Ivan Lovrenović

U kraju Kovačeva porodičnog porijekla, onom zatravljujućem kraju u kojemu se blisko dodiruju i stapaju prelijepo i prestrašno, izraz kovač značio je u stara vremena umjetnika-klesara koji majstorskom rukom nagoni kamen da progovori reljefom i lapidarnim zapisom na stećku. Mirko Kovač bio je takav kovač u književnosti. A književnost je bila život Mirka Kovača. Tako potpuno i tako sudbinski, kao ni u jednoga našeg pisca osim Ive Andrića. „Sve što ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer književnost je svečan čin i potpun događaj“ pisao je Kovač prije tridesetpet godina u Poslanici o evropskoj truleži, jedinstvenom autopoetičkom spisu što je ikada napisan u našim književnostima. Ta se bezuvjetna prisega Književnosti i kao načelo i kao umjetnički rezultat u Kovačevim knjigama i tekstovima ostvarivala uvijek novom snagom i ljepotom. Zato ga i jesmo doživljavali tako svježim i mladim, zato uz njegovo ime, uz njegov duh i uz njegov zvonki glas, obojen finim prizvukom sveopraštajuće i sverazumijevajuće ironije, nikako ne pristaje pomisao na kraj. A on je bio vedri mudrac, koji je svoja najumnija iskustva i svoje najljepše stranice iznio iz „sklonosti prema raspadljivom životu“ (Vrata od utrobe). I koji je znao da je književnost, ali samo ona najbolja, kakvu je sam stvarao, dobra i čista zamjena za surovost i nepravdu smrti. Uvod u drugi život, po naslovu njegova romana.

(25. august 2013)

