Ivan Lovrenović

Čitam Basaru, Andrićeva lestvica užasa, urnebesno dobra legura svetoga i profanog, visokoga i niskog, ništiteljskoga i posvećujećeg, te nabasam na filipiku adresiranu Grcima, a u njoj na riječi da su današnji Grci „nacija brodovlasnika, suvladžija, gostioničara, turističkih vodiča,  i svirača buzukija, ne filozofa...“ Zazvone mi ove Basarine suvladžije poznatim zvukom, poznatim a, opet, alarmirajućim: to je, a nije to! Što je, onda? Natjera me na potragu po mojim rječnicima, ali u njima suvladžije ne nalazim. Uskoro se pokazuje da ih ni ne mogu naći, jer ih s tom -la- metatezom  nema, ali zato ima: sualdžija, suvaldžija. E, taj oblik već prepoznajem u svome sluhovnom talogu - onome koji leži u dubokome gustom mraku pamćenja neuznemiravan godinama, decenijima, možda bi tamo ostao zauvijek, neoživljen, da ga ovakav neki ubod - hvala Basari - ne iznese na površinu svjesnosti. Sada sam već bliže i značenju, osjećam kako nailazi, dok u unutarnjem uhu čujem kako ta riječ silazi s usta djedovih ili kojega od njegovih ahbaba vršnjaka, zajedno s intonacijom i cijelim značenjskim kontekstom kojemu pripada.    Napokon, evo Škaljića, razgovijetnoga i pouzdanog. U njemu se čita: sualdžija, suvaldžija m (ar.-tur.) - 1. ispitivač, onaj  koji stavlja pitanja. 2. sualdžijama (suvaldžijama) se nazivaju anđeli (meleći) Munkir i Nekir koji, po islamskom vjerovanju, ispituju umrloga u grobu nakon sahrane. Pogledam, zatim, u moga Smailagića (Nerkez Smailagić, Leksikon islama), a tamo krasan članak o Munkiru (u Smailagića: Munker) i Nekiru, dvama anđelima „koji ispituju i, ako je potrebno, kažnjavaju mr­tvog u njegovom grobu. Tom ispitivanju podliježu i nevjernici i vjernici - ispravni kao i griješni. Oni su postavljeni uspravno u svojim grobovima i moraju iznijeti svoje mišljenje u pogledu Islama. Ispravni vjernici odgovaraju da je Islam njihova vjera i da je Muhammed Allahov vjerovjesnik; na to ih anđeli puštaju na miru sve do Sudnjeg dana. Griješnici i nevjernici, s druge strane, neće raspolagati zadovoljavajućim odgovorom. Zbog toga, anđeli će ih udarati svakog pojedinačno, toliko dugo koliko se to Allahu sviđa, a, po nekim autoritetima, sve do Sudnjeg dana, osim petkom.“ Razlaže dalje učeni Smailagić kako se o ovom obliku kažnjavanja mrtvih eksplicitno govori samo u djelima priznate Predaje, gdje se na jednome mjestu precizira da grijeh koji povlači kaznu može biti i to što se rahmetlija „jadao na život“. U Kur'anu, pak, može se naići tek na nekoliko dalekih aluzija (npr.: „A kako će tek biti kad im meleki budu duše uzimali udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim!“ XLVII,27). Ni imena dvojice opakih i prezaposlenih anđela (sigurno i oni jedva čekaju petak!) ne spominju se u Kur'anu, samo u Predaji, i to tek jedanput. Eto, kuda me sve zavodi/odvodi Basara sa svojim suvladžijama! Usput: ne znam je li u njegovome tekstu riječ tek o trivijalnom tipfeleru, pa je -al- postalo -la-, ili se tamo gdje je Basara riječ čuo ona baš tako i izgovara. To ne bi bilo neobično, jer je naš svijet riječi iz islamsko-turskoga vjersko-civilizacijskoga kozmosa preuzimao, usvajao i preinačavao po svome uhu i sluhu, po zakonima i ograničenjima svoga, slavenskog fonetskog i morfološkog sistema, pa su izobličenja bila brojna i raznovrsna. I kod muslimana, a kamoli kod kršćana i hrišćana. Da i ne govorim o tursko-slavenskim slitinama, bezbrojnim kombinacijama u kojima se slavenska (ili koja druga, čak latinska) osnova nadgradi turskim sufiksima -džija, -luk, -ćer, -ile(jle), pa dobijemo sasvim naš, domaći bezobrazluk, naše idiome zorom zôrile, danas dânile, odoše svi kùćile, našega galamdžiju ili bojdžiju (tu silno ekspresivnu riječ moja je baba Marija, koja je imala puno takvih bisera, s dubokom antipatijom koristila za nasilne, kavgi sklone tipove). Negdje sam već zabilježio kako su varcarski kovači, zbrajajući godišnju bilancu zarade na svojim kosama i drugim gvozdenim rukodilima, na dnu cifarske kolone stapali latinsku osnovu i turski sufiks: suma sumajle. Odvele su me suvladžije/suvaldžije još na jednu stranu.  Onu, na koju kad god se zaputim, stari deseterački damar uvijek jednako živne i zaigra. Elem, Škaljić, koji ima sjajnu osobinu svih dobrih rječnika da riječ, kad god može, ilustrira književnim citatom, uz riječ sualdžija, suvaldžija navodi stihove iz čudesne zbirke Koste Hörmanna (Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Zemaljska štamparija 1888). Pjesna je o Aliji Bojičiću i Kostreš harambaši, prvi je mrtav, na boju „poginut“, pa ga stara majka na mezaru doziva (u prekrasnoj slavenskoj antitezi: Zakukala sinja kukavica / u Kunari na visokoj grani... /A to nije kukavica sinja / veće mati Bojičić Alije...), a njezine riječi Škaljić citira:

