Ivan Lovrenović

Kao da ga se nikada nije čulo da govori. To jest, izgovarao bi samo ono što je morao, a i to glasom ugašenim, takvim da ga po glasu nisi mogao ni prepoznati ni upamtiti. Blago prignut kao da uvijek nešto osluškuje, brz i lak, ni za što nije znao nego za bolnicu na vrh Sokaka i za svoje bolesnike, jednako po gradu i po okolnim selima, kojima je dolazio kad god bi bio pozvan, u svako doba dana i noći, a dolazio bi i nepozvan, da obiđe, kontrolira, preporuči... Imao je, ipak, nešto osim brige za bolesnike: kada bi pao snijeg, onaj suhi, zdravi, odlazio bi na duge skijaške ture, po petnaest kilometara, govorilo se s udivljenjem i s iščuđavanjem. Mogli smo ga vidjeti samo na povratku jer bi odlazio prije svanuća: eno ga, stiže pred kuću na dugim smeđim ulaštenim skijama s vezovima slobodnim za hodanje i trčanje, i s visoko zavinutim vrhovim na kojima je lijepo izrađena završna kuglica. Gledali smo u njih kao u nedostižan san, mi, divljaci, što smo se strmoglavljivali na bukovim daskama otrgnutim iz taraba, savijanim na otvorenoj vatri, vrhove obuće gurali u široke kaiše od automobilskih guma savijene u polukrug pa zakucane s dviju strana, a sretnici pete uglavljivali u gvóžđa svinuta pod pravim uglom na dva kraja i prikucana u dasku. Živjeli su - on, žena mu Jovanka, krupna i otresita Srpkinja, s dva sinčića - u kući na dnu Podma'ale, koja je djedu ostala iza nacionalizacije, pa bi me slao po mjesečnu kiriju, a baka bi  uvijek spremala mlijeko, koje jaje, zamotuljak sira „za djecu“. Sve je to išlo preko Jovanke, doktora Grünfelda nikad nisam vidio u kući. U bolnici je bio još samo Jusuf, bolničar. Držao se kao doktor, a i radio je mnogo štošta kao doktor. Čak i više: doktor Grünfeld se nije upuštao u prijeke zubarske zahvate, to je radio bolničar Jusuf, energično - on bez straha, pacijent bez pogovora. Ime nismo znali, odnosno, nitko za nj nije ni pitao, jer su te dvije riječi: doktor Grinfeld, bile čvrsto srasle jedna uz drugu i izgovarale se uvijek skupa, kao ime i prezime. Tek sada, kad kopam po sjećanju nastojeći ga poduprijeti bilo čime čvrstim, nalazim službeni podatak o imenu i porijeklu: Grünfeld Rudolfa dr. Julije, rođen 1912. u Miškolcu, medicinski fakultet završio 1939. u Zagrebu. To je sve što se može znati o porijeklu. Tko je bio Rudolf Grünfeld iz Miskolca na sjeverozapadu Madžarske, čime se bavio, je li sina Julija poslao u Zagreb samoga ili se tamo uputila cijela obitelj, i uopće čime je bio motiviran baš taj smjer kretanja – o tome ništa ne možemo znati. Odakle, pak, Julije, svršenik zagrebačke medicine, u Bosni, to će nam donekle osvijetliti ukrštanje dvaju škrtih ali rječitih izvora. U rukopisnoj kronici jajačkoga franjevačkog samostana pod nadnevkom 10. travnja 1944. godine, kada je u gradu opet jedanput njemačka i ustaška vlast, čita se: „Zabava u Tomaševiću, incident: dr. Grünfeld, kotarski liječnik, išćuškan i izguran kao 'Juda'...“ Drugi izvor je spis u kojemu se govori o tome kako je ustaška vlast prisilno slala liječnike Židove u Bosnu na suzbijanje endemskoga sifilisa. Među osamdesettri imena koja se tu spominju, a svako je posebna priča, na svome je alfabetskom mjestu i: „Grinfeld Rudolfa dr. Julije, lekar iz Zagreba. Rođen 1912. u Miškolcu. Medicinski fakultet završio 1939. u Zagrebu. Po dolasku ustaša na vlast premešten u Doboj, Jajce, Prozor, Goražde i Travnik u sastav ekipe za suzbijanje endemskog sifilisa. Godine 1944. oboleo od pegavog tifusa i upućen na lečenje u Jajce, odakle je stupio novembra 1944. u NOV. Referent saniteta 17. krajiške brigade; referent saniteta Duvanjsko-livanjskog vojnog područja; lekar u bolnici X divizije.“ Iz ovoga, zatim, nije teško zamisliti kako je mladi partizanski liječnik po oslobođenju, čim je ministar zdravlja nove Bosne i Hercegovine dr. Vaso Butozan krenuo u organiziranje osnovne mreže zdravstva u zemlji, dodijeljen na mirnodopsku službu u grad V. Eto kako, u dva-tri poteza, malo mahalsko sjećanje najedanput dobiva svjetsko-povijesni kontekst, a tihi liječnik iz tvojega intimnog sjećanja izrasta u jednoga od likova i protagonista te velike i strašne povijesti. (Što je bilo s ocem Rudolfom, majkom i širom obitelji u godinama holokausta  – i ako su ostali u Madžarskoj, i ako su se nastanili u Zagrebu – o tome ne znamo ništa.) U bivšem gradu nestalo je uspomene na ime doktor Grinfeld. Među onima koji danas hodaju ulicama bivšega grada, Među onima koji upravljaju bivšim gradom, Među onima koji kroje službenu memoriju bivšega grada, Nema nikoga kome bi ta uspomena bila važna. Židov iz Miskolca, zagrebački student, kotarski liječnik koji je 1944. u ustaškom Jajcu išćuškan kao „Juda“, mjesni doktor koji je u V. i okolici obigrao baš svakog bolesnika za svojega višegodišnjeg službovanja, tihi čovjek kojemu nitko nije upamtio glasa – postoji još samo u sjećanju svojih sinova (gdje li su?) i u studiji dr. Jaše Romana Jevreji Jugoslavije 1941 - 1945. žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata u popisu liječnika koje je NDH slala u Bosnu da iskorjenjuju endemski sifilis. Neka ga i u tvome zapisu.