Ivan Lovrenović

In memoriam: Admiral Mahić (1948 – 2015)

Čini se da je pjesnik Amir Brka, kad je onomad rekao da sada umiru oni koji su mislili da su preživjeli rat, nesumnjivo bio u pravu. Tako je 19. septembra 2015. godine u Sarajevu preminuo Amirov kolega Admiral Mahić, ne navršivši sedmu deceniju života. Mahić je, doduše, živio vrlo intenzivno, trošio se nemilice kao boem, putnik i euforični prijatelj ljudi, koji je za sebe napisao da „radi i živi u Poeziji“. Isto tako mogao je reći, a posigurno je sa istim patosom i govorio, da pjeva i prebiva u carstvu Ljubavi. Uostalom, debitovao je poetskom zbirkom pod naslovom Ljubavna inspiracija, 1977. godine. No Poezija je ona jezička i duhovna sila, ona vrijednost koja nas nadživljava. I Poezija je odavno postala Mahićeva ne samo simbolička adresa. Umjesto stvarne zemlje, koju je takođe volio, imao je Poeziju kao svoju obećanu zemlju od koje zauzvrat nije tražio ništa, da bi joj s ljubavničkom strašću služio i dao sve.

Suprotno zloduhu svog vremena, Admiral Mahić se iskreno, donkihotski, uživljavao i u ulogu pjesnika kao glasnogovornika bratstva među ljudima i narodima. Ideologija mržnje, kojoj su podlijegali i pojedinci iz književne i umjetničke branše, nije Admirala ni okrznula.

Ja sam ga često, šale radi, oslovljavao imenom Kontra-Admiral.

Admiral se u društvu ponašao nekonvencionalno, srdačno. A kad bi popio koju više, grlio se sa cijelim svijetom.

Mahić je rođen 19. januara 1948. u Banjaluci, gradu kojem je posvetio najmanje jednu i to dugačku, vrlo ponesenu pjesmu. Mnogo je i drugih mjesta na mapi njegove poezije, u čijem središtu stoji Sarajevo; mnogo ličnosti iz svijeta kulture i umjetnosti s kojima je dolazio u dodir i posvećivao im, ushićen, svoje stihove.

U njegovoj biografiji stoji da je završio tehničku školu, da je prekinuo studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio kao mornar, ribar, konobar, poštar, radiospiker i novinar... Nije ga držalo nijedno zanimanje osim onog slobodnog, pjesničkog, od kojeg se nije moglo živjeti, ali se s njim moglo snivati, voljeti, putovati... Malo li je?

Za one koji to ne znaju valja ovdje reći: sve Mahićeve – često odveć „razbarušene“ -  pjesničke rukopise kritički je iščitavao i redigovao književnik i profesor Marko Vešović, koji je za pjesnika očito, a može se reći i s razlogom, bio vrhovni autoritet u svijetu pjesničke umjetnosti. Mahićev poetski opus posigurno bi izgledao nešto drugačije, i dosta ranjivije, da nije imao ovakvog učitelja i prijatelja.

Godine 2013. Admiral me zamolio da mu napišem recenziju rukopisne poetske zbirke pod naslovom Bacač pjesama. Nisam mogao da ga odbijem, kao što to nisam mogao ni jednom davno, recenzirajući rukopis jedne od njegovih ranih knjiga. Pretpostavljam da je Bacač pjesama negdje objavljen, ali ja knjigu nisam ni dobio ni vidio. Stoga ovaj zapis nastavljam tekstom te recenzije, tim prije što sam u njemu sažeo svoje osnovne utiske o Mahiću kao pjesniku.

Recenzija zbirke Bacač pjesama

Sarajevski poeta Admiral Mahić predstavlja neku vrstu dobroćudno provokativne, nekonvencionalne, gotovo incidentne pojave na domaćoj književnoj sceni. Živeći kao jedan od posljednjih primjeraka izumirućeg boemskog i romantičarskog soja ljudi, Mahić ne napušta svoj sanjarsko-utopijski „put do Dobrote“ na kojem, po vlastitom priznanju, „mahne krilima i ode tamo kamo pjesma leti“. Na tom putu, na kojem je nastala i ova knjiga njegovih izabranih i novih stihova, on sebe naziva „bacačem pjesama“, svakako u protivstavu spram svih ratobornih „bacača plamena“.  A Mahićeva pjesma, kao i njegova poletna mašta, zaista se glavačke baca u svijet, izliva se bujno i nekontrolisano poput vulkanske lave. Stoga je rijetko „cela lepa“, ali se za svoje prekršaje poetičkih pravila iskupljuje čudesnim otkrićima i nadrealnim prizorima, „bljeskovima nadzemaljske zbilje“. Mahić je zavjeren tim bljeskovima kao signalima obećane besmrtnosti duše, besmrtnosti ljubavi i ljepote. To je ono što spasava (ili pruža bar iluziju spasenja) od bola, rutine i praznine svakodnevnog življenja, od mračnih, depresivnih raspoloženja. Za pjesnika je nadasve spasonosna ljubav, otuda je ona najčešći motiv njegovih stihova, blaženo stanje duše koje on neprestano patetično priziva i proslavlja. U potrazi za ljubavnom srećom i ljepotom, pjesnik se na zemlji osjeća „kao da sam ovdje na proputovanju do neke svečanosti.“ A male svečanosti same poezije i neobuzdane poetske imaginacije Mahić priređuje svom čitaocu mnogim stihovima ove knjige, ponekad i onda kad mu je jezik napučen „nadrealnim“ hirovima mašte i slobodnim asociranjem posve različitih i razdaljenih stvari i pojava. Jer to je područje divlje pjesničke slobode koje Mahić ne želi da se liši, tim prije što mu je sloboda u realnom životu i postojećim društvenim okolnostima više iluzija nego stvarnost.