    Pečat majstorstva Mirko Kovač, Vrata od utrobe, Beograd 1978. (Prvi put objavljeno u sarajevskom Odjeku 1978. godine) Trpkost i deziluzioniranost dobre knjige plod je njezine istinitosti, a prepoznaje se – svim modama usprkos – po svojoj mudrosti i dobroti. Defetizam dobrē knjigē ne truje, nego trijezni. Odvraća od efemerida, a priklanja suštinama. Uznemiruje, i vraća nas, uznemirene, nama samima – onom dijelu bića u kojemu se légū sumnje i  vriju vlastite proklete uspomene. Onom, dakle, boljem dijelu bića. Ne pišu se takve knjige niti se pojavljuju često. Jer su one - osim dara, znanja i majstorstva potrebnoga da se napišu - i ono što je Krleža zvao „odiranjem vlastitoga skalpa“. Mnogo više ih je danas kojima je književnost uhljebljenje, esnaf, ćar, prije nego pravi dar i „istinska sudbina“ - kako bi rekao Mirko Kovač, pisac knjige Vrata od utrobe u Poslanici o evropskoj truleži. Ne treba biti pretjerano dosjetljiv pa uočiti da ne može biti slučajna vremenska blizina dvaju srodnih tekstova, dvaju novih književnih antibarbarusa, po kojima će se 1978. godina u našem književnom životu pamtiti. Danilo Kiš: Čas anatomije i Mirko Kovač: Poslanica o evropskoj truleži. Isto tako, ne može biti slučajno što su autori tih tekstova – ljudi „iz prakse“, književnici po profesiji, po vokaciji, po izabranoj sudbini. Naime, i Čas anatomije i Poslanica prvenstveno su pobuna, u ime kreacije, protiv terora shematiziranog teoretizma. Ponašajući se pred djelom kao imaginarni Prévertovi konkvistadori pred novim kopnom (u neprevodivoj igri riječi: - Terre! Horizont! – Terrorisons!; bukvalno: - Zemlja! Horizont! – Terorizirajmo!), najglasniji dio naše književne nauke i kritike godinama već kronično boluje od racionalističkog sljepila, zaboravljajući na prvi aksiom svake teorije umjetnosti – da je svaka metodološka shema nedostatna da ucrta govor i bȉlo umjetnine u mrežu ma i najsuptilnijeg grafikonskog koordinatnog sistema. Makar su oni načelno (i prividno) u nepoštednom uzajmnom ratu, to se jednako odnosi na ideološki kritički redukcionizam i na katedarsku metodolatriju. Jednom i drugom ime je – nemoć, jedno i drugo teži u posljednjoj konzekvenci istom cilju – književnoj dogmi. Kiš u Času anatomije i Kovač u Poslanici domahuju svim ovim književnim kanonicima definitivni zbogom, u ime svoje ali i u ime literature, a čine to tako intelektualno nadmoćno i teorijski fundirano, da bi to doista mogao biti predznak nove klime u našoj književnosti. (Doduše, Kovač je, osobito u prvim mjesecima po izlasku Vrata, pao žrtvom kanonade ispraznih superlativa onog istog tipa kritičara, kojima je adresirao 7. i 8. dio Poslanice, no to više govori o njima samima, manje o Kovaču, a o njegovom sjajnom romanu baš ništa.) „Sve što ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer književnost je svečan čin i potpun događaj“  - kaže Kovač u Poslanici, a Vrata od utrobe svjedokom su kako to poetičko načelo i to uvjerenje nisu prazna fraza i neostvarljiv zahtjev. Vrata su „totalna“ književnost; u njima nema gotovo ni jednog estetski neproduktivnog mjesta. Ni jedan pasus iz ove knjige ne može se prepričati. Istovremeno, u njoj ni traga hirovima ezoterije i kapricima hermetizma: izraz precizan i discipliniran, čitak; dijalozi, likovi, događaji, tačno fiksiran geografski milje, stvarnosni i historijski okvir... Mjestimično – knjiga posijana čak elementima svojevrsnog hiperrealizma... Odgonetka ovog prividnog paradoksa leži, doduše, u postupku („dokumentarnost je postupak a ne književni pravac“, kaže Kovačeva Poslanica, i razvija o tome čitavu malu studiju), ali još više u ulogu stvaraoca: ovdje je ulog sve. Knjiga ili život - eto devize s kojom kao da je pisana. Otkuda onda, moglo bi se zapitati, ta čudna, gotovo klasicistička otmjenost i smirenost, posvemašnja obestrašćenost, svjesno izbjegavanje dramatičnih aranžmana i tamo gdje se oni nude kao najefektnije rješenje? Ničega čudnoga, zapravo. Kovač primjenjuje, virtuozno i stvaralački konzekventno, prastaru spoznaju: motivi koji su sami od sebe mučni, prokleti, tragičnim konfliktnostima nabijeni, umjetnički rječitu transpoziciju mogu doživjeti samo prividnim oduzimanjem viška inteziteta. To je, u stvari, jedan vid oneobičavanja, ugrađen u cjeloviti romansijerski postupak. Time se postiže način „subjektivne objektivnosti“: roman je impostiran bografsko-kroničarski i sve je saopćeno iz izrazito individualnog rakursa (koji se neuhvatljivo fleksibilno stalno pomiče – čas „govori“ dječak M., čas pripovjedač, čas se identificiraju kao jedan subjekt, čas, opet, svjedoči klasični neutralni kroničar), a, istovremeno, sve je predočeno s pomno izgrađenom distancom. Uostalom, autor na jednom mjestu i eksplicitno aktualizira gotovo flaubertovski shvaćen impresonalizam: „Ovde i pripovedač ima svoj stav o tome, ali on iznosi a ne sudi.