. To znači da su time bile postavljene granice preko kojih se vrlo teško prelazilo. Bez obzira na velike razlike u karakteru i povijesti ovih dviju ideokracija, njihov je osnovni princip identičan: one počivaju na esencijalističkoj arhetipskoj struk­turi u kojoj vlada primat ideje nad slobodom, esencije nad egzistencijom. Zbog toga su te ideokracije svojim temeljnim kategorijama (Narod, Ustaštvo vs Proletarijat, Partija) naznačile okvir unutar kojeg se kritička misao smjela i mogla kretati. Poput cijelog intelektualnog korpusa i literatura o Krleži pokorila se ovim ideološkim modelima, ali na način kako se kultura poko­rava: održati se, oduprijeti se, pobijediti.

^[1] Radovan Ivšić. Narcis. - U zbirci Crno, izdanje Libera, Zagreb, 1974, str. 110-111.