Ivan Lovrenović

U novom broju časopisa Historijski pogledi (13/2025) Centra za istraživanje moderne i savremene historije u Tuzli objavljen je vrlo instruktivan članak prof. dr. Ivora Altarasa Pende, predavača na međunarodnom sveučilištu Libertas u Zagrebu, o značenju i upotrebi izraza „prava strana povijesti“. Ovdje donosim sažetak i zaključak, a cijeli članak može se preuzeti na linku: https://pogledi.cimoshis.org/wp-content/uploads/2025/06/15.-Ivor-Altras-Penda-305-328.pdf. (I. Lovrenović)

Apstrakt: Autor se u ovome radu bavi temom sve češće upotrebe fraze „prava strana povijesti“, koja svoje značenje poprima ovisno o kontekstu u kojemu se izriče i profilu osoba koje je koriste. Iako spomenuta fraza u svojemu teorijskom smislu ima značajna i vrijedna povijesna, politološka, socijalna, ekonomska i geopolitička konceptualna i metodološka određenja, njezino korištenje u svakodnevnom te naročito dnevnopolitičkom diskursu s jedne je strane iznimno proširilo krug ljudi koji su je počeli upotrebljavati, a s druge strane njezin je sadržaj postao u potpunosti dekonstruiran. Time je ova fraza dobila izniman manipulativni potencijal što dovodi do polarizacije i antagonizma među ljudima i društvima, a svoje negativne reperkusije ima i na globalnu međunarodnu zajednicu. Sve to rezultira time da se onemogućuje daljnji smisleni dijalog među akterima.

U ovome radu se kroz prezentaciju 7 primjera upotrebe fraze „prava strana povijesti“ potvrđuje temeljna hipoteza rada koja kaže da ova slikovita i retorički vrlo moćna stilska figura dovodi do povećanih socijalnih, političkih, geopolitičkih te gospodarskih rizika što ima ozbiljni destruktivni karakter na odnose među sugovornicima bez obzira radi li se o interpersonalnoj, nacionalnoj ili međunarodnoj razini komunikacije.

Opisani primjeri upotrebe navedene fraze dolaze iz dijaloga koji su se u zadnjih tridesetak godina vodili među političkim akterima s područja bivše Jugoslavije, a korišteni su i vrlo recentni primjeri koji imaju širi međunarodni politički te poslovni karakter, a odnose se na vojni sukob u Ukrajini, priznanje Države Palestine kao samostalne države te problem europske autoindustrije koji je rezultat povećane konkurencije u segmentu električnih automobila iz Narodne Republike Kine. Pokazalo se da se upotrebom fraze „prava strana povijesti“ implicitno pretpostavlja moralna superiornost onoga tko tu frazu izgovara, a ona proizlazi iz argumentacije koja se temelji na: generalizacijama, simplifikacijama, dogmatičnosti i stavu o nepogrešivosti, a što sve dovodi do dodatne duboke polarizacije unutar komunikacijskog procesa.

U nastavku rada nastoji se ponuditi odgovor na pitanje zašto se sudionici u komunikacijskom procesu odlučuju na ovakav neadekvatan oblik ophođenja te se nude četiri potencijalne opcije: 1) da oni koji izgovaraju tu frazu nisu svjesni njezinih negativnih konotacija, 2) da su oni koji ju izgovaraju tih negativnih konotacija svjesni, ali istovremeno ne znaju kako drugačije prenijeti svoju poruku, 3) da oni koji koriste takav diskurs to čine u cilju nekog oblika samoporomocije te 4) da oni koji se tako ophode to rade s namjerom da omalovaže svoga sugovornika.

U tome smislu valja prepoznati da se posljedice takvog neželjenog ponašanja i ophođenja događaju temeljem korištenja navodnog povijesnog argumenta, odnosno upravo pojam povijesti postaje okosnica zloporabe, čega, smatra autor, itekako treba biti svjestan kako bi se to u budućnosti u potpunosti ili barem u što većoj mjeri izbjeglo.

Zaključno, autor iznosi stav da korištenje fraze „prava strana povijesti“ ne spaja, već razdvaja ljude i nacije čime se zaustavlja komunikacijski proces i svaki dijalog, što u suvremeno doba može imati pogubne učinke. Povijest je ipak, smatra autor, zaslužila puno profinjeniji pristup.