“ Tako Kovač, čarolijom književnog majstorstva, uspijeva utvare i duhove uspomena („...ova knjiga i nije roman, nije pripovest, već samo uspomena“ - kaže se u Uvodu književnika) sjàviti natrag u providnu kuglu od stakla. U čvrstu, zvonku, smišljenu formu romana – jednog od najljepših što ih naša suvremena književnost ima. Iako impostiran kao „subjektivna kronika“, Kovačev roman je historičan barem u onoj mjeri u kojoj čak ni Stjepan K., stožer i glavni lik knjige, sa svojim idealom sklonjenosti ne može ne biti historijom određen i zahvaćen. Dakle, u velikoj i tragičnoj mjeri.Toliko jačoj, koliko je njome usudnije određen prostor ( Hercegovina, tačnije – trebinjski kraj), i uzvitlano vrijeme, koje je nemoguće omeđiti striktnom granicom, ali je predominantno vrijeme rata i poratnih godina do 1948. Odavno se, zapravo, u nas nije pojavila knjiga koja je tako temeljito natopljena historijom (ne: historicizmom ili proizvoljnošću historijskih konstrukcija!); kojoj je   facit   historije – zahvaćen antropološki, a uobličen na način književnosti – u stvari, pravi motiv. U ovoj dimenziji otkrivaju se i izuzetne vrijednosti knjige i njene granice, koje su, zapravo, granice autorovog senzibiliteta, njegove duhovnosti. „A sve što unosiš u knjigu neka bude tačno, tj. onoliko tačno koliko si ti duhovan.“ - kaže Kovač u Poslanici, izvanredno formuliravši načelo i kriterij, čija se britkost može provjeriti i na Vratima od utrobe. Nesumnjivi novum u književnom tretmanu historije u Kovačevom romanu je napor (u biti: intelektualni dvoboj sa sobom samim) da se odstrane, zaborave, radikalno odbace shematizirane apstrakcije, mitologeni, historiografskih survivali i apokrifi, kojima smo punjeni kroz školu, kroz predaju kao tristaitrideset hiljada puta ponovljenim „istinama“, pretvorenim tako u stvarni, žilavo ukorijenjeni sadržaj mentaliteta, duhovnog habitusa. Nasuprot maniri, tako široko rasprostranjenoj u našoj književnosti (od koje nisu pošteđena ni mnoga prononsirana remek-djela žanra), koja više ili manje vješto samo deduktivno aplicira te „istine“ na žive ljude, situacije i događaje (što ni Mirka Kovača, kao scenarista mnogohvaljenog filma Okupacija u 26 slika nije mimoišlo), pisac Vrata od utrobe ne pristaje na takvu intelektualnu i stvaralačku komotnost. Pozicija nevinog sveznanja (teška, ali u umjetnosti jedina produktivna) omogućuje mu da govori i tvori iz srca stvari, gledajući svijet i događaje in statu nascendi, onakve kakvi jesu, prije njihove definicije, prije prelaska njihovog u historijsku, političku, nacionalnu ili mitsku dogmu ili iracionalni ressentiment. Da bi se tako pisalo, treba doista „sve znati“, a biti čist i slobodan kao dijete kad upoznaje svijet - moći stvari vidjeti kao da ih gledaš prvi put. Jedan od najviših dometa ovog napora duha u demitologizaciji (sebe i svoga predmeta) u Vratima od utrobe ostvaren je u načinu na koji je zahvaćena i katarktički sublimirana dimenzija grčko-latinsko-islamskog raskola (Krleža), osvjetljavajući, doduše, snopom te jarke katarktičke svjetlosti prvenstveno prva dva člana ove dramatske povijesne trijade. Konzekventan izboru postupka (dokumentarnost) i impostacije (kronika-uspomena), Kovač i temu rata i revolucije zahvaća onako i onoliko kako i koliko se ona tiče njegovih likova i mjesta L. To opet znači – u velikoj mjeri, i s krupnim značajem. Pri tome, uklonjen je svaki trag konvencionalnosti i nemušte ortodoksije (svojstvene onom tipu pisca koji je, kako se kaže u  Poslanici, „previše odan a premalo uveren“), pali su svi tabui. Tako što opet pred nama stoji čovjek prije legende o sebi, i događaji prije nego što su stigli biti pretvoreni u svoju kanoniziranu verziju. Parafrazirajući autora, moglo bi se reći: pripovjedač oblikuje, a ne sudi. Tako su oživjela tri uzorna literarna lika, svaki sa svojim odnosom spram revolucije: Stjepan K. – jobovski patnik, „so zemlji“, izvan matice događaja a u kojemu se svi događaji prelamaju, Tomislav K. – kontroverzni strasnik, egoist bez vlastite konstante, i Dimitrije D. – stravična žrtva rata i protagonist revolucije... U kratkom i britkom razgovoru dvojice potonjih, koji je sav velika metafora, kao da se kristalizirala drama čitavog jednog naraštaja i vremena:

