Ivan Lovrenović

Petru Gudèlju

Ne spominje se Varcar 
U knjigama mnogo 
Nije on slavno Jajce   
Nije Travnik a ni Banja Luka 
O Sarajʼvu da se i ne priča.

Svjetski putnici, mahom Francuzi, o kojima pišu
i čije putopise prevode marni Midhat Šamić 
i neprežaljeni Miroslav Karaulac, rođeni Varcaranin, 
drugim su putovima putovali kroz Bosnu u Carigrad:
najčešće lađom do Dubrovnika pa na Sarajevo i Višegrad
i dalje kroz Rumeliju, a ni Chaumette des Fossés, 
okretni pomoćnik francuskoga konzula u vezirskome 
Travniku 1807. i 1808. nije se Varcara dohvatio 
u svojemu glasovitom Voyage en Bosnie. Ostao je grad
mimo puta i njegovu zemljaku Massieu de Clervalu
koji svojoj vladi u Parizu piše izvještaj o putovanju 
po Bosni 1855. sa začudnom toplinom i srčanim 
uživljavanjem, a otkrio ga, preveo i istumačio 
profesor Muhamed Nezirović, Allah rahmetile. 

Pored Varcara, a sasvim blizu, prošlo je godine 1530. 
poslanstvo sultanu osmanskome Sulejmanu Zakonodavcu 
cara Svetoga Rimskog Carstva Ferdinanda da traži predah
i primirje nakon katastrofe kod Mohača 1526. Praznih ruku 
vratio ih je Sulejman 
jer mu je bilo do širenja a ne do mirenja 
pa putovanje nije ostalo znamenito po svojim 
plemićkim uglednicima ni po svojim rezultatima
već po Itinerariumu, 
opisu putovanja iz pera Slovenca Benedikta Kuripešića
terdžumana u poslanstvu. Da, sasvim blizu Varcara 
prošli su: opisuje putopisac kako carski poslanici prohode 
od Ključa zlatnom ribničkom dolinom ispod goleme 
Šiše planine, preko vrletne ruine Prizrenca nad Sanom 
pa kroz suhu visiju Gerzova do bijeloga grada Sokola 
nad bistrom Sokočnicom tim prastarim putom kojim je 
zadnji bosanski kralj Stipan u kasnim svibanjskim 
danima 1463. poletio iz Jajca u svoj neuspjeli bijeg 
na Zapad pred brzim konjanicima sultanova vojskovođe 
velikog vezira Mahmud-paše Angelovića,
a isti taj put 
osjećajuć ga intimno zavičajnim
vlastitim si nogama gazio
vlastitim očima gledao 
pamtio prizore što ga prate. 
I sad prolaziš njime, i sad očima gledaš 
u rijetkim sretnim snovima. 

Ne spominje se, dakle, Varcar u knjigama mnogo:
suha ona pregršt sitnih vijesti iz starine 
s kojom se drugdje u ovome spisu susrećemo:
Čelebija, Difnik, oprosnica pape Inocenta XIII iz 1723, 
fratri-biskupi pohoditelji Delivić i Dragićević – to je 
do stoljeća pismenosti, Devetnaestoga, uglavnom sve. 
Tek s njime i u njemu i Varcar počinje bivati historijski 
i kulturno vidljiv. Dva su fratra, oba pisca, oba zakleta 
narodna čovjeka, veliki Jukić Banjalučanin i za njim 
učenik mu Knežević Varcaranin, u tome najzaslužniji. 
Pisao si o njima često i mnogo na drugim mjestima
pa ovdje nećeš nego koliko treba. Tek, draga ti je ona 
trivijalna zavičajna veza bez koje se nikada ne bi 
razgorila žeravica zanimanja pa kasnijega istraživanja 
i pisanja: s prozora djedove kuće u Podma'ali kao dijete
gledaš preko ulice u susjednoj bašči jedva razaznatljive 
temelje neke stare gradnje, već meko zaobljene, travom 
obrasle i slušaš dok još ni prva slova nisi naučio kako 
stari  govore o toj nekadašnjoj kući u kojoj je „stajala 
Jukićeva škola“. I važno ti je da se po tko zna koji put 
naglasi neprolazna začudnost Jukićeve pojave, njegova 
prvotnost u svemu što čini i započinje: 
kako već 1840, s dvadesetdvije godine, nakon bijega 
sa studija iz samostana u Ugarskoj s trojicom drugova 
fra Bartulom Kovačevićem, fra Blažom Josićem i 
fra Jakom Baltićem u naumu podizanja ustanka
protiv osmanske vlasti u Bosni, pa nakon fratarske 
izolacije kod male braće u Dubrovniku
putuje kroz Hercegovinu i Bosnu vraćajuć se u Fojnicu, 
i piše svoje prve putopisne bilješke o zemlji, o ljudima, 
sasvim osviješten o važnosti toga posla, o prijekoj 
potrebi da zemlja i ljudi sami sebe ugledaju i upoznaju. 
Šest će takvih putovanja po Bosni, zemlji koja je, 
piše on, „cijela planinama prepletena i izpriječena“, 
poduzeti i napisati Jukić, zajedno s onim posljednjim,
sudbinskim, kada ga Omer-paša, carski umiritelj i 
pokoritelj goni u Stambol u surgun iz kojega se 
u Bosnu vratiti neće nikada. Da je samo to napisao, 
a napisao je i za kratka vijeka uradio mnogo više, 
ostao bi prvi, ali baš prvi u ovoj zemlji 
ne znaš čudesnoj li ili udesnijoj
prvi koji joj je dao glas
koji jest bio njezin glas. 

