Ivan Lovrenović

Krš, kras, karst – nazivi su za čudo prirode što su ga dinarska geologija i hidrologija tako obilato prosule po dugačkoj longitudinali od Soče do Skadra. Stručnjaci i enciklopedije će vam tumačiti kako je to “reljef s posebnom, pretežno podzemnom cirkulacijom vode u topljivim (vapnenačkim, dolomitnim i sedrenim) stijenama, na kojemu voda, otapajući kalcijev karbonat, stvara škrape, ponikve, polja, a rijeke na tim poljima, uz površinski tok, mogu biti i ponornice”.

Ono što ne piše u priručnicima, znaju putnici, začarani promatrači: nigdje takve magije pejsaža, takvoga metafizičkog  jedinjenja duše i ambijenta, kao u kršu. Fenomenalno nadareni pjesnik Srećko Kosovel (1904 – 1926), jedan od prvaka slovenskoga modernizma, taj osjećaj krasa, pretočio je u jedinstvenu poeziju.

Golema špilja Vjetrenica u Popovu polju, za koju je znao i o njoj pisao još antički Plinije, a o kojoj je Ivo Lučić u naše dane objavio jedinstvenu monografiju Vjetrenica - Pogled u dušu zemlje, veličanstveno je djelo krša. A Popovo!

Noge ovoga izvještača progazile su bezbrojem krških škrapa, ponikvi i polja, upoznao je svako od posebnih, skoro da kažem individualnih, svojstava velikih naših polja od Glamočkoga, Livanjskoga, Duvanjskoga i Kupreškoga do Gatačkoga, ali k Popovu je uvijek ponovo želja vukla. No, nije bila dovoljna sama ona; bio je potreban Ivo Lučić, kurator i fanatik Vjetrenice, dobar prijatelj i dobar čovjek, da se trogodišnje maglovito dogovaranje i priželjkivanje pretvori ovoga ljeta u čin: put pod noge, pa u Popovo! A nije moglo ni bez Mire Petrovića, čiji stihovi imaju istu vrstu mudre lakoće kao i njegova priroda, kao i njegovo upravljanje modrim opel-karavanom.

Kao i svakome velikom cilju, kojemu se hodi s posebnim nadanjem i uzbuđenjem, ni ovomu nije valjalo ići brzo i izravno, nego u etapama, na razgađanje. Na tom putu nije me bilo dugo i odavno; toliko odavno, kao da je netko drugi u meni tuda prolazio... Dakle: dobacit ćemo do Stoca, ali u njega ulaziti neću, ne u Stolac, samo ćemo se pokloniti na Radimlji. Pokloniti i fotografirati. U svoj canon Josip kao da hoće usrkati svu nekropolu, skupa s morem detalja i mikro-vizura. Snimam i sam, ali nekako s pola volje. Iz zapretanoga sjećanja diže se onaj pohod od prije trideset i pet godina, kada smo uz dobru i krepku lozu zanoćili u malim, gostoljubivim bungalovima uz nekropolu, da bih isprobao i jutarnje i kasno poslijepodnevno sunce na stećcima u objektivima dobrog zenita i bijesne širokoformatne yashice.

Nekadašnja kavana-recepcija je ratna ruševina, i stoji kao strašilo. Maleno je to zdanje, ne bi ga bilo teško ukloniti i barem zaravnati; ovako, izgleda da je ruglo ostavljeno s namjerom da bude ruglo. S one strane ceste, umjesto onoga jednog Raguževa shopinga oko kojega se kulturna javnost zgražala nekoliko godina a on prkosno-vandalski opstao njoj usprkos, sada stoje – još dva-tri takva! U raznim bojama. A odmah iza one divne draperije od čempresa koja odvaja nekropolu od obradive zemlje bijeli se prostački dizajniran spomenik bleiburškim žrtvama, predviđen da bude fontana, ali u njoj kapi vode nema.Po zapuštenu izgledu sudeći, neće je ni biti. Očevidno je bilo važno samo udariti nekakav inat. Toliko o Bleiburgu, njegovim žrtvama i pijetetu spram njih.

K Popovu nećemo “službenom” cestom uz Žegulju na Ljubinje, idemo na desno, starim putem na Poprate i Burmaze, na Hrasno, dok nam se iz daljine primiče i postaje sve bliži obris Žabe planine. Kad se spojimo sa cestom što od Gabele vodi na ove strane ponad Hutova blata, već se sasvim živo prisjećam: sad ćemo saviti naniže prema ubavome, danas sablasno praznome selu Hutovu, udjenivši se u trasu legendarnog i neprežaljenog ćire. Ali i ulazak u Hutovo valja malo odgoditi; prvo cestom prema Neumu idemo do Hadžibegova grada. To je ona hercegovačka povijesna priča, koja ima sve elemente za bravurozan holivudski spektakl.