- Ishod je jasan! – uzvrati Tomislav, jer sve je to njemu bilo upućeno, a pogled mu pređe s lica na lice. – Moramo popuštat. Jači su, a Staljin je jedan!

- Ja ne mislim – odmah se nametnu Dimitrije, zastade malo pa uze onaj položaj kad glavnu misao iznosi, nagnu se više na sto, povi glavu, a pogled mu dođe odozdo. Jedan je samo bog, pa nije ni on kad se u nj ne vjeruje!

U tretmanu rata i revolucije dosljedno je sprovedena pozicija pripovjedača, karakteristična za cijelu knjigu: oživjeti događaje i ljude u njima, ne dopustivši da „odanost patnji“ ljudskoj (o kojoj se govori u Uvodu književnika) ni na trenutak ne bude degradirana i iznevjerena apriorizmom gledanja kroz bilo kakve naočale, ideološke ili kakve druge. Tako ova knjiga, i kao napor i kao izvanredan rezultat, dolazi da nas podsjeti na pravu vokaciju književnika i zadaću književnosti, mjerodavnije i zornije nego sve one silne rizme hartije što ih zadnjih godina – uglavnom mrtvoneplodno sporeći se oko tih pitanja – ispisuju jalovo zavađeni tabori autonomista i funkcionalista - onih polemičara i kritičara na koje se mahom može odnositi invektiva iz Poslanice:

Kritičar stalno žudi za bičem, jer svet književnosti želi da uredi po svojoj proceni. On te kao umetnika unapređuje ili ti oduzima čin, on misli da si ti u književnoj službi samo dok si u njegovoj milosti.

Iako su Vrata od utrobe knjiga visoke perfekcije, njezina nesvakidašnja vrijednost i ljepota ne leži u tome što bi baš sve u njoj izdržalo rigoroznu kritičku analizu. Moglo bi se, primjerice, govoriti o izvijesnoj nefunkcionalnoj digresivnosti koja inače ingeniozno pronađen i minuciozno domišljen osnovni kompozicijski plan opterećuje (kao, recimo, u pripovijesti o Đurici Mrkajiću, odnosno u onom njezinom dijelu do Mrkajićeve metamorfoze u ciničnog ovrhovoditelja Stjepanove radnje), moglo bi se, također, ukazati na povremenu hipertrofiju postupka - tamo gdje je dokumentarnost na samom rubu egzibicionizma... No, nad ovom i ovakvom knjigom razmišljati na taj način, značilo bi ipak zapasti u kriticističko cjepidlačenje. Moderna po fakturi a klasična (bolje reći: fundamentalna) po ljudskim pitanjima koja otvara i načinu na koji ih rješava, snažno obilježena pečatom individualnog dara i majstorstva, Kovačeva knjiga je jedna od onih, doduše rijetkih, ali utoliko dragocjenijih, koje nas nanovo uvjeravaju u smisao književnosti, u njezin visoki poziv i njene neotkrivene mogućnosti. Pri tome nije nimalo nevažno što je ta knjiga, koja kao da je sva suvremena parafraza starozavjetnog Eklezijasta, knjiga duboke mudrosti, s aurom blagosti i dobrote, koju isijava pripovijest o mračnoj i mučnoj - eto paradoksa, svojstvenog samo velikim knjigama! - kućevnoj propasti Stjepana K.