Ivan Lovrenović

Stjepan Sirovina rođen je u Kotor Varošu godine 1978. Školovao se u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Münchenu, kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Evropu u Bavarskoj državnoj biblioteci.

Ovaj izbor pjesama je iz neobjavljene zbirke Zastava na tiramolu.

uspavanka za moju majku

na autobusnom stajalištu pored nje
kao u sjeni srednjoeuropske katedrale
veličanstvene i vječne
iako joj jedva trideset
još s ničim poljuljanom vjerom
da je oko tebe sve dobro
kakvu mogu imati samo djeca

onda na bulevaru, pored džamije
u mimoilasku s ljudima kojima se
smješiš i u kojima ne vidiš prijetnju
i okolo parka kakav više nigdje nisi
i nećeš vidjeti jer drugdje u parkovima
ne rastu trešnje, sve do pijace s tezgama
na kojima obavezno stoji tačna vaga
gdje ti kupuje marelice i breskve
jer si bio dobar i jer njih najviše voliš
dok se ti držiš se za njenu suknju
što miriše na njemačko privredno čudo

pa u robnoj kući gdje gleda
nove štofove
dok ti gledaš pokretne stepenice
na koje bi se rado popeo, ali te strah
jer vjeruješ da voze sve do neba
iako voze samo do odjela s muškom trikotažom

i napokon u crkvi marije zvijezde gdje prvi put
čuješ orgulje i vidiš oslikane zidove
čvrsto joj stišćeš ruku jer ti se od toliko ljepote
vrti u glavi kao mladom bachu dok prvi puta
sluša slavnog buxtehudea

na povratku kući
u autobusu što preko rupa u asfaltu
preskače kao supermario
tebi je muka
ona ti stavlja ruku na čelo
i ti zatvoriš oči i više ih nikad
ne želiš otvoriti jer te strah
da sve to ne nestane

ljeto 95.

na vaniliju i čokoladu mirisalo je to ljeto 95.
posvuda su se vijorile zastave
i rodoljublje je tutnjalo iz kafića i automobila
ali vijesti sa ratišta i televizijske slike
s nepreglednom kolonom prenatrpanih traktora tih dana do tebe nisu dopirale
pa nisi bio među onima što su već
najranijom zorom sjedali na vlak slobode
i hrlili spašavati nečiji svadbeni porculan
i bijelu tehniku iz netom zapaljenih kuća
nego, zaljubivši se po prvi put u životu
s malim portabl frižiderom u rukama
po usijanom šljunku plaže poput raka
gazio za njom koja je znala ljepše od ikoga
izgovarati eis, lody, zmrzlina
i čije su usne svake večeri imale drugi okus
i uživao gledajući te ruke što su se
polagano zavlačile u taj frižider
i poslije pod tvoju majicu
pa ti milovale ožiljke koje ćeš tek zadobiti
jer rat je možda i bio završen
ali je završavalo i ljeto

i njezine su se usne topile na suncu
kao i tvoja ljubav
cureći polako preko rubova korneta
slankastim kapljicama

tunel

u našoj se zemlji uvijek živjelo u mraku
b. maruna

dok se vozimo
kroz tunel
svetog gotharda
svjetlo nikako
da se pojavi
i meni se na
trenutak učini
da čitav svoj
život samo sanjam
i da nikad nikud
nisam ni pošao

o ustrajnosti

 (umjesto isprike)

čujem li riječ ustrajnost
moram pomisliti na nju
koja je mannove romane zaista
čitala do posljednje stranice
i ostajala uza me
unatoč svemu

ovako je govorio fra zvonko b.

sve češće
gledajući svoju vrstu
mislim se:
da sam ja bog
bio bih isti kao i on
ako ne i gori

pjesma o kraju svijeta

mjesto na kojem ćeš provesti noć:
u lijep i moderan hotel pretvoren
gotovo pet stotina godina star samostan
čijih ćelija zidovi još dobro pamte
sve što su slušali i gledali tolike godine
skrušeno izgovarane molitve, pokajanja
i ono što se radije prešućivalo: grijehe
propusta, nepoćudne snove, teret sumnje
koja je značila i nevjeru, dok se kraj svijeta
neumitno bližio, nigdje to nije moglo biti
jasnije nego ovdje gdje je svijet stoljećima
doista i završavao, a počinjao bezdan oceana
u koji si mogao nagaziti nogom ili se u zanosu
survati poput sotone, prvi su moreplovci shodno
tome bili i prvi kozmonauti, a put u indiju put
prema nebu samo što su zvijezde ostajale jednako
daleko, a tako i odgovor na pitanje o prapočelu
svega, jasno ti je to i samom dok zaludu naprežeš
svoja čula, osluškuješ, sve što vidiš je mrak i sve
što čuješ šušanj oceana pomiješan s udarcima
prsta po pisaćoj mašini dok negdje u mraku
nastaje pjesma, testament ili pismo samubojice

conditio humana

rat nije počeo prvim bačenim
kamenom, prvim kuršumom, prvom
krvlju zalijepljenom za pločnik
ni kada su gnijezda i kuće, prazna
od ljudi i ptica, od cvijeća i snova
udomile mrak i studen

stvoren šestoga dana, on traje
kao rok na vojničkoj konzervi on traje
i tako će biti i kada izbrojimo sve mrtve,
sahranimo ih u muzeje, epove i povijest

na ovo tle jednom bačeno
sjeme zla rađa sedmerostruko

sicut erat in principio,
et nunc,
et semper,
et in saecula saeculorum