Poslije Jukića, a sve još u Devetnaestom
putuju Bosnom dohvaćajuć se i Varcara 
trojica istraživača i putopisaca. Oni su: Ivan Kukuljević
Sakcinski, Mihovil Pavlinović, Antun Radić – hrvatski 
znanstveni i politički uglednici iz triju razmaknutih 
naraštaja, triju različitih političkih nazora u ludom 
i zanesenom, vrtoglavo ubrzanom vremenu
u kojemu se kuju narod i kultura u Južnih Slavena,
u kojemu se légū sve njihove potonje strahote. 
Sakcinski, ilirac, putuje 1857. u travnju i svibnju, 
Pavlinović, oduševljeni pa razočarani Srbo-Hrvat, sada
vrući Svehrvat u lipnju 1874, sedamnaest godina nakon 
Sakcinskoga, još u otomanskoj Bosni, umni i temeljiti 
Radić, smireni narodnjak i zasnivač modernoga hrvatskog 
narodoznanstva koji piše da je Bosna „svijet za sebe, 
o kojem mi dosta govorimo, ali s malo poznavanja i vo¬lje 
da što tamo i uradimo“, u srpnju i kolovozu 1899. 
dvadesetpet godina poslije Pavlinovića, kada je 
austrougarska uprava već pustila korijenje. U toj zemlji 
oni jesu stranci, i oni nisu stranci; 
osjećaju jaku bliskost s tim „svijetom za sebe“
i želja im je vruća
a sve im je strano i čudno, toliko 
da su sami sebi strani i čudni dok prolaze zemljom
u kojoj, vidi to dobro Radić, “ni danas, ni sutra neće biti 
onako kako narod hoće, kad velik dio naroda ne zna 
što hoće, a od onih koji znadu, jedni hoće ovo, drugi ono, 
a treći ono: nema jedne narodne misli”. 

„Odavna biaše tajna moja želja zaviriti u susiednu Bosnu, 
odkuda su došli pradiedovi moji i toliko inieh porodicah
hervatskieh; gdie se govori isti jezik kao i u nas; i koja 
nam je ipak, poradi različne vlade i upravljanja, dalja i 
stranija od Rima i Pariza“ – očituje se Sakcinski u prvim
redcima svojega Putovanja po Bosni. Pavlinović, pak, 
preplovivši Savu kod Gradiške na nesigurnoj trupici 
„bradat i brkat, pod fesom i pod turskim pusatom, s glavom
u torbi“, sretan usklikuje: „Evo me napokon i u Bosni! 
Ja sam se zaletio u Bosnu da srcu zadovoljim, da je se 
nagledam i naslušam.“ I prisjeća se: „Ima više od dvadeset 
godina da mi kopalo u glavi: Valja ti u Bosnu, da izvršiš 
zavjet učinjen s pokojnim Lukom. Hajde u Bosnu, 
da poznaš narod, da naučiš štogod jezika!“ A Radić, 
nezadovoljan što ima premalo vremena, prekorijeva sam 
sebe : „... zato sam se vrlo nerado spremao na put po Bosni 
i Hercegovini, jer je to čitav svijet, koji se u mjesec dana 
dade jedva preletjeti“.

Sakcinski će iz Banje Luke sa svojim društvom do Varcara  
starim, tada još jedinim putom preko Zmijanja i Sìtnice, 
koja „leži na drumu ogradjenom šumama i borovinom“ 
i kuda „prolazi većom stranom sve što putuje u Varcar 
i u Jajce“. Rečeno im je na polasku da će noćiti 
u sitničkoga spahije Muharemage, ali kad su bili nadomak 
njegovoj kuli, „od zdola podzidanoj starinskim zidom, 
od zgora iz derveta“ te se „bieli iz daleka u toj tamnoj 
pustoši“, pojavi se jedan Muharemagin zaptija „umolivši 
nas da svernemo u han, jer nas spahija u svome dvoru 
primiti nemože, budući da dvor popravlja pa neima 
pristojne sobe za goste. Mi pomislismo da nas spahija 
na stan primiti neće što smo kauri i svernemo u han, 
gdje nadjosmo uslied naredbe spahine dobro priredjenu 
sobu, po turskom, bez kreveta, stola i stolice, zasterto 
sa niekoliko jastukah i ćilimah (sagovah).“ Al' domalo 
ukaza se Muharemaga „pozdraviv nas veoma prijazno 
u svome hanu, i žaleći što nas u svome dvoru primiti 
mogo nije“. Kad je bilo vrijeme, naredi da im se donese
„baš dobra večera, koja je sastojala iz jušadi, pilava, 
tenfane bravetine, pite i mlieka. Okriepivši se 
baš kako valja, zaspasmo na tverdom krevetu kao na 
najmekanijih dušecih i pernicah“. 