Hadžibeg bio je brat Alipaše Rizvanbegovića, pa kao i sva dobra braća iz takvih kuća i priča mrzili se kao ljuti dušmani. Hadžibeg je po Istoku učio kojekakve škole, razumio se u poeziju i u astronomiju, ali prvobitna narav vukla je doma: biti svoj na svome, pogotovo kad imaš brata da se s njime kolješ... Tako je on sagradio tabor i kulu taman na putu koji vodi iz Hutova prema moru, a baš u vrijeme kada se u tom najbližem međunarodnom komšiluku krve velike evropske sile: Austrija i Napoleon. Okrutan i krvoločan, a spreman i okretan, Hadžibeg se odmetnuo i zavladao sam. Brata Alipašu, hercegovačkoga “cara”, nije zarezivao nego s njime ratovao, a očijukao s Napoleonovim generalima, čija državna granica (nakon uništenja Dubrovačke Republike i uspostavljanja Ilirskih provincija) prolazi na pola sata hoda od Hadžibegove tvrđave. S neprijateljima, ali i nevinim žrtvama raznih vrsta, obračunavao se zločinački maštovito: katapultirao ih je pomoću mlada i jaka, savijena drveta.

Unutar još držećih zidina tvrđave stoje četiri visoka stuba od nazidana kamena, za koje se pretpostavlja da su držali nekakvu konstrukciju za promatranje zvijezda. Vide se i ostaci ribnjaka u koji su Hadžibegove sluge ozdo s Ponikve, iz Popova polja donosile uvijek svježe ture sitne endemske ribe gaovice, od koje, kažu, na svijetu slađe nije bilo. Općina Neum i selo Hutovo postavili su prije nekoliko godina ploču iznad tamničke jame, koja u inoviranom ideološkom ključu tumači Hadžibegovu tiraniju i njezine žrtve: turski zulum i hrvatski mučenici. A ja završavam priču o Hadžibegu faktografski.

Po tko zna koji put zarativši s Alipašom, pade Hadžibeg pod sam Stolac i opsjedne ga. Lukavi Alipaša pribjegne šok-rješenju. Saznavši da mu burazer baš i nema takvu snagu, naredi usred noći silovit proboj iz grada, te pobijedi Hadžibegovu vojsku a njega ubije.

Sada, na kolovoškome suncu, bez žive duše u tvrđavi i na cesti, osim nas petoro što bazamo i provlačimo se kroz rupe u zidinama, Hadžibegov grad bijeli se kao skelet nekadašnjega moćnog tijela. Okružuje ga raslinje: stoljetni bršljan čije su žile potpuno urasle u zidine, stapajući se s njime kao živa armatura, bijeli vrijes, crveni drenjak, prezreo, pa se obilato prosipa po travi, slatke kupine, tamne kao noć, koje Laura bere i skuplja u dlanove pa nam, očarana, nudi...

Vraćamo se i silazimo u selo Hutovo. Kažem: ne smije se zaobići hutovska crkva i pred njom lapidarij što ga je uredio župnik sa svojim društvom za zaštitu starina. Ni podnevni zvizdan nam ne kvari dojam: zajedno sa starom kamenom “džepnom” crkvicom, to je doista remek-djelo zavičajne ljubavi i znalačkoga ambijentiranja. Iz Hutova začas se dohvatismo prvih okrajaka Popova polja. Pa onda kroz Turkoviće i Velju Među, sve bivšom štrekom, sve pokraj starih, propalih željezničkih stanica, stižemo u Ravno; tragično i junačko Ravno. Sada nam je “sići” s asfalta, kakav je da je, i do Zavale i Vjetrenice voziti se šest kilometara po makadamu. Ima tu nekakve pravde, nije red da se do vrhunske ljepote dolazi tek tako... Ni Miro se ne buni.

Pred Vjetrenicom nigdje nikoga. Vrata kojima se zatvara ulaz u špilju otvorena su, pa će biti da je Ivo Lučić sa svojim gostima, svjetskim speleolozima, unutra. Gosti iz Dubrovnika – stotinjak polaznika ljetnje slavističke škole i pisac Ivo Brešan, kojemu je ovaj dan posvećen, tek će stići. Domalo – jedinstven trenutak: načas smo se bili predali tišini i miru popovskoga poslijepodneva, kad iz mraka špiljskih vrata izroni Lučić blatnjavih ruku, s kacigom na glavi i lampom u ruci... Bilo je nečega primordijalnog, slatko-strašnoga u tom neponovljivom času i prizoru.