Zaključak: Fraza „prava strana povijesti“ u proteklih je tridesetak godina na velika vrata ušla u živote ljudi izloženih povijesnim, političkim i poslovnim temama, bilo da ih one zanimaju profesionalno ili tek na razini građanskog informiranja. Koristi se u brojnim kontekstima i izgovaraju je vrlo različiti profili ljudi. U svijetu intelektualne elite, koja uključuje sveučilišne profesore, uglavnom (ali ne isključivo) društveno-humanističkog usmjerenja, povjesničare, novinare, analitičare i opinion makere šireg spektra, ona predstavlja misaoni izazov, što je rezultiralo time da se i samoj frazi, ali i pripadajućem konceptu mišljenja pristupilo iz sasvim različitih metodoloških okvira. No to nije bila prepreka da se oko njezina značenja razviju čitavi sustavi interpretacije, ovisno o kontekstu u kojemu se koristi, kao i svjetonazoru onih koji nude interpretaciju. U tome smislu postoji iznimno kvalitetna i inspirirajuća literatura, koja frazu kojom se ovdje bavimo čini još zanimljivijom, intrigantnijom i politološki relevantnijom.

Međutim, ovaj je slikoviti izričaj ujedno postao sastavni dio javnoga diskursa koji se koristi u dnevnopolitičke svrhe, što je znatno proširilo krug ljudi koji ga koriste, a koji u pravilu nisu vični razumijevanju svih aspekata značenja i reperkusija korištenja izraza „prava strana povijesti“. To je dovelo do toga da je ova fraza ostala bez svojega temeljnog sadržaja, a i njezin se smisao uvelike promijenio. Postala je sastavni dio jednoobraznog načina mišljenja kojim se iskazuje stav da samo određena skupina ljudi (kojoj, dakako, pripadaju oni koji je izriču) znaju što je istina, razumiju kretanje povijesnih procesa i meritorno prosuđuju što je dobro, a što zlo. Ne samo to nego oni, upravo takvi, znaju da svi ostali ljudi, izvan skupine definirane na njihov način, ne posjeduju sve te spoznaje te su neosporno u krivu. To dovodi do osjećaja moralne superiornosti, čija je direktna posljedica povećana polarizacija i antagonizam između sudionika. Dodatne karakteristike takva načina komuniciranja, koji je moguće prepoznati u stavu da mi jesmo, a drugi nisu na „pravoj strani povijesti“, obuhvaćaju očigledne generalizacije i simplifikacije te prije svega dogmatičnost u mišljenju. Izravan je rezultat svega navedenoga prestanak komunikacije i povećavanje vjerojatnosti za otvoreni sukob među ljudima, zajednicama ili pak među državama svijeta.

Zašto je među ljudima i narodima ovakav oblik komunikacije postao svojevrsna nova norma ponašanja i izričaja? Kao objašnjenje moguće je ponuditi više opcija. Možda oni koji izgovaraju takvu antagonizirajuću frazu nisu svjesni da ima takve učinke. Možda su toga svjesni, ali u svojim rukama nemaju druge instrumente kojima bi se mogli izborili za vlastite stavove i/ili ciljeve. Treća opcija također pretpostavlja da oni koji izgovaraju spomenutu frazu znaju što govore, ali im je fokus primarno na stilskoj figuri, koja nesumnjivo dobro zvuči pa se može dobro marketinški plasirati u cilju pridobivanja ljudi za vlastite ciljeve. I četvrta, vjerojatno najtužnija opcija, jest ta da je upotreba fraze „prava strana povijesti“ i zamišljena s namjerom da izazove konfrontaciju i potencijalno dodatnu eskalaciju sukoba među ljudima i/ili državama.

Današnje vrijeme, nažalost, obiluje međunarodnim sukobima, pa i onima otvoreno vojnim, kao što su rat u Ukrajini ili na Bliskom istoku. Povrh toga, živimo u vrijeme promjene cjelokupne svjetske geopolitičke paradigme te prelazimo s posthladnoratovskoga američkog unilateralizma u svjetski multilateralizam. Povijesno iskustvo uči nas da vrijeme kada jedan hegemon posustaje, a istodobno se pojavljuju takmaci koji bi željeli preuzeti njegovo mjesto, predstavlja znatan dodatni rizik za svjetski mir. U takvim okolnostima nekritički koristiti frazu koja ima retoričku vrijednost, a ujedno i znatan manipulativni i politički nekorektni potencijal s važnom povijesnom konotacijom, znači otvoreno se izlagati dodatnom i sasvim nepotrebnom riziku.