Ispratio ih je ujutro Muharemaga srdačno, dao na poslugu 
svoje dobre konje i pet komordžija, te im obeća doći
 u Zagreb, „a mi mu kazasmo, da bi nas to iz svega serca 
veselilo, da mu možemo tada vratiti ljubavju njegovu nam
izkazanu ljubav“. Ostalo ti je nedostupno, a baš bi bilo
lijepo znati – je li se ikada hadži Muharemaga iz Sitnice 
pojavio u Zagrebu, jesu li mu iskazanu ljubav 
ljubavlju vratili. 

Tačno i vjerno znaju tvoje oči što su to ugledale oči 
Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, kad im se s vrha brda 
ukazalo „u da¬ljini liepo varcarsko polje s varošem 
Varcarom ili Varcar Vakufom“. Jasna je u tvojim očima
i slika druma koji se u opisu Sakcinskoga „u Varcar vijuga
pod visokom planinom Lisinom i vodi stermovito dole nad 
groznom zelenom dubljinom“. Opisujući grad koji „leži 
medju planinama“, putopisac procjenjuje da ima „prieko 
300 kućah razsutih po dugačkoj dolini, kroz koju teče 
Cerna rieka. Ima jednu podosta liepu zidanu džamiju 
pokrivenu olovom i još tri druge džamije. Tu je stan
rimskoga župnika, gerčkoga paroka i turskoga mudira. 
Kerstjanskih kućah ima do 160. Tergovina dosta je živahna,
osobito žitom. Kad unidjosmo u varoš, našli smo mnogo 
svieta po sokacih, te su se ljudi čudom čudili neobičnim 
prihodnikom. Po čaršiji namiestjeni su po redu dućani. 
Tergovci su većom stranom Turci. Kuće su sve dervene 
na jedan boj ili pod. Mi odsjedosmo kod župnika 
fra Lovre Lacića, što je u Zagrebu po¬lazio učione. Tu nas 
posieti i parok iztočnoga vjeroizpoviedanja a malo zatiem 
i mudir ovoga grada. Čuli smo, da je u Varcaru do skora 
bila kerstjanska učiona, ali je sada po nečijoj lienosti 
zapuštjena. A i puk nam se je činio glupiji nego drugdje.“

Nekako svisoka, vidimo,  bilježi u svibnju 1857. 
Sakcinski kako „su čuli“ da je u Varcaru bila škola 
koja je sad zbog nečije lijenosti zapuštena. Jukić je 
u tom času u đakovskome izgnanstvu, već mu se bliži 
odlazak u bečku bolnicu na operaciju i u smrt, a njegov rad 
i sudbina, toliko vezani uz Varcar, poznati su u svim 
većim sredinama obaju Carstava, habsburškoga i osmanskoga. 
Godinama je Jukić u zagrebačkom preporodnom 
i književnom životu sudjelovao svojim dopisima, prinosima, 
pismima, tiskanjem knjiga i svojega Bosanskog prijatelja, 
njegovao prijateljstva s ilirskim prvacima, pa Sakcinski, 
jedan od njih, ne može sve to ne znati. Je li obični 
zaborav, ili je neka potmula ignorancija uzrok njegovu 
potpunom prešućivanju Jukića dok govori o Varcaru, 
o zapuštenoj školi u njemu, o puku koji je „glupiji nego 
drugdje“ – ne možeš da znaš, a ne možeš ni da suzbiješ
neugodan osjećaj, gotovo povrijeđenost, 
koja te pred tim zanemarivanjem 
starim više od stoljeća i po 
obuzima. 
 
Sve što je o Pavlinovićevu boravku u Bosni ostalo 
iz njegove ruke poznato, to je kratki zapis Puti tiskan 
godine 1888. u Zadru; u rukopisnoj baštini ponešto možda 
još čeka da bude pročitano. U Putima on Varcar spominje
izrijekom tek na jednom mjestu, a i to samo kada mu se 
u Banjoj Luci novostečeni poznanik pravoslavac žali 
na raspusnost mladih đaka pravoslavne bogoslovije: 
„Skoro mi je pop Melentije iz Varcara kazivao da bi volio 
da je sina u Vrbas utopio nego da ga je amo u bogosloviju 
opremio.“ Ali, bio don Mihovil u Varcaru il' ne bio, 
on mu je spomenik ljepši i trajniji načinio od ijednoga. 
Kada je Matici hrvatskoj u Zagrebu 1876. predao veliki 
rukopis s 1765 narodnih pjesama, među njima bilo ih je 
pedeset i pet s naznakom da su iz Varcara:

pedeset i pet pjesama
svaka je ljepša od ljepše
svaka je svijet za sebe
svakoj je jezik od srebra
nekoj od srebra ȉˬzlāta. 

Ne znamo, dakle, je li ih Pavlinović sam čuo i zapisao 
ili mu je tko drugi to za ljubav radio. U nekom 
biografskom zapisu stoji škrta napomena da je pjesme 
skupljao „zajedno s Antunom Kneževićem iz Bosne“ 
a ovaj je rodni Varcar poznavao u dušu. Jest se fra Antino 
vruće bošnjaštvo sigurno sudaralo s jednako vrućim 
don Mihovilovim hrvatstvom, pa je zanimljivo zamišljati 
kako se politički svađaju a u stvarima narodne kulture 
skladno surađuju. 

Ima li danas u Varcaru koga, ima li u svoj Bosni još ikoga  
da u uhu, u sluhu, nosi varcarske pisme Pavlinovićeve?  
Boj se, nitko! Varcara ionako nema, a Bosna pjeva druge
neke pjesme, neke druge kajde.