Jesu li ti šimšir-tahte teške? Je l' se zemlja u oči nasula? Dolaze l' ti surudžije često, surudžije, pa i suvaldžije?

Eh, sad, spomenuti damar tu više ne može stati, traži on svoje, pa se otiskujemo u pjesmu, sada već mimo i bez Škaljića. (Da za one kojima treba objašnjenje ni surudžija ili surugdžija ne ostane bez njega: to je gonič, pratilac menzildžija, „tatara“ koji su nosili poštu na konjima, pa je surudžija jahao za njima i kandžijom pucao njihove konje da brže lete. Dakle, neka vrsta ovozemaljskoga, profanog suvaldžije.) Sin Alija  (to je onaj čuveni Bojičić iz muslimanske krajiške epike, koji na drugome mjestu, na pitanje: „Bojičiću, bojiš li se koga?“, odgovara: „Boga malo, cara baš nimalo, / a vezira k'o dorata moga!“) materi objašnjava kako mu nije dodijalo ništa od onoga što ona pita, nego mu dodijava Kostreš harambaša „od Primorja grada bijeloga“, koji mu „svake hefte dana“ dolazi na mezar, gađa ga „kopljetom“, i zove: „Ustan' gori da se siječemo!“ Kakva luda pjesnička ideja i još luđa slika! Slijedi nešto za što ne možemo znati što je - Bojičićev odgovor  izazivaču, ili odgovor majci, ili tek „unutarnji monolog“, a glasi ovako - jezično, ritamski, književno moćno da moćnije teško može biti:

Mrtve noge hoditi ne mogu, mrtva usta zboriti ne mogu, mrtve ruke ne čine mejdana.

Odveo me je, potom, Kostreš harambaša svojim putovima kojekuda, i do ogromne epske strukture Murata Kurtagića (2168 stihova), ali to je već za drugo i drukčije kazivanje, drukčije putovanje... A Basara? Pa, zasada samo još jednom hvala - i na ovome odvođenju, i na čitalačkom užitku, baš rijetkome!

Ivan Lovrenović

P. s. Kako nam je turćijat duboko pod kožom (jezičnom, a onda i svakom drugom, ako je vjerovati Wittgensteinu da su „granice moga jezika granice moga svijeta“), uvjerim se odmah sutradan po stavljanju ovoga teksta na web. Već sam bio i prestao misliti na nj, ali neki dobri đavolak ne da mira, burgija izdaleka, navodi me na sitno preispitivanje. Tako pomislim: galama, od koje si izveo galamdžiju kao slavensko-tursku slitinu, nije li i sama - turska, iako se u našem jeziku osjeća posve nevino, svojski? I, stvarno, jest! (Vidi u Škaljića, a vidi i u Klaića, novo izdanje Školske knjige, u kojemu etimologiju trucizama tumači prof. dr. Ekrem Čaušević, a to bi - da se izdvoji - mogao biti cijeli novi rječnik turcizama, ili barem sjajna baza za jedan takav.)  Naravno, preinačili smo je metatezom, nije mogla ostati turska ağlama. Pa, kad galamdžiju kao primjer sljubljivanja moram otpisati, evo jednoga drugog -džije, da me iskupi: provodadžija. P. p. s. Opet ne prođe ni dan-dva, stiže elektronska poruka od Basare, via Jergović: suvladžija je grčka riječ, „to je zanatlija koji pravi suvlu, deminutiv - suvlaki, kao što ćevabdžija pravi ćevape“. Ispravku donosim, a draga mi ostaje jezična stranputica po zvučnosti, koja me je od grčkoga/ciparskog roštiljdžije dovela do grobnih meleka-isljednika.