Stigoše i slavisti, u dva prebijela autobusa koji se dogegaše niz zavalski makadam sve s kamena na kamen. S njima profesori Krešimir Bagić i Krešimir Nemec, te Ivo Pranjković, stari sarajevsko-zagrebački prijatelj. I, naravno, Brešan, sijedi dugajlija, autor genijalnoga dramskog teksta Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj. Ovdje je zbog jednoga od svojih najnovijih romana, Vražja utroba, u kojemu je glavni junak izmaštana velebitska špilja, s demonskim osobinama. Ideja je simpatično uvrnuta: promovirati pred grupom slavista taj Brešanov roman u Vjetrenici!

Lučić uvodi dvije grupe u špilju, objašnjava ukratko fenomenalnu vrijednost Vjetrenice u svjetskim razmjerama – geološku, speleološku, biološku, hidrološku, povijesno-kulturološku. Ipak, previše nas je za dobru i potpuniju recepciju svega toga što Vjetrenica znači. Za to, i za detaljniji obilazak, trebat će doći ponovo. A u međuvremenu: ponovo čitati Lučićevu knjigu.

Predstavljanje Brešanova romana ipak se neće održati u špilji: em je pohladno (11 celzija),  a većina gostiju u ljetnjim majičicama i šorcovima, em se pisac pokliznuo na jednoj vlažnoj špiljskoj nizbrdici, u mraku, te se u prvi mah činilo da je slomio ruku! Kad se izašlo na svjetlo dana, ipak je, srećom, ustanovljeno da povreda nije tako ozbiljna, a program je nastavljen pred vratima Vjetrenice. A to je ambijent kakvoga nadaleko nema, i zbog kojega – samo zbog njega! – vrijedi dolaziti ovamo. Tu vrijednost znao je i anonimni srednjovjekovni vlastelin iz Popova, koji je na samome ulazu u špilju imao sagrađen ljetnjikovac, s “ugrađenom klimom”, jer iz špilje konstantno struji čas jači čas slabiji hladan vjetar. Duž oba kosa prilaza otvoru špilje i danas stoje solidni kameni temelji obrasli mahovinom, a na stijeni iznad ulaza vidi se reljefna plastika (kolo, svatovi, konji...) potpuno istovjetna onoj sa hercegovačkih stećaka 15. stoljeća, što po Lučićevoj uvjerljivoj pretpostavci znači da je taj bonvivan ovdje i sahranjen.

Profesor Nemec govori o Brešanovu opusu i posebno o romanu Vražja utroba, dok slušači kao začarani sjede á la turca svuda unaokolo pod lisnatim javorovima čije krošnje tiho šume pod strujom vjetra iz špilje.

No, u našemu planu je još nešto, obavezno i neizostavno. Ni tri stotine metara od Vjetrenice još je jedno čudo: Bogorodičin manastir u Zavali! Vidimo ga, gore, pod stijenom, nadohvat ruke! Fragmente pleternoga kamenog ornamenta i prekrasno izvedene simboličke ptice s kaležom iz Zavale, koje Nada Miletić situira u 11-12. stoljeće kao predromaničke artefakte, vidio sam na fotografijama stotinu puta, a sad, evo me, na licu mjesta! Prema ranijemu dogovoru, gospođa Petrović, koja je službeno ispred federalnoga Ministarstva kulture već dolazila u Zavalu, telefonira u manastir i na našu radost kaže da smo dobrodošli. Iskradamo se s promocije, planirajući vratiti se prije njezina završetka, da ne propustimo nipošto slasnu večeru što su je pripremile domaćice iz Ravna, i odlazimo gore, do manastira. Dočekuje nas, ljubazno i kulturno, mladi monah Vasilije, te nam nudi da pogledamo i slikamo sve što hoćemo.

Ova stara sakralna cjelina, minijaturna u gabaritima a čudesna u estetsko-ambijentalnoj dovršenosti, vrhunac je ljudske mudrosti u odnosu prema gradnji, prema prirodi i prema vlastitom doživljaju onostranoga. Kad čovjek stoji na monaškoj šetnici iznad zavalske crkvice, dok mu se pred očima pruža Popovo polje u neizrecivoj tajni predvečerja, na trenutak je posve siguran: ovo je srce svijeta, ti si u njemu, pomiren s sobom i sa svime oko sebe.