U djedovoj kući u Podma'ali u tvome djetinjstvu bila je 
Radićeva knjiga Narod i narodoznanstvo tvrda veza
u zelenu platnu, naslov u zlatotisku, prva knjiga Sabranih 
djela I-XIX, izdanje Seljačke sloge, Zagreb 1936. Znao si 
već tada: nije u kući bila što bi nekoga mnogo zanimala  
„misao Antuna Radića“ ni uopće zbog znanosti; bila je tu 
zato što u njoj, u Izvještaju o putovanju po Bosni i 
Hercegovini, autor piše o boravku u Varcaru, i o djedovu
rođaku Pavi Stipančiću koji mu je bio domaćin. Kasnije si 
računao: djedu je tada bilo šesnaest, i mogao je zapamtiti 
dolazak glasovitoga gospodina iz Zagreba, ali u njegovu 
pamćenju ničega od toga nije bilo; on je već s trinaest, 
poslije rane smrti oca, bio glava kuće, teklac, za knjigu
i čitanje nit je mario nit je imao vremena. Od škole
završio je osnovnu – pisat, čitat, računat, i to je bilo 
taman. Živo se i sa strahom uvijek sjećao učitelja
Ivana Klarića: „vrletni smo bili i divlji, tukli se, učili
slabo, a on bi jednog po jednog priko zekana: moraš
se saviti priko klupe, spustiti gaće, a on udri šćapom
po stražnjici, od žestine sve mu se drma ono čikalo 
na glavi“. To je sve što je on o Klariću znao – ime,
prezime i to čikalo što mu se drma.  Ni on ni itko u 
Varcaru nije imao pojma da je Ivan Klarić (Vrkašić kod 
Bihaća, 1867 – Tuzla, 1912), sve učiteljujući po Bosni 
(Bihać, Varcar, Travnik, Livno, Tuzla), bio predan 
kulturni radnik, pisac, povjerenik Matice hrvatske, 
ozbiljan i plodan pripovjedač o kojemu Zdenko Lešić 
u kapitalnoj dvotomnoj studiji Pripovjedačka Bosna 
(Sarajevo 1991) piše iscrpno uz ocjenu da Klarić
u književnosti toga vremena zaslužuje istaknutije mjesto 
nego što mu je historija književnosti priznala. A živio je 
kratko: „Sirotinjski učiteljski život, česta premještanja,
velika porodica i naporan rad rano su ga iscrpli, pa je
obolio od tuberkuloze i umro u 45. godini života.“

Radić se u Varcar iz Banje Luke zaputio istim starim 
putom kojim i Sakcinski četrdeset i dvije godine prije 
njega. Nije noćio u Sitnici nego u obližnjoj Čađavici, 
i ne kod nekog ljubaznog age i hadžije, već „kod 
nekadašnjeg hajduka i turske uhode (pravoslavnoga). 
Na stotine je, kažu, poubijao kršćana, svojih suvjernika. 
U prvom strahu, kad sam čuo gdje sam noćio, hvalio sam 
Bogu, što sam iznio  živu  glavu.“ 
Tri je dana boravio u Varcaru i u okolici, domaćin i 
putovođa bio mu je spomenuti Pavo Stipančić, trgovac. 
Hvali Radić za gostoprimstvo i Muhamed-bega Kulinovića, 
zagrebačkog studenta i suradnika Akademijina Zbornika za 
narodne običaje Južnih Slavena, s kojim je jahao 
na njegovo imanje u Šehovce, i strica mu, staroga 
Mustaj-bega Kulinovića u Donjem Selu, kojega su našli 
gdje spava uz potok jer se u svojoj kuli ne može obraniti 
od muha, i varcarskoga župnika Nikolu Begčevića, 
„ali za hvalu Pavi Stipančiću ne mogu naći riječi. Pavo je
trgovac, ima mu 28 godina, a ima još dva mlađa brata 
trgovca. On je gospodar, jer braća živu u zadruzi! 
Ja sam se u sebi čudio gledajući  inteligentne mlade 
ljude, kako živu pod jednim krovom sa staricom majkom 
i sa svojim ženama, sestrama i djecom. Imadu dvije svoje 
zidane jednokatne kuće, a imutak im cijene na 200.000
forinti. Imadu i 36 kmetskih selišta. Katolici su. 
A kakovi su Hrvati i što čine za hrvatstvo, to se ne da 
u kratko ni kazati“. I dodaje: „Tu sam mnogo vidio i 
naučio. Mi ovdje nemamo pojma, kakovih ljudi ima 
u toj gluhoj, mislimo mi, pustoši.“

U usmenoj predaji o tim prvim varcarskim trgovcima, 
a bilo ih je od sve tri vjere, dugo se poslije uzdizala i
mitizirala sigurnost i jednostavnost poslovanja „za 
Švabina vakta“. Biva, trgovalo se s dobavljačima sve 
do Beča, a bile su dovoljne tri-četiri riječi u brzojavu 
pa  da sav posao bude uglavljen: „Šikni mi robu, šiknem
ti geld!“ Pošiljke su onom slavnom uskom prugom raspona
76 cm stizale na stanicu u Jajce, kasnije i do Jezera kada je 
moćni Steinbeis 1902. produžio prugu smjerajući u utrobu
šumskoga blaga Grmeča, Mliništa, Srnetice, pa se po robu
na željezničku stanicu išlo s konjskim zapregama.

Pavo Stipančić i dva mu mlađa brata? Pri njihovu spomenu 
volio bi da možeš jasno povezati tanke i nesigurne niti 
obiteljskih veza među svim tim varcarskim Stipančićima, 
koji su se već u to doba bili razgranali u nekoliko loza, 
otada mnogi i po bijelome svijetu razišli 
a svima je uvijek bilo zajedničko da umiju s novcem
i da ih ne napušta dar i strast stjecanja. 
Badava, ne ide ti, pomro je svijet koji je to znao: 
babe, majke, tetke, strine, dalje rodice i rođaci
ili je daleko i među se otuđeno ono što je još živo
a nešto bi znalo reći. 
Tek, pri ruci ti je bilješka s potpisima vlasnika i 
nasljednika, prepisana pa tako sačuvana
koja je stajala na praznom predlistu stare knjige
nestale u plamenu Devedesetdruge na Grbavici u Sarajevu. 
Poklonio ti je knjigu prijatelj Marko Šalić
blage uspomene
župnik liskovački u davnim danima. 
Pričao je: knjiga je nađena u Majdanu pod nekom starom 
odbačenom crkvenom klupom kada se crkva renovirala, 
tko zna koliko je tu ležala; on pretpostavlja da je 
najprije dospjela u ruke župniku u Varcaru, 
pa da ju je on, opslužujući i majdanske vjernike, 
nekom prilikom ostavio u crkvi, gdje se i zaturila. Kad je 
pronađena, nitko više nije za nju imao zanimanja. 
Novi župnik pokazao ju je Marku, a on, vidjevši potpise, 
odlučio da joj je najbolje u tvojim rukama. Različitim 
rukopisima, s raznim datumima, pisalo je na jednoj 
stranici u prvome retku:

Ovo je ŠTAWYT Nike Stipančića

pa zatim:

Ovu knjigu kupi pokojni Niko Stipančić u Triestu 1880. za 
7 guldena i zapade nama ova knjiga kad smo se dilili 1886. 
Anto Stipančić

ispod toga:

Ova velebogoljubna knjiga jest braće Stipančića 
Bože, Stipe i Pavla  
Bog im dao Sreću i Napridak, 1895. 

a na drugoj stranici:

Ovo su knjige Krunoslava Stipančića, poklon pokojnog 
amidže Stipe 1918

Božo, Stipo i Pavao očito su ona braća o kojoj piše i 
čijoj se vrednoći divi Radić. A kad govori o njihovu 
hrvatstvu valja znati što je to moglo značiti 1899. godine 
u Bosni Benjamina Kallayja, i što je značilo Anti Radiću. 
Ništa o tome ne govori bolje, nego prigovor što ga on 
godinu dana po povratku s puta u članku Bosna i 
Hercegovina upućuje hrvatskim političarima: „Njekoji 
naši ljudi strašno grde onaj narod u Bosni koji nije 
za Hrvate, pa ipak ti isti ljudi traže i zahtievaju: Bosna 
mora biti hrvatska! Dakle ti ljudi očito hoće zemlju, 
a neće naroda! Ili ako hoće i narod, očito hoće da taj 
narod proti njegovoj volji strpaju pod hrvatsku vladu
i da tako stvore veliku Hrvatsku. Ja po duši kažem, 
da nisam za takvu veliku Hrvatsku!“ 

O hrvatstvu je Radić „eglen besidio“ i sa starim 
Mustaj-begom Kulinovićem pod johom, kraj potoka
kafu pijući. Ali kako! Malo se zamislivši, Mustaj-beg
mu iznosi svoju nedoumicu: njegov Muhamed kaže 
da je Hrvat; i on bi bio, samo ne zna šta je to, pa moli
Radića da mu kaže. Na trenutak nam se učini kao da
stari tjera nekakvu šalu. Šala, ako je to i bila, začas
prestaje - pošto se Radić potrudi da objasni „šta je to“,
Mustaj-beg uzdahne: „Ah, još bih ja mogao (i zasuče  
rukave). Ali ja znam, da će biti, kako je i do sad bilo, 
da  će prva naša puška puknuti - za drugoga.“ 
Putopisac dodaje: „Ja ga nijesam htio pitati, što misli, 
jer držim, da sam ga razumio.“ I nije ga teško 
razumjeti, samo ako imaš srca i pameti. I obraza. 

A ŠTAWYT Stipančićā? Postoji taj oblik ali je rijedak, 
običnije je šćavet. Spomenut je u ovome spisu, tamo gdje
se govori o don Niki Kaiću, kako je taj mitski varcarski
župnik valjda bio posljednji koji je obavljao neke obrede
„po šćavetu“. (Po tomu predmnijevaš da je upravo Kaić 
bio onaj iz čijih je ruku knjiga preostala u staroj 
majdanskoj crkvi.) Što o trgovcu Niki Stipančiću
govori podatak da iz Triesta, s drugom robom po koju je
putovao 1880. godine, donosi šćavet plativši ga ne malih 
sedam guldena? U kakvoj ga je butigi sa slavenskim
svetim knjigama, ili od kojega privatnog lica, kupio? 
Je li u kući Nikinoj bilo još išta od knjiga? Ili je jedina 
bio taj šćavet donesen iz Trsta, te Pistole i evangelja 
štampane 1857. godine („suizdavatelji: Split - Marie udov. 
Piperata i sin, Zadar - Bracha Battare“), kao sedamnaesto 
i zadnje izdanje prema prvom latiničnom hrvatskom 
lekcionaru bosanskoga fratra Ivana Bandulavića iz 1613. 
godine, koji je kroza sva ta stoljeća čitan i s jednakim 
razumijevanjem slušan u crkvama od Olova i Sarajeva 
do Istre i Primorja, od Iloka do Konavala. U drugim 
tvojim zapisima sačuvan je odlomak iz Matejeva evanđelja 
(Mt 13, 44-52) izvađen iz šćaveta Stipančića. Evo opet 
toga jezika, toga ritma:

U ono vrime reče Isus učenikom svojim: prilično jest 
kraljevstvo nebesko blagu sakrivenom u njivi, koje čovik 
koji najde, sakri, i od veselja ide, i prodaje sve što ima, 
i kupuje njivu onu. Opet prilično je kraljevstvo nebesko 
čoviku trgovcu, koji ište dobar biser. A našavši jedan 
dragocinjeni biser, ode, i prodade sve što je imao, 
i kupi njega. Opet prilično jest kraljevstvo nebesko mriži 
stavljenoj u more, i od svake vrste riba iskupljajućoj. 
Koju, budući se napunila, istegnuvši, i na kraju sidavši, 
izabraše dobre u sude, a zle odbaciše. Tako će biti 
na dokončanju svita: izaći će Angeli, i razlučit će zle 
između pravednih, i istiraće njih u peć ognjenu: ondi 
će bit naricanje i škripa zubi. Reče njima: zato svaki 
pisac naučan u kraljevstvu nebeskom, priličan je 
čoviku ocu obitelji, koji iznosi iz skrovišta svojega 
novo i staro. 

Zadržat nam se još malo s Radićem u Varcaru; lijepa je, 
i na daljinu dužu, evo, od stoljeća, svježa i živa njegova  
želja i njegov dar da vidi i osjeti, da razumije. Draga ti
je, jer naliježe na tvoju fascinaciju, njegova opaska kad 
govori o varcarskim zanatlijama, pa jedne od njih izdvaja: 
„Divio sam se s kako primitivnim sredstvima  izrađuju
ti ljudi koješta. Najviše sam se divio mutavdžijama.“ 
A kad opisuje svoje jahanje s Pavom Stipančićem u Šehovce 
(„uzjašismo i oko četiri sahata po podne eto nas na domaku 
Muhamed-begovu čardaku“), u unutarnjem ti vidu 
iskrsavaju sjećanja na taj stari kirajdžijski put: 
Gavranuša, Kotor, Gustovara, Kugino greblje s 
mramorjem na Zjajićki, danas potpuno zaraslo u mladu 
ljeskovu šumu, nevidljivo za neznaveno oko. U sred 
greblja stoji ogroman mramor, tri su na njemu strane
iskresane: kolo divojačko, zvizda s misecom, dva konjanika 
u dvoboju. Pjesmu si o njemu sastavio, u ono vrime:

U kakav li dan ova dva vječnika pojahaše 
Jedan da goni, drugi da gonjen bude?
Rašta li goniocu ruka u koplje šiknu? 
S mržnje li, s pravde, ili sa zlata?
U kakav li čas, na kakvoj pitomini
Kakvo li lice okrenu gonjenik-čovjek čovjeku-goniocu? 
Lice žrtve, lice kukavelja, lice li muško, lice istine?
Kakav krik kad teško koplje smrska hrptenjaču?

Sad mravi láze tiho preko obojice, i preko kola 
Što obojicu ih nijemo ovjenčava.

Mramorja Radić ne spominje iako je i poslije Zjajićke 
na više mjesta kraj njega morao projahati (na glavici Omar, 
na Hanovima, na vrelu Dragovcu ako su se do njega 
spuštali...). Njega zanimaju ljudi, odnosi, običaji. Upija 
svaku riječ „staroga vlaha Stankelje“, kmeta begovoga, 
dok im okreće janje na ražnju kojim beg časti svoje goste, 
a usput priča o eškiji, hajdukovanju prije okupacije. 
Hvata njegova pučka znanja i iskustva, sročena 
u savršene jezične elipse – o pčelama, na primjer: 
„Ko im ne zna bȁsme, neka ih ne drži." Kad mu Stankelja 
objasni da su drveni krstovi na grobovima hrišćana 
sve jedan veći od drugoga zato što se njihovom veličinom 
odaje čast pokojniku,  Radić hitro bilježi Muhamed-begovu 
reakciju: on rukom pokazuje najvišu jelu u svojoj šumi, i 
obećava je za krst Stankelji: „Evo, Stankelja, gospodin je 
svjedok, da ti je dajem!“ A evo u cjelini, jer drukčije ne bi 
valjalo, sjetnog zapažanja putopiščeva o kmetu i janjetu: 
„Neobično me se je dojmio jedan kmet Muhamed-begov, 
koji je donio ono janje za nas: izraz lica, držanje, glas, 
pa onaj način poklona i pozdrava pred Muhamed-begom – 
samo se jednom riječju može izreći, a i ta je preslaba,
jer je ono više nego ropstvo, jer je naslijeđeno. A ipak 
mi se smilio, kad sam mu gledao bolno lice i slušao 
ropsko-plačni glas: činilo mi se, da mu je teško gledati, 
gdje mu janje kolju.“  

Bilješke, komentari

(1)                    [tim prastarim putom kojim je 
zadnji bosanski kralj Stipan u kasnim svibanjskim 
danima 1463. poletio iz Jajca u svoj neuspjeli bijeg 
na Zapad pred brzim konjanicima sultanova vojskovođe 
velikog vezira Mahmud-paše Angelovića]

Slijedeći djelo Safvet-bega Bašagića Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini (Matica hrvatska, Zagreb 1931) hrvatski autori uz Mahmud-pašino ime redovito stavljaju dodatak Hrvat, za koji Bašagić nalazi da su ga koristili „svi suvremeni i kasniji turski historici“. Hazim Šabanović je egzaktno utvrdio da su Anđelovići-Angelovići porijeklom iz grčke obitelji Angela Filatropena. Brat Mahmud-pašin, neislamizirani Mihailo, dostigao je visoke položaje na dvorovima srpskih despota Brankovića - najprije Lazarevom a potom Đurđevom. 

(2) Ivan fra Frano Jukić (Banja Luka, 8. 7. 1818 – Beč, 20. 5. 1857). O njegovu bavljenju u Varcaru fra Josip Markušić i fra Branko Škarica pišu: „U mjesecu ožujku 1848. nalazimo ga u Varcaru, ali ne kao duhovnog pomoćnika, nego kao putnika. Ovo mu mjesto nije bilo nepoznato, buduć je kroz njega prolazio god. 1843.God. 1849. dođe Jukić u Varcar za duhovnoga pomoćnika. U Varcaru ostade do god. 1852., i to sve u svojstvu kapelana. Školu, koju je tu zateko, pazio je kao zenicu oko svoga.“  

O toj školi sam piše: „Moja Varcarska ovako stoji: 18 kèrštjanske mužke i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji; medju ovim poslidnjim imaju tri oženjena djakona, koji će se zapopiti, dva sata pria podne, a dva poslie podne, stoje dietca pod mojim nadziranjem; podučavanje biva načinom Lankasterovim, t. j. dietca jedna drugu uče.“

(3) Fra Anto Knežević (Varcar-Vakuf, 9. 1. 1834 – Kotor Varoš, 22. 9. 889), jedan od najplodnijih franjevačkih polihistora u XIX stoljeću. U Varcaru dvaput bio kapelan (1857 – 1858, 1860 – 1861) i jedanput župnik (1871 – 1873). Bio je župnik i u obližnjoj Liskovici (1879 – 1886).

(4) Fra Bartul Kovačević, poslije bijega sa studija u Ugarskoj otišao je u Srbiju, rasfratrio se, prešao na pravoslavlje (uzeo ime Toma) i stupio u vladinu službu. Ostao je u kontaktima s bosanskim franjevcima.

Fra Blaž Josić (Rapače, Tuzla, 2. 3. 1820 – Kraljeva Sutjeska, 24. 12. 1868), pjesnik latinist. 

Fra Jako Baltić (Bukovica, Travnik, 30. 3. 1813 – Ovčarevo, Travnik, 5. 1. 1887). Obnašao visoke dužnosti u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Boraveći službeno u Turskoj naučio turski jezik te sastavio tursku slovnicu za osnovne škole. Autor veoma značajnoga bosanskog ljetopisa koji obuhvaća razdoblje od 1754. do 1887. godine.

(5) Jukićevi putopisi:

Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu, Srb¬sko-dalmatinski magazin, 7/1842.
Putovanje po Bosni 1842, Srbsko-dalmatinski magazin, 8/1843.
Povratak u Bosnu 1842, Srbsko-dalmatinski magazin, 8/1843.
Putovanje po Bosni godine 1843, Kolo, V/1847.
Putovanje po Bosni godine 1845, Srbsko-dalmatinski magazin, 12/1847.
Putovanje iz Sarajeva u Carigrad god. 1852. mjeseca svibnja., Bosanski prijatelj 3/1861.

(6)                    [Valja ti u Bosnu, da izvršiš 
zavjet učinjen s pokojnim Lukom. Hajde u Bosnu, 
da poznaš narod, da naučiš štogod jezika]

Pokojni Luka je Luka Botić (Split, 22. 1. 1830 - Đakovo, 22. 8. 1863). Pjesnik, nesvršeni bogoslov. Putuje u Hercegovinu, Bosnu, Srbiju u želji da upozna južnoslavenske zemlje. Umire od sušice, mlad, u naponu književnoga stvaranja. Motive narodne poezije i dodira kršćanskoga i muslimanskog svijeta obrađuje na potpuno novi način, slaveći slobodu ljubavi i ukazujući na besmisao vjerske mržnje. Po njegovom narativnom spjevu Bijedna Mara nastale se opere Adel i Mara (J. Hatze) i Adelova pjesma (I. Parać).  

(7)        [Ima li danas u Varcaru koga, ima li u svoj Bosni još ikoga  
da u uhu, u sluhu, nosi varcarske pisme Pavlinovićeve?  
Boj se, nitko! Varcara ionako nema, a Bosna pjeva druge
neke pjesme, neke druge kajde.]

Volio bi, a ne možeš, u ovaj spis umetnuti svih pedeset i pet varcarskih pisama iz Pavlinovićeva zbornika. Možeš makar tri - tek da im se čuje zvuk, da zasvijetle kao znak. Prve dvije su u klasičnim simetričnim desetercima, treća u izuzetnom, prerijetkom jedanaestercu čudesnoga ritma.

Gorom jaše Gorjanin Ivane,
Gorom jaše, goru kunijaše:
Crna goro, ne zelenila se,
Jer u tebi kapi vode nema!“
Bila vila viče sa planina:
„Ne kun' gore, Gorjanin Ivane,
Već s' okreni s desna na lievo,
Pa ćeš naći dvi jele zelene,
Medju njima Drina voda hladna.
Kod nje sidi vila brodarkinja,
Ne uzimlje mnogo brodarine.
Od junaka ruku iz ramena,
A od konja sva čet'ri kopita.“

Sinoć Ive iz čaršije dojde,
Svoju seku na avliji najde.
Bratac seki tio govorio:
„Moja seko, Maruša divojko,
Bolje bi ti bilo da si slipa,
Nego što si odveć tako lipa.
O te su se svadili jarani,
Gjuzel-Anto i biserli Mato.
Na Anti je sedam grdnih rana
A na Mati dva'est i četiri.
Antu žali malo i golemo,
Matu žali kićena divojka.
Za godinu kosa ne izčešlja,
A za drugu kose odrizala,
Pa ih šalje u Budim dajidji.
Dajidja joj kose pozlatio,
Dajinica biserom kitila,
Pa ih meće Budimu na vrata.
Čudile se Budimke divojke:
„Ove kose u devletu rastle,
U žalosti teškoj odrizane,
Ni za babom, ni za milom majkom,
Već za dragim, čelebijom Matom.“

Kiša pade, medna rosa u polju,
Zabrinu se dlber-Mare u dvoru.
„Pokisnut će moje dragče u lovu!
I pod njime vranac konjic nejahan,
I na glavi fino-fesić neharan!“
Al' je viče bila vila s planine:
„Ne brini se, dilber-Maro, u dvoru,
Ne kisne ti tvoje dragče u lovu,
Ni pod njime vranac konjic nejahan,
Ni na glavi fino-fesić neharan,
Bil sam čador ja na polje razpela.“

(8) Otto von Steinbeis (Bachzimmen, danas Immendingen, 1839 – Brannenburg am Inn, 1920), bavarski poduzetnik i industrijski pionir. Dobivši od austrougarske vlasti 1893. povoljnu koncesiju za iskorištavanje i promet drveta, pokrenuo je ogroman posao izgradivši potpunu infrastrukturu, u koji su osim objekata i pogona primarne namjene spadale kuće za radnike i njihove obitelji, bolnice, te pogoni za sve drugo pripadajuće (tvornice celuloze, buradi, cigle itd.). Važan dio toga velikoga poduzeća „Bosna“ bila je mreža uskotračne željeznice duljine 400 km, koja je bila uključena i u putnički prijevoz. Steinbeisova željeznica dosezala je do Šibenika, gdje je izgradio industrijsku luku. Kompanija „Bosna“ postojala je do 1918. godine. Nakon propasti Austro-Ugarske pripala je Jugoslaviji, i preimenovana u ŠIPAD.  

S bosanskim iskustvom u gradnji željeznice i velikim dobitkom, Steinbeis je izgradio spektakularnu planinsku željeznicu Wendelstein u Bavarskim Alpima, koja je na desetak kilometara dužine morala savladati visinsku razliku od  1270 metara. Građena je nešto duže od dvije godine i otvorena 1912. Za izuzetno teške i zahtjevne radove Steinbeis je angažirao oko osam stotina radnika, pretežno iz Bosne, te nešto iz Hrvatske i Italije. Mnogi od njih ostali su živjeti u Njemačkoj, gdje i sada žive njihovi potomci. Nakon nekoliko adaptacija i modernizacija, pruga Wendelstein je i danas aktivna. Za vrijeme Jugoslavije sve linije uskotračne željeznice sukcesivno su ukinute. 

(9) Šćavet (tal. schiavetto: slavenski), latinicom pisana crkvena knjiga na narodnom jeziku, lekcionar. U njemu su tiskane poslanice i evanđelja koja se kroz godinu čitaju na misama.  Iznimno su popularni i utjecajni bili Lekcionar Bernardina Splićanina (Venecija 1495) i Pištole i Evanđelja priko svega godišta novo istomačena po razlogu Misala Dvora rimskoga bosanskoga franjevca Ivana Bandulavića (Venecija 1613). Bandulavićev se lekcionar tako proširio, da će „skoro 300 godina biti čitan u crkvama od Istre do Olova“, te su „Hrvati mnogo prije XIX. st. već imali nadregionalnu i naddijalektalnu književnost od iznimno utjecajnog profila (liturgija, propovijedi, sakramenti, katekizam, učenje napamet, i sl.). Pri tome su upravo franjevci bili stoljećima jezična spojnica između Dubrovnika, Bosne, Dalmacije i Slavonije“ (E. v. Erdmann-Pandžić). Bandulavićeve Pištole i Evanđelja priko svega godišta bile su osnovom mnogobrojnim izdanjima šćaveta do duboko u XIX stoljeće.